Stan’ Neretvo, stani vodo

Stan’ Neretvo, stani vodo!

Zbogom dome, ja ti odo’.

Goro, goro, gorice…

Ej, da mi je, drugarice, ej ti, krila lastavice.

Zoro, zoro, zorice…

Ajmo diko, ajmo rode, rode, ajmo do slobode.

Zoro, zoro, zorice…

Stan’ Neretvo, hladne vode!

Mi idemo do slobode. Zoro, zoro, zorice…

Ovako je počinjala jedna od najpoznatijih pjesama koje su sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća izvodile ‘Djevojke s Neretve’, poznati ženski hor iz Konjica.

Ovaj ansambl bio je ideja i životni projekat Sergija Beljajeva, profesora muzike iz Konjica, koji je u historiji ovog hercegovačkog gradića ostao upamćen kao jedan od najpoznatijih muzičara.

Sergije Beljajev, Rus po narodnosti, Jugosloven po opredjeljenju, formirao je Djevojke s Neretve krajem šezdesetih godina s namjerom da izvode partizanske, zabavne i narodne pjesme.

Uz dobre pedagoške i muzičke metode, ovaj se ansambl uskoro etablirao kao reprezentativan, te je rado pozivan na smotre držvanog značaja, ali i na inostrane turneje.

Djevojke s Neretve tako su postale ponos konjica, a njihova pjesma Stan’ Neretvo, postala je simbol.