Hrvati su pobijedili ustaše i uništili NDH. To trebamo slaviti
NDH zapravo uopće nije trebala postojati, ona je plod slučajnosti i spleta okolnosti. NDH je zastrašujuće morbidna šala povijesti.
Fašistički duce Benito Mussolini i nacistički Führer Adolf Hitler nikada nisu u planu imali uništiti Kraljevinu Jugoslaviju. Italija je, doduše, imala određene pretenzije prema dijelovima tadašnje jugoslavenske obale i na svojem je teritoriju čuvala parsto ustaša predvođenih Antom Pavelićem, ali oni su bili rezerva rezerve u svakom mogućem planu.
Hitler je htio savezništvo s Kraljevinom Jugoslavijom
Ono što su Sile Osovine htjele je da Jugoslavija stane na njihovu stranu u Drugom svjetskom ratu koji je započeo 1. rujna 1939. napadom Njemačke na Poljsku, a to se ostvarilo kada je Jugoslavija potpisala pristupanje Trojnom paktu 25. ožujka 1941., što je podržavao i hrvatski lider i potpredsjednik vlade Vladko Maček.
Preokret je došao dva dana kasnije s beogradskim demonstracijama protiv sporazuma s Hitlerom i državnim udarom koji je pod utjecajem Londona proveo general Dušan Simović. Hitler je na to pobjesnio i odlučio uništiti Jugoslaviju. Bombardiranjem Beograda 6. travnja 1941. započeo je tzv. Aprilski rat, koji je trajao svega desetak dana. Kraljevina Jugoslavija potpisala je bezuvjetnu kapitulaciju 17. travnja 1941. De facto je već par dana prije prestala postojati.
Dakle, Jugoslavija je bila prvi Hitlerov izbor. Do NDH se došlo nakon Simovićevog puča, kada nacifašisti odlučuju raskomadati Jugoslaviju i stvoriti marionetsku hrvatsku državicu na dijelu njena teritorija. Prvo vodeću poziciju nude Mačeku, koji je odbija. Tek onda se sjete da postoji tamo neki Ante Pavelić, kojeg iz Italije odlučuju došlepati u Zagreb i instalirati kao novu vlast.
Neželjeno čedo fašista i nacista
Sve se odvija navrat-nanos pa NDH 10. travnja proglašava Slavko Kvaternik, a Paveliću treba još nekoliko dana da se dovuče do Zagreba.
NDH je zapravo bila neželjeno čedo i onih koji su je stvorili, talijanskih fašista i njemačkih nacista. Da je tako, oba su roditelja sustavno pokazivala tijekom cijelog postojanja NDH. Italija je odmah uzela sve što je htjela u Dalmaciji, Njemačka je od NDH svake godine ubirala goleme svote novca zbog prisustva svojih trupa na nijemom teritoriju, a obje su s visine gledale na ustaški režim u Zagrebu.
S razlogom, jer ustaše su se u četiri godine vlasti pokazali kao skupina krvoločnih zločinaca, lopova i nesposobnjakovića. Zapravo nitko nije više kompromitirao ideju NDH nego Ante Pavelić i ustaše.
Sve čega su se ustaše dohvatili pretvorilo su u najgoru moguću verziju
Dolaskom na vlast pokrenuli su genocid nad Srbima, koji je onda doveo do oružane pobune protiv ustaškog režima. Uveli su rasne zakone i pokrenuli Holokaust nad Židovima te osnovali Jasenovac, koji će ostati zapamćen – unatoč trudu domoljubnih povjesničara i nadripovjesničara da ga ušminkaju u radni logor – kao najgori logor smrti u ovom dijelu Europe tijekom Drugog svjetskog rata. Ekspresno su razorili ekonomiju i počeli masovno pljačkati te je NDH tijekom svojeg cijelog trajanja bila ekonomski nefunkcionalna.
Skoro sve čega su se ustaše dohvatili pretvorilo se u najgoru moguću verziju. Tijekom četiri godine postojanja, NDH nikad nije uspostavila kontrolu nad cijelim svojim teritorijem, zapravo je cijelo vrijeme ispunjavala definiciju onoga što se zove “failed state” ili “propala država”. Danas bi primjer toga bila Somalija. NDH nikad nije mogla garantirati da ima monopol sile na svom teritoriju, a to nije uspjela jer je odmah krenula s provođenjem državnog terora, odnosno klanjem dijela svojih građana srpske nacionalnosti.
Nacisti zgroženi ustaškim zločinima
Ustaški su zločini pomogli uspostavljanju snažnog partizanskog i četničkog otpora NDH. Čak su Nijemci u jednom trenutku morali intervenirati kod ustaša i upozoriti ih da prestanu klati jer to izaziva narodne ustanke. Ustaše su bili toliko glupi da sami nisu bili u stanju zbrojiti dva i dva.
Često im se znalo dogoditi da u Zagrebu donesu odluku koja je posve neprimjenjiva na terenu. Njemački predstavnik u Zagrebu Glaise von Horstenau se u svojim dnevnicima redovito zgražao nad glupošću i barbarstvom ustaša. A on je inače bio zagriženi antisemitski nacist.
Nakon pada Italije 1943. Pavelić se pak skroz vezuje uz Hitlera. Treba biti poseban domoljubni lumen pa nakon Staljingrada i iskrcavanja Saveznika u Europi zaključiti kako je sad trenutak još više se privezati uz Njemačku. No, drugog izbora i nije imao, jer nikada nije postojala realna šansa da NDH preživi Drugi svjetski rat u kojem su pobijedili Saveznici.
NDH je međunarodno priznao mizeran broj država, većinom fašističkih satelita, a čak ni Vatikan nije htio priznati NDH, unatoč gorljivim molbama nadbiskupa Alojzija Stepinca Papi. Saveznici su pak u Atlantskoj povelji i drugim istupima javno iznijeli principe po kojima je opstanak NDH bio nemoguć. Dapače, u Londonu je bila jugoslavenska vlada u izbjeglištvu.
Nikad nije bila opcija da NDH preživi pobjedu Saveznika
Pobjeda Saveznika je podrazumijevala i povratak Jugoslavije, to je bila jedina opcija. Jedini izbor koji je postojao bio je između toga hoće li ta Jugoslavija biti ponovno kraljevina i hoće li se vratiti uređenje uspostavljeno sporazumom Cvetković-Maček – koji je samo postojanje i ponašanje NDH kompromitiralo – ili će se stvoriti nova socijalistička federativna Jugoslavija pod vodstvom Tita i komunista. Treće opcije nije bilo. Znakovito je što danas u Hrvatskoj ima sve više domoljuba koji preferiraju Karađorđeviće u odnosu na Tita.
NDH je u svibnju 1945. posve zasluženo izgubila svoje mjesto na svjetskoj pozornici. Ako je postojala neka država ili “država” koju je trebalo uništiti, onda je to bila ona. U četiri godine postojanja počinila je genocid, izazvala nekoliko ratova, dovela do smrti stotina tisuća ljudi, opljačkala sve što je mogla, posijala golemu mržnju koja neke truje i danas.
Bila je to ružna i krvava tvorevina, mračna i genocidna u svojoj srži. Uz nju su stali mnogi Hrvati, ali joj se još veći broj suprotstavio i na kraju je kao dio multinacionalne Narodne oslobodilačke borbe pod vodstvom Tita i uništio. To je jedna od najljepših stvari koje su Hrvati kao narod učinili u svojoj povijesti.
Bio je to pokazatelj da su narodi s jugoistoka Europe, stoljećima pod tuđom čizmom, sposobni sami izboriti svoje mjesto na svjetskoj pozornici i to na pravoj strani povijesti. Hrvati se time samo mogu ponositi. Bilo je to ispravljanje najveće hrvatske greške u povijesti.
Problematičan koncept “hrvatske države”
Apologeti NDH je uvijek brane kroz koncept “hrvatske države”. Kakva je takva je, bila je hrvatska, to je najvažnije, kažu. Riječ je o plemenskom poimanju naroda i države, nečemu primitivnom i antimodernom. NDH nas uči baš suprotno – koliko je važno kakva je država, a ne koju etiketu ima.
Smatrati NDH “hrvatskom državom” je smatrati Sjevernu Koreju narodnom i demokratskom zato što joj tako piše u nazivu. NDH su morali uništiti i Hrvati baš zato da bi uopće mogla preživjeti ideja hrvatske države. Zato je i ključno što je Republika Hrvatska u ustavu definirana “nasuprot NDH”. Jer samo postojanje NDH nije nikako osnažilo ideju hrvatske državotvornosti, već ju je oslabilo i kompromitiralo. Svaka ustašonostalgija i danas u svijetu kompromitira RH.
Paradoksalno za domoljube, ideju hrvatske državnosti je sačuvala socijalistička Jugoslavija. Definirala je Hrvatsku prvi put u povijesti kao republiku, što Hrvatska i danas jest, te je iscrtala AVNOJ-evske granice federativnih republika, među njima i SRH, koje su danas granice međunarodno priznate neovisne Republike Hrvatske. Na kraju je i u Ustavu 1974. dala pravni temelj za proglašenje neovisnosti RH od SFRJ. Uostalom, RH je pravna sljednica SRH, a ne NDH.
Ustaše su gubitnici
NDH i ustaše su također par excellence predstavnici luzerskog mentaliteta. Poraženi su, pobjegli su kukavički. Od početka do kraja NDH Pavelić i ekipa oko njega su sve odigrali glupo i pogrešno, najkrvavije i najzločinačkije moguće da bi se na kraju skupili i pobjegli.
Tu su se potrudili organizirati još jedan zločin, kada su u zadnjim danima rata nasilno regrutirali klince u ustaške redove i pokrenuli zbjeg naroda prema Austriji, stvorivši tako uvjete za osvetničke partizanske egzekucije na Bleiburgu. Nisu imali snage za jednu posljednju bitku, već su pokrenuli desetke tisuća ljudi kako bi ih koristili kao žive štitove i argument u raspravi s Englezima, kojima su se nadali predati.
Poglavnik je u jednom trenutku zbrisao, a prije toga su još ustaše usput činili zločine, tako da su partizane u potjeri za njima dočekivale svježe ustaške žrtve. Plus se sve to događalo danima nakon što je Njemačka kapitulirala, ali su se ustaše odbijali predati u skladu s uvjetima Saveznika. Kao i svaki put u četiri godine vlasti, izabrali su najgluplju i najkrvaviju opciju i pripremili teren za Bleiburg.
Nestanak NDH je hrvatska pobjeda
Nema razloga za slavljenje 10. aprila i osnivanja NDH. Trajala je četiri godine predugo i trebala je biti uništena zbog hiljadu razloga, ponajviše zbog svoje genocidne prirode. NDH i ustaše su dobili baš ono što su zaslužili – poraz.
Hrvati su pak nestankom NDH pobijedili. Čak je i Franji Tuđmanu to bilo jasno.
Autor:
Izvor: