Prvo što bismo trebali uzeti u obzir pri toj racionalizaciji je razlika koja je postojala između Jugoslavije i zemalja tzv. istočnog lagera. Za razliku od njih, koje su bile u sistemu državnog komunizma, s dominacijom partijske birokracije, Jugoslavija je bila socijalistički projekat s inovacijom samoupravljanja. „Fabrike radnicima“ je bio jedini socijalistički projekat u svijetu i to ga je i teorijski i praktički radikalno razlikovalo od totalitarističkog komunizma. Uz to, bio je to, prema nalazima i analizama Phila Butlera, poznatog američkog politologa, uspješan eksperiment. Bila je to prosperitetna država, s najvećom stopom ekonomskog rasta u svijetu, s razvijenom privredom, sa zavidnim standardom o kome oni s druge strane „zavjese“ nisu mogli ni sanjati, s besplatnim obrazovanjem i zdravstvenom zaštitom, osiguranim mirovinama, s garantiranim pravom na posao i s mnogim drugim socijalnim pravima građana. Jugoslavija je bila svjetski poznata i priznata država, tvorac Pokreta nesvrstanih koji se borio za samostalan razvoj naroda i država između velikih sila i blokovskih podjela. Imala je multietničko društvo i harmonizirane odnose među nacionalnim zajednicama, među republikama su bili solidarnost i razumijevanje kojima je ujednačavan njihov ekonomski razvoj.  Zapadni svijet, koji je ideološki bio antikomunistički još od sredine 19. stoljeća, ne od jučer, imao je posebne motive uništiti socijalističku i uspješnu varijantu komunizma. To je drugo što se mora uzeti u obzir.

Međunarodni ugled

Nakon pada „željezne zavjese“ Jugoslavija nije smjela opstati sa svojim međunarodnim ugledom i utjecajem. U kontekstu evropskog objedinjavanja država, ona bi bila i utjecajnija i razvijenija ne samo od zemalja iza „zavjese“ nego i od mnogih evropskih država. Njoj se nije moglo dozvoliti biti u EU, njen socijalizam nije smio biti u središtu liberalno-kapitalističke Evrope. To jednostavno nije bilo kompatibilno. Tihi prelaz koji je želio izvršiti tadašnji premijer Jugoslavije Ante Marković ka Evropi imao je podršku Zapada sve do jedne tačke. To je trenutak kada je on samoupravni socijalizam pokušao transformirati u korporativizam, u jednu novu vrstu kolektivnog vlasništva. Radnicima je počeo dijeliti dionice tako da oni postaju kolektivni vlasnici svojih fabrika. Fabrike postaju dionička društva, a radnički savjeti prerastaju u skupštine dioničara. Ta vrsta „privatizacije“ nije bila prihvatljiva zapadnom svijetu. Nikakav oblik kolektivizma nije mogao opstati. Svi koji su podržavali Antu Markovića u svijetu, uključujući i SAD, dižu ruke od njega jer njegov projekat održava socijalizam iza leđa privatizacije. Zapad traži radikalnu privatizaciju i uništavanje svakog oblika kolektivizma. Ante Marković gubi podršku, a projekat uništavanja svakog oblika jugoslavenskog zajedništva i ekonomskog kolektivizma prepušta se nacionalistima. Kompenzacija za realizaciju projekta je formiranje nacionalnih država i legitimiranje etnonacionalizma kao jedine prihvatljive političke ideologije. To uništenje nije moglo biti bez uništenja svih principa na kojima su funkcionirale tadašnje republike. Taj projekat je uključivao ne samo fragmentaciju republika nego i naroda, a to se nije moglo provesti bez rata. Samo rat je mogao prekriti ciljeve zapadnog svijeta i ciljeve lidera novonastalih država. Osamostaljivanje republika nije bilo provodivo bez nacionalizma i podjele među narodima. Budući da su narodi živjeli izmiješano, osim Slovenije koja je bila etnički najhomogenija, fragmentacija se mogla provesti samo silom. Tako su nacionalistički lideri dobili od svijeta otvorenu mogućnost dogovoriti „etničko čišćenje“ (čitaj: genocid) i nacionalizaciju teritorija. U tome je najgore prošla Bosna i Hercegovina jer je etnički bila potpuno izmiješana. Sve je to zapadni svijet znao i sve je bilo dio njihove strategije rušenja Jugoslavije. Koja je cijena toga, bilo je nevažno; trebalo je samo dobiti domaće suradnike na projektu. Rušenje samoupravnog socijalizma trebalo je biti domaći problem, posljedica etničkih sukoba i borbe za dominaciju. Uništenje jedne uspješne i ugledne države i uništenje njenih sastavnica trebalo je ispasti kao kolateralna šteta. Tako su posljedice poturene kao uzroci, a osnovni cilj zapadnog svijeta prikriven. Licemjerni svijet je čak svoju ulogu u svemu uspio potpuno promijeniti, postaviti se kao spasioc iz stanja koje je sam inicirao. Tako su neprestano poturali mirovne sporazume za BiH koji su samo produbljivali neprijateljstva. Ako se ti sporazumi dobro analiziraju, vidljivo je da su inicirali dalje sukobe; u svakom od njih rat je bio programiran. U takvoj situaciji, EU i NATO se nameću kao jedine gravitacijske sile za razorena društva i fragmentiranu regiju, te kao jedini neutralizatori straha koji je ostao poslije rata. Da bi se ove integrirajuće funkcije zadržale, trebalo je ostaviti ratna žarišta i središta političkih sukoba. To je veoma vješto urađeno prijemom Slovenije i Hrvatske u EU i NATO. Mimo tih integracija ostale su druge države regije, fragmentirane i međusobno konfrontirane, s ratnim traumama i neriješenim ratnim politikama. To se sve prelama preko BiH s najtežim posljedicama. Hrvatska koja je postala članica EU polaže pravo na bh. Hrvate i neprestano se miješa u unutarnje stvari BiH. Pri tome ima potpunu podršku administracije EU i pojedinačnu podršku većine zemalja EU. S druge strane, Srbija, koja je izvan EU, polaže pravo na bh. Srbe i diktira srpsku politiku u BiH, koja je izvanevropska. Tako EU, potpuno prikriveno i zaobilazno, održava žarište sukoba na zapadnom Balkanu, razdire cijelu regiju i destabilizira. Srbija, koja je izvan EU i NATO-a, čini sve da onemogući trajno odvajanje bh. Srba od Srbije, jer bi to bio definitivan kraj velike Srbije. Bošnjaci su u procijepu ovih politika i neprestano u političkoj defanzivi iako je njihov položaj najteži. Uostalom,  njima je bio namijenjen nestanak u projektu rušenja Jugoslavije i fragmentacije cijele regije. Oni su i dalje remetilački faktor u projektu integracije kršćanske Evrope. Pripremajući se za presjedanje EU, hrvatski premijer je rekao kako je Hrvatska dio kršćanske Evrope sa svojom kršćanskom tradicijom i da se temeljem te tradicije priključila Evropi. Drugim riječima, za BiH nema mjesta u tom društvu i to ne treba očekivati. Po tim kriterijumima, BiH sa dva miliona muslimana ne može biti dio Evrope. To je jasno i kroz kriterije koje je EU primijenila na Sjevernu Makedoniju i Albaniju.

Čemu se, dakle, možemo nadati? Što nam uopće može ponuditi Evropa kada bi sada otvorila svoja vrata?

Treba se osloboditi iluzije o brzom ulasku u EU. Iskustvo govori da ti „pregovori“ traju veoma dugo, a nekada se i ne završe. Za to vrijeme BiH može potpuno propasti, i ekonomski, i demografski, i politički. Ostaju stalne napetosti i žarišta neprijateljstava, privreda se ne može razvijati, neće biti investicija, resursima će ovladati stranci jer će se morati prodati… Mladi ljudi, školovani i sposobni, postat će jeftina radna snaga na Zapadu, urušit će se demografska struktura, ostat ćemo bez produktivne radne snage, a to znači s niskim budžetima, bez penzija, zdravstvene zaštite, besplatnog školovanja itd.

Hitno obnoviti regionalnu saradnju

Na EU se ne može čekati. Cijela regija zapadnog Balkana mora se hitno organizirati na zajedničkim interesima i na vrijednostima koje je povezuju. Ne  mora se biti u EU da bi se primjenjivali evropski standardi; evropske zemlje koje su izvan EU veoma su razvijene i poželjne za život. Nije teško aktivirati mehanizme međusobne suradnje jer za to postoje pretpostavke iz nekadašnjeg jedinstvenog ekonomskog prostora  – infrastruktura, sirovine, kompatibilnost privreda, kadrovi, tradicija. Uz sve raznolikosti, cijela regija je predstavljala i jedinstven kulturni prostor koji nije potpuno nestao. Današnje mlade generacije, rođene poslije našega nedavnog rata, veoma se lako povezuju i razumijevaju preko zajedničkih kulturnih vrijednosti. Njihova sjećanja nisu toliko opterećena ratnim zbivanjima i tragedijama koje bi ih potpuno polarizirale. Povezuju ih kulturne vrijednosti prošlosti – muzika, film, pozorište, folklor, sport, zajednički jezik. To se sve može staviti u funkciju. Mora se insistirati na našim vrijednostima, a ne čekati da nam Evropa nakalemi svoje. Ona sama nije u stanju suočiti se otvoreno sa svojom prošlošću jer je nejedinstvena. U EU još dominiraju konzervativni pučani koji izjednačavaju povijesne uloge fašizma i antifašizma, koji komunizmu oduzimaju antifašističku dimenziju i vežu ga samo za sovjetski totalitarizam. Oni insistiraju na „kršćanskoj Evropi“ u kojoj nema mjesta za druge religije. Njihov lider u Evropskom parlamentu, Manfred Weber, bio je veoma jasan u jednom svom obraćanju: „Moramo zaštititi svoj evropski način života štiteći svoje kršćanske vrijednosti. U Evropi mora postojati način da se držimo svog kršćanskog naslijeđa ili je neće biti.“ Plenkovićev stav o tome nije, dakle, samo njegov, to je stav preovlađujuće političke grupacije u EU. Da je zapadni svijet htio politički stabilizirati našu regiju i ujednačiti njen ekonomski razvoj, sve zemlje regije bi istovremeno primio u svoje asocijacije. Fragmentiranje tog prijema je samo pojačalo političke sukobe i očuvalo konfliktna žarišta. To će trajati tako dugo dok zemlje zapadnog Balkana ne pronađu zajednički jezik, prevladaju prošlost, vrate povjerenje i krenu u zajedničke projekte. Kako je moguće da se lideri tih zemalja okupe u Bruxellesu pod posredništvom funkcionera EU a da se ne sastanu sami, na domaćem terenu, bez posrednika? Čak im ne treba ni prevoditelj.

AUTOR

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja