BOSANSKI PROLETERI
Pred veče 11. marta 1942. godine u Srednjem, ovećem selu u okolini Sarajeva, bilo je življe nego obično. Toga popodneva s okolnih kosa su pristizale partizanske kolone, svaka sa svojom pjesmom. I kako bi odbornici razveli jedinice na konačište, pjesmu bi zamijenili žagor i dovikivanje.
Najbolji borci iz Romanijskog odreda i odreda »Zvijezda«, umorni od marša po raskvašenom snijegu, brzo su usnuli u toplim sobama.
Izjutra su politički komesari poveli borce koji su bolje pjevali u Dom kulture. U prostranoj polumračnoj dvorani ranijeg sokolskog doma već su se bili okupili: Jovo Cigo — Oskar Danon, raniji komandant odreda »Zvijezda«, Slobodan Princip Seljo, komandant Operativnog štaba za istočnu Bosnu, Pašaga Mandžić Murat, politički komesar Ozrenskog odreda, Vojo Ljujić, komandant Cmovrškog bataljona odreda »Zvijezda«, i drugi.
Poslije pozdravljanja i rukovanja, Oskar Danon je prešao na posao. Za Prvi istočnobosanski proleterski bataljon komponovao je pjesmu, koju je sad trebalo da hor nauči, uvježba i prenese ‘među borce. Probajući glasove i svrstavajući borce u polukrug oko sebe, pjevušeći i dirigujući.
Oskar je učio hor strofu po strofu. To je trajalo gotovo dva sata. Na kraju je dvoranom skladno odjeknula borbena melodija. Poslije svake strofe ponavljao se refren:
»Jer smo mi, jer smo mi — bosanski proleteri«.
Sutradan, 13. marta izjutra, čete su se postrojile ispred Doma kulture. Na desnom krilu bila je Prva četa, sastavljena od boraca Sinjevske omladinske čete Mokranjskog partizanskog bataljona Romanijskog odreda i proleterske čete iz Ozrenskog odreda; u sredini stroja — Druga četa, sastavljena od boraca Crnovrškog bataljona odreda »Zvijezda«, i Treća četa, formirana od boraca iz Muslimanskog bataljona Romanijskog odreda; na lijevom krilu je stajala prateća četa.
Nedostajala je još Četvrta četa, koja je trebalo da se formira od Zeničkog partizanskog bataljona; ona je stigla deset dana kasnije, kad se bataljon vratio iz Vlasenice. Tada je bataljon imao ukupno 256 boraca i starješina (93 radnika, 122 seljaka, 32 intelektualca, 8 đaka, 1 trgovca), od kojih su 68 bili članovi KPJ, a gotovo svi ostali članovi Skoja.
U bataljonskom stroju komandiri su poravnali redove četa, pripremajući se da predaju raport štabu bataljona. Stroj je bio šarolik. Šinjeli — domobranski, njemački, ustaški, gunjevi, teški kamgarn kaputi i hubertusi, zategnuti opasačima i naramenicama; preko ramena ponekih boraca sjajili su se redenici njemačkog puškomitraljeza »šarca« koji su služili mjesto fišeklija; na glavama — šajkače, šubare i kačketi, a na nogama svakojake cipele, rjeđe čizme, najviše opanaka. Pala je komanda:
»Bataljon, miro!«.
Komandant Vojo Ljujić, politički komesar Pašaga Mandžić, zamjenik komandanta Mitar Minić
i zamjenik političkog komesara Derviš Numić primili su raport ii krenuli duž stroja, koji je bio pun odlučnosti i ponosa što se tog dana prozvao bataljonom proletera.
Pošto je smotra završena, komandant Glavnog štaba Svetozar Vukmanović Tempo proglasio je i pozdravio bataljon i u kraćem govoru iznio njegove zadatke.
Tog dana je počeo život Prvog istočnobosanskog proleterskog bataljona. On je sutradan krenuo prema Vlasenici s ciljem da sa jedinicama Prve i Druge proleterske brigade učestvuje u razbijanju četnika. Stigao je, međutim, kad je sve bilo gotovo. U Vlasenici
je ostao dva-tri dana. Rješavalo se kuda ići dalje.
Glavnu četničku grupaciju u istočnoj Bosni razbile su proleterske brigade. Ali četnici su držali Majevicu, gdje je, poslije povlačenje partizanskog odreda, situacija bila teška; jačali su i na Trebavi, kraju između Posavine i rijeka Bosne i Spreče, i na Ozrenu, gdje
su petokolonaši proširili svoj uticaj u nekim jedinicama partizanskog odreda. Glavni štab NOP-odreda Bosne i Hercegovine se kolebao.
Politički komesar Rodoljub čolaković zalagao se da proleterski bataljon s jednim ili dva bataljona Prve ili Druge proleterske brigade prvo raščisti s četnicima na Majevici, odatle da produži na Trebavu, a onda da krene na teritoriju Ozrenskog odreda; komandant Svetozar
Vukmanović je smatrao da prvo treba početi sa Ozrenom i završiti zadatak na Majevici.
Na kraju je riješeno da se sam proleterski bataljon uputi ka Ozrenu. Očekivalo se da će on brzo izvršiti svoj zadatak na Ozrenu i da će se poslije toga na slobodnoj teritoriji kod Zenice sastati s Prvim proleterskim krajiškim bataljonom. Bilo je zamišljeno da se oko 1. maja od tih bataljona i Majevičkog bataljona u selu Okruglici, u sjedištu odreda »Zvijezda«, formira Treća proleterska bosanska brigada.
Iz Vlasenice je bataljon na daleki put krenuo na krilima samopouzdanja i borbenog oduševljenja. Ali prva borba je bila neuspješna. Sa okolnim dobrovoljačkim jedinicama napao je domobrane i ustaše u selu Petrovićima kod Olova. I pored nekoliko silovitih juriša morao se povući čim je posadi stiglo pojačanje iz Olova i Kladnja.
Maršujući prema slobodnoj teritoriji Zeničkog bataljona, na zastancima i konacima, svi su bili pod utiskom minule borbe. Tražio se uzrok neuspjehu.
U zeničkom kraju se osjećao dah proljeća. Snjegovi su se otopili, a njiive prošarale oranjima. Sela su bila puna ljudi. Bilo je i onih koji su odlazili u okolne varošice, čak i radili u rudnicima i zeničkoj željezari.
Popaljenih kuća gotovo i nije bilo. Sve je to izgledalo neobično poslije Romanije, pogotovu kada je bataljon stigao u selo Kamenicu i smjestio se u lijepe drvene kuće, pred sam rat podignute za izletnike. Na jednoj od njih bila je istaknuta crvena zastava i stajala tabla s natpisom: »Okružni komitet KPJ«. Zenički partizani bili su oduševljeni dolaskom bataljona.
Mnogi su htjeli da stupe u njegove redove. I bataIjonu se dopao zenički kraj, njegovi ljudi i partizani.
Osjećao ih je proleterima, svojim.
Dva-tri dana odmora brzo su prošla. Valjalo je produžiti ka Ozrenu. Pred polazak, s desnu stranu rječice Kamenice, pored mosta, bataljon se postrojio.
Oko njega se okupio narod i nekoliko desetaka partizana. Na jedan sanduk se popeo Tempo:
»Drugovi, buržoazija nam baca rukavicu klasnog građanskog rata«, počeo je govor.
»Drugovi, mi je primamo.«
Iz stroja se čulo složno: »Primamo« i poklik protiv buržoazije.
Tempo je govorio o četničkoj izdaji, o kuririma sa Romanije koje su zaklali petokolonaši na Ozrenu.
Bataljon je upijao riječi delegata Centralnog komiteta i u dubini srca i svijesti zaklinjao se tiho, nijemo, bez riječi, da će tući fašiste i domaće izdajnike.
Sredinom aprila bataljon je stigao na teritoriju Ozrenskog partizanskog odreda, koji je, još od avgustovskih dana 1941, nalazi između dolina Spreče, Bosne i Krivaje, često, istrajno i vješto napadao željezničke transporte i neprijateljeve posade na prugama.
Da bi ga se riješio, neprijatelj je preduzeo dva velika napada: u decembru 1941. osamnaest domobranskih i ustaških bataljona su gotovo deset dana pokušavali da ga potisnu od pruga — ali nisu uspjeli; krajem januara i početkom februara 1942. to su pokušale njemačka 718. divizija s jednim pukom 342. divizije i dvije nepotpune domobranske divizije — ali ne samo što nisu uspjele nego su naročito domobranske jedinice, i pretrpjele znatne gubitke.
Iako usamljen, bez neposredne veze s ostalim istočnobosanskim jedinicama, Ozrenski odred se uspješno nosio s njemačkim, -ustaškim i domobranskim snagama Međutim, od januara i njega je počela da rastače petbokolonaška aktivnost četnika.
I na prvom konačištu, i sutradan na maršu prema selu Brezicima, sjedištu štaba odreda, proleteri su susreli nekoliko boraca sa četničkim kokardama. Objašnjavali su da je kokarda znak izdaje i pozivali ih da je skinu. Dvojici- -trojioi, koji su na to ostali gluhd, -otrgli su dvoglavog kraljevskog orla nevješto izrezanog od lima čuturice.
Jedna desetina je uhapsila jednog komandanta bataljona odreda i još nekoliko bivših partizana koji su u februaru tajno poklali partizanske kurire s Romanije. Poslije kratkog saslušanja svi su osuđeni i odmah strijeljani.
Iz sela Brezika, u kome je predanio i odmorio se, bataljon se uputio prema dolini Spreče, gdje je držao položaje Treći bataljon odreda. U njemu su se samo pojedinci kolebali. Kad su proleteri naišli, i borci i narod su ih srdačno i radoznalo dočekali. Ne zadržavajući se, bataljon je produžio u kraj južno od Doboja, gdje je bio Drugi bataljon, koji se, pod uticajem svog komandanta i još nekolicine petokolonaša, proglasio četničkom jedinicom.
To je bio najjači bataljon Ozrenskog odreda. Imao je oko 500 boraca, naoružanih sa 480 pušaka, 26 puškomitraljeza i mitraljeza i 2 minobacača — gotovo dva puta više od proleterskog bataljona. Nije se znalo kako će se držati.
Zato su čete išle oprezno, s povećanim odstojanjem u koloni, spremne da prihvate borbu.
Tu otegnutu kolonu posmatrali su dojučerašnji partizani iz zasjede i kolebali se da li da je napadnu.
Kako se ona primicala, kolebanje i neodlučnost su rasli, i u posljednjem trenutku su odlučili da puste proletere u selo bez borbe. Na položajima preko kojih je prošao bataljon stajali su borci, hladni i namrgđeni. Samo je poneki odgovorio na pozdrave. U selu Striježevici — isto: ljudi ćutljivi, tuđi.
Četnički štab je jedva dopustio da se bataljon smjesti na konačište, ali je odbio da se pripremi večera. Tek kasnije poneki domaćin se raskravio. Govorili su kako se pronio glas:
»Dolaze neki proleteri, Turoi, ustaše — da kolju Srbe«.
Bataljon je noć proveo pod spremom, s udvostručenim stražama, gotovo budan. Sutradan je krenuo prema Brezicima, jer su i otpadnici od odreda pokazali na riječima spremnost da sporove i razloge koji su ih udaljili od oslobodilačke borbe rasprave na konferenciji rukovodilaca odreda.
Rukovodstvo im je povjerovalo ali bataljon je 18. aprila izjutra u Brezicima bio iznenađen napadom četnika. Poznajući dobro teren, oni su se neprimjetno privukli selu i u manjim kolonama uputili prema zaseocima gdje su bile smještene čete i štabovi bataljona i odreda.
Prva na udaru je bila Peta četa (ranija prateća, koja je ostavila minobacač i mitraljeze
na teritoriji odreda »Zvijezda«). Dežurni u jednoj njenoj desetini je javio posljednjem stražaru da se povuče. I tek što je on ušao u kuću i počeo da govori kako dolazi neka jedinica, vrata su se s treskom otvorila i prekinula komesara, koji je zaustio da kaže da
to dolaze na zakazanu konferenciju.
Četnici su za tren razoružali tu desetinu, istjerali borce napolje i naredili im da se skidaju i izuvaju. U selu je zapucalo.
Bataljon je bio iznenađen, ali se brzo snašao i prihvatio borbu. Pojedine čete su krenule na juriš oštra borba je trajala do poslije podne. Četnici su se na kraju povukli i nestali u gustim šumama. Na poprištu sudara ostalo je osam mrtvih proletera, među njima Franjo Marković, Pero Miljanović i Ljubo Kosorić.
Bataljon je dobio borbu, ali umjesto da odmah krene za pokolebanim i razbijenim četnicima — ostao je u selu. Namjeravalo se tek sutradan poći u potjeru za četnicima. U međuvremenu su stigli kuriri s izvještajem Glavnog štaba da se situacija u Romanijskom odredu i u odredu »Zvijezda« pogoršala.
Svetozar Vukmanović Tempo, koji je išao s proleterskim bataljonom, riješio je da bataljon napusti Ozren i krene ka zeničkom kraju kako bi mogao, ako zatreba, intervenisati na Zvijezdi i Romaniji.
Sutradan je bataljon krenuo sa Ozrena. S njim je pošlo rukovodstvo odreda i 20—30 boraca iz obližnjih jedinica. Jedna grupa boraca koja se okupila oko Todora Panica, zamjenika komandanta odreda, nije stigla da se povuče i izginula je do sredine ljeta u borbama s četnicima.
Nešto drugih boraca i komunista prebacilo se na Trebavu ili Vučjak ili je otišlo u ilegalnost. Ostavljen sam sebi, Ozrenski partizanski odred je došao pod četničku komandu već onoga dana kada se kolona Prvog proleterskog bataljona pela iz doline Krivaje uz strme padine Voštana.
Kriza Ozrenskog partizanskog odreda i napori Prvog proleterskog
bataljona imali su neočekivani kraj.
Knjga : Proleteri istocne Bosne
