BATALJON JE PJEVAO I KAD SE UMIRALO
U brigadi se pjevalo i kad nam je bilo dobro i kad je bilo teško. Pjesma se čula i poslije pobjeda i poslije neuspjeha, bez obzira na umor i druge teškoće. Pjesma je bila nasušna potreba života boraca. Ona je bodrila duh i olakšavala muke. Nadahnjivala je snagom onda kada je bila na izmaku, hranila ljude kad se gladovalo, krijepila i suzbijala malodušnost i zbližavala ljude. Kroz pjesmu se izražavala vjera u pobjedu, prkos i prijetnja neprijatelju, ublažavala tuga i žalost za izgubljenim bratom, sinom i drugom.
Pjesmom smo počeli borbeni put brigade. Poslije susreta sa drugom Titom u LJubini 19. juna 1942. godine pjevala je čitava brigada. Te noći odjekivala su od pjesme okolna brda i šume. Iako smo bili iscrpljeni od pokreta i gladovanja nijesmo osjećali umor. Te noći za večeru je kuvana srijemuša bez ikakvog dodatka. Znali su ljudi da će takvih večera i teških dana biti dosta i ubuduće, to nam je i Tito rekao, ali se pjevalo snažno od srca — pjevalo se putu za pobjedu i slobodu, Partiji i Titu.
Na maršu prema Igmanu odmarao se 3. bataljon u jednom selu. Neko je pronašao kod seljaka gusle. Zapjevao je Marko Kovačević, odličan guslar, i sve nas prijatno iznenadio. Od tada naš otkoiveni talenat na odmoru i predahu znao je često da nas osnaži i okrijepi naš borbeni duh. Kasnije je na mnogim priredbama guslarska tačka bila stalno zastupljena i rado slušana od publike. Kolo i pjesma se orila i posle Bugojna i Kupresa, kroz popaljena sela Vukovsko, Rilić, Blagaj a narod se okupljao i slušao.
U borbi na Vincu 1942. iz bataljona je poginulo 9 a ranjeno 12 drugova. Ovakav udarac bataljon je teško primio, jer je svaki borac osjećao da su nepotrebno date tolike žrtve. Kada smo poslije zauzimanja Vinca našli 5 masakriranih drugova, koji su ostali na prilazima ustaškim bunkerima, sahranili smo ih u dvorištu osnovne škole i uz vojničke počasti i dirljiv i topao govor oprostili smo se od njih. Sa ovim drugovima sahranjen je i Sreten Duljo Jovović, maturant, član Skoja, rodom iz Kosića. U istoj četi sa Duljom bila je njegova sestra Nena. Poslije sahrane Sretena i drugova dobili smo glas da je Nenin muž Nikola Perović, borac 1. proleterske brigade, poginuo sa još nekoliko naših zemljaka. To je još više uvećalo našu tugu i žalost.
Uveče je grupa partizana pokušala da pokrene kolo ali borci nijesu prilazili, ustručavali su se zbog Nene. Ona je to primijetila, obrisala suze, stegla ranjeno spce i uhvatila se do kolovoće. Kolo se pokrenulo, zaorila se pjesma, od mnogih popraćena suzama. Kako je Nena u tom momentu bila veličanstvena. Ništa nije progovorila, ali je ovim postupkom rekla dosta — postala je u našim očima simbol samoprijegora i odvažnosti žene-ratnika.
Mladi borac Luka Lune Kojdić, đak, rodom iz Bugojna, bio je talentovani pjevač bosanskih narodnih pjesama. Na odmorima i zastancima često se čuo njegov lijepi glas. Znao je mnoge sevdalinke a naučio je tako pjevati od svog brata koji je prije rata pjevao na Radio-Beogradu. Ovaj dječak-borac, još nejak i nježan, izdržavao je sve teškoće rata. NJegovo djetinjasto blijedo lice i sitan blagi pogled plavih očiju govorili su o teškoćama sa kojima se nejak nosio. Ali je htio i bio borac. Sa pjesmom je osvježavao svoje drugove i pjevao do smrti, jer je volio pjesmu. Poginuo je 22. jula 1943. godine na Ozrenu, od parčadi avionske bombe.
Dolaskom novih boraca iz Korduna i Dalmacije bogatio se pepertoar pjesama koje je bataljon pjevao. One su bile pogodnije za neke krajeve od onih koje smo znali iz Crne Gore. Kozaračko kolo je igrao čitav bataljon. Nabrekla bi prsa snagom, kada Graora Nikola, mladi Kordunaš, vodeći kozaračko kolo snažnim glasom pjeva „Kozaru” ili neku drugu pjesmu, čiji je refren ponavljao čitavi bataljon.
Bataljon nije pjevao u vrijeme drvarske operacije. Komesar 2. udarnog koopusa bio je tih dana kod nas i obavijestio štab bataljona da je Vrhovni štab napadnut, veza prekinuta i neizvjesno je šta je sa drugom Titom. LJudi su u povjerenju o tome kazivali jedan drugome. Brzo je to saznao svaki čovjek i bataljon se nije mogao prepoznati. Nastupila
je zabrinutost i mučna utučenost o kojoj niko ne govori a svak je osjeća. A kada nam je poslije dva dana telefonom javljeno da je uspostavljena veza sa Vrhovnim štabom i da je Tito zdrav, čitav bataljon je pjevao. Veselje je bilo do kasno u noć i uz pjesmu se ponavljalo:
„Svi da ćemo glave dati
Tito će se maršal zvati”.
To je bila pjesma radosti, ljubavi i vjere u pobjedu koju je od srca pjevao cijeli bataljon.
Vukota RADOVIĆ
Sjecanja
Četvrta proleterska crnogorska brigada
