Dječak na kamenu – Dušan Kostić
Neću ga naći. Neću poznavati kamen. Sve je
zaboravljeno.
Na kamenu su bile plave oči, udaljena nasumična žena.
Ni tvoje ni moje. Ali naše. Našli smo ga kao da je
iza kolona
jezera zagrmio s gorkim šum
limene ptica – potječu jedni od drugih grana,
iz nekih mračnih nebesa
čiji zvijezde će proklinjati u vijeke vjekova
, tako
da će sve biti tamo kamena i kamena krevet, i kamena
trava
da mrtav dječak bez sebe kamen on spava.
Ni tvoje ni moje. Pronađen na padini – bez ikoga
i bez imena
i bez dlanova da mu nježno prijeđu preko lica.
Kurir možda. Od patnje do slobode. Kroz svu
tamu šume.
Zaustavljen, prikovan žutim osmijehom smrti
u podne,
na skretanju s ceste. Nedocvalog.
Sjećaš li se? Sreli smo se i stali. Među
nama je bio dječak,
dječak kojeg više nije bilo. Samo ja, i
njegove plave oči
i čuperak, u trešnjama; nebo bez plavetnila i samoga sebe.
Je li preko
dječaka kapalo lišće ili tvoja žena?
Ne znam. Sve je zaboravljeno.
Glas ti je zadrhtao, nešto ste vikali?
Raširila je ruke?
Ne znam. Sve je zaboravljeno.
Uzeo si oružje plavuše i
predao bombu meni
kao zavjet drveću, vjetru, krilima,
raspetoj kosi majke (gdje je tužna?).
Napali su odozgo. Htjeli su sa svih strana.
Navukli smo četu dok za nas laju
psi
(koliko ti pasa, Bože!);
meci su grizli i lišće, i travu, i kamen,
prateći nas pažljivo i brižno
da ne bismo prošli za planinu poput mjesečine. Ušli smo.
Su nestali.
I nikad se više nismo vidjeli. Sve je
zaboravljeno.
Samo onaj dječak, mrtav i bez imena, na kamenu –
ponekad lebdi u proljeće da me
spomene pod velom
sebi i tebi, daleka slučajna žena…
Dušan Kostić (Peć, 23. januara 1917. – Meljine, 19. oktobra 1997.) Rođen je u Peći. Djetinjstvo je proveo u Plavu, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Beranama, a potom Filozofski fakultet u Beogradu. Kao student, prije Drugog svjetskog rata, pisao je revolucionarne pjesme. U ratu je sudjelovao kao partizan. Poslije rata bio je urednik Radio Beograda, lista “Borba”,.. Napisao je nekoliko zbirki pjesama: “Pjesme”, “Zemljo voljena”, “Pjesma o gradu i ljubavi”, “Proljeće nad jarkom”. Zatim je napisao nekoliko romana: “Gluva pećina”, “Sutjeska” itd.
Na fotografiji: Slavoljub Slava Ković , fotografiran prije strijeljanja 10. januara 1942. u logoru Šabac s ugraviranom zvijezdom petokrakom na čelu. Kao šesnaestogodišnji dječak Slavoljub odlazi u partizane u rodnom mjestu Bogatić u Mačvi. Zarobljen je krajem 1941. Strijeljali ga ljotićevci iz 9. dobrovoljačkog odreda. Neposredno prije strijeljanja, Ljotićevi fašisti urezali su mu na čelo zvijezdu petokraku.
Izvor:Slike partizana
