Čedomir Ljubo Čupić – Narodni heroj iz Niksica

( Crna Gora )

 

Narodni heroj Čedomir Ljubo Čupić (1913—1942) je bio komesar čete u nikšićkom partizanskom odredu i narodni heroj Jugoslavije.

Bez njega se ne može zamisliti nijedna istorijska čitanka. Nijedna priča o otporu naroda. Nijedna balada o smrti radi života. Njegova fotografija sa strelišta je obišla svijet. Njegovom osmijehu su se divile generacije. Bez tog osmijeha udžbenici istorije bi nam bili siromašniji, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti i kako se neprijatelju treba nasmijati u lice…

Čedomir Ljubo Čupić

Riječ je o legendarnom Čedomir Ljubo Čupić. Narodnom heroju. Čovjeku koji se otvoreno smijao smrti i osmijehom pobijedio svoje ubice. O njemu je dosad napisano mnogo tekstova, mnogo stihova “strijeljan je u maju 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i komesar čete imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste, kao obične sluge okupatora”, stoji između ostalog u Zborniku “Narodni heroji Jugoslavije”. U njemu se još može naći kako je na strijeljanju bodrio drugove, klicao partiji i smijao se smrti u lice. Kako su dželati oborili i oči i puščane cijevi pred njegovim osmijehom. Slične podatke nalazimo i u spomen – knjizi “Pali borci NOB – danilovgradskog kraja”. Rođen je 1913. godine. Porijeklom je iz Zagarača. Potiče iz radničke porodice, koja je jedno vrijeme živjela u Americi. Nakon povratka iz Amerike porodica mu živi u Nikšiću, gdje je završio gimnaziju. Još kao gimnazijalac pripadao je skojevskoj organizaciji. Studirao je pravo u Beogradu i uključio se u napredni studentski pokret, pa je 1940. godine postao član KPJ.

Nakon kapitulacije, aprila 1941. godine, vratio se u Nikšić, gdje se uključio u pripreme za oružani ustanak. Prije julskog ustanka, sa jednim brojem komunista, izašao je iz grada. Postao je borac čete “Đuro Đaković”, formirane od boraca koji su izašli iz Nikšića. Isticao se u borbama koje je ta jedinica vodila u okolini Nikšića, a to je došlo naročito do izražaja nakon formiranja udarnih bataljona (početkom marta 1942. godine).

U aprilu 1942. godine, u borbi na Kablenoj glavici kod Nikšića, pao je u ruke četnicima. U zatvoru je bio divljački mučen. Kao komunista i komesar čete imao je junačko druženje. Prkosio je okupatoru i njihovim slugama. Rodbini poručuje da ne pokušava da za njega traži milost kod okupatora i domaćih izdajnika. Kvislinzi u Nikšiću organizovali su javni proces grupi boraca i komunista. Na ovom procesu Čedomir Ljubo Čupić je otvoreno podvrgao poruzi vijećnike tog sramnog suda. Njegove riječi su odzvanjale kao optužbe pa su organizatori procesa, na brzu ruku, donijeli odluku o smrtnim presudama. Mirno je saslušao smrtnu presudu, a poznat je i njegov prkosni osmijeh. Maja 1942. godine izveden je na strelište ispod Trebjese kod Nikšića. I na strelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba. Ljubo Čupić klicao je: “Živjela slavna komunistička partija!” i kad su ga prvi rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani slobode. Ostao je upečatljiv njegov svijetli lik, a okupatori i izdajice su ga se i mrtvog plašili.

Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. godine strijeljan, ali – nikad ubijen. Vezanih ruku i otete slobode otišao je u legendu. Sa osmijehom pred smaknućem, kao pred vjenčanjem, kako veli pjesnik. Osmijeh legendarnog heroja nikad nije zaboravljen. U njegovoj Gropi u Donjem Zagaraču i danas sve podsjeća na njega. I spomen plaketa Udruženja boraca NOR-a Zagarač – Bandići, ustanovljena povodom 65-te godišnjice ustanka naroda Crne Gore i kuća u kojoj je živjela njegova porodica i nadahnute priče mještana o Ljubovoj porodici – ocu Savu, majci Stani, braći i sestrama. Slično je i u Nikšiću gdje Zavičajni muzej godinama čuva priču o heroju, o njegovom prstenu sa crnim kamenom, u Podgorici gdje je nedavno donesena odluka da jedna ulica u naselju Zagorič dobije ime Ljuba Čupića.

Kad je sredinom oktobra prošle godine “Pobjeda” ovom događaju posvetila jednu reportažu, nijesmo ni slutili kakvo ćemo interesovanje izazvati kod čitalaca. Zahvaljujući njoj, došli smo i do Ljubove fotografije iz studentskih dana koja dosad nije objavljivana, ali i do mnogih podataka iz života heroja koji je “ljubio zvijezde”. Naši čitaoci su nam, između ostalog, javili da se velika Ljubova fotografija danas može naći i u Muzeju rata u Japanu, da se narod u Cetinju za vrijeme okupacije ispred neprijateljskih cijevi klanjao pred herojevim osmijehom u izlogu jednog hotela… Ovo je osmijeh od koga se može mnogo naučiti i dostojan je samo Ilijade i grčkih junaka, napisao nam je Srećko Rakićević, student iz Novog Sada. Ostali su tražili više podataka o Ljubovom životu i njegovoj porodici. O njegovoj Gropi, Zagaraču, Nikšiću, studentskim danima… bilo je naravno i onih koji su se interesovali zašto se u nekim istorijskim dokumentima, pa i na spomeniku strijeljanim u Donjem Zagaraču, pored Ljubovog imena može naći prezime Ćupić, a ne Čupić. Ili još preciznije, zašto njegovi i najbliži rođaci nose prezime Ćupić?

O ovim i mnogim drugim temama, razgovarali smo ovih dana sa Nikolom Ćupićem, penzionerom iz Podgorice, čijem ocu Radovanu je Ljubo bio brat od strica. Ili mnogo preciznije: moj đed Mitar i Ljubov otac Savo Tomeljin su bila braća, priča Nikola. Mitar je imao samo sina Radovana, a Savo desetoro djece. On i njegova supruga Stana, inače od Burića iz Zagrade iznad Danilovgrada su imali sinove – Draga, Ljuba, Veljka, Ratka, Vukana, Martina i Momčila, odnosno kćerke – Danicu, Darinku i Martu. Malo se zna, nastavlja naš sagovornik, da su svi oni rođeni u Argentini, odnosno da su ovamo došli kad je izbio Prvi svjetski rat. Put ih je naprije odveo na Kosovo, a zatim u Nikšić. Treba reći i to da od loze Sava Tomeljinog, po muškoj i ženskoj strani ima samo nekoliko nastavaka – dva Dragova sina, Ratkova kćerka sa dva sina, a zatim Martinov sin koji danas takođe živi u Beogradu… No i pored toga moja porodica je ponosna na časnog Sava Tomeljinog i njegovu porodicu, kaže Nikola. I na njihov životni put. Jer oni su, svako na svoj način, obilježili jedno vrijeme. Zato će naša porodica uraditi sve što je u njenoj moći da uskoro izađe spomen knjiga o Ljubu Čupiću, njegovoj braći i sestrama. Biće to priča i o danima pečalbarstva njegovog oca, ali i o danima borbe za slobodu. Riječju, priča o životu. Sjećanje na dobrog Draga Savovog i njegov život u Argentini i na Novom Beogradu, na Danicu koja je radila u SIP-u, na Ratka diplomatu iz Rio de Žaneira. On je, kaže Nikola, najčešće dolazio u Gropu i moji Srđan i Sreten danas održavaju prisne veze sa njegovim unucima. Krv nije voda. U pomenutoj knjizi, kaže Nikola, dalje će se naći i podaci i fotografije o dr Vukanu Čupiću, profesoru sa Medicinskog fakulteta u Beogradu, dugogodišnjem direktoru beogradskog Instituta za majku i dijete, poznatog naučnika i svjetskog stručnjaka, predstavnika one Jugoslavije u svjetskim zdravstvenim krugovima, pa i u Ujedinjenim nacijama.

Naći će se u njoj i priča o Darinki, Momčilu, pravniku u nekadašnjem SMUP-u. Jednom riječju, biće to knjiga i bola i ponosa, kaže Nikola Ćupić. I nimalo slučajno, jer u knjizi će biti riječi i o sudbini Ljubovog brata Martina, koji je “pošao u četnike da bi spasio brata Ljuba iz zatvora” kako se i dan danas može čuti u Gropi i Zagaraču. A što se tiče dileme – Ćupić ili Čupić, ona može biti povod za neku drugu priču. Za ovu je mnogo važnije da je Ljubo Čupić, apsolvent prava na strelištu u Nikšiću daleke 1942. svojim osmijehom kojim je prkosio neprijatelju, zauvijek ušao u istorijske čitanke i spomen udžbenike. I svuda, gdje se govori i piše o herojstvu. Zato nikad neće biti zaboravljen. Njegovom osmijehu diviće se generacije i generacije.

Legendarnog Ljuba Čupića su strijeljali nikšićki četnici. Očevidac Ljubovog odlaska u legendu bio je i sedamdesetogodišnji Tomo Kovačević široj javnosti poznatiji kao najstariji crnogorski pilot.
Ja sam tih dana bio skojevac, priča Tomo. Od poznate revolucionarke Dare Kostić, svakodnevno sam dobijao zadatke da skojevsku organizaciju Nikšića obavještavam o raznim zbivanjima u radu, o kretanju Italijana, njihovim akcijama…Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić. Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda – smrt strijeljanjem, šačica “ljotićevaca” u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio – zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćuti, rekao je. A na strijeljanje je pošao kao na svadbu, priča Tomo. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja “ovjerio” metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan danas.

…A kršteno ime mu je bilo Čedomir. Majka Stana ga je dok je bio dijete iz milošte zvala Ljubo i to ime je nosio sve do herojske pogibije pod Trebjesom, gdje je poljubio zvijezde slobode i besmrtnosti.
U dvadeset devetoj…

Ukazom predsednika Federativne Narodne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita, 10. jula 1953. godine, Ljubo Čupić proglašen je za narodnog heroja.