Ivo Lola Ribar, Glamočko polje, 27. XI ’43: Da li je Lola zaista poginuo zbog “niza glupih slučajnosti”?

Novembar 1943, sećanje Rodoljuba Čolakovića: Obavili smo jednu tužnu dužnost: sahranili smo Ivu Lolu Ribara, koji je poginuo 27. novembra na Glamočkom polju. To je bio težak udarac za naš pokret jer je Lola spadao među svestrano obdarene ljude, bio do kraja odan našoj stvari, neumoran na poslu, dobar organizator, sjajan govornik.

Kuda sve on nije prolazio u ovom ratu! I kud god je prolazio, uvek ga je pratila sreća, a sad, kad se to najmanje moglo očekivati, pogibe zbog niza glupih slučajnosti.

Lolu sam sreo u Jajcu prije petnaest dana. Jedno poslije podne izjahali smo drumom prema Banjaluci i tad mi je pričao da će uskoro u inostranstvo, u Kairo, na čelu naše vojne misije. Trebalo je da se članovi misije prebace u Kairo engleskim avionom, ali avion nikako nije stizao.

Onda je donesena odluka da se misija prebaci u Italiju avionom na kome su tih dana prebjegli na našu stranu neki domobranski avijatičari iz Mostara. To je bio bombarder dvomotorac “dornije”.

Lola je sa članovima misije napustio Jajce 23. novembra. S njima je pošlo i nekoliko engleskih oficira iz vojne misije pri Vrhovnom štabu. Bilo je dogovoreno da 27. novembra polete sa aerodroma na Glamočkom polju, jer je on bio tvrđi i za polijetanje aviona s teretom pogodniji nego aerodrom na Livanjskom polju, na kome se avion nalazio.

Vrijeme odlaska bilo je utvrđeno za sedam časova, do kada je avion trebalo da se prebaci s livanjskog aerodroma na glamočki.

Međutim, avion je zakasnio gotovo dva sata, jer pilot zbog hladnoće nije mogao da upali motore. To je prva glupa slučajnost.

Avion se spustio na Glamočko polje oko devet časova; pilot je, ne gaseći motore, čekao da se ubace stvari i ukrcaju putnici. Kad je sve bilo spremno za uzletanje, jedan engleski oficir rekao je da je s prtljagom pometnjom ubačena i jedna njegova torba, od koje nije želio da se odvaja.

Na traženje te torbe izgubljeno je nekoliko minuta. To je bila druga glupa slučajnost.

Torba je nađena, ali se u tom trenutku iza brda, iz sjevernog pravca, javio njemački aparat “henšel”, koji je odmah jurnuo na naš avion i izručio na njega smrtonosni tovar. Bacio je šest bombi.

Lola je poginuo od posljednje bombe, i to u trenutku kad je bio skočio iz aviona. Njega je pilot propustio ispred sebe, želeći da se Lola prvi iskrca iz aviona, oko koga su grmjele detonacije bombi.

U tom trenutku eksplodirala je posljednja bomba čija su tri gelera pogodila Lolu u grudi, vrat i glavu, tako da se on mrtav srušio na nekoliko metara od aviona.

“Da li je Jurici javljeno da je Lola poginuo?”

Osim njega, od bombi su poginula dva engleska oficira i jedan naš borac iz jedinice koja je obezbjeđivala aerodrom.

Pošto je istresao svoj tovar bombi, njemački avion je još čitavo pola časa mitraljirao avion, koji od bombi nije bio oštećen, i, najzad, ga zapalio.

Srećom, putnici iz aviona bili su napustili aparat u vremenu između bombardovanja i mitraljiranja, tako da su u požaru izgorjele samo stvari.

Među njima je bilo dragocjenog dokumentacionog materijala i fotografija, koje je bio prikupio i probrao Moša Pijade za naš prvi ilustrovani časopis koji smo namjeravali izdavati u inostranstvu (među njima i više stotina fotografija Žorža Skrigina, koje čuveni ratni fotograf nikada nije prežalio – op. Y.)


Kad je Lola poginuo, njegov otac dr Ivan Ribar nalazio se u Jajcu, u koje je stigao iz Slovenije na Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Tužnu vijest o Lolinoj smrti saopštio mu je drug Tito.

No tragičnim sticajem okolnosti ispalo je tako da mu je drug Tito morao saopštiti i vijest o smrti drugog njegovog sina Jurice, talentovanog slikara i vrlo omiljenog druga. Naime, Jurica je kao član politodjela u jednoj crnogorskoj brigadi poginuo u jesen 1943. godine u jurišu na četničke položaje kod Kolašina.

Lola je o tome obavijestio oca jednim pismom koje ovaj nije bio primio. Zbog toga je dr Ribar, kad mu je Tito saopštio za Lolinu smrt, upitao da li je Jurici javljena ta vijest. Na to mu je Tito odgovorio da je i Jurica poginuo.

Dr Ribar je svoj bol podnosio stoički. Za vrijeme zasjedanja teško je iko mogao primijetiti na njemu da ga je zadesio takav udarac: gubitak dvojice sinova!

Lolu smo sahranili uveče, jer su tih dana neprijateljski avioni stalno nadlijetali Jajce i bombardovali ga.

“Ponosim se što sam učio od svoje djece”

Na groblju, ispred kapele, oprostio se s njime u ime Centralnog komiteta Partije Moša Pijade.

Bio je već mrak, padala je susnježica na mokru i raskaljanu zemlju. Mošin glas je bio promukao od onog uzbuđenja kad je čovjek blizu da zaplače.

Moša je govorio o obojici Ribara kao izrazitim primjerima mladih ljudi koje je podigla i vaspitavala naša Partija, ističući naročito Lolu, koji se još prije rata bio uzdigao do rukovodioca SKOJ-a, da bi se u ratu i revoluciji razvio u krupnu rukovodeću ličnost našeg ustanka.

Poslije Mošina govora krenuli smo u povorci kroz Jajce do jedne raskrsnice gdje je čekao kamion koji je trebalo da odveze sanduk s Lolinim tijelom.

Tu se s Lolom oprostio dr Ribar. On je govorio mirno, glas mu nijednom nije zadrhtao. Rekao je da je oba svoja sina pustio da idu svojim putem, kako ih je učila njihova savjest i da su docnije, kao formirani ljudi, uticali oni na njega.

“Ne stidim se, nego se ponosim što sam učio od svoje djece”. 

A onda se nad mrtvim Lolom zakleo da će u borbi ići do kraja bez obzira na napore i teškoće. U tom trenutku Ribar je podsjećao na junaka neke antičke tragedije – bilo je u njegovom držanju i riječima neke surove veličanstvenosti, što je ljude potresalo do dna duše i mnogima natjeralo suze na oči.

Zatim su borci Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba natovarili sanduk na kamion, koji je odmah krenuo put Ribnika: iste noći Lola je potajno sahranjen na skrovitu mjestu da neprijatelji ne bi našli i oskrnavili njegov grob.