Dresden i Mostar: Sličnosti i razlike – Piše Dragan MARKOVINA

Unatoč tome što odnos prema baštini antifašizma, sve više i u Evropi i kod nas postaje političko pitanje, a ne samo ono kulture sjećanja, spremnost ljudi iz politike koji vode državne i evropske institucije da ga takvim i nazovu, iznimno je rijetka. Razlog zbog čega je ta spremnost rijetka je upravo u tome što odnos prema antifašizmu zapravo puno više predstavlja pitanje odnosa prema budućnosti, nego prema prošlosti.

Partizanski memorijalni centar u Mostaru, foto: Ines Tanović SijerčićTeško je stoga reći je li strukturalni cinizam Evropske unije po kojem je ona bazirana na pobjedi nad fašizmom, a istovremeno tolerira ili čak i potiče revizionistička nastojanja, mahom iz istočnoeuropskih zemalja, objedinjena pod zajedničkim nazivnikom borbe protiv dva totalitarizma, utjecao na postjugoslavenska društva i države ili je naš autentični revizionizam utjecao na EU, ali je činjenica da se gotovo u potpunosti, po pitanju odnosa prema prošlosti, preklapaju.

Pojednostavljeno govoreći, i jedni i drugi posve zanemaruju i najradije bi izbrisali jedinstveno iskustvo jugoslavenskog antifašizma, koji je praktično sam oslobodio zemlju. Političkim elitama Europske unije takav stav odgovara jer im se savršeno uklapa u potrebu za patronizacijom ovdašnjih država, dok bi domaći revizionisti najradije promijenili prošlost, jednako kao što su promijenili i realnost devedesetih godina.

Sve ovo pišem iz razloga što smo proteklih dana svjedočili obilježavanjima dviju važnih godišnjica, 75. godišnjice savezničkog bombardiranja Dresdena i 75. godišnjicu oslobođenja Mostara od fašizma. Na obje te godišnjice došlo je do svojevrsnog kontramitinga, koji jeste bio marginalan u odnosu na broj ljudi koji su se nalazili na strani antifašizma, ali je ključnu razliku činio odnos vlasti, odnosno države prema tim godišnjicama.

Njemački predsjednik Frank Walter Steinmeir održao je fantastičan govor protiv populizma, autoritarnih tendencija i revizionističke desnice, upozorivši na atak takvih politika na današnja društva i zaključivši: „Kada se danas prisjećamo bombardiranja u Njemačkoj tada se prisjećamo dvije stvari: patnji stanovnika njemačkih gradova ali i patnji koje su Nijemci prouzročili drugima. Mi ne zaboravljamo njemačku krivnju.“

Ovako jasan i otvoren govor, koji ne negira niti jedan aspekt prošlosti kod nas bolno izostaje. Bio sam, naravno u Mostaru na Partizanskom groblju na obilježavanju oslobođenja rodnog grada od fašizma, a tamo su nas dočekali uvredljivi grafiti s nacističkim i ustaškim znakovima te šacica mladih fašista koji su dobacivali i bacali bengalke. Međutim, oni, unatoč senzacionalističkim naslovima u medijima, ne predstavljaju nikakav realan problem.

Pravi problem predstavljaju vlasti kojima nije neugodno da baš zbog takvih, odnosno uvažavajući njihove stavove, ne dopuštaju slobodnu šetnju ljudi koji žele obilježiti oslobođenje Mostara od fašizma kroz grad. Jednako kao što dopuštaju da se fascinantan Bogdanovićev spomenik stalno skrnavi, planski opstruirajući bilo kakvu kontinuiranu brigu o njemu. Sve to se događa isključivo iz razloga što dijele netrpeljivost prema ideji antifašizma.

Tu ideju nekad će u ime  evropske budućnosti zemlje pokušati falsificirati raznim prigodnim floskulama, ali ostaje činjenica da im je autentični jugoslavenski partizanski antifašizam nepodnošljiv, jednako kao što im je nepodnošljivo modernističko zajedničko društvo koje je u toj borbi stvoreno. Ne predstavlja stoga najbitniji problem negativan odnos prema jednom spomeniku, datumu ili gradu od strane lokalnih vlasti.

Riječ je o zaokruženoj ideološkoj paradigmi po kojoj se, ukoliko govorimo o HDZ-u, bilo hrvatskom, bilo bosanskohercegovačkom, pokušava prodati priča kako je antifašizam uvijek stvar onih drugih. U prvom slučaju Srba iz Hrvatske, a u drugom Bošnjaka, što predstavlja apsolutnu revizionističku laž. Posve jednaku laži o dva antifašistička pokreta, koja je gotovo institucionalizirana u Srbiji, a sve češće se spominje i u Bosni i Hercegovini.

Sviđalo se to nekome ili ne, zajednička antifašistička borba jugoslavenskih naroda, nije predstavljala samo vrhunac samosvijesti ovdašnjih naroda i njihovog humanističkog opredijeljenja, nego je stvorila društvo koje, kako sada stvari stoje, po pitanju demografskog, urbanističkog, industrijskog rasta, razvoja socijalnih i radnih prava, zdravstvene zaštite, općeg obrazovanja, rješavanja stambenog pitanja, modernizacije na svim poljima, uključivši emancipaciju žena, razvoja kulturnih institucija i još čitavog niza stvari nikada više nećemo dosegnuti.

Onima koji su se sve to temeljito destruirali, ne preostaje ništa drugo, nego da i simbolički pokušaju upokojiti autentični antifašizam, što naravno neće uspjeti, budući da on predstavlja dio istinskog nasljeđa i kulture sjećanja brojnih građana.