Ko je bila lijepa Šantićeva „Emina“

Slavni mostarski pjesnik poznat je svojoj ljubavnoj poeziji koju je pisao pod velikim uticajem bosanskih sevdalinki. Najpoznatija od njih je „Emina”, pjesma koja govori o neprežaljenoj ljubavi pjesnika.

A ko je bila Emina, slavna mostarska ljepotica?

Blizu kuće imama Saliha Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom. Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se „zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već „dženetska hurija”.

U mostarskim mahalama su je opisivali na sljedeći način:

 „Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu”.

Svojoj sestri Persi Aleksa je jednom prilikom rekao: „Evo upravo sam sreo imamovu kćer, mladu lijepu Eminu i nadahnula me da napišem novu pjesmu.”

Tako je jedne čarobne noći 1902. nastala jedna od najljepših pjesama ovdašnje ljubavne poezije. Glava kuće Šantića, Aleksin stariji brat Pero, smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je „po novinama telalio” o kćerki imama Sefića.

Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara. U Knjizi  „Mostarenje“, autora Miše Marića, piše kako je Aleksi brat tada rekao:

„Ti, brate, vazda istu pjesmu k’o švabo traj-la-la. Nikad se dozvati pameti. Prvo ona šokica, Tomlinovićka, a sad Emina Sefićeva. Tomlinovićku nekako da ti i oprostimo, mladost – ludost, a i kuferaši su, nije domaća. Došla – prošla. Al’ ovo sa Salihovom šćeri, prekardašio si debelo!“

Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u „magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj, o „meleku na zemlji”. Štaviše, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.

Emina se sa 16 godina udala za jednako lijepog Avdagu Koludera i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći.

Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.

Emina Koluder preminula je 1967. godine.

Po predanju, kada je poznati bosanski pjevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje Mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastade posljednja strofa sevdalinke o Emini.

Umro stari pjesnik, umrla Emina,

Ostala je pusta bašča od jasmina,

Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,

Pjesma o Emini nikad umrijet neće…

Osim Himze Polovine, Eminu su prepjevali i Jadranka Stojaković, Ibrica Jusić, Predrag Gojković Cune, Đelo Jusić, a 2011. godine pojavila se verzija „Emine” u izvedbi Branimira Johnnyja Štulića, a 2015. godine njena praunuka Alma Ferović Fazlić je snimila spot i pjesmu za ovu bezvremensku pjesmu.