ČETA DJEČAKA
Ići ćeš u Omladinsku četu Kragujevačkog bataljona — rekao mi.je jednog januarskog dana 1944. načelnik štaba 1. proleterske brigade, LJubiša Veselinović, kada sam mu u Divičanima predao sprovodni akt kojim smo nas nekolicina bili upućeni iz bolnice 1. proleterskog korpusa u brigadu. Nisam se tome baš obradovao. Svi moji drugovi, prekomorci, iz mog kraja, nekoliko dana ranije otišli su u 1. crnogorski bataljon.
No, uostalom, možda je ovako bolje: 1. bataljon je daleko u srednjoj Bosni, a za mene, tako reći još rekonvalescenta, koji sam zadnjih dana po visokom snijegu propješačio težak i vrlo naporan put od Gruborskog Naslona preko Drvara, Prekaje, Ribnika, Mrkonjić-Grada i Bareva, nije bilo baš nimalo primamljivo nastaviti pješačenje zavejanim stazama, spuštati se i penjati kanjonom rijeke Ugra. A Kragujevački bataljon je tu blizu, u Bulićima kraj Jajca.
Omladinska četa nije bila na okupu. Čak ni u komandi nisam nikog našao. Svi su bili na položaju. Sačekao sam u tijesnoj, pregrijanoj sobi, u kojoj nije bilo nikakvih znakova da je tu komanda neke jedinice. U uglu, na pregršti slame, s torbicom pod glavom i kaišem od puške umotanim oko ruke, ležao je dječak.
— Ja sam kurir, zovem se Rajko — reče mi pruživši mi ruku. — Baš sam došao s položaja sa poštom za štab bataljona i za pola sata se vraćam. Možeš i ti sa mnom, ako hoćeš.
Zar sa ovim dječakom da idem na položaj? — pomislio sam. Pa ipak, kada mu daju poštu, znači da imaju povjerenja u njega.
Već mjesec dana sam u Omladinskoj četi. Čudno je to kako se osjećanje mijenja. Priznajem, prvih dana sam se osjećao malo nelagodno. Borci su sve sami mladići, gotovo djeca. Ja sam sa svojih dvadeset godina, čini mi se, najstariji u četi. Komandu čete sačinjavaju Ćebo, Nikica, Pero Pišmo (valjda mu je to nadimak) i Tuka.
Svi su vrlo mladi. Vodnik mi je Ratko, desetar Žižić. U desetini sa mnom su Ibro, Jovo Kojić, Drago Tripković, Dušan Ostoja i Nedeljko Marasović. Drago i Dušan su dječaci, nemaju, vjerovatno, ni petnaest godina. Niko od nas nije služio vojsku. Pa kako li onda četa ratuje?
Već prva borba je rastjerala moje sumnje. Nijemci su nas 27. februara u selu Bulićima napali iz Jajca. Iznenađenje je bilo kratko, a zatim se četa snašla. Posmatrao sam omladince kako staloženo, gotovo rutinerski, kao prekaljeni borci, štite jedan drugog u povlačenju i kako zatim desetina Dragića Vukića vrši obuhvat sa sjeverne strane ugrozivši neprijateljev bok. Gledao sam malog Jovču Đurića kako pognut trči preko oranice vukući sandučić municije, dok oko njega prašte meci.
Sa divljenjem sam posmatrao moje drugove kako na kraju borbe, kao da se ništa nije desilo, razgovaraju o običnim stvarima — pocijepanom turu Azisa Ivanovića i probušenoj porciji Marka Sliškovića. Velika su ovo djeca — ni prava borba sa esesovcima ih nije uzbudila. A sa koliko žara, usklika i uzbuđenja se njihovi vršnjaci tamo, gdje rata nema, igraju “žandara i lopova”, “kauboja i Indijanaca!”
Dvadeset sedmi mart. Jutros sam govorio četi o trogodišnjici svrgavanja sramnog Pakta… Predveče stojim na zaravni Gole planine po kojoj ledeni vjetar u naletima raznosi sniježnu prašinu. Svud uokolo dubok snijeg, čija bjelina zamara oči. Hladnoća je tako jaka da ni skakutanje u mjestu ne pomaže.
Dolje, pozadi je Barevo, u kome je naša četa. Mali Drago i ja smo ovdje već tri sata na obezbjeđenju. Rečeno nam je da budno motrimo u pravcu Jajca kako nas neprijatelj ne bi iznenadio. Postaje sve hladnije, a vjetar je tako jak da je već gotovo nemogućno stajati na čistini. Dobro bi bilo zakloniti se malo u zavjetrinu. Predlažem to Dragu, ali on me prijekorno odbija.
— Pa idi bar ti, zakloni se, ja sam stariji i bolje ću izdržati — obraćam mu se više s molbom, jer sam primijetio da se njegovo malo i slabašno tijelo počelo kočiti od hladnoće.
Odbio je.
Prosto je neshvatljivo kolika se upornost i svijest kriju u tom mladom biću, koje je prije vremena postalo čovjek, borac. Pogledao sam ga i primijetio u njegovim očima suze, prave dječje suze.
Pa ipak — hrabri borac je ostao dijete, pomislio sam.
Već smo upoznali svaku stazu na Lisini. Toliko smo dugo na položajima na ovoj planini da nam se čini da poznajemo i evako drvo, uvalicu, kamen. Dolje, ispod nas, u rupi, šćućurio se Mrkonjić-Grad, a iza nas su gole šume. Sjedimo oko vatre umorni i neispavani. Lica su nam garava od dima. Ko zna koliko se dugo nismo umivali!
Na prošloj četnoj konferenciji u Mračaju, drugarica Manda je, kao i uvijek, govorila o onom “drugovi, što se tiče problema higijene, koji je nezadovoljavajući”. Bilo je, razumije se, i kritike i samokritike, ali, zaboga, samokritika je za konferencije i sastanke. Pustimo sad umivanje, pa ćemo na idućoj konferenciji opet da “samokritički istupamo”. Uostalom, razmišljam, to i nije baš prijeko potrebno — djeca nisu baš uredna u umivanju ni kod svojih kuća, a kako bi to mogla biti ovdje, na Lisini, gladna i umorna! Sva je sreća što je četa golobrada, te se niko od nas ne brije, inače bi drugarica Manda morala da govori o još jednom “problemu higijene”.
Jutro je posljednjeg dana aprila 1944. Gusta magla nas je obavila. Lijeno se dižem da bih se odmakao do najbližeg drveta. Promrzlim prstima otkopčavam dugmad. Odjednom desno od sebe ugledah neke prilike kako oprezno odmiču. Nijemci! — sinu mi u glavi. Iznenadili su nas! Dovraga, kuda su izašli! Nisu se, valjda, popeli uz strmu uvalu? Dabome, tako to biva kad se potcijeni neprijatelj. Lijepo nas je komandir Ćebo upozorio na nekakve “trupove” koji se kroz nezaštićene prostore ubacuju u pozadinu. U nekoliko koraka bio sam među borcima evoje desetine.
— Povlačimo se, evo Nijemaca! — uzviknuo sam uzbuđeno.
Za tili čas svi smo već trčali ka uzvišenju na kojem je bio naš puškomitraljez. Zašto Nijemci ne pucaju? — pitao sam se. Eno ih, i oni trče lijevo od nas, nastojeći da nam presijeku odstupnicu. Odjednom iznad naših glava zafijukaše meci i začu se sa uzvišenja dugi rafal šarca. Naš dobri, uvijek pouzdani puškomitraljezac Blažo! Ni ovog puta nas nije iznevjerio. To nas ohrabri, te se za trenutak zaustavismo.
Žižić zavitla bombu u pravcu Nijemca koji nam se bio približio. Ali nova opasnost pojavi se i s desne strane. Gotovo potpuno smo opkoljeni, nalazimo se kao u mišolovci. Sad već sasvim razaznajemo figure neprijateljevih vojnika. Tu su, pored nas! Još ne pucaju. Znači, hoće da nas žive uhvate! Šta sad? — lete mi misli grozničavom brzinom.
— Drugovi, skačite niz stijenu, pa niz jarugu! Brzo, brzo — čusmo glas Tuke, našeg pomoćnika komesara čete, koji se odjednom stvori među nama.
Jedan za drugim skakali smo u snijeg i nastavljali da se prevrćemo, valjamo, kližemo niz strminu. Zaustavili smo se na dnu jaruge i pogledali se. Svi smo bili tu. Ali — gde je Tuka?
Tuka je ostao gore. Žrtvovao je sebe radi nas, on — sekretar naše partijske organizacije.
Sutradan je Kragujevački bataljon stajao okupljen na kosi iznad sela Mračaja. Poredrake ležalo je u šatorskom krilu tijelo druga Tuke. Neko je govorio o srednjoškolcu iz Stupa kod Sarajeva, o uzornom partijskom radniku, o Omladinskoj četi. Ne sjećam se ko — možda komesar bataljona Luka Božović ili njegov pomoćnik Ševo. Omladinci su prišli i spustili tijelo svog najboljeg druga. Nismo plakali. To ne priliči nama, mada je to svojstveno djeci. A mi nismo bili obična djeca.
Sinoć smo ušli ponovo u Mrkonjić-Grad. Naš vod je ulazio u prve kuće kad su Nijemci napuštali grad i odlazili u pravcu Jajca. Bili smo strahovito umorni. Jutros smo već orniji.
Ispod nas cestom prolazi dugačka kolona 13. krajiške brigade. Ona ide ka Jajcu. Mi smo se već raskomotili. Izuo sam cipele (valjda, poslije nedjelju dana), ostavio obojke da se osuše i skinuo čakšire da ih Manda okrpi. Ogrnut ćebetom, sjedio sam na klupi. Odjednom granata udari u zid. Zatim se začu nova detonacija, treća četvrta … Krajišnici se vraćaju žurno i nestaju iza okuke.
— Evo Nijemaca! — uzviknu Đuro Madžar.
Začu se brujanje tenka koji se pomaljao iza okuke. Borci izletješe kroz vrata i pojuriše preko livade da bi se dohvatili plota. Zgrabih čakšire, bluzu, šinjel, cokule, pušku, torbicu, i boe, tako reći glavačke, sunuh kroz vrata. Kako li sam sve to strpao u ruke? A još sam morao i da pridržavam gaće? Trčao sam kao bez glave ka plotu. Mitraljeski rafal je podigao travu iza mojih stopala.
Stigao sam zadihan do plota i ugledao drugove kako se valjaju od smijeha.
Jučerašnji dan bio je veoma naporan. Iznad sela Prekaje izdržali smo veoma jak napad Nijemaca. U šumama negdje iza nas u pravcu Crnih Potoka nalaze se Vrhovni štab, Avnoj, strane vojne misije …
Idemo stazom kroz gustu stoljetnu šumu. Osjećamo da se nalazimo u teškoj situaciji. A po čemu — to niko ne bi mogao objasniti.
Borac to nekako instinktivno osjeti, “namiriše”. Možda po učestalom dolasku i odlasku kurira, čestim dogovaranjima komandi četa, odvajanju od radnog voda i komore, koji se, kad je “gusto”, priključe nekoj većoj pozadinskoj jedinici, ili — vrag bi ga znao po čemu!…
Izbismo na mali proplanak. Na ivici dosta ljudi. Nekako su čudno obučeni. To su, sigurno, strane misije, pomislio sam. Naiđosmo kraj njih. Posmatrali su našu kolonu.
Krećemo se žurno dalje. Ovom sam stazom prolazio prije pet mjeseci. Ona tu, iza prvog prevoja, skreće u lijevo i spušta se ka selu Potoci. U njemu su sada Nijemci koje zadržavaju neki djelovi Treće krajiške brigade. Jasno se čuju njihovi mitraljezi. Pa kuda ćemo? Kuda će cijela ova kolona? Iza nas, u Prekaji su Nijemci; ispred nas, u Potocima, opet Nijemci — svuda proklete Švabe!
Odjednom na čelu kolone nasta neko komešanje, došaptavanje. Vodnik Čanak opomenu LJuba koji je, po svom starom običaju prebacio pušku preko ramena kao toljagu držeći je za cijev, da je nosi “po vojnički”, sa kajišem preko ramena. Čemu sad odjednom to, pomislih. Pa ni Čanak nije baš u tom pogledu neki “vojnik”. Mislim da ne bi znao ni propisno da stane “mirno”. Doduše, to u jurišu nije mogao ni da nauči.
I tada moj pogled skrenu desno, tamo kud su i ostali pogledali … I bi mi u tren sve jasno. To je Tito! To sam, valjda osjetio i prije nego se moj radoznali pogled zadržao na čovjeku koji je sjedio ispod stoljetne bukve, na nekoliko koračaja iznad staze …
Nisam ga pošteno ni pogledao, ni uhvatio njegov lik da bih ga zapamtio, upio u sebe, sačuvao u sjećanju zauvijek, jer ga od mojih očiju zakloni čestar.
Ovaj me prizor, koji je trajao samo tren, toliko uzbudio i, rekao bih, iznenadio … Možda malo i razočarao … On, Vrhovni komandant, sjedi tu, na zemlji, naslonjen na rapavu koru stabla … Tako prosto, tako obično!
Zamišljao sam da drugojačije izgleda u jednom Vrhovnom štabu. Ali, zaboga, trgoh se: šta tu ima čudnog? To je Vrhovni štab naše, partizanske vojske. Ništa nije neobično što se nalazi u neposrednoj blizini Nijemaca, čiji se glasovi i pucnji čuju iz uvale. Neobičnije bi, sigurno, bilo da je drugačije…
Naglo smo skrenuli sa staze i posjedali u travu. Samo mi, omladinci. Ostale čete su produžile dalje. Ubrzo nam je ekonom podijelio bogato sledovanje. “Časna riječ, ovo je Tito naredio da se Omladinska četa odmori i nahrani” uvjeravao me je Mirčeta naš novi zamjenik komesara. “Poznao nas je, zna on Omladinsku četu još iz Foče”. Svi smo vjerovali da je tako. Možda je, zaista, i bilo tako.
Bili smo u zaštitnici i povlačili se iz Trijebojeva ka Podrašnici. Za nama su nastupali četnici. Ispred nas je prošla bolnica 13. hrvatske proleterske brigade i njen intendant nam je ostavio gotovo pun kazančić kuvanog pirinča. Kako je bio ukusan, pa još i zaslađen! Brzo smo se zasitili, a u kazančiću je ostalo još dosta. Šta ćemo sa njim? Niko neće da ga ponese. Neko je predložio da ga ostavimo nasred ceste sa ceduljicom na kojoj bismo napisali: “Bijednici, ako vam nije stiglo ustaško sljedovanje, evo vam da vidite šta jedu partizani!”
Inače, porcije su nam uvijek prazne. Uostalom, u desetini imamo samo tri porcije. U rijetkim prilikama, kada se hranimo sa kazana, služimo se njima na smjenu.
Sada mogu otkriti tajnu, jer nam više ne prijeti opasnost da ćemo na partijskom sastanku biti kritikovani — bili smo, ponekad, i dobri “pikiranti!” Razumije se, kad se udaljimo od bataljonskih kazana. U takvim prilikama kada naš vod izbije na položaj, prvi zadatak koji vodnik Čanak izda jeste, zna se, da oprobana trojka siđe u selo i “prikupi podatke o neprijatelju”.
Ona je to vrlo uspješno izvodila, “ne skrećući s linije”, po kojoj nije bilo tako jednostavno ići. Svojim smernim držanjem, dječačkim izgledom i isposničkim licima, ona je uspjevala da ne ostavi ravnodušnim ni tvrdim nikoga. Nešto kasnije “podaci” se vade iz njihovih torbica i na ravnopravne dijelove podijele. Tajnu smo dobro čuvali. A možda to nije ni bila tajna? Možda su i u komandi čete i u štabu bataljona znali za nju i gledali nam kroz prste.
— Šta ćete, mladi su još, gotovo djeca — možda su tim riječima u štabu opravdavali svoju bolećivost.
Bio je 23. jun. Cijela brigada je krenula s Bašarinca ka Mravinjcu. U prethodnici je naš bataljon, a ispred njega Omladinska četa. Na čelu je naš vod. Idemo oprezno, na odstojanju. Odjednom, gotovo se sudarismo sa Nijemcima. Za teren, tajac. Gledamo se iznenađeni. Nikad nismo bili tako blizu jedni drugima. Marko se prvi snađe i leže potrbuške iza svog puškomitraljeza. Nijemci nestadoše u čestaru.
— Brzo gore, desno, požurite za mnom — ču se komandir.
Izbiemo na vrh. Ništa se ne vidi od drveća. Komandir nam objasni da moramo zbaciti na juriš neprijatelja i pošto-poto osloboditi prolazak brigadi.
— Gdje je neprijatelj? — pitamo se.
Znamo da je negdje dolje ispred nas. I ništa više.
Krenusmo razvijeni u strijelce. Neko sa lijeve strane viknu:
— Ura, proleteri! Ura omladinci!
Prihvatismo gromko. Pogriješili smo, pomislih, kad nas obasu uraganska vatra iz više mitraljeza. Nije trebalo da se otkrijemo.
Na pola puta se ne smije stati. Samo naprijed! Ali kuda, kad ne vidimo neprijatelja? Nije važno, naprijed, samo naprijed! Tamo je on, sakriven negdje iza drveća. Čitav snop svijetlećih metaka dolete i prohuja između nas. Pade Ibro Semić, naš puškomitraljezac. Dobrila se uhvati za nogu iz koje pocuri krv. Šta je sa drugima, nikoga ne vidim?
— Naprijed, drugovi! Juriš, omladinci! — nastavljamo da vičemo i jurimo naprijed između drveća i metaka.
Izbismo na malu zaravan. Spazismo kako Nijemci bježe i zamiču u šumu, ostavivši nekoliko natovarenih konja.
Čudan je ovo juriš bio — bez metka, bez bombe. Juriš omladinaca na prekaljene vojnike divizije “Princ Eugen”. A završio se pobjedom mladosti.
Nikad nisam bio tako uzbuđen kao tog dana kod Busovačkih staja. Dvadeset peti jun. Opet idemo da pređemo neku cestu. I opet ćemo, sigurno, naići na tu prokletu diviziju “Princ Eugen”. Noć smo proveli pod drvećem na kiši. Mokri smo do kože…
— Omladinci, naprijed, brzo! — prenosi se kolonom.
Eto ti ga, vraže, čuju se šarci. Znači, nismo se prevarili!
Gotovo trčeći izađosmo na kosu, a zatim se spustismo stotinak metara i zaustavismo iza debelih stabala. Svi smo u liniji i netremice gledamo ispod nas. Lijevo je Kraljevački bataljon. I tamo se čuje borba.
Evo Nijemaca, nastupaju i ka nama. Lijepo se vide kako se u streljačkom stroju polako, valjda zbog uspona i teških telećaka na leđima, kreću ka nama. Sve su bliže. Posmatram jednog koji ide ka meni. Dosta je star i penje se s naporom. Na dati znak otvorismo vatru. Nijemci polegoše. Nisam siguran da sam pogodio “mog”.
I onda nastade, kao i obično, ono dugo i mučno prepucavanje.
Iznenada nasta neko komešanje lijevo od nas. Jedan za drugim borci počeše da se povlače.
Neprijatelj je potisnuo Kraljevački bataljon i izbijao je na kosu. Nastala je kritična situacija. I mi se moramo povući. Komandir izda naređenje, i jedan za drugim borci se počeše povlačiti. Nijemci ispod nas to osjetiše i pojačaše vatru. Desetina sa kojom sam se i ja zatekao ostala je da se posljednja povuče.
Mislim da su to najteži trenuci kada s posljednjom grupom ostaješ na položaju i štitiš povlačenje svojih drugova dok neprijatelj već počinje ugrožavati bokove. Osjećaš da je vrijeme da se i ti povučeš, čak ti se čini da je zadnji trenutak za to, pa i da je možda već kasno, a ostaješ i dalje na položaju čekajući komandu. Gledaš ispred sebe i pucaš, a bacaš pogled i nazad, i lijevo, i desno da bi vidio jesu li drugovi dovoljno odmakli, da li je neprijatelj već iza tebe.
Napregnuto i nestrpljivo očekujemo komandu. I ona je, najzad, doprla do nas. Čuli su je, sigurno, i Nijemci jer su, u trenutku kad smo se digli i pojurili uzbrdo, otvorili jaku vatru. Čuli smo i njihove uzvike. Tu, iza nas … Zar su tako blizu? Jurimo između stabala zadihani. Prokleta borova šuma! Kroz nju pogled daleko dopire. Nigdje žbuna koji bi mogao sakriti od pogleda neprijatelja. Samo da izbijemo na brdo. Još pedesetak metara… Pored mene je Veletovac, mladić iz Sandžaka.
Odjednom pade, kao da se spotakao. Zaustavih se. Strašno! Pogođen je u vrat, a u grlu je zjapila rana. Začudo, nije bilo mnogo krvi. Pomogao sam mu da se podigne. Nešto je govorio, ali je, umesto zvuka, riječi, iz njegovog grla dopiralo samo krkljanje. Ali su zato oči govorile više i rječitije. Zaplašen, izbezumljen pogled je vapio: ne ostavljaj me!
Pedeset metara sam ga vukao, pridržavao, hrabrio, molio da istraje. Pedeset metara sam bio u mučnoj, veoma mučnoj situaciji. Osjećao sam da smo obojica izgubljeni. Razmišljao sam šta da uradim. Bio sam uvjeren da je sa njim gotovo, da neće ostati živ.
Pa zašto se oko njega zadržavam i dovodim u situaciju da budem i sam ubijen ili uhvaćen? Ima li to smisla? Razum mi je govorio: treba spasti sebe jer njemu ionako nema spaea. Možda je najbolje riješiti se na najteži korak — prekratiti mu muke? A nešto drugo se protivilo tome: ipak, ipak, istraj.
Još malo … Druga treba spasti. Možda će izdržati. Priznajem — i njegov grčeviti stisak oko moje mišice, i njegov pogled koji je molio, preklinjao — dali su mi snage da istrajem. Bio sam kao u bunilu.
I pobijedila je ljubav. Ona prava, ljudska. Ona koja se rađala i razvijala u partizanskoj desetini, u umornoj koloni koja se pospano vuče bespućem, na zastanku kad se dimovi cigarete dijele, u kolibi kad su se prozebla tijela pokrivala jednom kabanicom …
Izašli smo na vrh. Srećom, prije Nijemaca Sačekali su nas borci Kraljevačkog bataljona i pomogli mi da ranjenika prebacim do njihovog previjališta. Veletovca više nisam vidio, mada sam čuo da je ostao živ.
Na partijskom saetanku, u analizi proteklih borbi? istaknuto je da je u Omladinskoj četi, kao i obično, drugarstvo bilo na visini. Učinilo mi se da je malo rečeno.
Peli smo se uz Vranicu. Noge su se jedva dizale. Kako dugo već idemo gladni, neispavani, to više ne znam. Danju se tučemo sa Nijemcima, a noću maršujemo, da bismo ujutro ponovo stupili u borbu.
Dođe na mene red da nosim puškomitraljez. Prebacih ga preko ramena i nastavih na začelju kolone. Kaiš mi žulja mršavo rame, a znoj curi s lica na ovoj junskoj pripeci. I torbica mi je otežala. U njoj vučem još od Mrkonjić-Grada Marksov “Kapital”. Ova debela i teška knjiga je svojina čete i ja sam, kao odgovorni za kulturno-prosvjetni rad, zadužen za nju. Pravo reći, i ne znam zašto je nosimo kad je niko ne čita. Valjda zbog ljubavi i poštovanja prema njenom piscu.
A u mojoj torbici je ona zauzela gotovo cijelu zapreminu, tako da ne mogu staviti komad hljeba ili mesa u srećnim prilikama kada do njega dođem.
I tako, vučem se umoran za kolonom. Sve je strmije, a ja sve umorniji pod teretom puškomitraljeza i “Kapitala”. Obje stvari više ne mogu nositi, suviše mi je teško. Nešto moram odbaciti — a šta? Puškomitraljez, svakako, ne, on je u ovoj našoj borbi potrebniji. Zasad nam ova knjiga nije tako potrebna. A kad se završi rat, štampaćemo je za svakoga.
Umirivši ovakvim razmišljanjem svoju savjest, skrenuh sa staze, krišom izvukoh knjigu iz torbice i spustih je ispod grma.
Ne znam da li je Marksov “Kapital” ikad izlazio na veći planinski vrh.
Niko nije primijetio da je na Vranici ostao Marksov “Kapital”, niti je docnije pitao šta je bilo s njim. Stalne borbe su zaokupile našu pažnju, a uskoro sam otišao iz čete.
Eto, takva je bila moja, Omladinska četa! Četa golobradih dječaka i mladića iz Srbije, Bosne, Dalmacije, Crne Gore i Sandžaka. Četa bombaša, hrabrih boraca, vedrih, nasmijanih mladića, spremnih za šalu i zadirkivanje. Četa ponekad neozbiljna, vragolasta, ali kad zatreba i ozbiljna, čak i previše.
Četa u kojoj su sa sastanka Skoja odsustvovali samo komunisti. Četa koja je i po svojoj dobi i po broju mogla biti jedan razred neke srednje škole. Da nije bilo rata.
Mišo LEKOVIĆ
