Jugoslavija filmska sila bez presedana
U Jugoslaviji je u periodu od 1941.-1992. snimljeno više od hiljadu filmskih naslova, a nostalgija za bivšom državom danas egzistira kroz kinematografiju, koja je bila jedinstven spoj ideologije, provokacije i specifičnog viđenja seksualnosti na velikom platnu.
![Milena Dravic](https://yu-nostalgija.com/wp-content/uploads/2022/04/milena-dravic.jpg)
Iako se Jugoslavija počela raspadati nedugo nakon Titove smrti, formalno je njena disolucija započela 25. 6. 1991. godine, kada su Slovenija i Hrvatski sabor proglasili nezavisnost od SFRJ. Za mnogo štošta se može reći da u bivšoj državi nije valjalo, ali je neosporna činjenica da jugoslavenska kinematografija drži naša kolektivna sjećanja na okupu.Pored intimnih trenutaka, prošlost prizivamo i preko nezaboravnih scena igranih filmova, koji su “plovili” kroz dominantne žanrove partizanskog filma, komedije i crnog talasa.
Zavidnu produkciju Jugoslavija duguje filmofilu Josipu Brozu Titu, koji je u pokretnim slikama prepoznao moćni alat za podgrijavanje ideologije, prije svega partizanskim filmom, nekom vrstom domaćeg vesterna, koji je veličao ideale i tekovine antifašističke borbe.
![](https://yu-nostalgija.com/wp-content/uploads/2022/04/210625097.1_mn.jpg)
I danas se u svakodnevnom govoru situacije opisuju i komentiraju rečenicama iz popularnih filmova. Od “Valtera” pa do “Maratonaca” balkanski mentalitet i preokupacije se daju slikovito opisati preko replika izvrsnih scenarija jugoslovenskih autora. U periodu od 1941-1991. snimljeno je preko hiljadu naslova, a odlazak u kino je predstavljao jedinstven doživljaj, tim prije što su jugoslavenske naslove prepoznavali prestižni svjetski filmski festivali, ali i Američka filmska akademija.
Prvi jugoslovenski film koji je nagrađen Oscarom bio je animirani film “Surogat” (1961.) Dušana Vukotića, porijeklom iz Bileće, a nominacije su “pokupili” filmovi “Cesta duga godinu dana”, “Deveti krug”, “Tri”, “Skupljači perja”, “Bitka na Neretvi” i “Otac na službenom putu”.
Upravo je film Slobodana Šijana “Maratonci trče počasni krug” (1982.) pokazao šta se dogodi kada izum filma stigne u malu sredinu, u kojoj su odnosi poprilično kontaminirani netrepeljivošću. Šijan je sukob urbanog i ruralnog dočarao i jednim od najduhovitijih jugoslavenskih filmova, naslovom “Ko to tamo peva” 1980. godine.
![](https://yu-nostalgija.com/wp-content/uploads/2022/04/210625097.2_xl.jpg)
Pravi kuriozitet jugoslavenske kinematografije jeste činjenica da je ona iznjedrila jedan od najgledanijih filmova svih vremena. Bio je to “Valter brani Sarajevo” Hajrudina Šibe Krvavca, koji je zahvaljujući ogromnoj popularnosti u Kini, po nekim procjenama vidjelo više od milijardu ljudi. Njegova popularnost ne jenjava ni danas.
Sto godina od rođenja Valtera, ratnika koji je postao filmska legenda i sinonim SarajevaIpak, nisu svi autori bili u prisnoj vezi s komunizmom, pa su svojim filmovima otvoreno kritizirali poprilično rigidni sistem kada je u pitanju slobodno izražavanje stavova o socijalističkom samoupravljanju. U Jugoslaviji je vlast odlučila zabraniti one filmove koji joj nisu bili po volji, a to su uglavnom bili filmovi crnog talasa, koji su progovarali o tome kako u Jugoslaviji nisu baš svima “tekli med i mlijeko”. Autor “Plastičnog Isusa” Lazar Stojanović je završio u zatvoru, a jedini sudski zabranjen film bila je psihološka drama “Grad”, koja je pored opscene seksualnosti progovorila i o poremećenoj percepciji stvarnosti. Presuda je donesena u Sarajevu 1963. godine, a ukinuta je trideset godina kasnije.
U kinu se nije mogao gledati ni film “WR – Misterije organizma” Dušana Makavejeva, u kojem Milena Dravić igra djevojku zaljubljenu u ruskog klizača, koji joj glavu odrubljuje klizaljkom. Otvorena kritika komunizma završila je “bunkerirana”, između ostalog i zbog činjenice da je proučavao vezu između komunističke politike i seksualnosti.
Otvorena kritika komunizma bila je moguća tek nakon Titove smrti, pa je jedan od najvećih jugoslavenskih hitova “Sjećaš li se Dolly Bell”, jugoslavensko političko ispiranje mozga usporedio s hipnozom. Snimljen u Sarajevu po scenariju Abdulaha Sidrana, postao je kultni film generacije osamdesetih godina, a potom je 1985. godine isti autor napisao film “Otac na službenom putu”, koji je inspiriran životnom tragedijom njegovog oca i njegovim odlaskom na Goli otok, gdje je boravio kao politički zatvorenik.
Filmska jugonostalgija i danas je prisutna kod nešto starijih gledatelja, onih koji imaju dovoljno godina da se mogu sjećati vremena kada je odlazak u kino predstavljao jedinstven događaj, iako se tamo sjedilo na drvenim stolicama i slušao ne tako savršen zvuk. Jugoslavenska kinematografija je bila autentična i zanimljiva upravo iz razloga jer se nije pokušavala dopasti zapadu, crpeći energiju iz fermentirane stvarnosti u kojoj smo živjeli, u kojoj možda nije bilo izobilja, ali je sasvim sigurno svakoga dana, u svakom pogledu – bilo duše.