Kako je Jugoslavija debitirala na reliju Paris-Dakar

Uz Jovicu Palikovića on je jedan od najvećih i najuspješnijih jugoslovenskih vozača u istoriji, a, uz brojne domaće i inozemne uspjehe, upisao je i prvi nastup bivše države na najpoznatijem i najzahtjevnijem reliju na svijetu. Bilo je to 1990. godine, kad je nastupio s poljskim kolegom, a, usprkos minimalnim ulaganjima, reli je završio na odličnom 77. mjestu. U suradnji s Yugopapirom prisjećamo se tih događaja o kojima je pisala sarajevska Una.

Januar 1990.: Prvi put u istoriji najuzbudljivijeg i najopasnijeg relija na svijetu sudjeluje i jedan Jugoslaven. UNIN suradnik je posjetio njegove najbliže, među kojima vlada svakodnevna napetost u iščekivanju posljednjih vijesti, uz nadu da će naš višestruki šampion izdržati do kraja utrke…

Najpoznatiji i najdulji, a posve sigurno i najopasniji reli na svijetu je onaj koji se vozi od Pariza do Dakara. Ovogodišnji dvanaesti po redu (od 25.12. do 16.1.) za Jugoslavene je posebno interesantan zbog toga što prvi put imaju i svog predstavnika. Radi se o proslavljenom automobilskom asu, petnaestostrukom šampionu Jugoslavije Tihomiru Filipoviću iz Zagreba.

Naš vozač je jedan iz tima poznatog Camela i ovu veliku avanturu dijeli s iskusnim poljskim vozačem Anžejom Koperom. Njih dvojica su s još drugom jedanaestoricom debitanti na ovom velikom reliju. Svi ostali, njih oko 50, već su okusili velike izazove koje reli Pariz-Dakar nameće.

I još nešto. Jugoslavensko-poljska posada vozi jedan od 17 Land Rovera, koji je najstarije vozilo ovogodišnje trke. To im nije smetalo da u nekoliko prvih dana uzbudljive vožnje s 382. startne pozicije dođu na 168. mjesto. Njihova namjera i cilj je da daju sve od sebe i da stignu na odredište – u Dakar. Ostvarenje tog plana opravdat će, bez obzira na plasman, učešće tandema Filipović-Koper u ovom velikom pothvatu.

Telefonska veza

Svakovečernji televizijski izvještaji o porijeklu natjecatelja, kao i o nedaćama na koje nailaze, ponukali su nas da nešto više saznamo o Tihomiru Filipoviću, sportašu koji je svojim učešćem na poznatom svjetskom reliju zainteresirao i manje sportski nastrojenu javnost Jugoslavije. Vjerujemo da nema Jugoslavena koji se ne raduje kada u redovnom izvještaju na kraju TV dnevnika sportski komentator izvijesti da se jugoslavenski predstavnik dobro drži, da zauzima bolju poziciju negoli prethodnog dana…

Kako trka odmiče, uzbuđenje koje donose takvi izvještaji postaje sve veće. Sigurno je i to da nitko toliko ne strahuje nad svim što se događa u afričkoj pustinji kao porodica našeg šampiona. Prilikom nedavne posjete u Lenjingradskoj, u domu Filipovićevih, zatekli smo suprugu Lidiju, oca Peru, 13-godišnjeg sina Ivana i godinu dana mlađu kćer Ivu…

Uzbuđenje kojim se prati izvještaj s velike utrke prenijelo se i na ovog reportera. Nakon izvještaja o trenutnom poretku prvih pet natjecatelja, kao i to da je s jugoslavensko-poljskom posadom sve u redu te da na međustanicu trebaju stići s otprilike dva sata zakašnjenja, svi smo primjetno odahnuli…

“Važno je da stignu”, zabrinuto komentira supruga Lidija, odlazeći prema telefonu. Okreće broj Press centra, koji je za potrebe stalne veze s našim predstavnikom otvoren u zgradi INA-Trgovine, jednog od glavnih sponzora Tihomira Filipovića. Otud joj javljaju da će joj što prije poslati precizne informacije o dolasku njena supruga na međustanicu.

“Nikada ranije nisam se toliko brinula kao sada. Na velika natjecanja u zemlji, a ponekad i vani, uvijek smo išli zajedno. Tako mi se činilo da je sigurniji i da će stazu od starta do cilja lakše proći. Otkako smo se upoznali, što se nekako poklapa s početkom njegove karijere, zajedno smo preživljavali sve pripreme, natjecanja radosti i tuge sporta koji Tihomir bezmjerno voli i kojem se potpuno posvetio. Ne mogu čak reći da se za sve to žrtvovao netko više od njega samog, iako je bilo i trenutaka u kojima se čovjek zaista znao upitati gdje sve to i dokle vodi! I sada, dok svi zajedno strahujemo za njega, znam da je najveća žrtva te velike strasti prema trkama i automobilima upravo on sam. Ja jedino što želim je to da se vrati živ i zdrav”, kaže supruga Tihomira Filipovića.

Pehari – jedina “zarada”

Dok čekamo nove informacije o tijeku utrke i sudbini našeg sportaša, Lidija nam pokazuje silne pehare koje je njen muž tijekom dugogodišnjeg uspješnog bavljenja automobilizmom osvojio. Pokazuje nam prvo tri “zlatne kacige”. Svaka od njih se dobiva za tri uzastopna osvojena prvenstva Jugoslavije. Među najdražim je i onaj koji dodjeljuje INA Delta za najbolju posadu na reliju…

Zatim neki s međunarodnih natjecanja. Tu su pehari za prvo mjesto u brdskoj utrci u Pesanu u Italiji, prvo mjesto na prvenstvu Europe za turističke automobile u Portugalu, drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu na kružnim stazama u Španjolskoj, pehar iz San Marina…

Raznih medalja i odličja puna je vitrina, a, kako nam kaže Lidija, još najmanje toliko je sklonjeno jer u stanu nema dovoljno mjesta za sve trofeje. Ne libi se reći da je to sve što je “zaradio” sudjelujući na tim brojnim utrkama. Zauzvrat, morao je uložiti strašno mnogo truda, odricanja, materijalnih sredstava…

Otac Pero, nekada i sam zaljubljenik brzina i sudionik brojnih motociklističkih trka, o sinu šampionu priča:

Zagrijao i oca

“Tko bi rekao da će sve na ovo izaći. Sada, dok vozi taj opasni pustinjski reli, njegova majka Zora me noću budi uznemirena i uplašena za njegovu sudbinu. Nikada se nije mogla naviknuti na činjenicu da on bez utrka ne može. Ona se jedina nije promijenila od prvog dana kada je saznala da Tihomir još kao mali dječak sjeda na svoj Tomos 12 i ide se utrkivati s prijateljima.

Tada smo stanovali u Osijeku. Kupili smo dječaku taj motor kako bi mogao lakše prelaziti put od kuće do škole. Oboje smo bili preneraženi i uplašeni kada smo saznali da se on natječe. Inzistirala je da mu ga na svaki način zabranim i odgovorim ga da to više ne čini. Bilo je uzalud…

Poslije smo se preselili u Zagreb. Vjerovali smo da će, ako mu kupimo automobil, to biti manje zlo nego motor. Nabavili smo mu neku polovnu Zastavu 101. Nije mu trebalo puno da se počne natjecati. Učlanio se u klub i, krijući to od nas, nastavio po starom.

To nije moglo dugo ostati tajna. Naprotiv, još je uspio nekako i mene nagovoriti da mu pomognem u svemu tome i da krenem čak i na trke s njim. Već u početku je počeo nizati dobre rezultate.

Bilo je to još 1978. godine. Svi smo se čudili kako mu to uspijeva s automobilom mnogo lošijim nego kod njegovih konkurenata. Kada sam shvatio da se on neće tako lako okaniti tog sporta, a, s druge stran,e sve što se događalo na stazi i oko nje počelo se i meni dopadati, odlučili smo mu nabaviti najbolji mogući automobil.

Njegovu majku sam uvjerio da će u boljem automobilu biti sigurniji, što je ona teška srca prihvatila. Tragajući za dobrim automobilom, u SR Njemačkoj smo proveli 15-ak dana obilazeći mnoge proizvođače i konstruktore. Nakon određenih testova koji su tome prethodili, odlučili smo se za VW Polo. Bio je to zaista automobil s najboljim performansama u to vrijeme. S njim je Tihomir ostvario mnoge pobjede. Potpuno je ušao u taj sport i za njega je zaista puno žrtvovao. Radio je, tako reći, i noću i danju kako bi stigao odgovoriti na sve obaveze izvan sporta, a ujedno i da ne izgubi korak u svim tim natjecanjima koja su ga magnetski privlačila.

Uz pomoć INE

Konačno, prošle godine, sudjelujući u pripremama kandidata za čuveni reli Camel Trophy u Južnoj Americi, Tihomir je očekivao da će pronaći sponzore kako bi i sam nastupio u toj uzbudljivoj avanturi, međutim nije bilo te sreće. Radost zbog poziva za učešće na Reliju Pariz – Dakar tim je bila veća.

Naravno, za sve to se moralo i te kako pomučiti. Uz pomoć INE sklopljen je ugovor s Camelom i tako se Tihomir našao na startu velikog izazova.

Ove godine svoje predstavnike na reliju imaju 22 zemlje svijeta, a među njima prvi put i Jugoslavija. Ne treba zaboraviti da se radi o iskušenjima dugim oko 8000 kilometara po najgorim terenima i pod vrlo teškim uvjetima te da je velik uspjeh uopće doći do cilja.

Nadamo se da će Tihomir biti među onima koji će ugledati more s druge strane Afrike i da će biti jedan iz kolone koja će pobjedonosno proći kroz vrata Dakara. Riječi zabrinutog oca najbolje objašnjavaju kako porodica gleda na njegovu avanturu, koja treba završiti 16. siječnja:

“Više se radujem njegovom povratku nego njegovim uspjesima…”

Porodicu Filipović raduje i popularnost koju je Tihomir odavno već stekao, koja se sada dokazuje i brojnim telefonskim pozivima u kojima “navijači” izražavaju svoju podršku i vjeru u konačan uspjeh našeg šampiona.

Posljednja vijest

Pred samo zaključenje ovog broja, 10. januara, pozvali smo Press centar INA – Trgovine u Zagrebu i saznali da se Tihomir Filipović u generalnom plasmanu nalazi na 97. mjestu te nakon 10. etape ima zaostatak od 55 sati. U trenutku javljanja naš šampion sa Poljakom Anžejom Koprom nalazio se između Miumeja u Nigeru i Gaoa u Maliju.

Napisao: Nedžad Alihodžić (UNA, 1990.)

YugoPapir7.8.2021.

Izvor

INdex.hr