Dušan Brkić – Pravnik,komunista,politički komesar iz Obrovca (Hrvatska)

Hrvatske. Nakon umirovljenja 1950.-ih godina, bavi se likovnom umjetnošću. Kao najviše rangirani političar iz redova srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, 1950. godine je smijenjen s mjesta potpredsjednika vlade NR Hrvatske, nakon što je kritizirao postupke vlasti prema selu i seljacima; potom je poslan u politički logor Goli Otok, kao “informbiroovac”.

Dušan Brkić rođen je 1913. godine u Obrovcu u Dalmaciji. Završio je Pravni fakultet u Beogradu, te je postao članom Komunističke partije Jugoslavije prije Drugog svjetskog rata.

Nakon raspada Jugoslavije 1941. godine, Dušan Brkić je bio jedan od organizatora oružanog ustanka u Slavoniji. Tijekom rata bio je politički komesar Šestog slavonskog korpusa NOVJ, vijećnik Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i član Izvršnog odbora (vlade) Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Kao najistaknutiji srpski rukovodilac u Hrvatskoj, Dušan Brkić je sekretar ZAVNOH-ova Kluba vijećnika Srba. 1944. godine je među osnivačima Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”.

Nakon što je Izvršni odbor ZAVNOH-a preimenovan u Narodnu vladu Federalne Države Hrvatske, Dušan Brkić nosi naslov ministra pravosuđa u toj vladi. Potom je i podpredsjednik Vlade Narodne Republike Hrvatske.

Zajedno s ministrom drvne industrije i šumarstva NR Hrvatske Stankom Opačićem Ćanicom i Radom Žigićem, članom Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske – koji su osumnjičeni kao dio veće grupe od 25 istomišljenika – isključen je iz komunističke partije 11. jula 1950. godine, pod optužbom za podupiranje Informbiroa. U situaciji kada nastaju nemiri među srpskim seljacima u Hrvatskoj nezadovoljnim komunističkim “cijeđenjem” sela i sporošću u obnovi u ratu popaljenih kuća, ovu trojicu se krivilo da su predvodnici seljačke pobune: izgleda da su obilazeći nezadovoljne seljake – često bivše partizane – u srpskim selima kritički i s nezadovoljstvom govorili (sloboda govora u Jugoslaviji tog doba apsolutno nije postojala) o postupanju komunističkog rukovodstva Hrvatske. Ocjena njihovih drugova iz komunističkog rukovodstva Hrvatske je bila da oni šire nezadovoljstvo među srbima u ustaničkim krajevima, te šire srpsko-rusofilske i nacionalističkih stavove.

Dana 20. lipnja 1951. godine Javno tužilaštvo za grad Zagreb je Okružnom sudu u Zagrebu podnijelo optužnicu protiv Rade Žigića (prvooptuženi), Dušana Brkića (drugooptuženi) i Stanka Opaćića (trećeoptuženi) za podržavanje Rezolucije Informbiroa, podržavanje politike SSSR-a i IB zemalja, širenje neprijateljske ibeovske i šovinističke propagande, širenje nacionalne mržnje između Srba i Hrvata, radu na slabljenju ekonomske i obrambene snage Jugoslavije, stvaranja ibeovskih ilegalnih grupa, itd.- sve u cilju slabljenja i ugrožavanja državnog uređenja FNRJ te olakšavanja potencijalnog napada na zemlju i rušenja njenog rukovodstva. Naposljetku se od suđenja odustalo, a ova trojica su administrativno – zaštitnom mjerom koju je donijelo Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Hrvatske poslani na 24 mjeseca u Politički logor Goli otok.

Nakon izlaska iz zatvora živeo je razmerno povučeno u Beogradu, sve do procesa protiv kominformovaca 1970-ih godina. Godine 1975. uhapšen je pod optužbom da se bavio „kontrarevolucionarnom delatnošću“ i da je održavao veze sa „kominformovskom emigracijom“ u Istočnom bloku. Dana 12. aprila 1976. godine, osuđen je s još trojicom optuženika na osam godina zatvora.

Od stranih odlikovanja nosilac je poljskog Partizanskog krsta.

Dušan Brkić umro je 28. jula 2000. godine u Beogradu.