Od steznika do “rata makazama” –
kako je stvarana moda SFRJ
Iako je fabrika bilo napretek, a obrada konfekcije s jedan milion obrađenih metara tkanine 1939. godine ,već šezdesetih porasla na šest miliona,ipak Jugoslovenke nisu bile sasvim zadovoljne ponudom domaćih dućana.
Kada je određeni model uspio “proći” kod kupaca, proizvodio bi se u tolikoj mjeri da je bilo nemoguće ne sresti na ulici nekoga sa istim kostimom, tek poneki su uspješni komadi proizvodili se na malo. tako da bi brojevi jednostavno nestali ,
Kroz feudalni i komunalni sistem odjeća je bila vijekovna slika društvenog statusa; podsjetimo se samo raznovrsnih načina obilježavanja prostitutki – od odjeće okrenute naopako do crvene majice. Godine 2010. upravo odjeća ilustrira vrhunce hiperpodukcije i kreativnu krizu privrede
Steznik i kišobran
1905. godine modu građana Zagreba odllikovalo je slojevito oblačenje . Tijelo žene skriveno iza slojeva odjeće na način koji ipak kroz izraženu figuru „pješčanog sata“ odaje dojam ženstvenosti. Mainstream odijevanja čine izrazito naborane haljine i ženska odijela sastavljena od bluze i suknje upečatljive dužine, koja seže sve do poda, čime se obuća praktički ne vidi! No ispod vanjskog vrlo izvještačenog sloja krila se prava riznica modnih detalja, sačinjena od uskih korzeta i steznika zaslužnih za spomenutu figuru.
Društvena okupljanja, balovi i plesovi bile su događaji za koje se i po mjesec dana unaprijed spremala svečana haljina: „Naravno, duga, bijele, ružičaste ili svijetlo plave boje… u jednoj ruci buket što ga je donio momak, a u drugoj lepeza koja je uglavnom služila za eleganciju… Mazurka, polka, valcer i nadasve elegantna kadrila”–bila je to slika ondašnjih plesova
Ukrašenost haljine detaljima, npr. popularnom čipkom, bila je element raskoši i isticanja, a zanimljiv su dodatak i šeširi, danas vidljivi uglavnom na ekstravagantnim modnim revijama – široki i nakrcani cvijećem. Ruke dame u šetnji i za sunčanog dana zauzimao je vrlo često i kišobran! Patrijarhalno vrijeme, koje je ženu stavljalo isključivo u kontekst domaćinstva, izrodilo je i prva zanovijetanja muškaraca na žensku ljubav prema odjeći – godine 1905. anonimni autor Novog lista, nezadovoljan činjenicom što su žene prihvatile modu dugih rukava ljeti, a kraćih rukava zimi, cinično zaključuje: „One žene, koje imadu pune i liepe ruke, rado podnose hladnoću u ugodnoj predpostavci, da se njihove mršavije konkurentice od jada i ljutitosti neće moći snaći. Nema ti, brate, ništa, nad dosljednosti i kolegijalne odanosti naših žena.“ Ipak, muškarcima uprkos, sramežljivo su se javili i prvi znakovi ženske štampe; spomenimo Domaće ognjište, koje je donosilo rudimentarne skice modernih modela uz najnovije vijesti iz Pariza, do šezdesetih godina neprikosnovenog središta modnog svijeta.
Suknja dužine do ispod koljena
Jedan od zanimljivijih indikatora promijenjene pozicije žene nakon Prvog svjetskog rata značajniji i od same politike, upravo je moda – već 1931. godine modna savjetnica Ženskog lista izražava zgražanje nad enormnom količinom rubenine, tj. donjeg rublja, steznika i podsuknji, koje je prijeratna žena morala spremati u svoj ormar: „Svaka je djevojka u brak donosila najmanje po jedan tucet rublja. Sve bilo bijelo, dok danas svaka košulja ima svoju posebnu boju, i sve je svileno za razliku od prije.“ Dakle, novo vrijeme donijelo je veću jednostavnost, izraženu naglašenim govorom o „eleganciji dame“, pod čime su se podrazumijevali sakoi i kaputi, ravne dugačke linije, blago zvonolike suknje, te čak i sportska odjeća poput hlača i pulovera! Ovisno o pojedinoj godini, u modu su ulazile i izlazile rukavice duge do lakta, uz čije se korištenje razvio strogi bonton, sumiran zaključkom: „Dama koja umije da izabere i da nosi svoje rukavice kada treba, a da ih skine kada to nalažu običaji, bit će vazda visoko cijenjena u dobrom društvu.“
Dužina suknje nešto niža od koljena, te duboki V-izrez na leđima haljine otkrivaju liberalizaciju shvaćanja o javnom pokazivanju ženskog tijela, zahvaljujući čemu novu poziciju dobivaju sada napokon jasno vidljive cipele.
Talas sintetike
Godine dama, plesa i bontona zamijenilo je za mnoge preko noći nikad viđeno i neshvatljivo nasilje, a njih potom bizarna planska ekonomija i ideologija s tendencijom kontrole svih aspekata svakodnevice. Planovima tek razvojačene ekipe nije mogla pobjeći ni moda – naime, do sredine vijeka dobar dio odjeće, barem one kvalitetnije izrađene i dizajnirane, dolazio je iz privatnih manjih obrtničkih krojačkih radnji.
Tako su modeli prve modne revije održane u socijalizmu u organizaciji lista Naša moda 1946. godine izašli upravo iz takvih modnih salona, tj. krojačnica. Za zemlju gladnu proizvodnje i radnih mjesta masovna tekstilna industrija pokazala se kao osnovica zapošljavanja žena, pa su širom Jugoslavije poticani proizvodni kolektivi poput zagrebačke Pobjede i Tvorpama, tvrtke kasnije „neslavno proslavljene“ po velikom broju plućnih bolesnika.
Godine 1950. javnost je informisana da su „trideset domaćih fabrika tekstila obavijestile Saveznu industrijsku komoru da će u toku idućih mjeseci proširiti svoj asortiman proizvodnje s desetinama novih proizvoda, među kojima će na prvom mjestu biti razni artikli od umjetnih vlakana.
Sarajevska industrija trikotaže „Šik“ proizvodit će desetak artikala od specijalnih prediva čija je trajnost znatno veća od prirodnih sirovina.“ Osim što je pojava sintetike nadoknađivala nedostatak prirodnih sirovina, oskudica je bila i motivacija za samostalne tehnološke inovacije. Planska distribucija, organizirana točkicama i bonovima poput one u Narodnim magazinima (budućim trgovinama Name), modne potrepštine nije uvijek donosila na željeni cilj – 1950. godine samo u Kotaru Metković zbog dugog ležanja oštećena je velika količina ženskog svilenog rublja, u vrijednosti od 160 tisuća dinara. Jednostavno – nitko ga nije htio!
Domaćica i “zvono”
Tmurne godine obnove postupno je zamijenilo šarenilo novorođenog potrošačkog društva. Iako su nekad postojeće dame u konceptu ženstvenosti pretvorene u domaćice, značaj mode je eksplodirao. Novi svijet bio je vidljiv na svakom koraku, kioscima posebno, jer se pojavila gomila revija za žene s bogatim ilustracijama i novostima iz svijeta mode.
Ulicama, uredima i tržnicama zavladali su izraženi uz tijelo pripijeni jednobojni kostimi s istaknutim bokovima i zvonolikim suknjama, a ovisno o godini mijenjala se popularnost boja, pa je tako, primjerice, za sezonu 1956./57. kao top-trend preporučena crna, no ni ljubičasta ni zelena nisu bile za odbaciti. Po prvi su put trendove krojili filmovi poput „Praznika u Rimu“ te slavne glumice Sophia Loren i Brigitte Bardot.
Muževima, ako su u domaćinstvu htjeli inkarnacije filmskih diva, nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti geslo varaždinske tvornice tekstila: „Vaša se žena uvijek žali, sasvim sam gola – odvedite je u robnu kuću Varteks i odjenite od glave do pete.“ Za one skromnijeg džepa, ali sklonije samostalnoj kreativnosti, bila je tu gomila „uradi sam“ materijala. Dodatno obrazovanje također je bilo riješeno; društvo „Napredna žena“ redovito je organiziralo tečajeve šivanja, poput, primjerice, petnaestodnevnog tečaja šivanja najlon-čarapa!
Uske hlače i mini suknje
Eksplodirajuća seksualna revolucija krajem šezdesetih donijela je u našim krajevima intenzitet kulturoloških, a time i modnih promjena ništa manjih od onih na zapadu, unatoč tome što je bila riječ o komunističkoj zemlji. Rijetko koja modna transformacija ima tačan datum kao ova: sparnog 15. maja 1971. godine kada su jugoslovenske maturantice umjesto u plavim kutama, izašle „vrućim hlačicama“ iliti šorcevima!
Reakcije su, naravno, bile podijeljene. Alternativan način sveprisutnom otkrivanju tijela bila je nešto ranije raširena minica, koja je posebne probleme uzrokovala u školi.
Zanimljivo, iste godine Jugoslavija dobiva Tinu, prvi magazin specijaliziran baš za djevojke, kroz koji se formiraju obrisi teen-mode u socijalističkom ambijentu, pa su čitateljice mogle čitati o uzbuđenom uređivanju i modnim kombinacijama mladih brigadirki nakon omladinske akcije za odlazak na koncert Hrvoja Hegedušića.
Moda i Trst
Jugoslavenke nikako nisu bile zadovoljne ponudom domaćih dućana. Premda je tvornica bilo napretek,Prodajna mjesta također su bila neatraktivna, pa iako se pomodno proširio naziv „butik“, koji je trebao tobože isticati luksuznost.
Kada se tome pribroji sve jači doživljaj svijeta kroz medijsku sliku i razvoj domaćeg jet-seta, nazivanog pogrdno „snobovi“, koji se nije mogao zadovoljiti konfekcijom npr. „Makedonke“ iz Štipa, valjalo je naći izvore jeftinije ali uglednije odjeće. U tom trenutku počinje priča o Trstu, neizbježnoj tački u istraživanju istorije domaće mode.
Popularnost Trsta valja podijeliti na dvije faze: prije 1970. godine hit je bio Ponte Rosso, ulični buvljak na kojem je prevladavala jeftina konfekcija, te razdoblje prema 1980. godini, kada su i siromašniji Jugoslaveni odlazili u Trst po komad luksuznije odjeće. Modne meke bile su robne kuće Upim i Coin, ali sve češće i specijalizirani dućani.
Rat makazama
U Jugoslaviji, posle Drugog svjetskog rata, odeća je bila lišena svake estetske uloge. Jednostavni krojevi, praktični i neupadljivi komadi bili su odlike uniformisanog stila. Individualnost i modna mašta nije bila prisutna jer prema socijalističkoj ideji svi smo jednaki, pa se to pravilo oslikavalo i na stil odevanja.
Međutim 60.-tih godina Jugoslavija se otvara prema svijetu i česti odlazak ljudi u inostranstvo doprinosi promjeni mode kod nas Šezdesete i sedamdesete godine vrijeme su čestih sajmova i modnih revija koji za cilj imaju predstavljanje magnata domaće konfekcije U kontekstu porasta uloge mode postepeno se formirala scena uglednijih dizajnera s velikim praktičnim iskustvom. Dogodila se modna revolucija od 1960. godine kako na svjetskoj sceni tako i na našim prostorima. Različite sfere društva uticale su na kreiranje mnoštva trendova. Tada se moda oslobađa nekadašnjih uniformisanih pravila i slobodno se kombinuju različiti odijevni predmeti.
