JEDINSTVENA KOLEKTIVNA USPOMENA
-(“TRST, JUGOSLAVIJA”)
Premda ja i dalje rado odem tamo jer moja mama ondje nekako radije razriješi kesu negoli u Rijeci – bit će nostalgije radi – Trst mi je življi kao uspomena mojih bližnjih, negoli grad sam po sebi. A da je taj grad lijepa kolektivna uspomena svih bivših Jugoslavena, pokazao je novi dokumentarac talijanskog, tršćanskog redatelja Alessia Bozzera Trst, Jugoslavija. U talijansko-hrvatsko-bosanskoj koprodukciji, Bozzer donosi 62 minute materijala koji tumači koliko je i zašto taj talijanski grad značio na bivšem jugoslavenskom prostoru.
Od starih snimaka i novinskih članaka do živih svjedočanstava starih Tršćana, povjesničara, intelektualaca i umjetnika te nekadašnjih graničara Trst, Jugoslavija stvara mozaik iskustava vrlo specifičnog i interesantnog vremena i prostora. Nevjerojatni podaci tvrde da je u ono vrijeme vikendom u Trst pristizalo oko 100 000 Jugoslavena iz svih krajeva bivše države u nakani da se opskrbe svime što socijalizam nije omogućavao: raznovrsnom odjećom (u prvom redu trapericama), slasticama, kavom, nakitom, tehnikom – svime što je predstavljalo kapitalistički luksuz koji unutar granica Jugoslavije nije bio dostupan ili je bio preskup.
Suradnja socijalizma i kapitalizma
Tako je Trst postao jedinstveno mjesto na svjetskoj karti gdje, kako kaže jedna od reportaža onog doba, kapitalizam i socijalizam surađuju “mnogo i pošteno”. I premda bi se o poštenju dalo raspravljati jer dobar dio dokumentarca govori o nevjerojatno maštovitim nastojanjima da se prevari jugoslavenska carina i talijanska financijska policija, količina prodane robe u najmanju ruku fascinira. Brojke dinara, lira i nakrcanih plastičnih vrećica koje su se okretale na danas pustom Ponterossu ne možemo ni zamisliti. O gužvama na granici, prepunim vlakovima i nebrojenim autobusima da ni ne govorimo.
Trst, Jugoslavija nudi iskrenu i zaokruženu sliku pojedinačnih sjećanja u kojima se jedan cijeli kolektiv ljudi može prepoznati. Pritom je naglasak dobro postavljen na nesrazmjer grada danas i nekad. Danas usputna stanica, a za generacije koje su živjele i odrastale u Jugoslaviji, Trst je bio jedinstvena i nezaboravna pojava, jedno od najposebnijih trenutaka mladosti.
Upravo se to prepoznalo kada sam ove nedjelje u dvorani Art-kina Croatia gledala film. Bilo mi je jednako zanimljivo ono što vidim na platnu i reakcija gledatelja koji su me okruživali. Mnogi su neprestano kimali glavama, osmjehivali se te šapatom komentirali i potvrđivali sve što su gledali. Ova je identifikacija gledatelja s dokumentarcem bila izrazito simpatična pa unatoč tome što je sam materijal na trenutke bio pomalo repetitivan i nesustavno iznesen, ovo iskustvo vrijedno je gledanja – bilo da ga nakon toliko godina iznova proživljavate ili mu prvi puta svjedočite. No, nikako sami. Povedite roditelje, rođake, djedove i bake. Bit će im drago!
