Priča o bratstvu ustaša i četnika iza legendarne slike

Prema slovu sporazuma, njima se NDH obavezala: “…Hrvatske oružane snage zajedno sa četnicima u gradu kao i na terenu suzbijati će i uništavati komunističke bande… Porodice  čiji su hranioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj partiji dobivati će odmah podporu u smislu postojećih odredaba i to za ženu 16 Kn, a za djete po 10 kn dnevno… Isto tako sve udovice koje su stradale prilikom akcija oko suzbijanja pobuna a čiji hranilac nije bio komunista, dobit će odmah podporu od strane države.”

Drenović je bio neslavan po nizu stvari; Nijemcima je prodavao zarobljene partizanske vođe, s ustašama i Wehrmachtom vodio je svojih 2000 četnika u neprijateljskoj ofenzivi na Kozari i slično tome. O suradnji četnika s Wehrmachtom i ustašama svjedoči i to što je Drenović poginuo 1944. u Čađavici kad je u savezničkom bombardiranju stradao rame uz rame s njemačkim časnikom. Pritom Drenovićev i Sinčićev slučaj nipošto nije bio iznimka.

Na sastanku u Mrkonjić Gradu uoči Banje Luke, Drenovića su ugostili domobranski bojnik Emil Rataj, ustaški logornik Konstantin Urumović, ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić. Zabilježili su da manjih verbalnih čarki među vojnicima iz pratnje jest bilo, ali da je “svatko isprebijao svoje” koji su u tome sudjelovali. Četnicima su, inače, ruže cvale posvuda po Lici i Dalmaciji tijekom okupacije.

Već u oktobru 1941., čim je Pavelić Rimskim ugovorima prepustio Dalmaciju fašističkoj Italiji, u Split je iz Kolašina navratio četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, bliski suradnik Koće Pećanca. Birčanina će ubrzo Draža Mihailović imenovati komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske, a ovaj će mu se u ljeto 1942. iz Splita javiti telegramom jadikujući kako “u Splitu i cijeloj Dalmaciji… kao da je 90 posto komunista”.

Da su četnici u to vrijeme nesmetano divljali, pokazuju brojni brutalni pokolji, u pravilu s jezivim mučenjima ljudi po u pravilu većinskim hrvatskim, ali povremeno i srpskim selima. 29. augusta 1942. pobili su u Zabiokovlju 36 ljudi u selu Rašćane, u selu Kozica 63 ljudi, u Dragljanima još 41. Još ranije, 1941., četnici koji su ubrzo sklopili ugovor o suradnji s NDH, pobili su mnoštvo civila oko Bosanskog Grahova, Drvara, redovnice kod Goražda… Zapravo, tamo gdje su se oni kretali, ostavljali su potoke krvi civila i spaljena sela.

U jesen 1942. u Omišu se sa svojim ljudima našao zapovjednik Mane Rokvić, četnički vođa s kojim su ustaške vlasti NDH već sklopile svu moguću suradnju. I dok su ustaše klale Srbe, Hrvate, Rome i Židove u Jasenovcu, a četnici uzvraćali stilski vrlo sličnim divljanjem po hrvatskim i srpskim selima, u Splitu pod talijanskom okupacijom bez problema stupaju i četnici i ustaše. Čak, kad je u februaru 1943. Birčanin umro, u Kninu su na paradi njemu u počast sudjelovali skupa i četnici Momčila Đujića i ustaše.

Najveći incident konkretno u Splitu dogodio se u proljeće 1944. kada su ustaške vlasti uhitile nekolicinu četničkih zapovjednika nakon pokolja više od tisuću civila, Hrvata, u pravilu djece, žena i starijih, u selima pod Kamešnicom. Zapravo je bila riječ o zabuni ustaša; te ljude su pobili pripadnici SS divizije Prinz Eugen, odranije neslavne po masakrima civila. Zapovjednik puka 264. divizije u Splitu ustašama je odmah objasnio tko je pobio te ljude, zapovjedio je ustašama da puste četnike na slobodu, što su ovi i poslušali.

SS-ovcima ustaše nisu pravile probleme zbog masakra nad civilima. Split je, zapravo, posljednji put vidio četnike kad su u nj 1944. prodrli partizani i istjerali njih, ustaše i, u prvom redu, njemački Wehrmacht i SS. Zagrebom su, pak, četnici posljednji put prolazili kad su 7. i 8. maja 1945., skupa s Nijemcima, ustašama, čerkezima i drugima, prolazili u koloni, bježeći pred partizanskim jedinicima. U galeriji su prikazani crnogorski četnici u tim trenucima kao prolaze Ilicom prema zapadu grada.

PIŠE Sergej Županić za express.hr