Kolika je i kakva je krivnja SKJ za raspad zemlje?
Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine.
Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost.
Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom.
Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Iako sam u prethodnim poglavljima na nekoliko mjesta naznačio zbog čega smatram da je odgovornost SKJ za raspad zemlje i neuspjeh njegovog vlastitog političkog i društvenog eksperimenta bila ogromna, zbog značaja teme i zbog činjenice da joj se na taj način nije dosad pristupilo, elaboracija tih teza zaslužuje zasebno poglavlje.
Već je i iz ove prve rečenice, kao i iz čitavog dosadašnjeg teksta uostalom, jasno kako ne dijelim uvjerenje o vjekovnoj mržnji, presudnom utjecaju stranih faktora, presudnoj odgovornosti naroda ili radničke klase.
Da, istina je, politička elita nakon Titove smrti nije se ni znala, a djelomično niti htjela na pravi način nositi s odgovornošću koja ju je dopala. Isto tako, treba jednom zauvijek priznati kako temeljni problem Jugoslavije kao kohezivne državne zajednice jeste izvirao iz činjenice koju je Dušan Bilandžić često naglašavao, o tome kako se radilo o uvjerljivo najkompliciranijoj državi u Europi, međutim i tu stvar treba raščlaniti.
Ona nije bila komplicirana samo zbog toga što je bila sačinjena od šest konstitutivnih naroda i velikog broja narodnosti, s Albancima kao najbrojnijom takvom skupinom, pa niti samo zbog kompliciranog federalnog ustrojstva i preklapanja ovlasti između republičkih i saveznih institucija te vojske.
Svi ti faktori jesu bili važni, ali ne i presudni. Najveći problem te zemlje bila je fragmentiranost njenog društva, koja nije bila samo nacionalna, nego i unutar nacionalna. To nije, zahvaljujući temeljito različitim povijesnim iskustvima, različitim mentalitetima i, ne manje važno, suprotstavljenim političkim izborima, jugoslavensko društvo niti u jednom času nije uspjelo uspostaviti, ne samo bilo kakav zajednički narativ, što je uostalom i nepotrebno i loše, nego nije bilo u stanju pronaći makar minimalni konsenzus o zajedničkoj budućnosti.
To što se u socijalističkom razdoblju o tome nije javno raspravljalo sve do posljednjeg desetljeća federativne Jugoslavije, ne samo da nije pomoglo rješavanju tog problema, nego ga je, štoviše, dodatno potenciralo. Drugim riječima, SKJ nije uspio riješiti taj problem od ključnog značenja, ali to obuhvaća tek djelić njegove odgovornosti.
Nije došlo do ozbiljne smjene generacija početkom sedamdesetih, a iz nje je također proizišao i pogubni pakt s nacionalizmom, koji je pronašao izvrsnu institucionalnu zaštitu unutar samog SKJ
Krenemo li od početka i posve zdravorazumski vidjet ćemo sljedeće okolnosti. Postojala je jedna avangardna Komunistička partija, koja je, unatoč tome što je bila zabranjena, što su joj članovi i aktivisti bili hapšeni i ubijani, na svakom koraku proskribirani i čiji članovi uopće nisu mogli voditi nikakav normalan građanski život, na kraju sama izborila vlast.
Desetkovana je u staljinističkim čistkama, neki od najboljih ljudi su joj poginuli boreći se u interbrigadama u Španjolskom građanskom ratu, dodatno su stradali u Narodnooslobodilačkoj borbi, svo to vrijeme vodili su idejne borbe unutar partije, pa i potpuno izolirali najvećeg partijskog pisca i intelektualca Miroslava Krležu, a opet poveli ogroman broj ljudi u antifašističku borbu, iz nje izašli kao pobjednici koji su oslobodili zemlju od fašističke okupacije i kolaboracionističkih režima te samostalno uspostavili vlast uz osjetnu podršku među građanima.
Ključno pitanje, a preko odgovora na njega shvatit ćemo zašto sve to skupa na kraju nije uspjelo i završilo je brutalnim ratovima za jugoslavensko nasljeđe, jeste kako se i zašto jedna takva partija nevjerojatne unutrašnje snage, pretvorila u partiju beskičmenjaka, oportunista i birokrata bez ikakve vizije i strasti, koji su u danom trenutku masovno pretrčali u pobjednički nacionalistički tabor, ne osjećajući pri tom nikakvu nelagodu.
Odakle takvi ljudi u partiji s ovakvom prošlošću, i to pored još žive partizanske generacije? I, naravno posljedično, kako to da se nakon što je ta partija 45 godina imala apsolutnu vlast, doslovno sve ono za što se zalagala i što je javno proklamirala, bilo u obrazovnom sustavu, bilo u medijima ili izravnom političkom radu, tako jednostavno rasulo, bilo krvavo uništeno i na kraju ismijano te gotovo izbrisano iz kolektivne memorije?
I to baš sve, od ideje bratstva i jedinstva, preko antifašizma, do ideje samoupravljanja i društvenog vlasništva. Ništa od toga u današnjim postjugoslavenskim državama nije preživjelo. Ostali su tek fizički ostaci vrijedne arhitekture i infrastrukture, od stambene, obrazovne, urbanističke pa sve do zdravstvene, zahvaljujući kojoj i danas ta društva imaju nekakav priključak s civiliziranim svijetom.
Partiji je presudila ta vječna nespremnost da otvori vrata slobodi do kraja
Sad, kad smo stvari postavili u kontekst možemo početi odgovarati na pitanje o odgovornosti SKJ. On je za raspad zemlje i to upravo onakav kakav je bio, kao i za potpuni poraz vrijednosti koje je zastupao najveći, ako ne i jedini krivac. To ne znači da ovom tvrdnjom zanemarujemo spomenutu fragmentiranost društva, pa i činjenicu da su vrlo moćne institucije, poput Katoličke crkve ili Srpske pravoslavne crkve bile trajno neprijateljski nastrojene prema SFRJ, organizirajući svu moguću opoziciju režimu oko sebe, ali ono što je jačalo njihovu snagu bila je promašena politika vladajuće partije.
To nije, oni su bili jaki onoliko koliko im je partija dopuštala, a ne obratno. O tome najbolje može posvjedočiti odlična knjiga Vjekoslava Perice Sveti Petar i Sveti Sava, o odnosima između službenih vlasti i ovih dviju vjerskih institucija u Splitu.
One, naime, ništa nisu mogle napraviti bez suglasnosti vlasti, a stvari koje su znale biti dogovorene na višim razinama, poput izgradnje konkatedrale Sv. Petra, bilo je moguće srušiti na razini mjesne zajednice. Koja je onda ključna odgovornost SKJ u tom periodu dugog trajanja vlasti? Prva i osnovna, nedostatak političkih sloboda i istinskog pluralizma.
Iz toga je posljedično proizišao oportunistički refleks kod dobrog dijela prosječnih građana, koji su zaključili kako je karijerno i životno probitačnije biti dio sistema, nego ne biti. Nedostatak istinske demokracije, pa i samoupravne, koliko god se naglašavala deklarativno, povećao je važnost državnom i partijskom aparatu te birokraciji, doista stvorivši kompletno novu vladajuću klasu.
Na sve ovo nadovezala se potpuna nespremnost da se prvo saslušaju, a zatim i uopće dopuste kritike s ljevice pa i unutar partije, posebno one koje bi dolazile od ljudi s osobnim integritetom i intelektualnim potencijalom.
Obračun sa “1968”, s praxisovcima i čitavim nizom sveučilišnih profesora samo zbog iznošenja kritike, uz to što je bio glup i amoralan, mogao je značiti samo to da je partija potpuno nesigurna u sebe. Iz te nesigurnosti nije došlo do ozbiljne smjene generacija početkom sedamdesetih, a iz nje je također proizišao i pogubni pakt s nacionalizmom, koji je pronašao izvrsnu institucionalnu zaštitu unutar samog SKJ.
Sve to dovelo je do toga da SKJ kao zaista jugoslavenska partija ne postoji, budući da se pretvorio u savez republičkih partija. Svi dosad navedeni razlozi logično su doveli do toga da je kadrovska politika te partije bila očajna. Kad ugušite sve one koji imaju autonomiju razmišljanja, udaljite ih sa sveučilišta i iz javnosti, na studente idete silom jer su se pobunili, a nema ništa logičnije od toga da se studenti bune, nema nikakvog načina da vam se na ključne pozicije provuku oni koji misle svojom glavom i nisu oportunisti. Takvi su bili iznimno rijetki, a prvo mi na pamet padaju Stipe Šuvar i Nijaz Duraković.
Sve ovo ujedno je značilo i to da je oportunistima, kao i uvijek, bio stran svaki iskorak, jer im je nužno odgovarao status quo. Samim tim bili su instinktivni konzervativci, nesposobni pojmiti realan svijet oko sebe.
Samo tako je moguće objasniti da su umjetnici, novinari i općenito avangardni ljevičari bazično jugoslavenske orijentacije, poput Štulića, ljudi iz Zabranjenog pušenja i novinara ljubljanske Mladine te splitskog Feral Tribunea bili poludisidenti, protiv kojih su dizane optužnice i pokretane sulude komisije za šund. Općenito, partiji je presudila ta vječna nespremnost da otvori vrata slobodi do kraja.
Tako je bilo u svemu, na filmskoj, književnoj, muzičkoj, intelektualnoj, sveučilišnoj i novinarskoj sceni. Odnos prema omladinskoj štampi je također jedan od oglednih primjera za ovo. S jedne strane se otvara neki prostor slobode i ona može prelaziti neke granice koje mainstream mediji ne mogu, ali s druge, na bilo kakve znakove benignog iskakanja, najčešće na simboličkoj razini, dolazi do smjena glavnih urednika i micanja većeg dijela redakcije. Što nas dovodi do još jednog ozbiljnog problema vladajuće partije, a to je nastojanje za posvemašnjom kontrolom svih aspekata društvenog i političkog života, iako se javno i deklarativno toga odrekla još na kongresu iz 1952.
Prvo su izdajnici bili Nijemci i Talijani, potom svi kolaboracionisti, a devedesetih su to u Hrvatskoj postali Srbi i “Jugoslaveni”. To forsirano jedinstvo zamaglilo je stvarnost tog društva i te zemlje
Napravivši pakt s nacionalizmom, SKJ je zapravo, kao što smo već ranije naveli, potpuno destimulirao bilo kakvo umjetničko ili društveno okupljanje na platformi uvijek sumnjivog jugoslavenstva. Ovo nacionalistima neće bit drago čuti, ali komunisti su im zapravo očistili teren i sve pripremili za dolazak nacionalističke države.
Uvažimo li sve dosad navedeno, doći ćemo i do jedne od najbitnijih stvari koja je umnogome generirala mržnju iskazanu devedesetih, u ratovima i nakon njih. Naime, da sve ovo i nije bilo ovako, da je u zemlji uistinu postojala doista demokratska atmosfera i osjećaj slobode, u kojem ne bi bilo tabu-tema, o mnogim spornim mjestima iz povijesnog nasljeđa bi se otvorila široka rasprava i ta sporna mjesta ne bi imala tako eksplozivni simbolički potencijal kakvog su na koncu dobila.
Ovdje ponajprije mislimo na to da je vlast, agresivno proklamirajući bratstvo i jedinstvo te izbjegavajući bilo kakav otvoren razgovor o NOB-u, koji je dobrim dijelom bio i građanski rat, zapravo s jedne strane planski izbjegla suočiti vlastite građane s prošlošću, a s druge, stvorila pogubno uvjerenje koje je preživjelo sve do danas, samo s drugim predznakom, da svi oni koji ne dijele vladajući diskurs nisu dio naroda ili društva, nego naprosto izdajnici. Prvo su to bili Nijemci i Talijani, potom svi kolaboracionisti, a devedesetih su to u Hrvatskoj postali Srbi i “Jugoslaveni”.
To forsirano jedinstvo zamaglilo je stvarnost tog društva i te zemlje, a ona je bila takva da je barem polovica stanovništva ili aktivno pomagala kolaboraciju ili bila potpuno benevolentna prema njoj, ali svakako nije podržavala ni NOB, ni stvaranje federalne Jugoslavije. Iz istog razloga se nije nikad ozbiljno problematiziralo ustaške zločine i logore smrti, jednako u Jasenovcu, kao i onaj na Sajmištu u Zemunu.
Dok je Sajmište u kolektivnoj memoriji gotovo pa posve prešućeno, Jasenovac ipak nije mogao biti, ali Tito tamo nikad nije otišao, memorijalni centar je podignut gotovo dvadeset godina nakon rata, opet u nekom grču i nelagodi, o čemu je u svojoj knjizi Ukleti neimar, vrlo precizno posvjedočio autor Jasenovačkog cvijeta Bogdan Bogdanović.
Ove činjenice su pak prilično paradoksalne, stavimo li ih u ravan s tim da su čitavi krajevi, poput zapadne Hercegovine i Imotske krajine, gotovo otvoreno u javnom govoru bili etiketirani kao neprijateljski.
Ovakvo održavanje iluzije o potpunoj pobjedi koncepta bratstva i jedinstva na koncu je mnoge od onih koji su u njega iskreno vjerovali koštalo, ne samo života u proteklim ratovima, nego i prilike da se rat spriječi dok je bilo na vrijeme.
Oni sami to nisu mogli jer iskreno nisu vjerovali da je rat uopće moguć, a razlog zbog kojeg nisu ležao je u tome što im je sve ovo bilo prešućeno. SKJ je tako stvorio čitavu jednu generaciju djece rođene zajedno s jugoslavenskom federacijom koja je vjerovala da živi u jednom od najboljih mogućih svjetova i s vječnom zagledanošću ka budućnosti i progresu, uz svjesno potiskivanje prošlosti. Ova pogreška možda je bila i kobna.
U konačnici, kad pod sve navedeno stavimo crtu, shvatit ćemo da, kad govorimo o SKJ, moramo govoriti o partiji koja je imala ogroman potencijal, kojeg je na kraju krajeva u ratu i poslijeratnoj izgradnji zemlje i ostvarila, da bi na koncu sve to skupa prokockala, pretvorivši se u intelektualno lijenu konzervativnu partiju kalkulanata, oportunista i birokrata, koja je tjerajući najbolje od sebe, paktirajući s nacionalistima i zatvarajući oči pred društvenom stvarnošću napravila sve da upropasti zemlju i društveno-politički projekt kojeg je sama stvorila.
Bolje od onakvog kraja zbog toga nije ni zaslužila, ali je ceh takvog izbora kojeg su platili svi građani Jugoslavije bio i ostao prevelik i previše krvav, a vrlo izvjesno i nepovratan.
