Džej – fascinantni pjevač jednog groznog vremena

 

Niko nikada nije napisao dobru istoriju balkanske romske muzike: niti može, cijeli taj (polu)svijet lebdi između lažnih identiteta. Turbo folka, popa, folka i koliko je tog thrasha stalo u taj život. Vijest da je preminuo Džej Ramadanovski našla me je između nedjelje i ponedjeljka. Između svjetova. Džej je bio kafanski pjevač. Ne znam njegovo pravo ime. Ustvari, to mu je bilo pravo ime. Možda je bio i najbolji kafanski pjevač. Od odlaska Bore Spužića Kvake. Kad čuješ njegovu pjesmu, znao si da je to on, i kad najviše popiješ, na kraju i na početku su bili stihovi: na tvojim usnama više mjesta nema, ni za jedno slovo moga imena, islužen sam vojnik u armiji mnogih, što bi život dali zbog usana tvojih, ne voliš me ja to znam.

Dzej Ramadanovski
Dzej Ramadanovski

Ili imati i nemati. On je mogao pjevati sve, jer je bio sve. Morao je sakrivati talent jer, jebi ga, na Balkanu kad si puno talentovan, ili taletiran, kako god hoćete, moraš se iseliti. Ili se družiti s kriminalcima, što je napravio Džej. Ramadanovski.

Prvu njegovu pjesmu sam čuo s kraja osamdesetih: bila je to balada, zvala se, „Zar ja da ti brišem suze“. Montenovska, fina pjesma, s nešto narodnjačkog u sebi, ali – pametno. To nije bila lažna muzika, desetinama godina kasnije Aca Lukas će reći da je na tome napravio karijeru. Ali, jebo to. Bila je rođena zvijezda koju su svi prepoznali preko nekog plesa, i pjesme “sviđa ti se, sviđa, ovaj sexy ritam”. On je tada postao klovn ratnih zločinaca, i nisam se bavio njime. Uglavnom, nisam se bavio ničim, ali to su neke druge stvari. O tome kasnije. Ili nikada.

Šaban Bajramović je imao okvir, to je bila Jugoslavija i on je bio Charles Bronson. Muharem Serbezovski je imao zlatni glas, i bend koji je svirao kao Mahavishnu Orkestra. Bog dijeli talente prema neutvrdivim kriterijima, ali najbolje narodnjake su uvijek pjevali Romi. Šaban, puta dva, Muharem, Sinan, Nećko Esadović, a samo jedan „b(ij)elac“ se zavalio u to. Njegovo ime je bilo Ljubiša Stojanović, zvali su ga Louis, i njegova ploča „Ne Kuni me ne ruži me majko“, je masterpiece. Džaba što ga producent nije volio, i što metronom nije radio.

Džej. “Da sam ti bio parna ruža u buketu”. Pjevao je lijepe riječi, koje bi Marina Tucaković pretvarala u stihove. “Ni na istok ni na zapad, na sever ni jug”, “ugasila si me kao zadnju cigaretu”, i ti stihovi bili su amblematski za kafanu. Tek kad bih čuo neki snimak iz kafane znao sam da on svira jazz. Nekako sam tako i dijelio ljude. Ko čuje jazz u Džeju, on je bio moj.

Mogu sada nabacivati reference o muzici, ali jednom sam ga slušao u kafani. Bio je umoran, ali bila ga je ponijela i pjesma, uzeo je stolicu i popeo se na nju. Taj sat vremena koji sam proveo slušajući njega, sjedeći na stolici pored one na kojoj je plesao bila je – muzika. Svirao je neki bend, i pjevao je Džej. Za mene je to dosta, mada, znam biće onih koji će mi reći da sam patetičan, nostalgičan, da žalim mladost, da je on bio ovo ili ono … Nije me briga. On je pjevao svoju sudbinu, pjevajući sudbinu svih nas. Ni njega nije bilo briga. On je bio čovjek iz grada, kojeg je zapalo da bude pjevač jednog užasnog vremena. Džej Ramadanovski, američkog imena i muslimanskog prezimena, bio je uličar.

Pjevač jednog lijepog vremena, u kojem je bilo fascinantnih stihova. “Ako od ljubavi do mržnje ima tako malo, ja bih hteo da me mrziš najviše na svetu”. Ili: “od tuge ću za tobom za noć da ostarim”. Džej je bio pjesnik, a da sam nije napisao niti jednu pjesmu u životu. Mogao je to ispričati Marini Tucaković, ili bilo kome drugom ko bi se tu našao. I to bi bila pjesma.

Patim od analogija s američkom popularnom muzikom, ali on nema pandana u tome smislu: malo littlerichardovskog malo jamesbrownoskog malo svoga talenta i to je bio on. Umro je u nedjelju, o čemu pjeva i njegova, možda, najpoznatija, pjesma: “nedelja i svi ste tu, sve podseća na sreću”. Sve je uvijek podsjećalo. Alahimanet, majstore, vidimo se tamo. Držaću ti stolicu, kao onda na „Bazenima“ , a ti ćeš mi pjevati. Ono što niko ne čuje.

Groove koji niko ne zna.

Izvor:Lupiga