ONI KOJI su odrasli prateći europski nogomet 70-ih i 80-ih godina dobro znaju da je u to doba kontinent bio podijeljen na istok i zapad. Podjela se dogodila nakon Drugog svjetskog rata. Nakon predaje nacista, Europa je podijeljena prema dogovoru Churchilla, Staljina i Roosevelta. Postoje razne priče o tome kako je Staljin uspio prevariti svoje savezničke partnere i uspostaviti kontrolu nad većim dijelom Europe i više zemalja nego što su one same to htjele, za web stranicu Tale Of Two Halves piše Pete Spencer.
Staljin protiv Tita: Bitka na nogometnom travnjaku
Te zemlje postale su poznate kao Sovjetski blok ili Istočni blok. Redom su to bile jednopartijske komunističke države pod vrhovnim vodstvom Sovjetskog Saveza ili Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Od njegova raspada, nama su poznatija imena pojedinih zemalja koje su se pojavile, poput Gruzije, Ukrajine, Litve, Estonije, Latvije, Moldavije i Bjelorusije. Osim SSSR-a, u komunističkom su bloku bile Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Poljska, Čehoslovačka i Jugoslavija. Sovjetsku kontrolu nad ovih blokom prva je testirala Jugoslavija.
Kraljevina Jugoslavija stvorena je nakon Prvog svjetskog rata, spajanjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom. Nakon što je Jugoslavija okupirana tijekom Drugog svjetskog rata, pokret otpora pod vodstvom Josipa Broza Tita borio se protiv njemačke okupacije. Nakon rata, monarhija je raspuštena i uspostavljena je komunistička vlast pod Titovim vodstvom.
Bojkot Jugoslavije
Problemi su počeli nakon što je Tito proširio ideju o Balkanskoj federaciji. S bugarskim vođom Georgijem Dimitrovim razgovarao je o spajanju dvije zemlje. To bi također uključivalo Albaniju i Grčku te stvorilo snažan blok koji bi mogao konkurirati Sovjetskom bloku. Staljin je bio protiv toga.
Tito je podržavao komuniste koji su pokušavali osvojiti vlast u Grčkoj, dok se Staljin sukladno tajnom i neformalnom dogovoru s Churchillom držao po strani. Inače poznat po tome da se nije držao dogovora, Staljin na britanski zahtjev barem nije pokušavao utjecati na komuniste u Grčkoj. Tito nije bio tako pokoran.
U listopadu 1947. osnovan je Informacijski ured komunističkih i radničkih partija, poznatiji kao Komunistički informacijski biro ili Kominform. Njegova je svrha bila koordinirati akcije komunističkih partija pod sovjetskim vodstvom, a sjedište mu je bilo u Beogradu. Cijelom svijetu činilo se da su Jugoslaveni vjerni pristaše. Međutim, Tito je sve više odbijao prihvaćati Moskvu kao vrhovni komunistički autoritet.
Kao rezultat toga, Jugoslavija je u ljeto 1948. izbačena iz Kominforma. Svijet se pitao hoće li se komunistički san raspasti. Ali nije, Staljin je svojim saveznicima naredio da obnove vojne snage kako bi ojačao stisak svoga bloka. Jugoslavija je i dalje bila komunistička zemlja, ali sada uglavnom izvan Istočnog bloka. Tito je usudio prkositi Staljinu i njih su dvojica postali neprijatelji, iako protiv Jugoslavije nikad nije pokrenuta vojna akcija.
Ždrijeb je spojio povijest u Tempereu
Iza kulisa ovoga, ždrijeb olimpijskog nogometnog turnira spojio je fascinantan par. SSSR – Jugoslavija.
Helsinki je odabran za organizatora drugih Olimpijskih igara nakon rata. Finski je grad trebao ugostiti Igre 1940. godine, ali su otkazane zbog rata. Jugoslavija je četiri godine ranije u Londonu osvojila srebrnu medalju. Za Sovjetski Savez bio je to prvi nastup na ljetnim igrama. Prethodni su ruski režimi Olimpijske igre smatrali elitističkim događajem i propagandom zapadnog kapitalizma. No, Staljin je vidio priliku da pokaže snagu i moć Sovjeta.
U prvim utakmicama svijet je imao priliku naslutiti da će Mađarska imati veliku nogometnu momčad tijekom 50-ih godina. Mađarska je pobijedila Rumunjsku 2:1. Italija je s 8:0 svladala SAD, dok je Brazil pobijedio Nizozemsku 5:1. Velika Britanija u produžetku je izgubila od Luksemburga 3:5. Nakon 90 minuta bilo je 1:1, da bi potom u prvom produžetku Luksemburg postigao četiri gola.
Najveću pobjedu postigla je Jugoslavija protiv Indije 10:1. Branko Zebec zabio je četiri gola. Zebec je igrao za Jugoslaviju na svjetskim prvenstvima 1954. i 1958. Kasnije je postavio temelje münchenskog Bayerna, koji je 70-ih godina bio najbolja momčad Europe. Bio je i trener Hamburger SV-a s Kevinom Keeganom kao zvijezdom. HSV je osvojio Bundesligu, a Keegan je dvije sezone zaredom proglašen europskim nogometašem godine.
Pet dana kasnije Jugoslavija je u Tampereu igrala protiv Sovjetskog Saveza. I Tito i Staljin poslali su telegrame svojim momčadima, naglašavajući koliko je važno pobijediti suparnika. Ulozi su definitivno bili visoki. Sudac utakmice bio je Arthur Ellis, koji je kasnije tijekom 70-ih postao poznat kao sudac u „It’s a Knockout“, britanskoj verziji Igara bez granica.
Sovjetski Savez vodio je legendarni trener Boris Arkadjev, za kojeg kažu da je postavio temelje totalnom nogometu i tiki-taki.
Jugoslavija je u prvom poluvremenu bila preciznija. Napadač Crvene zvezde, Rajko Mitić, bio je strijelac prvog gola u 29. minuti. Njegov klupski kolega, branič Tihomir Ognjanov, zabio je četiri minute kasnije za 2:0. Neposredno prije poluvremena, Zebec je bio strijelac za 3:0 i Jugoslaveni su otišli na odmor u dominantnom raspoloženju.
Tek što je počelo drugo poluvrijeme, Zebecov suigrač iz Partizana, Stjepan Bobek, postigao je pogodak za 4:0. Tito je u ovom trenutku vjerojatno nazdravljao rakijom.
Nakon osam minute igre u drugom poluvremenu, Sovjeti su se napokon vratili u utakmici. Napadač VVS Moskve, Vsevolod Bobrov, postigao je prvi gol za Sovjetski Savez. Činilo se da su sve sovjetske nade u preokret potonule nakon što je Zebec zabio svoj drugi gol za vodstvo Jugoslavije 5:1. Preostalo je još samo pola sata igre.
Utakmica je ulazila u posljednjih 15 minuta, a rezultat je i dalje bio isti. No, potom je gol postigao napadač moskovskog Dinama Vasilij Trofimov. Dvije minute kasnije, ponovno je strijelac bio Bobrov.
Odjednom je 1:5 postalo 3:5. Možda se ipak nešto moglo učiniti?
Tri minute prije kraja, Sovjeti su imali nadmoć i Bobrov je postigao i svoj treći gol. A onda, samo 60 sekundi prije završetka utakmice, dogodilo se nešto nevjerojatno. Aleksandar Petrov zabio je za izjednačenje. Sovjetski Savez je nakon 1:5 stigao do 5:5.
Odigrani su i produžeci, ali rezultat se nije mijenjao. Budući da tada nije bilo izvođenja jedanaesteraca, trebalo je odigrati novu utakmicu.
Dva dana kasnije, dvije reprezentacije na istom stadionu našle su se kako bi odigrale novu utakmicu. Ovaj put je SSSR krenuo bolje i Bobrov je bio strijelac već nakon šest minuta. Mitić je izjednačio, a onda je Bobek postigao gol iz kaznenog udarca, pa se na odmor otišlo uz vodstvo Jugoslavije 2:1. Nakon 10 minuta u nastavku, Zlatko Čajkovski je postigao treći pogodak za Jugoslaviju, koja je ovaj put uspjela sačuvati svoje vodstvo.
Jugoslavija je pobijedila 3:1 i izborila četvrtfinale, u kojem je pobijedila Dansku 5:3, pa potom u polufinalu Zapadnu Njemačku 3:1.
U olimpijskom finalu 1952. Jugoslavija je igrala s Lakom Konjicom, mađarskom reprezentacijom u kojoj su, među ostalima, bili Puskas, Czibor, Bozsik i Hidegkuti. Puskas i Czibor bili su strijelci golova kojima je Mađarska osvojila zlatnu medalju. Bio je to početak velike ere mađarskog nogometa.
20. srpnja 1952., stadion Ratina u Tampereu. Gledatelja: 17.000.
Jugoslavija – SSSR 5:5 (3:0)
Jugoslavija: Beara; Stanković, Horvat, Ognjanov, Crnković; Vukas, Čajkovski, Boškov; Zebec, Bobek, Mitić. Strijelci: Mitić 29, Ognjanov 33, Zebec 44, 59, Bobek 46.
SSSR: Ivanov; Križevski, Netto, Nirkov, Bašaškin; Trofimov, Petrov, Nikolajev, Beskov; Marjutin, Bobrov. Strijelci: Bobrov 53, 77, 87, Trofimov 75, Petrov 89.
22. srpnja 1952., stadion Ratina u Tampereu. Gledatelja: 16.916.
Jugoslavija – SSSR 3:1 (2:1)
Jugoslavija: Beara; Stanković, Horvat, Ognjanov, Crnković; Vukas, Čajkovski, Boškov; Zebec, Bobek, Mitić. Strijelci: Mitić 19, Bobek 29-11m, Čajkovski 54.
SSSR: Ivanov; Križevski, Netto, Nirkov, Bašaškin; Trofimov, Petrov, Nikolajev, Beskov; Čkuaseli, Bobrov. Strijelci: Bobrov 6.
Raspušten je CDKA, današnji CSKA. Sovjeti će se osvetiti
Komunistički režim u Moskvi nije lako prihvatio poraz. Držali su ga u tajnosti sve do Staljinove smrti u ožujku 1953.
Nakon rata, četiri sovjetska kluba krenula su na turneju po Europi. CDKA Moskva (danas poznat kao CSKA) krenuo je u Jugoslaviju kako bi odigrao četiri utakmice. CDKA je bio armijski klub i trenirao ga je Arkadjev. Igrači tog kluba činili su četvrtinu olimpijske reprezentacije. Nakon poraza od Jugoslavije, CDKA se morao povući iz sovjetske lige i kasnije je raspušten. Arkadjev je također sankcioniran, oduzeta mu je titula zaslužnog majstora sporta SSSR-a.
Tijekom Olimpijskih igara, predsjednik Engleskog nogometnog saveza (FA) Sir Stanley Rous pozvao je Mađare da sljedeće godine odigraju prijateljsku utakmicu na Wembleyju, a ostalo je povijest.
Četiri godine kasnije u Melbourneu, SSSR je dočekao osvetu. Sovjeti su se plasirali u finale i tamo dočekali Jugoslaviju. Lav Jašin bio je na vratima, a Anatolij Iljin postigao je pobjedonosni pogodak kojim su Sovjeti osvojili prvo nogometno zlato. Za Jugoslaviju je to značilo treće uzastopno olimpijsko srebro.
