Zagrebačka mjesta stradanja i otpora u NOB 1941-1945

 

Želja je Documente da se bori protiv revizionizma i da pruži alat mladima i profesorima, a ovaj će vodič izvući iz zaborava sve zaboravljene pisce i njihova djela, kažu Tena Banjeglav i Kristina Dilica, autorice nedavno predstavljenog “Vodiča po Zagrebu u Drugom svjetskom ratu”

Simbolički, 6. aprila, na 80. godišnjicu mučkog napada Njemačke i njenih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću javnosti je predstavila publikaciju “Zagreb u ratu, otporu, stvaralaštvu i pamćenju. Vodič po Zagrebu u Drugom svjetskom ratu” čije su autorice Tena Banjeglav i Kristina Dilica, a likovno i grafički ga je oblikovala Alice Straniero. Vodič je za sada dostupan u internetskom izdanju i na više od 140 stranica kroz pet cjelina predočava mlađim generacijama što se u Zagrebu događalo od 1941. do 1945., ali ih i potiče na istraživanje učesnika tih događaja i važnih lokacija. Vodič je ujedno pokušaj suprotstavljanja revizionizmu jer donosi činjenice koje se u školama ne uče.

– Ovim vodičem želimo olakšati upoznavanje nekih ključnih mjesta stradanja i otpora u Drugom svjetskom ratu. Sažeti opisi povezuju povijesna istraživanja, odabrane ulomke iz književnih djela, dnevnika i osobnih sjećanja. U trenutku kad polako odlazi generacija koja je preživjela vrijeme najgoreg terora u povijesti grada nastojali smo stvoriti što više prostora za riječi i zapise svjedoka vremena i protagoniste povijesnih događanja – naglasila je voditeljica Documente Vesna Teršelič, podsjetivši da su četiri ratne godine obilježili holokaust, genocid nad Srbima i Romima te likvidacije Hrvata antifašista i svih koje su ustaše predstavili kao neprijatelje.

Tragovi nasilja koje su svim ratnim i poslijeratnim naraštajima utisnuli nacisti, fašisti, ustaše i drugi kolaboracionisti još nisu nestali – istaknula je Vesna Teršelič

– Vodič počinje istoriskim pregledom i sažetim informacijama o odabranim lokacijama koje se mogu posjetiti u istraživanjima grada. Kroz uključivanje izbora pjesama, ulomaka iz romana te autobiografskih i dnevničkih zapisa željeli smo potaknuti na upoznavanje opusa autora i autorica koji su stvarali u toku i nakon Drugog svjetskog rata. U pripremi smo posebno vodili računa o potrebama nastavnika i nastavnica, učenika i učenica osnovnih i srednjih škola, kao i osoba koje rade s mladima. Tragovi nasilja koje su svim ratnim i poslijeratnim naraštajima utisnuli nacisti, fašisti, ustaše i drugi kolaboracionisti još nisu nestali. Zato iznova tražimo načine humanizacije odnosa prema svima stradalima i nećemo stati – dodala je Vesna Teršelič.

Istaknula je da se Documenta od 2010. bavi kulturom sjećanja, kao i da je vodič nastao uz pomoć i u suradnji velikog broja institucija, od američkog veleposlanstva do predstavnika manjinskih organizacija i nevladinog sektora, ali i pojedinaca poput Saše Šimprage koji vodi Virtualni muzej Dotrščinu posvećen aktivnostima u spomen-parku na mjestu najvećeg ustaškog stratišta u Zagrebu na kojem su pobijene hiljade Zagrepčana. Osvrnula se i na (ne)spominjanje 6. aprila u Hrvatskoj, odnosno na njegovo svođenje na kratke zapise u smislu “dogodilo se na današnji dan”, iako je napad Njemačke i saveznica pokazao surovost ratovanja i bio uvod u četverogodišnje užase na prostorima Jugoslavije.

S njenom ocjenom o genocidu i holokaustu slaže se Alexander Henegar, tajnik ambasade SAD-a u Zagrebu, ističući da vlasti njegove zemlje podržavaju takve načine obrazovanja.

– Moramo štititi žrtve nacističkog i ustaškog progona i moramo se boriti protiv svakog revizionizma i antisemitizma, pogotovo u vrijeme kad se dešavaju najgori oblici kršenja ljudskih prava i diskriminacije. To je rezultat djelovanja i nedjelovanja; današnji revizionizam je jako čest i zato se moramo obrazovati o njemu i spriječiti takve trendove. SAD se zalaže za povrat imovine oduzete u holokaustu, sudsko gonjenje odgovornih za to i obrazovanje o holokaustu. Radimo s različitim učesnicima koji se sve glasnije javljaju protiv antisemitizma i netolerancije, uključujući i vođenje učitelja u SAD-u kroz centre koji čuvaju uspomenu na holokaust. Mi koji nismo doživjeli holokaust moramo poštovati sjećanje na žrtve i boriti se protiv bilo kakvog oblika diskriminacije. Vizualizacija događaja iz Drugog svjetskog rata, kao i vodiči poput ovoga zbog kojih su mnogi, pa i ja, pročitali knjige po kojima će učiti i obrazovati se i tako prenijeti lekciju o holokaustu kako bismo spriječili ponavljanje historije, silno su važni – naglasio je Henegar i podsjetio da i aktualni američki predsjednik Joe Biden govori kako je svoju djecu učio o holokaustu.

Tena Banjeglav, profesorica povijesti i autorica više projekata vezanih uz obrazovanje, ističe da bi vodič, s obzirom na kontinuirani rad na prikupljanju podataka i nalaženju novih informacija, trebao doživjeti drugo, dopunjeno izdanje, a u planu je osim štampanja i njegov prijevod na engleski, kako bi ga mogli koristiti i zainteresirani stranci.

– Želja je Documente da se bori protiv revizionizma i da pruži alat mladima i profesorima povijesti i građanskog odgoja, kako u nastavi tako i u terenskoj nastavi i drugim situacijama u kojima obrađuju ove teme. Zato i pozivamo sve čitaoce, među kojima i nastavnike, da daju povratne informacije koje bismo mogli uvrstiti – rekla je.

Govoreći o koncepciji i strukturi vodiča, naglasila je uvrštavanje pojmovnika kako bi mladima, upoznajući ih s pojmovima i terminologijom, olakšala njegovo korištenje. Svoje je mjesto dobila i cjelina u kojoj se u historijskom kontekstu govori o prilikama u Kraljevini Jugoslaviji uoči rata, aprilskom ratu, proglašenju NDH, progonu i genocidu nad Srbima, Židovima i Romima, kao i represalijama nad antifašistima.

– Kako je Zagreb, osim što je bio sjedište NDH, njemačkih i talijanskih jedinica i institucija i osim što je bio grad primjer u kojem su najprije primjenjivane mjere koje su potom primjenjivane i u ostatku države, bio i mjesto jakog otpora, velik prostor dat je i sudjelovanju Zagrepčana u ilegalnom pokretu i u partizanima. Osnovana je široka mreža ćelija, suradnika, podržavatelja i ostalih koja je s vremenom prerasla u glavnog protivnika fašizmu i ustaškoj vlasti u NDH. Zagreb je već na početku rata bio jedno od najjačih antifašističkih uporišta, grad u kojem je broj ilegalaca i antifašista bio jako velik. Završna poglavlja posvećena su izgradnji narodne vlasti, oslobođenju Zagreba i obračunu sa suradnicima okupatora – kazala je Tena Banjeglav.

Kako piše u vodiču, “vođeni su i pravosudni postupci protiv narodnih neprijatelja pa se na osnovu raspoloživih presuda zaključuje da je u Hrvatskoj za suradnju s okupatorom osuđeno oko 5200 osoba, od toga oko 1500 na smrt”.

Banjeglav je naglasila da je u vodiču spomenuto 50-ak lokacija, od ustaških zatvora, logora, stratišta i sjedišta ustaških službi, preko mjesta deportacija, zgrada koje su ustaše oduzele svojim vlasnicima, ali i drugih objekata koji imaju mjesto u ratnoj historiji Zagreba i o kojima je bilo relativno najviše podataka. Završna cjelina bavi se književnicima i drugim autorima koji su živjeli u Zagrebu i koji su strijeljani ili odvedeni u logore, odnosno koji su otišli u partizane.

– Kroz cijeli tekst provlače se citati i sjećanja suvremenika, a priložili smo i poveznicu na osobna sjećanja svjedoka. Danas ih mladi ne mogu čuti jer oni ili nisu među nama ili su u poznim godinama. Svaka lokacija koju smo spomenuli ima svoj naziv, današnju adresu, opis i fotografiju, bilo suvremenu, bilo arhivsku ako je riječ o srušenim objektima kao što je sinagoga u Praškoj – rekla je Tena Banjeglav.

Među najveće izazove u svom istraživačkom radu ubraja (ne)dostupnost izvora i postojanje podataka.

– O Židovima postoji više informacija, za razliku od Srba i Roma, što je vidljivo u opsegu teksta. Nastojali smo da osim o stradanjima u Zagrebu obimno pišemo i o onima na području NDH, zbog čega smo spominjali komplekse logora u Jasenovcu i Gospiću. Nismo ulazili u podatke o broju stradalih u Zagrebu, dajući samo procjene, ali skupili smo građu iz puno izvora i početni korak je napravljen, jer mislimo raditi i pripremu za nastavnike – istaknula je.

Potaknuta komentarom Novosti, najavila je da će vodič biti nadopunjen građom o zgradama srpskih organizacija i institucija, od Srpske pravoslavne crkve i Privrednika do Srpske banke, koje su 1941. ustaše zabranili i oduzeli im imovinu, koja do danas velikim dijelom nije vraćena.

– Prva šetnja koju smo organizirali 27. februara imala je velik uspjeh, a njenu trasu i opise lokacija i događanja dali smo na virtualnoj karti. Naredne spomen-šetnje organiziramo 10. travnja, s polazištem ispred zgrade Radio Zagreba gdje je tog dana 1941. proglašena NDH, odnosno 8. aprila na Dan oslobođenja Zagreba, a planirali smo i šetnju 19. juna jer je zbog protuepidemijskih mjera kapacitet od 25 sudionika popunjen – najavila je Tena Banjeglav.

Profesorica hrvatskog jezika i aktivistkinja Kristina Dilica, autorica dijela vodiča koji govori o pjesnicima i književnicima koji su se u svom opusu bavili i ratnim godinama u Zagrebu, ističe da je povijest mozaik događaja.

– Želimo li njegovati kulturu sjećanja, na raspolaganju imamo sjećanja preživjelih i one koji su pisali o tim događajima u književnim djelima, želeći prenijeti svoje antiratne poruke. U ovim desetljećima revizionizma u zaborav su namjerno pali mnogi književnici, a one koji su krucijalni za hrvatsku književnost i baš ih nisu mogli izbjeći ostavili su u kurikulumu, ali uz neka njihova djela koja se ne tiču rata. Ovaj će vodič izvući iz zaborava sve takve zaboravljene pisce i njihova djela, jer se mladima mora dati cjelovita slika kako bi se stravični niz događaja bolje i detaljnije predstavio – rekla je za Novosti Kristina Dilica.

Vodič donosi i kratke biografije pisaca i umjetnika i drugih osoba povezanih sa Zagrebom s naglaskom na njihovu antifašističku borbu, bilo u obliku pjesme ili ulomka iz priče, romana ili zapisa.

– Najteže mi je bilo odabrati ulomak koji bih uvrstila u vodič, a koji bi na najupečatljiviji način prikazao stvaralaštvo dotičnog autora ili autorice. Osim toga, postavilo se i pitanje koliko su nečija djela dostupna. Tako sam pjesmu Ine Jun-Broda našla zahvaljujući tome što je majka jedna moje učenice radila u Sveučilišnoj biblioteci, gdje je ta pjesma pohranjena, pa sam je mogla dobiti na uvid uz sve mjere opreza – govori nam Kristina Dilica.

Za sada su među autorima još Vjekoslav AfrićBožena BegovićDiana BudisavljevićAugust CesarecIvan DončevićJosip HorvatJoža HorvatIlija JakovljevićMarija Jurić ZagorkaIvan Goran KovačićMiroslav KrležaAnđelka MartićVladimir NazorSlava OgrizovićVesna ParunViktor Rosenzweig i Ivan Šibl.

– Sada s nestrpljenjem očekujemo nove udžbenike hrvatskog i povijesti za osmi razred osnovne i četvrti razred srednje škole. Imamo najave da će neki udžbenici ispravljati i popravljati sadašnje stanje, ali da neki i neće, pa će se sve svoditi na inicijativu nastavnika i profesora. Tu Ministarstvo obrazovanja može mnogo učiniti, od usvajanja kurikuluma, ali i do uredbe kojom se učenicima omogućava odlazak na terensku nastavu u Jasenovac, što nastavnici mogu imati kao argument u slučaju protivljenja nekih roditelja – naglašava Dilica.

 

Slavica Kanić Detelić: Vidjela sam kako su ljudi proganjani

Vodič je protkan ulomcima iz sjećanja pojedinih suvremenika, a navode se i poveznice na njihove integralne izjave. Jedno od njih je ono Slavice Kanić Detelić koja je u Zagreb došla 1938. iz Male Mlake kako bi kao dvanaestogodišnjakinja učila šivati i čuvala djecu. Kako kaže, veselo je dočekala Nijemce po ulasku u grad, ali se vrlo brzo razočarala jer je shvatila kako ustaški sustav funkcionira. “Na kraju krajeva, tako sam vidjela i imala prilike vidjeti kako su ljudi proganjani, kako ta sloboda, to nešto, da to ne postoji. Da su ustaše tu glavni.” Naglašava da su njene tete koje su radile u tvornici Elka “bile strašno nesretne jer su kolege koji su bili Srbi odvlačili i oduzimali im imovinu”. Govori i o familiji Gavranović iz ulice Šandora Brešćenskoga 5 u Zagrebu, kod koje je u to vrijeme čuvala djecu te o trenutku kada je shvatila da u svom stanu kriju ljude od progona. Govori i o drugim stradanjima i o tome kako se uključila u ilegalni pokret.

O prvim danima NDH govori i Vera Winter. “Ja sam bila prisutna i moram priznati da sam se ja tada opredijelila za… Ne tada! Ali malo iza, kada sam vidjela kako su po Zagrebu hapsili Jevreje, a u mojoj sredini je bilo nekoliko tih obitelji Jevreja. Kako su postupali u tim noćnim racijama, kada je u kuću došao nekakav… Mi smo sve zvali gestapovci, makar su bili i Hrvati.” U vodiču se naglašava i kako je zagrebačka omladina pokazala solidarnost i bez direktnog organiziranja komunista, kad su krajem maja 1941. ustaše na stadionu u Maksimiru pokušali javno podijeliti zagrebačke srednjoškolce prema nacionalnoj osnovi i pozvali ih da se odvoje od Srba i Židova. Nakon prvotne zbunjenosti, gotovo svi su spontano prešli na stranu stadiona gdje su bili Srbi i Židovi i tako se s njima solidarizirali. S vremenom su se ustanku na koji je pozvala KPJ sve više pridruživali ljudi različitih političkih uvjerenja koji su se željeli suprotstaviti teroru, ističe se u vodiču.

 

Prve grupe Srba uhićene su već 20. aprila 1941.

Progonu i prisilnom iseljavanju Srba posvećeno je u vodiču cijelo poglavlje. Ustaše odmah po proglašenju NDH “donose zakone kojima omogućuju legaliziranje svojih planova. Uslijedilo je optuživanje, uhićivanje i zatvaranje svih onih koji su proglašeni za neprijatelje, a ubrzo su raznim odredbama i zakonima ograničena prava i slobode Srba u zemlji. Odlučeno je da se s njima obračuna na tri načina: prekrštavanjem na rimokatoličku vjeru, prisilnim iseljavanjem i deportacijama u Srbiju te istrebljenjem. Zabranjena je upotreba ćirilice te su promijenjena imena ulica i trgova u Zagrebu kao i u ostatku države koja su imala bilo kakve veze sa Srbima ili Kraljevinom Jugoslavijom. Uklanjali su se i svi srpski natpisi po gradu, a hrvatski jezik se čistio od svih riječi koje su se smatrale srpskima, kao i od posuđenica općenito.

Početkom maja 1941. Srbima je ograničeno kretanje Zagrebom od 21 do 6 ujutro, osim uz posebne propusnice koje su jako teško dobivali te im je zabranjeno nošenje ili isticanje hrvatskih simbola. Zatvorene su sve srpske organizacije i klubovi, zabranjen je rad srpskim vrtićima i školama, a građani srpske nacionalnosti morali su vlasti predati svoje radio-aparate. Početkom srpnja, izvršen je prvi popis Srba, kako bi ih se lakše identificiralo i lociralo te kako bi se znao njihov točan broj. Oni koji se popisu nisu odazvali ili su dali krive ili nepotpune podatke o sebi i svojoj obitelji, bili su odmah uhićeni i deportirani u logore. Sredinom srpnja zabranjen je i naziv ‘srpsko-pravoslavna vjera’, a umjesto toga uveden je naziv ‘grčko-istočna vjera’.

U Zagrebu, prve grupe Srba uhićene su već 20. aprila 1941. To su bili ugledni i imućni Srbi, koji su prvo deportirani u logor u Kerestincu, a zatim prevezeni u Jadovno i tamo pogubljeni. Sljedeći masovni val uhićenja dogodio se već sedam dana kasnije, kada je uhićen veliki broj Srba iz Zagreba i drugih gradova pod izgovorom da planiraju ustanak na Đurđevdan (6. svibnja). Uhićene osobe iz ostatka države bile su dovožene vlakom u Zagreb, gdje se zatim odlučivalo o njihovoj sudbini. Srbi uhićeni uoči Đurđevdana, postat će prva grupa logoraša u novoosnovanom logoru Danica. Također, odvoženi su u grupu logora Gospić-Jadovno-Pag, a kasnije uglavnom u Jasenovac i Staru Gradišku. Uhićenja su nakon toga bila uglavnom pojedinačna ili u manjim grupama, ali su se odvijala stalno, gotovo svakodnevno.

Osim uhićenja i odvođenja Srba na stratišta, događala su se i masovna ubojstva Srba po selima širom NDH, poput masakra počinjenog 28. aprila 1941. u Gudovcu kod Bjelovara gdje je strijeljano oko 196 lokalnih muškaraca srpske nacionalnosti. Ljudi su ubijani u svojim selima, na kućnim pragovima, samo zato što su bili Srbi.

Tijekom maja i juna 1941. počinju i masovna prekrštavanja Srba na rimokatoličku vjeru. Ustaše su srpsko stanovništvo uvjeravale da će promjena vjere spasiti njih i njihove obitelji od progona i logora, no to vrlo često nije bio slučaj. Ipak, mnogi Srbi su tražili prekrštavanje i pristajali na njega, a ono se najmasovnije obavlja tijekom ljeta 1941. te na zimu 1942. Nakon osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve u aprilu 1942. prekrštavanja uglavnom prestaju zbog toga što je pravoslavna vjera, barem formalno, postala prihvaćena kao hrvatska.

Treći način na koji su ustaše proganjale Srbe provodio se prisilnim organiziranim preseljenjem. Neki utjecajniji Srbi te oni koji su imali veze s kotarskim ili općinskim vlastima, tražili su propusnice za preseljavanje ili su iz NDH pobjegli i prije početka prisilnih preseljenja. Sva njihova imovina ostala je u vlasništvu države te je podijeljena i dana na korištenje nekom od zaslužnih ustaša ili Hrvatima koji su ju preuzeli. Za ‘rješavanje’ srpskog pitanja, pa i za preseljenja, bio je odgovoran Srpski odsjek koji je djelovao unutar Državnog ravnateljstva za ponovu u Zagrebu. Prisilna preseljenja počinju sa solunskim dobrovoljcima koji su nakon Prvog svjetskog rata naseljeni na prostor Slavonije i Srijema. Zatim je tijekom januara 1941. krenulo iseljavanje pravoslavnih svećenika iz cijele države, uključujući i Zagreb. Oni su često bili najobrazovaniji i najutjecajniji dio srpske zajednice u nekom gradu ili mjestu te ih je ustaški režim doživljavao kao smetnju i opasnost, a pritom se često radilo o dobrostojećim ljudima čija je imovina sada pala u ruke nove vlasti.

Nakon svećenika, u augustu 1941. počinje i iseljavanje stanovništva iz pojedinih gradova, kotareva i općina, i to upravo u Zagrebu koji je trebao biti model i uzor progona za ostale gradove u NDH. Ustaše su tijekom noći ili rano ujutro upadali u stanove Srba u Zagrebu te ih odvodili pod izgovorom da idu na ispitivanje i uz obećanje da će se brzo vratiti kućama, zbog čega su mnogi otišli nespremni, bez nužnih stvari i slabo odjeveni. Nakon uhićenja, neki su na kratko bili odvođeni u zatvore, a zatim na Zagrebački zbor, gdje su bili pregledavani, popisivani te im se oduzimala sva imovina.

Tokom augusta 1941. osnovana su i tri iseljenička logora (Sisak-Caprag, Požega i Bjelovar), u koje su Srbi, među ostalim i oni koji su bili uhićeni u Zagrebu, odvoženi kako bi tamo boravili određeno vrijeme do preseljenja u Srbiju. Treba napomenuti i to da su neki od uhićenih ljudi u Srbiju bili transportirani direktno. Imovina iseljenih Srba automatski je postajala državna, sve je popisivano, a zatim su se u njihove stanove useljavali neki uredi državnih službi, pripadnici ustaškog pokreta i njihovi saveznici ili neki odabrani Hrvati. Iz stanova i kuća bilo je opljačkano sve što se moglo uzeti i ono što je bilo vrijedno.

U prvom valu iseljeni su zagrebački Srbi koji su živjeli sjeverno od linije Ilica-Vlaška-Maksimirska, najvećim dijelom u Donjem gradu te se radilo o ljudima boljeg ekonomskog statusa i položaja u društvu. U sljedećem valu iseljeni su Srbi sa Trešnjevke i Trnja, uglavnom radnici i obrtnici, zajedno s ostalim Srbima koji su živjeli južno od spomenute linije.

Budući da su Srbi bili vlasnici mnogih tvornica, trgovina i obrta koji prestaju s radom, prisilna iseljavanja jako su naštetila gospodarstvu u gradu. Zbog toga dolazi do nedostatka određenih proizvoda, a mnogo ljudi ostaje bez posla. O težini te ekonomske krize svjedoči i pismo koje zagrebački obrtnici šalju vlastima, nastojeći požuriti preraspodjelu srpske imovine Hrvatima, kako bi se proizvodnja opet pokrenula i zaposlili ljudi koji su ostali bez primanja. No sustav državne uprave kojega su uspostavile ustaške vlasti funkcionirao je vrlo loše i kaotično te su se stvari popravljale jako sporo ili nikako. Proces obračuna sa Srbima na isti se način nastavlja i kasnije, a deportacije i iseljavanja, kao i oduzimanje imovine traju za čitavo vrijeme postojanja NDH, premda s manjim intenzitetom s obzirom na to da je većina Srba već do kraja 1942. preseljena, deportirana ili ubijena na stratištima poput Dotrščine i u logorima. Za vrijeme ustaške vladavine u Zagrebu preživjelo je malo Srba, no nažalost, konkretne brojke deportiranih i ubijenih dosada nisu utvrđene, pa ih zato ne navodimo u ovom tekstu”, piše u Documentinom “Vodiču po Zagrebu u Drugom svjetskom ratu”.

piše Nenad Jovanović