O ljudima i volovima: Ima li Bosanaca u Bosni?
Bosanci? Ima li tih ljudi u Bosni? Po aktuelnoj politici trovjerskih stranaka i vođa – nema. Kako to: u državi Bosni nema Bosanaca?! Lijepo, nema. Sada postoje samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali, koje ionako niko ne benda. Vlastodršci u sva tri naroda dobijaju žgaravicu i napade bijesa kada neko spomene da hoće da bude Bosanac u svojoj državi Bosni
Ni Jugoslavija, niti Bosna i Hercegovina nisu baš poštovale svoje građane koji su na popisu stanovništva htjeli da se izjasne kao Jugosloveni i Bosanci. Političkim elitama u jugoslovenskim republikama dizala se kosa na glavi kada bi neko spomenuo da će se izjasniti kao Jugosloven.
U vrijeme popisa u Jugoslaviji, 1981. godine oko milion i po građana zahtijevalo je da se pišu kao Jugosloveni, a ne kao Srbi, Hrvati, Muslimani, Slovenci, Makedonci, Šiptari, Crnogorci ili Jevreji, Mađari, Slovaci, Rusini… Čak su tada i novine pisale, naročito hrvatske, da se i Josip Broz Tito ranije izjašnjavao kao Hrvat, pa prema tome svako treba da se piše po nacionalnom opredjeljenju. Nisam siguran kako se Tito izjašnjavao, ali koliko se sjećam on je uvijek govorio da je Jugosloven.
U intervjuu novinarki ”Vjesnika” Dari Janeković nekoliko mjeseci pred smrt na primjedbu da je Jugoslavija u krizi i da republička rukovodstva pripremaju rasturanje države i po cijenu rata, stradanja i brojnih ljudskih žrtava, Tito je tužno odgovorio: ”Izgleda da sam ja svoj život uzalud potrošio”.
Tadašnje savezne vlasti više nego republičke su kroz prste gledale na izjašnjavanje za Jugoslovene, ali, bog i duša, nisu se previše obazirali na one koji su odbili da se svrstavaju u nacionalne torove. Desetak godina kasnije, u predvečerje rata i raspada Jugoslavije, 1991, broj Jugoslovena je splasnuo, ali se zato naglo uvećao broj Srba, Hrvata, Muslimana…
Na prvom poslijeratnom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini građani su mogli da se izjašnjavaju samo kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali i nikako drugačije. Ipak, i u to vrijeme blizu 40.000 građana izjasnilo se kao Bosanci smatrajući da tako i treba da se pišu u državi koja se zove Bosna i Hercegovina. Istina, u nazivu države je i riječ Hercegovina i po tome je tebalo da se stanovnici ove države izjašnjavaju kao bosancihercegovci, ali je ta riječ preduga, nezgrapna i komplikovana.
U žaru rasprave, crkveni velikodostojnik je upitao intelektualca:
– Jesi li ti Srbin?
– Jesam,.
– A jesi li kršten?
– Nisam.
– Onda nisi Srbin, jer vidiš tamo na livadi pase vo i on je Srbin, ali nije pravi Srbin.
Možda zato i vajni političari, ujedinjeni sa popovima, svećenicima i hodžama, ne žele da u Bosni bude Bosnaca, nego da su tu samo i isključivo Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Ono – ostali – je po narodnoj, ”hajd Alija, nek je više vojske”. Kako piše profesor Fikret Plevljak, uoči posljednjeg popisa stanovništva u BiH hodže su imale uputstvo da ljudima objašnjavaju zašto je dobro da se izjašnjavaju samo kao Bošnjaci, a ne kao Bosanaci.Bosanci? Ima li tih ljudi u Bosni? Po aktuelnoj politici trovjerskih stranaka i vođa – nema.
Kako to: u državi Bosni nema Bosanaca?! Lijepo, nema. Sada postoje samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali, koje ionako niko ne benda. Vlastodršci u sva tri naroda dobijaju žgaravicu i napade bijesa kada neko spomene da hoće da bude Bosanac u svojoj državi Bosni. Vlastodršci bi najradije rasturili Bosnu i Hercegovinu. Imaju još i danas uzor.
Sjećate li se da je posljednji predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Stjepan Mesić, svoj završni nastup u Beogradu, glavnom gradu tadašnje države, trijumfalno okončao: ”Ja sam svoj zadatak izvršio. Jugoslavije više nema” i kasnije učestovao u izdanju knjige ”Kako smo rušili Jugoslaviju”. Koautori ove knjige su mirne duše, ali trule savjesti mogli biti Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Milan Kučan, Milo Đukanović, Kiro Gligorov, Ibrahim Rugova i stotine drugih primitivnih, ali opakih ljudi. Meni ostaje nejasno kakav to može biti čovjek – predsjednik države sa jedinim ciljem da sruši svoju državu
Sada u Bosni i Hercegovini, članovi troglavog vođstva maštaju kako će ostvariti svoj san i srušiti Bosni i Hercegovinu. Jedni bi da se pripoje Srbiji, drugi Hrvatskoj, treći Turskoj. Ima i drugačijih mišljenja: Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, biva Vlade ove države, koju ono troglavo vođstvo poštuje kao i lanjski snijeg, rekao je nedavno da će granica na Drini postojati do sudnjeg dana.
I treba da postoji granica, ali kao u vrijeme Jugoslavije: ima je, a nema je. Kao danas u Evropi: putujete kontinentom bez granica i prelazite međe kao da ih nema. Aha, ko ono upotrijebi metaforu: do sudnjeg dana? Sjetio sam se: Mehmed Fatih (Osvajač) koji je poslije svog rušilačkog i okupatorskog pohoda na Sarajevo, 1463, rekao: ”Ovdje će se ezan čuti do sudnjeg dana” i istovremeno zabranio upotrebu zvona na crkvama.
Denis Zvizdić je primio Zlatnu Ahdnamu Mehmeda Osvajača u znak obiježavanja 555. godišnjice ovog dokumenta i sjećanja na dane kada je sultan dao neke benefecije bosanskim fratrima, a prije toga od pape bio proglašen i kao kajzer Rima.Pisac Ćamil Sijarić, rođeni Sandžaklija, u srcu Jugosloven i Bosanac, napisao je u svojoj knjizi ”Zapisi o gradovima”, da grad Jajce, ”stolno mjesto” bosansko, nije pao šapatom, kako vajni istoričari tvrde i pišu, nego na prevaru.
Posljednji bosanski slobodni grad Jajce, pred navalom Turaka, ljuto se borio i bio je na prevaru, a ne mačem zauzet. Na prevaru, ovdje, u Jajcu, pala je pod sabljom turskog sultana hana Mehmeda Fatiha i glava posljednjeg bosanskog krallja Stjepana Tomaševića, a s padom te glave pala je i Bosna sva.
Prevara je bila u ovome: turski oficiri pozvali su kralja Stjepana svome caru na pregovore – obećavši da mu se ništa neće desiti. (Mahmud paša Anđelović, bliski saradnik Mehmeda II Osvajačapod zakletvom je obećao kralju Stjepanu život i slobodu). Car je na to rekao da riječ koju su dali njegovi oficiri njega ne obavezuje, što su – pozivajući se na ćitab – potvrdili i carevi derviši. I desio se posljednji čin:5. juna 1463 – sablja se digla i glava je pala, pisao je Ćamil Sijarić.
Glava je pala, pala je i država Bosna, a sa njom i Bosanci. Kako može predsjednik vlade države Bosne primati povelju u znak sjećanja na čovjeka koji je srušio državu Bosnu, ubio njenog kralja i palio kuće naroda Crkve bosanske koji je tu živio? Srbi i Hrvati nisu na to reagovali, jer ih se ne tiče šta se dešava tamo, ”u njihovom toru”.
Ne znam kako bi Zvizdić i svi oni koji su primili Zlatnu Ahdnamu reagovali kad bi, daleko bilo, Aleksandar Vučić primao Orden velike agresije Slobodana Miloševića ili Orden sa osvještanom kamom Draže Mihailovića u znak sjećanja na okupaciju Bosne i zločine koji su počinjeni. Ili kad bi Andrej Plenković svečano dobio Orden hrvatskog križa sa srbosjekom u znak sjećanja na Antu Pavelića i napad na Bosnu i pokolje koji su tu počinjeni?
Ili, zamislite, da ”kraljica Balkana” Kolinda Grabar Kitarović dobije Medalju vaskrslog fašizma od pristalica Adolfa Hitlera? Ne znam, samo se plašim i snebivam na takvu pomisao.Ćamil Sijarić piše dalje da je Jelena, žena bosanskog kralja Stjepana, ”bila majka i da bi se sklonila od Turaka došla je u Kozograd, više Fojnice. Ali, tu je uhvaćena i porobljena. Turci su joj uzeli sinove – postadoše od nijh janjičari, a njoj su rekli da može ići kud joj drago, u Dubrovnik, na primjer, ali ne više s krunom na glavi, ne s mužem i ne s djecom, nego sama. I ona je tako – ta jadna Jelena, majka i udovica, morala otići.
Prvo se skrasila u Dubrovniku, odakle kasnije seli u Rim gdje je ubrzo i umrla. U Rimu joj i danas – u crkvi Aračeli postoji grob sa natpisom: ”Jelena, kraljica od Bosne, žena vojvode Stjepana, koja je živjela 54 godine”. (Jelena je bila kćerka srpskog despota Lazara Brankovića i imala je samo 12 godina kada je udata za kralja Stjepana). Kraljev polubrat Sigismund i polusestra Katarina odvedeni su u tursko ropstvo, a majka Katarina je pobjegla u Dubrovnik.
Možda će se čitalac, na kraju, upitati kako bi se autor ovih redova izjasnio – Srbin ili Bosanac? Ja bih najradije da se pišem kao Dobojlija i Jugosloven, pošto sam agnostik i ne mogu da vjerujem u Boga koji nam se sada tako napadno nameće i nemam odgovora na pitanje kako bih se izjasnio na popisu stanovništva u BiH. Za sada sam – Amerikanac. Božji pastiri bi to protumačili da sam vo, kao i mnogi Bosanci i Jugosloveni koji neće u nacionalističke i religijske torove.
Piše: Savo Petrović za xxzmagazin.com