Home Uncategorized  Moja heroina antifašističke borbe

 Moja heroina antifašističke borbe

 Moja heroina antifašističke borbe

Zapravo to nije bilo njeno pravo ime. Upisali su joj ime Fatima, ali njena sestra Mevlida, moja rahmetli nena, saznala je to tek  četrdeset i neke  kada je u ruke uzela papir na kojem je pisalo da nije više živa.

Otac joj je bio skromnog porijekla, željezničar. Majka seljanka. Živjela je u kući pravljenoj nad pećinom, kraj Neretve, sa velikim visokim zidom opasanim baščom punom voćaka i kaldrmisanom avlijom ispunjenom ružama mirisačama. Ponekad je kapija bivala otvorena i onda bi prolaznici povirivali da bolje vide prekrasnu bašču. Ako bi ko od ženskadije bio u avliji, vidio bi se samo kraj duge suknje kako zamiče ili čuli lijepi ženski glasovi kako pjevaju poravnu pjesmu.

 Moja heroina antifašističke borbe | Yu NoStAlGiJa Išla je u Djevojačku školu i učila šivenje. Ponekad je izlazila u grad, obučena u zapadnjačku odjeću. Suknja malo ispod koljena, sako i košulja. Sama ih je šila. Otac je bio “munja nebeska” i čekao bi je u sumrak sa šipkom iza kapijskih vrata. Uvjek je netom prije nego bi došla sjetio se da ima nešto za obaviti, odložio šipku i otišao “svojim poslom”. Samo nju nikada nije bio i samo na nju nikada nije vikao. Ostali ukućani su ga se plašili, svaka radnja bi prestala i svaki glas bi zamukao kad bi babo trgo na kapiju. Samo bi  Hasnija nazvala selam i otišla preko vrata, vesela, bezbrižna… Babo je bio dobar, ali prijek. Ne prema njoj. Ona je uvijek bila u nekom posebnom prostoru.

Bila je vjernica i klanjala je redovno, ali je majkinu feredžu i zar oblačila samo onda kada je trebalo napuniti cekere lecima, bombama i mecima te nositi u šumu kraj Mostara i predati na vezu, poslati dalje partizanima. Tada bi mijenjala korak i hodala teško kao stara žena. Da se ne oda.

Moja rahmetli nena, njena sestra pričala je o njoj dugo i naširoko. Otkako znam za sebe, rasla sam sa pričama o Drugom svjetskom ratu i o Hasniji, kao gotovo nekom mitskom biću-heroini antifašističke borbe. Govorila je kako je uvjek osjećala da im je ona posuđena i da će jednoga dana nestati, jer svakako njima nikako nije ni pripadala. Bila je sastavljena od neke druge tvari, druge svjetlosti.

Kad je babo jednom prilikom podigao šiltu na sećiji i našao ispod gomilu letaka sa antifašističkim propagandnim parolama, čupao je sebi kose i govorio: ”Sve će nas pobiti”. Par dana kasnije čitava familija je radila u ilegali, a moja rahmetli nena, tada mala djevojčica, nosila je letke u svojim cipelama i odnosila dalje  u magaze.

Hasnija je, da bi prikrila aktivnosti koje je radila između nosanja oružja i letaka te organizovanja tajnih sastanaka u njihovoj kući na Carini, radila i u dječjem sirotištu koje su bili otvorili Nijemci. Apsurdno, tu je i poginula od savezničke bombe, zajedno sa djecom kojoj je upravo sipala obrok. U osamnaestoj godini života.

Babo je čupao kose i udarao se po glavi. Sam ju je sahranio. Bez dženaze jer je pucalo. Bez trajna biljega. Kasnije, nakon rata došao je neki čovjek i rekao da je tu sahranjena njegova supruga Fatima, a ne naša Hasnija. Pradedo se nije htio  zamjeriti zbog mezara, tako da joj danas ni grob ne znamo. A spomenica na Partizanskom odavno je nestala.

Probudih se jutros teška i nervozna. Povezah to sa teškim radnim danom u petak. Sjetih se poslje da je 9. maj. Otišla sam sa sinom u gradski park. Igrao se lopte sa još osmero dječaka slična uzrasta. Benjamin, Samed, Viktor, Faris, Mak, Ivan. Dječaci. Čini mi se da je taj park jedno od rijetkih mjesta u Mostaru gdje oni još mogu biti samo djeca, a ne pripadnici različitih tabora.

Tu ne dolaze u različitim smjenama između kojih je sat vremena pauze da se ne bi sreli u dvorištu škola i očešali jedni o druge. Zadnji dan aprila, stajala sam kraj ljulja dok se moj sin ljuljao na jednoj. Kraj njega se također ljuljala djevojčica. Razgovarali smo on i ja i rekla sam mu: “Sutra idemo na Ruište, za Prvi maj”. Djevojčica je veselo rekla: ”I mi idemo sutra na izlet… Na misu!” Nasmijala sam se. Mislila sam da i ona ide na prvomajski izlet, popraćen roštiljem. Različiti smo. Ali naši putevi se isprepliću. Putanje na kojima se krećemo križaju jedne druge, svjetovi u kojima živimo i koji se “sudaraju” ne moraju biti mjesto “crnih rupa” u našem malom svemiru. Jer  u atlasu svjetova tako poništavamo i jedne i druge. Možemo učiti od svoje djece, od naših sinova i kćeri. Oni intuitivno znaju šta je dobro, a šta nije. Oni ponekad upitaju jedno drugo: “A kakvo ti je to ime, a?” Da bi sekund poslije veselo odskakutali zajedno u istom smjeru, zaboravljajući  imena, rat, bulevar koji djeli grad i sve druge naše gluposti. Dok su mali.

Moj sin sreće i radosti – Benjamin, slušati će o Hasniji i njenom osjećaju za pravednost, dobroti i snazi  koja nadmašuje vrijeme i prostor. Njenoj ljepoti i mladosti. Svijest zaista putuje kroz vrijeme. Svijest o dobroti, vjeri u život i jednakost svih svjesnih ljudskih bića. Svijest o pravu na sretan život. Život bez patnje koju nanosi u svojoj okrutnosti drugo ljudsko biće, bez  svijesti.

Piše: Dolores Veledar – Perić, 

Exit mobile version