Gojko Kruška – Narodni heroj iz Cetinja ( Crna Gora )
Gojko Kruška rođen je na Cetinju dana 22. avgusta 1922. godine. Školovao se na Cetinju gdje je završio osnovnu školu i sedmi razred gimnazije.
U SKOJ je primljen 1939. godine, a u partizane odlazi 1941. i radi kao obavještajac. Po prirodi zadatka stupio je u četničku omladinu, a otkriven je 24. decembra 1943. godine. Okupatorski vojni sud osudio ga je na smrt 13. januara 1944. godine, te je i javno obješen. Pred samo vješanje je još jednom ispoljio hrabrost klicajući Crnoj Gori i NOB-u.
Moj brat – Gojko Kruška je u osvit slobode 1944. godine sa vješala ispod starog brijesta na Balšića pazaru u Cetinju, odlazeći u smrt zapjevao „Oj svijetla majska zoro…” piše njegova sestra Olga Kruška iz Beograda
Moj brat je pjesmu „Oj svijetla majska zoro”, pjevao i na vješalima, kaže ona. Dok je s ponosom odlazio u smrt. Zato me čude neka današnja prepucavanja o njoj. Zar se može sumnjati u nešto što je iznjedrio narod? pita se ona. Od kada znam za sebe znam za „svijetlu majsku zoru”, za Lovćen… Tako je bilo i u drugim crnogorskim domovima. Zbog Gojkove epske smrti ja ću za sve ove stihove biti vezana čitavog života. Za stihove i bratova vješala. Bilo je to 13. januara 1944, na Balšića pazaru na Cetinju. Zato i danas kad čujem „majsku zoru” srce mi drhti, a suze zaiskre…
Tragom ove neobične i iskrene ispovijesti došli smo i do nastavka ove priče. U tome su nam pomogli u SUBNOR-u Crne Gore. Naime, u spomen knjizi „Život za život” (izdavač OO SUBNOR-a Cetinje) herojskoj smrti Gojka Kruške i njegovom prkosu za priču-posvećena je posebna pažnja. I s pravom…
„Tražio je u novembru 1943. godine da izađe u partizane, ali mu je i dalje naređeno da radi složeni posao obavještajca, pa je u jednoj takvoj akciji 24. decembra otkriven i uhapšen. Sa porodicom je odveden u „nacionalističku policiju” u kojoj je bio izložen najstrašnijim mučenjima-stezali su mu glavu gvozdenim obručem, lomili prste između puščanih metaka, pekli mu zube usijanim gvožđem. On ništa nije priznao niti je koga odao. Potom je predat Njemcima koji su ga osudili na smrt vješanjem. Odveden je u zatvorsku ćeliju u kojoj je zapisao:
„Gojko Kruška 13. januara 1944. godine osuđen na smrt vješanjem. Presuda će se izvršiti u tri sata poslije podne”. Ocu i majci je govorio: nemojte me vrijeđati vašim suzama. Njemački vojnik je izveo Gojka iz zatvorske ćelije i odveo na mjesto vješanja, gdje je obješen zajedno sa svojim drugom albanskim partizanom Musom (Buta) Hodzićem. Prije vješanja njegova pjesma je nadjačala huku motora kamiona koji je bio doveden iz zatvora. Na pitanje njemačkog agenta: je li ti žao što ideš u smrt, Gojko je prkosno odgovorio: „Ne, izdajniče, jer ginem kao čovjek, a vi ćete ginuti kao izdajnici”.
Gojko Kruška je tada zapjevao:
„Sa Lovćena kliče vila, Crna Goro majko mila”. Tri dana i tri noći visila su vješala ispod starog brijesta i klatili se na vjetru leševi hrabrih boraca Gojka Kruške i Muse Buta Hodzića. Trg Balšića pazar na Cetinju, gradu heroju, ostao je pust-kao srce samohrane majke”.
Ostali dio priče o smrti Gojka Kruške potpuno se slaže sa onim što nam je ispričao Bero Vulićević. A to je da je na zidu svoje ćelije ispisao poslednji datum svoje mladosti „Gojko Kruška, 13. 01. 1944. godine. Osuđen sam na smrt vješanjem. Presuda će se izvršiti danas u tri poslije podne”. Da je u tome istome času na tome istome zidu još jedan čovjek ispisivao zapis o svom posljednjem danu i to na albanskom: „Na bijelom hljebu 13.1. 1944. godine Musa Buta Hodžić. Da su zajedno – otišli u smrt.
Da je Gojkova pjesma sa vješala nagovijestila – nove pobjede…
Sestrina bundica
Tri dana i tri noći Gojkovo tijelo je visilo o grani velikog brijesta. Za to vrijeme je Kajper svoje sluge obasipao pohvalama i nagradama, dok je Milica bespomoćno gledala promrzlo sinovljevo tijelo, koje se njihalo na vjetru. Nije se smjela ni mrtvom sinu približiti od stražara sa bajonetom na pušci.
Treći dan naveče pozvaše Milicu u policiju, želeći i na taj način da je još jednom posjete na sinovljevo mučilište. Potom joj saopštiše odluku da će u toku noći Gojkovo tijelo biti skinuto s vješala. O sahrani se mora sama pobrinuti u toku noći.
Milica se sa devetogodišnjom kćerčicom našla ispod vješala kad je spavao čitav grad. Dželat nemilosrdno presječe konopac u kome je Gojko visio. Sleđeno tijelo se našlo pred majčinim nogama.
Devetogodišnja Beba je taj trenutak strave i užasa na svoj način doživjela. Gojkovo unakaženo i deformisano tijelo na mjesečni je dobilo neki čudesan izgled. Oči su mu sijale kao da je živ, što je djevojčica prihvatila kao stvarnost. Ničice pade pored brata, priljubi obraščiće uz njegovo ledeno lice i kroz suze prošaputa: ”Mama, bracu je hladno!”
Hitro skide svoju bundicu i njome umota bratovljevu glavu. Majka se za trenutak zbuni, a zatim kćeri reče da obuče bundicu. Uzaludne su bile majčine riječi da Gojku od ove noći više neće biti hladno. Beba je cvokotala od zime, ali bundicu nije htjela nipošto podići sa bratove glave.
Tako majka i sestra sahraniše Gojka po noći, a umjesto mrtvačkog sanduka bila je sestrina bundica. (”Pobjeda” od 13. januara 1977.)
Iz Gojkove bilježnice
O Gojkovoj junačkoj smrti dosad su pisali mnogi crnogorski književnici, novinari, pjesnici, naučni radnici…
Njegov drug i saborac Neđeljko – Bero Vulićević nam je otkrio i jednu Gojkovu tajnu – da je pisao pjesme, čitao svjetske pisce, filozofe, ekonomiste. Interesovala ga je čak i muzika. Tragom ovih sjećanja došli smo do lista ”Zavičaj” iz februara 1972. godine u kojem poznati istoričar, Zoran Lakić, piše da u Istorijskom institutu u Titogradu, postoji debela fascikla (broj AR 4-7) sa preko stotinu strana zapisa ispisanih rukom Gojka Kruške, nezavršenog gimnazijalca sa Cetinja. O svemu što je čitao, pravio je bilješke, piše Lakić. Bilježio je i neke svoje misli. Recimo:
”Ne može čovjek da spava u postelju careva, a da se od njih ne zarazi bezumljem. Rat koji dugo traje razara vojsku i čeliči narod”. ”Radom treba da upravljaju oni koji rade”. Ovo je moja garancija – rat će se završiti na proljeće 1944. najdalje do početka ljeta 1944. godine”.
”Na terasi dvorca u Šembrunu u blizini Beča uhvaćen je 23. oktobra 1809. godine, za vrijeme parade francuske vojske, jedan mladić, skoro dječko, osamnaestogodišnji Fridrih Štaps, sin protestantskog pastora u Hamburgu. On je htio nožem da ubije Napoleona, kao što je odmah priznao na saslušanju. Štaps je umro kao junak. Kad su ga izveli na strijeljanje on je uzviknuo – “Živjela sloboda”.
I pao mrtav….
***
I Gojko je s pjesmom otišao u smrt….
Za narodnog heroja Jugoslavije proglašen je 20. decembra 1951. godine.
