Luburićeve krvave orgije u Sarajevu ’45: Ubijen i otac legendarnog fudbalera Asima Ferhatovića Hasea

 

Maj 1969: Sve dotad je sekretar Mjesnog komiteta Valter Perić bio protiv atentata, jer je smatrao da će zbog toga stradati mnogi nedužni građani. 
Međutim, u januaru 1945. legendarni Valter prihvaća takav prijedlog… “


“Glavni kurir Valtera Perića Ismet Maslić Hari o divljanjima u Sarajevu potkraj rata… “
“General Drinjanin”, posljednji “zapovjednik Ustaške obrane”, “pročelnik VI ureda”…

Luburićeve krvave orgije u Sarajevu
Luburićeve krvave orgije u Sarajevu

… “povjerenik svih sabirnih logora”, Pavelićev “krilnik”, jasenovački krvolok Vjekoslav Maks Luburić čovječuljak “visok jedva 160 centimetara, sivih, naoko staloženih očiju, s hipertrofiranim mišićima za žvakanje”, klasičan Lombrozov tip rođenog zločinca, po ocjeni Gestapoa okrutni manijak, izdahnuo je u štampariji na svojoj peradarskoj farmi u Karkahenteu u Španjolskoj – kako je javila AFP – na za nj jedini zamisliv način: od tri uboda nožem u leđa!

Gotovo da i nije potrebno proširivati krvavu biografiju zločinca Luburića koju je o njemu dao Gestapo još u prvim godinama rata:

“Luburić Maks, ustaški bojnik, Zagreb. Od 1928. do 1941. bio je u emigraciji. Osnivač i prvi šef koncentracionih logora u Hrvatskoj. Na njegovu zapovijed likvidirano je u Staroj Gradiški 80.000, u Jasenovcu 120.000 i u drugim logorima 20.000 ljudi. Luburić je osobno sudjelovao kod pokolja, veliki sadist – živčano bolestan, patološki tip. Poslušno i na sve spremno oruđe poglavnika. Politički aktivan, pokretačka snaga za krvava obračunavanja u Hrvatskoj.”

Vampir Luburić, krvožedan i svemoguć u iživljavanju nad iznurenim logorašima i uhapšenicima u kritičnim trenucima – prvi je hvatao maglu. Samo, mora se priznati, bio je u tome stručnjak. 

Iz Sarajeva je odletio kurirskim avionom samo 36 sati prije oslobođenja, iz Zagreba je nestao svega šest sati prije ulaska prvih jedinica NOV. Za razliku od ostalih Pavelićevih glavešina, Luburić se okružio “hrtovima” (tjelohraniteljima) koji su ga zaista zdušno čuvali. Očigledno potpuno svjestan svoje krvničke uloge u aparatu NDH Luburrć se rijetko kad pojavljivao na stranicama ustaških novina. 

Njegovu su surovost osjetile i njegove ustaše. Pri povlačenju pred partizanima u maju 1942. kod sela Draksenića pobio je vlastite ranjenike govoreći:

– Nemaš kuda! Ako te partizani uhvate, ubit će te. Bolje je da umreš od moje ruke!

Luđačka sklonost za ubijanjem očitovala se i u Luburićevu privatnom životu. Ponekad je znancima opipavao vratove uz osmijeh:

– Imam izvrstan konopac za tebe! Tačno po mjeri!

Luburićeve krvave orgije
Luburićeve krvave orgije

Krvnik stiže u Sarajevo

Nakon bitke kod Ivan-sedla potkraj 1944. godine Luburić je promijenio domicil, pojavio se u Sarajevu. Bilo mu je povjereno da “smiri” grad u kojem se sve jače osjećao rad ilegalaca, članova Partije, Skoja i simpatizera narodnooslobodilačkog pokreta.
Ratna sreća “Velikog rajha” naglo se izmijenila i Pavelić je iza leđa svog saveznika već bio spreman na – separatni mirovni dogovor. Dok su “poglavnikovi” emisari pokušavali da stupe u dodir s Angloamerikancima u Italiji, Luburić je u Sarajevu morao pripremiti odstupnicu.
Za sebe je u ulici Skenderiji odabrao vilu Berković. Sarajlije su svakodnevno sa zebnjom motrile njegovu crnu “tatru” kako promiče ulicama. Dolaskom velikog Pavelićevog rasa čitav se grad pretvorio u koncentracioni logor. Iz vile Berković začuli su se prvi jauci. Počeo je veliki lov na suradnike i simpatizere narodnooslobodilačkog pokreta. 
Iz dana u dan su u Skenderiju dopremani novi zatvorenici. Od više od dvije i po tisuće uhapšenih u to vrijeme u Sarajevu samo se jedan uspio spasiti. Bio je to Zvonko Grbac Putnik, poznat sarajevski ilegalac, kojega su drugovi uspjeli izvući iz bolnice. Njega je saslušavao osobno Luburićev major Dragutin Krema. 

Jedini svjedok strahota u vili Berković Zvonko Grbac priča:

– Prvo su mi noge polili petrolejem i zapalili. Zatim su me objesili za noge i gurali mi šake soli u usta. Kada bih se onesvijestio, zalijevali su me kablovima vode … Onda je počinjalo iznova. Gazili su mi po želucu … Nisam progovorio. Jedino što sam uporno u sebi ponavljao kada sam bio pri svijesti, bila je želja da što prije umrem. Kada su me prebacili u bolnicu, težio sam četrdeset sedam kilograma …

Knjižar Safet Šarenkapa bio je uhapšen 24 dana prije oslobođenja. Zatekli su ga upravo kada je pakirao kancelarijski materijal za Visočko-fojnički odred. Odveden je u vilu Berković. 
Njegova kćerka Veda suznih se očiju prisjeća dana kada je otac pronađen:

– Prepoznali smo ga samo po džemperu i madežima na tijelu … Na njegovim prstima nije bilo nijednog nokta, u ustima nijednog zuba … Mučili su ga usijanim željezom koje su mu stavljali između prstiju, preko tijela prelazili su mu vrelim glačalom …


“Prieki ratni sud stožera pukovnika Luburića” nije uspio evidentirati sve svoje žrtve. Zauvijek će ostati tajna kako je likvidiran posljednji transport zatvorenika, njih više od četiri stotine. Sva traganja rodbine uhapšenih bila su uzaludna. 
Prema nekim informacijama, pobijeni su i budući logoraši, i Luburićevi čarkari, i željezničko osoblje. 
Potpuno u stilu prakse Pavelićeva miljenika. Što manje svjedoka, to bolje.

Pripreme za atentat

Poslije spasavanja Zvonka Grpca iz vojne bolnice grupa sarajevskih ilegalaca sastaje se u ulici Sagrdžija Čikma broj 4 i donosi odluku – Luburića treba likvidirati. Sve dotad je sekretar Mjesnog komiteta Valter Perić bio protiv atentata, jer je smatrao da će zbog toga stradati mnogi nedužni građani. Međutim, u januaru 1945. legendarni Valter prihvaća takav prijedlog.
Jedan od atentatora je Ismet Maslić Hari. Primio je dva šaržera metaka i dvije bombe kragujevke. Već otprije se znalo kamo Luburić obično zalazi. Uz Maslića za Luburićevu likvidaciju je određen i ilegalac Enver Krzić.
Na žalost, taj zadatak nije mogao biti izvršen. Preoprezan kao uvijek, Luburić je izbjegao svim zasjedama. Možda je naprosto imao sreću, kako kaže Ismet Maslić Hari.
Hariju se jednom bila pružila izvanredna prilika da ustrijeli zločinca, ali je u posljednji čas morao odustati.

– Izdaleka sam zamijetio Luburića – priča Ismet Maslić. – Moglo je biti oko osam i pol uvečer. Pratio je djevojku s kojom se zabavljao. Krenuo sam prema njemu, no odmah sam uočio da njegovi odani “hrtovi” ne ispuštaju svoga gazdu iz vida ni onda kada je donžuanski raspoložen. Bili su izvrsno raspoređeni, dvojica sprijeda, dvojica straga. Budući da bi svako zaustavljanje bilo sumnjivo, produžio sam i mimoišao se s Luburićem koji je išao zagrljen s djevojkom. Vjerujte, nikad se u životu nisam tako osjećao. Tješio sam se: bit će kakva bolja prilika.

sarajevo

55 obješenih

Svakako osvjedočen da Pavelićeva krvava država nepovratno tone, Luburić postoje sve okrutniji. Jednog jutra – točnije 28. marta 1945.  Sarajevom je prostrujila stravična vijest: na Marijin-dvoru je obješeno 55 rodoljuba. Nesretni ljudi su bili dopremljeni već ubijeni i Luburićevi su ih “crnci” mrtve objesili. 
Ponekima su onako obješenima stavljali šešire na glavu da bi nasmijali svoga krvožednoga gazdu!
Na sve strane oko Sarajeva nicala su nova zajednička groblja: na Kozjoj ćupriji, na kupalištu Darivi, u šumarcima oko grada …
Sva ta masovna klanja i ubojstva ustaški prijeki sud je jednako opravdavao:
“Svi osuđenici biti su članovi komunističke partije, istu organizirali, primali i širili komunističko promičbeno tvorivo, davali i sakupljali novac za komunističku crvenu pomoć, nabavljati i otpremali oružje i streljivo partizanima u šumu, te organizirali jurišne udarne vodove ‘PETORKE’…”

Posljednja masovna presuda 

… osvanula je u Sarajevu samo tjedan dana prije oslobođenja. Luburićevi krvnici više nemaju vremena ni da zakapaju svoje žrtve. Njih četrdesetak zateći će oslobodioci u podrumima vile Berković. Leševi su bili toliko izmrcvareni da su se mogli prepoznati samo po odjeći.

Bijeg u posljednji čas

Koljačka sprega Luburić-Krema-Franceković-Vajdička naglo gubi samopouzdanje s približavanjem prvih jedinica Narodnooslobodilačke vojske.
Dva dana prije oslobođenja Sarajeva Luburić sjeda u svoju crnu “tatru” i odlazi u Rajlovac. Toga istog prijepodneva jedan lagani dvokrilac diže se i leti prema Zagrebu. U njemu su samo pilot i Luburić.
U međuvremenu vjerni “hrtovi” ubijaju posljednje zatvorenike. Luburić je striktno naredio:

– Nitko ne smije preživjeti!

Međutim, Luburiću ne bi bilo dovoljno ni deset puta više koljača nego što ih je imao da se njegova zapovijed izvrši. Ni sav njegov teror nije mogao prisiliti narod da popusti. Na mjesto jednog uhapšenog i ubijenog dolazila su dvojica novih.
Narod, obuzet gnjevom, digao se svom silinom protiv krvavog terora. 
I na dan kad su jedinice Narodnooslobodilačke vojske počele odlučnu bitku za oslobođenje glavnoga grada Bosne i Hercegovine, stotine su rodoljuba s oružjem u ruci ustale protiv ustaša i Nijemaca, sprečavale miniranje mostova, električne centrale, tvornica, odvlačenje zatočenika.
Tek nekoliko dana kasnije mogla se napraviti tužna bilanca Luburićeve krvave orgije u Sarajevu – na zajednički pokop stotina žrtava sleglo se čitavo Sarajevo.
Krvnik Luburić je kukavički pobjegao a njegovo je ime ostalo u Sarajevu zauvijek sinonim bestijalnog ubojice.

Napisao: Aleksa Vojinović (Arena, 1969.)

Luburićeve krvave orgije

Izvor:Yugopapir