Junaštvo Race Ivanišević Gnjatić
Na putevima koji su od Sutjeske vodili ka Neretvi ostavili su svoje živote i mnogi borci koji su se pojedinačno i u manjim grupama povlačili nadajući se da će naći sigurnija utočišta, poput Radojke Vuković, koja je uhvaćena kod Jablanice i ubijena u logoru (njena majka i tri brata su već dotad poginuli kao pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta), ili njene drugarice Race Ivanišević Gnjatić, koja se s nekoliko desetina boraca Trećeg (Mostarskog) bataljona Desete brigade spustila u svoj grad, gdje je 10. jula svojim junaštvom simbolizirala postojanost nepokorenog grada.
Išla je otečenih stopala i izmrcvarena danonoćnim borbama. U širokom luku je zaobilazila sela koja su joj nekad, dok su joj roditelji bili u ovom kraju, bila draga, prijateljska, polako grabeći ka Mostaru, ka gradu u kojem je provela djetinjstvo i prvo djevojaštvo, u kojem je doživjela nezaboravni trenutak kada su joj– bila je tada trgovačka pomoćnica – saopštili da je član Skoja. Od tada su u njenu siromašnu kuću sve češće donošene knjige i brošure, koje su postale najčitanija lektira svih ukućana.
U takvim traženjima novog i ljepšeg, oktobra 1941. godine Raca je otišla na oslobođenu teritoriju, u svoj Mostarski bataljon, u kojem su se našla i dva njena brata. Bila je sanitetski radnik, bolničarka i borac, uvijek u prvim borbenim redovima. Preživjela je i četnički puč, bljesak noža i opasne vrtloge u koje je zapadao bataljon, pa i njena braća, od kojih je jedan ubrzo poginuo nedaleko od Travnika. Zatim je, krajem 1942, dospjela i u Bihać, u radionice pri Vrhovnom štabu, često slušajući i Mošu Pijade, Maslešu i ostale.
A ipak nije mogla da zaboravi svoj bataljon. Februara 1943. ona je već u bataljonskoj koloni, među svojim starim prijateljima. Sada, poslije Sutjeske, mnogih više nije bilo. Bataljon je, rasut širom Hercegovine, tražio nova osvježenja. Negdje je, na tim stazama, koračao i njen brat Vojo, pekarski radnik, jedan od onih koji su, kao i Raca, tražili utočište i trenutak predaha.
Tako su se, eto, preživjeli borci desetkovanog bataljona, većinom naoružani, uoči prvog jula spustili u grad, u kojem su Nijemci i ustaška policija preuzeli gotovo svu vlast od Talijana. A vladala je prava glad među stanovništvom. Na gradskoj tržnici se mogla nabaviti samo repa, koju su građani zvali “viktorija”. Ipak se ilegalni narodnooslobodilački odbor pobrinuo za ishranu i liječenje boraca, a partijsko rukovodstvo je organizovalo odlazak nekoliko partizana sa Sutjeske u tek formalni Omladinski mostarski bataljon, koji je bio jugoistočno od grada.
Međutim 5. jula naveče saznalo se da je ova jedinica potpuno uništena, da je poginulo dvadeset i više omladinaca, među kojima i jedina partizanka sedamnaestogodišnja Marta Pavić, da su mnogi uhvaćeni i dovedeni u Mostar. Tako su uhvatili i ranjenog Mladena Balordu, komandira sa Sutjeske koji je požurio da pomogne omladincima i koji je u feldžandarmeriji, na pitanje ko je među zarobljenicima komunista, prkosno ustao hrabreći svoje mlađe drugove.
Ali našao se izdajnik, Hilma Husković. Moleći u ćeliji da mu se sačuva život, rekao je Nijemcima da u gradu mnogi partizani liječe rane, da se pripremaju za nove borbe i odlazak na oslobođenu teritoriju.
I dok je Husković u zatvoru čekao svoj trenutak, više stotina Nijemaca je sa desetinama kamiona, uz pomoć policije, u noći 10. jula, opasalo u širokom luku tri mostarska kvarta, nadajući se da će baš tu uhvatiti partizane. Otkočenih pušaka i mašinki ulazili su u svaku kuću, odvodeći sve muškarce od šesnaest do šezdeset godina. “Sve – partizani”, tako su policajci objašnjavali vojnicima koji su, ne bez straha, upadali u prizemne, mahom radničke kuće na Luci, u Donjoj mahali i Podhumu.
Mnogi borci su ipak uspjeli da preko bašta i plotova izmaknu prema Humu i Veležu, na otvoren teren, sa oružjem u rukama. Drugi su bezbrižno spavali na Carini i u Cernici, u centru grada i na drugim stranama. Neki su ostali u skloništima, u kanalima, po baštama.
– Otvorite… brzo! – vikali su folksdojčeri i udarali kundacima u vrata Ćemalovića kuće, u Podhumu.
Hasiba, sredovječna i krupna žena, ovog puta kao da nije imala snage da, kao nekad, bez gorčine u grlu otvara vrata pod udarcima kundaka. U kući je bio njen najstariji sin, Enver, komesar Mostarskog bataljona.
Majka se nije bojala za svoj život, mada je znala da su u gradu izlijepljeni plakati u kojima je stajalo da će svi članovi porodice koja čuva partizana biti strijeljani. I, za primjer, objavili su da je selo Orašje, u kojem je bio Omladinski bataljon, čitavo zapaljeno, da je u njemu strijeljano pedeset i šest partizanskih simpatizera.
– O, ovo bogata kuća! – zacerekao se vojnik ugledavši u sobi zaklano tele, urmašice, kruške i cigarete, koje je domaćica spremila za Envera i drugove.
– Izvolite, slobodno uzmite! – nudila je Hasiba misleći na sina u bašti i njegove bombe.
Folksdojčeri su ipak naredili da se domaćin spremi. U baštu nisu ni ulazili. Na vrata su stavili oznaku na njemačkom:
“Kuća pregledana”.
Tog jutra se iza bodljikave žice, nedaleko od fabrike duvana, našlo na okupu preko hiljadu i po muškaraca. Okolo su stražarili teški mitraljezi sa kamiona. Na sredini širokog kruga stajao je viši oficir, kraj njega agent i… Husković.
Preplašen, skoro izbezumljen, Husković je ispred zatvorenika išao korak po korak, gledao je u svakog iz stroja i, bez riječi, upirao prstom u svoje žrtve. Zatvorenik prema kome bi se ispružila njegova ruka izlazio je nasred kruga, i ubrzo se, poslije prvog Huskovićevog izdajničkog puta, tu našlo tridesetak zatvorenika, među kojima su bili i ljudi kod kojih se i sam Husković krio i hranio.
Izveo je i Smaju Jugu i Mehu Palu, drugove sa kojima se borio u petoj ofanzivi. I Avdiju Pavlovića, kod koje su mnogi ilegalci uvijek nalazili sigurno sklonište, odakle su mnogi rodoljubi otišli u odred. “Ne beri brigu, zlatane moj!”, tako bi Avdija dočekivao mnoge opasnosti. I ovog jutra je bio smiren, jer među uhapšenim nije više bilo boraca bataljona, koji su ubrzo, vodeći mlađe drugove, izbjegli iz grada i ponovo se okupili u Podveležju.
Trideset Huskovićevih žrtava za Nijemce je bilo – malo. I ponovo je krenula pratnja unaokolo. Husković je sada sve češće izvlačio građane iz stroja, koračajući i dalje potpuno izgubljen. Na sredini kruga je već bilo osamdeset ljudi…
A onda je u logor upao automobil.
– Raca!.. Zar i ona izdajnik? – zabrujalo je redovima uhapšenika.
Pojavila se u dugačkoj bijeloj spavačici, visoka, sa opuštenom bujnom kosom. Iza nje su išla tri njemačka oficira.
Imala je svega dvadeset i dvije godine. Raca Ivanišević je toga jutra bila jedina žena i partizanka u logoru. Kada su Nijemci zalupali na vrata kuće u kojoj je spavala, ona nije znala da su te noći žene bile pošteđene, pa je pokušala da se skloni među bačve u podrumu. I tako su je uhvatili u spavaćici i poveli u feldžandarmeriju.
– … I ona je borac sa Sutjeske! – rekao je Husković, koji je ovog jutra u logoru već izvršio svoj izdajnički zadatak, da bi za sve to, koji dan kasnije, dobio metak, koji ga je stigao u muslimanskom groblju, na vrelom suncu, gdje je, urličući, završio odgurnut od svih građana.
Hiljadu očiju sada je bilo uprto u Racu, skojevku i radnicu sa Bjelušina, koja je poznavala mnogo više simpatizera i aktivnih ilegalnih radnika u gradu. Da li će ona poći Huskovićevim putem?
Djevojka, blijeda kao smrt, krenula je, praćena oficirima duž stroja.
Išla je podignute glave, korak po korak, dok su joj se niz lice – ljudi su to vidjeli – kotrljale suze. Ona, partizanka Raca, kao da nikog nije vidjela i kao da nikoga više čula nije. Išla je naprijed gledajući iznad glava svojih sugrađana, nošena svojim tužnim mislima i svojim suzama.
I prošla je duž čitavog stroja – pored hiljadu i po svojih drugova – i nikog nije izdvojila u sredinu kruga.
Odjeknuli su šamari, djevojka se izgubila u udarcima feldžandara, a onda je, okrvavljena lica, okružena čitavom grupom oficira, ponovo krenula duž stroja.
I ponovo je bez riječi, bez pokreta ruke i oka, ukočena pogleda, čvršćim i bržim korakom prošla kraj svojih drugova! U očima više nije bilo ni suza ni tuge. Išla je prkosna, odlučna kao u jurišu.
Talas tihog ushićenja je prostrujao redovima uhapšenika.
Raca, plemenita i smjela partizanka, i ovdje je visoko, visoko nosila zastavu svoga bataljona – ona je ovdje bila blistavo znamenje, savjest i zakletva proleterskog Mostara i njegovog bataljona.
U grupu koju je izdvojio Husković svrstani su i građani bez legitimacije, a takvih je bilo i previše, i nastala je opšta gužva. To je bila velika greška Nijemaca, jer su se tu našli i oni koji su lako mogli dokazati da s partizanima nemaju mnogo zajedničkog. Nastala su nova razdvajanja, ponovo su agenti išli od jednog do drugog uhapšenika.
Poslije dva dana napokon su imali čiste račune: na Mostarskom blatu je strijeljano četrdeset Mostaraca, Huskovićevih žrtava i zarobljenih boraca Omladinskog bataljona.
Među njima je bila i Raca Ivanišević. Ostala je zgrčenih šaka kraj drugova kojima se i danas, zajedno sa svojim gradom, obraća pjesnik Svetislav Mandić:
Svakog dana ja bih s njima da se razgovaram
da mi kažu
bole li ih mrtve ruke bez pušaka,
bole li ih mrtve usne bez osmjeha.
Preuzeto iz knjige :Mensur Seferovic “Bataljon u okupiranom gradu “
( Oslobodjenje 1958)
