O partizanima i spomenicima koji su

podignuti njima u cast

Skoro svaki grad na Balkanu ima spomeničko mjesto koje objedinjuje u pamćenju građane svih generacija i budi u nama milost i pravednost za žrtve zločina i terora. Na obroncima Trebevića, na jugu grada Sarajeva, na prostoru koji je na austrougarskim kartama označen imenom Vratca, sagrađena je „blokhauz“ – kamena tvrđava koja se kao objekat u Drugom svjetskom ratu pretvara službeno u stratište i gubilište, gdje su ubijani građani grada Sarajeva. Budući da su Vraca postala sinonim otpora i borbe građana Sarajeva protiv fašizma, ova kamena utvrda obnovljena je 1981. i pretvorena u istorijsko-memorijalni kompleks. Na zidovima atrija upisana su imena 9.091 žrtve fašističkog terora.

Umijećem projektanta Vladimira Dobrovića, skulptora Alije Kučukalića i pejzažiste Aleksandra Maltarića, ovaj spomen park postaje jedan od onih koje smo sa ponosom umjetnički isticali radi harmonija kompozicije biljnih vrsta, žive vode i kamena, koji ima visoke estetske, dekorativne, pejzažne i ambijentalne vrijednosti. Nažalost, u periodu zadnjeg rata 90-ih Spomen-park Vraca je bio jedan u nizu vojnih položaja, koji su činili obruč oko opkoljenog grada. Cijeli kompleks je devastiran; oštećena je tvrđava, pojedinačna spomen-obilježja, parkovske površine, plato, stepeništa i drugi dijelovi ove monumentalne cjeline. Kameni zidovi tvrđave oko ulaznih vrata su porušeni, a imena poginulih, ispisana u atriju tvrđave, su skinuta, dok je kompletna izložbena postavka nestala. Godinama su Vraca poput drugih spomenika iz NOB-a umjesto mjesta sjećanja, u međuvremenu postala mjesta zaborava. To je postala sudbina većine spomenika koji su sagrađeni na lokacijama značajnih istorijskih bitaka iz Drugog svjetskog rata ili na mjestima velikih stradanja civila i partizana od okupatorske ruke i ruke kvislinga. Među najugroženijim spomenicima NOB-a jesu oni u glavnom gradu – Sarajevu. Nestala su mnoga poprsja narodnih heroja, kao i poprsje Skendera Kulenovića koji je bio oštećen 2018, a povrh svega tu je i pitanje opšteg dojma zgrade na kojoj je postavljena spomen-ploča. Zatim, spomenik na mjestu smrti Vladimira Perića Valtera koji je iščezao, a „nestala“ je i bronzana plaketa. Skandalozno su preimenovane ulice mnogih narodnih heroja, posebno onih koje su nazvane po ženama u periodu SFRJ. Bio je to politički trend napuštanja nasljeđa socijalističkog perioda u gradu koji je zanemarivao sliku blistave prošlosti osvajanja slobode naroda za svoju državu. Ideologija i istorija nisu isto, ali tu lekciju novi politički moćnici nisu naučili. Sve novonastale balkanske države devastirale su obilježja antifašističke borbe, koja još uvijek postoje, međutim to više nisu pijetetna mjesta, već su svjedoci strategije zaborava. Oni danas podsjećaju na poraz svega onoga što su simbolizirali. Naravno, povremeno ih skrnave desni ekstremisti, ali to malo ko više i registruje u javnosti. Izgled većine tih spomenika danas svjedoči o potpunom trijumfu stare ideologije koju su najbolji među nama porazili u Drugom svjetskom ratu na bojnom polju. Tako je godinama kao granični prostor između Sarajeva i Istočnog Sarajeva ovaj Spomen park Vraca bio zaboravljen pod žbunjem i smećem i doslovno se raspadao pred očima Sarajlija. Stanje se donekle popravilo nedavno kada je više gradskih inicijativa podržano od nadležnih gradskih i kantonalnih vlasti Sarajeva koje su nakon uređenja u sklopu akcije čišćenja upalili vječni plamen nakon 27 godina. Vrace su ponovo postale mjesto okupljanja antifašista, pa su se tako prilikom posljednjeg velikog skupa Sarajlija zapalila svijeća i govorili stihovi Izeta Kike Sarajlića „Mala, velika moja, večeras ćemo i za njih voljeti“, koja je posvećena njegovom ubijenom bratu. Bio je to građanski čin protivljenja svakom veličanju zločinaca, čak i u slučaju kada se to radilo pod krinkom mise za žrtve stradale na Bleiburgu koja je bila i direktni povod ovom skupu u organizaciji Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR). Posljednjih dana političku javnost je skandalizirala pokrenuta inicijativa da se „institucijama Republike Srpske i grada Istočno Sarajevo predloži da na dijelu Spomen-parka Vraca, koji teritorijalno pripada Republici Srpskoj, podignu novi spomen-kompleks koji bi, svojim sadržajem, predstavljao autentično svjedočenje stradanja sarajevskih Srba, ne samo u periodu od 1941. do 1945. godine, nego i u posljednjem građanskom ratu u BiH“. Tako je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić za Politiku komentarisao „da će ta inicijativa, bez ikakve dileme, dobiti podršku svih gradskih i republičkih institucija, kao i institucija opštine Istočno Novo Sarajevo, na čijoj teritoriji se nalazi dio postojećeg spomen-kompleksa“.

Inicijatori iz Odbora za zaštitu prava Srba u Federaciji BiH „smatraju da postojeći Spomen-kompleks Vraca, posvećen palim borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata (otvoren 1981), ni na koji način ne simbolizuje istinu o masovnom stradanju srpskog naroda u to vrijeme u gradu na Miljacki“.

Predsjednik Odbora Đorđe Radanović ističe da bi se u okviru novoizgrađenog spomen-kompleksa, praktično, nalazila tri spomenika. Njegova vizija je da bi „jedan od njih bio posvećen ubijenim Srbima i Јevrejima u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata na kome bi bila ispisana imena svih žrtava, kao dokaz da su pripadnici ta dva naroda bili najveći stradalnici. To se, kaže on, ne može prepoznati ni u izgledu, a ni u natpisima, ispisanim na zidinama postojećeg spomen-kompleksa izgrađenog po pravilima socijalizma. Drugi dio novog memorijalnog kompleksa na Vracama bio bi spomenik posvećen svim sarajevskim Srbima ubijenim tokom posljednjih ratnih dešavanja u BiH, a treći nazivima sarajevskih ulica iz kojih su poslijeratne sarajevske vlasti protjerale srpski prefiks i zamijenili ga čak i imenima nekih pojedinaca koji su činili zločine nad srpskim narodom, ili imenima dokazanih pobornika fašizma, poput Mustafe Busuladžića“, zaključuje svoj revizionističko-graditeljski iskaz predsjednik pomenutog Odbora.

Ovo je samo nastavak smišljene strategije organa RS-a koji žele rijetko sačuvane spomenike „prethodnog režima i njihove žrtve“ redefinisati u novi narativ. Dodik na ovom radi vrlo predano sa cijelim spektrom nevladinih organizacija koje instrumentalizira da neprestano kreiraju novu memoriju, izmišljaju tradiciju i grade nacionalistički odnos mladih prema memoriji i naslijeđu Drugog svjetskog rata. Sjećanje se monopolizira poricanjem činjenica, spomenici se zloupotrebljavaju. U tome se i ogleda odnos prema procesima suočavanja sa prošlošću kroz kulturu laži i poricanja. Zato se reinterpretacija sjećanja najbolje koristi u tretmanu antifašističkih spomenika, sa praksom podizanja potpuno novih spomenika sa drugačijim i revidiranim sadržajima o Drugom svjetskom ratu u kojoj su četnici i kvislinzi oslobodilačka vojska. Ova najavljena akcija iz RS-a ide korak dalje, pa se nastavlja političko-istorijska tendencija gradnje spomenika u kojima se isprepliću ratni sadržaji iz devedesetih, Drugog svjetskog rata, a nerijetko i događaji iz dalje prošlosti koji govore o slavnoj, ratničkoj, nacionalnoj istoriji i slobodarskoj tradiciji. Naravno, ne ostaju ni druge dvije strane (bošnjačka i hrvatska) dužne po tom pitanju, što se najbolje očituje imenovanjem ulica i osnovnih škola po kontroverznim ličnostima, najčešće dokazanim kvislinzima, a nerijetko i dželatima.

Želim da vjerujem kako će spomen na najčasnije djevojke i mladiće Sarajeva kao borce najslavnijeg perioda borbe za slobodu svih bosanskohercegovačkih naroda ove zemlje ostati neukaljan politikom istorijskog revizionizma. Dodavanje obilježja poginulima iz posljednjeg rata u ovaj kompleks jeste udar na temeljne vrijednosti zbog kojih je ovaj spomenik svojevremeno i izgrađen. Bio bi to anticivilizacijski čin koji želi spojiti ono što nije moguće. Time bi se politika koja negira državu Bosnu i Hercegovinu zahvalila onima koji su počeli rat poništavanjem odluka ZAVNOBiH-a, a sve s ciljem rušenja svoje države. BiH je zemlja paradoksa koja je odavno iznevjerila vrijednosti palih partizana, pa je moguće da grobovi stvaraoca i obnovitelja državnosti BiH budu pored onih koji su njeni rušioci i negatori.

Partizanima dugujemo vječnu zahvalnost i poštovanje za odricanje od samoga sebe u korist drugoga-drugih kao etičkim izborom. Bila je to uzvišena odbrana supstance zajedničkog života u BiH. Antifašisti su znali da je sloboda prikriveno ime za ljubav prema čovjeku i životu. 76 godina poslije, njihovi potomci imaju sadašnjost koja je ispunjena neuspjesima, porazima na ličnom i kolektivnom planu, frustracijama i poniženjima, pa stoga moramo imperativno iz svoje prošlosti odbraniti razloge zbog čega trebamo nastaviti vjerovati u nadu i bolji dio nas.

Piše Dino MustafićPeščanik.net