Jugoslavija je u svojem izvornom konceptu bila neka vrsta preteče ujedinjene Evrope

TOMISLAV JAKIĆ

 

U izdanju nevladine organizacije Gariwo iz Sarajeva objavljena je knjiga Tomislava Jakića Nisam zavijao s vukovima.

Knjiga je autorovo svjedočanstvo, potkrijepljeno dokumentima i fotografijama, o tri perioda Hrvatske. O Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon njega, te o Hrvatskoj nakon sticanja samostalnosti. Jakić govori iz vlastitog iskustva TV novinara, publiciste i savjetnika za vanjsku politiku bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića. Bez dlake na jeziku i iz prve ruke govori se o UDB-i, neoustaštvu, Titu, Tuđmanu, Mesiću, antisemitizmu u Hrvatskoj i mnogim drugim temama.

Vaša knjiga Nisam zavijao s vukovima doživjela je drugo izdanje. Izdavač je NVO Gariwo koji objavljuje knjige koje se tiču građanske hrabrosti. Možete li Vi osmotriti svoju knjigu, tačnije njen sadržaj u kontekstu građanske hrabrosti?

Jakić: Mislim da bi bilo pretenciozno da ja, kao autor, onome što sam uradio dodjeljujem atribut građanske hrabrosti. Laska mi, međutim, da je Gariwo moju knjigu objavio u sklopu svoje promocije građanske hrabrosti. Ograničit ću se na to da kažem kako sam napisao ono što sam smatrao da treba napisati u uvjetima kada se na naša društva spušta sve gušća magla laži, neistina i poluistina – ne samo u odnosu na zbivanja od prije više od pola stoljeća, nego bukvalno i na ono što se dešavalo jučer. Htio sam naprosto iz perspektive pojedinca, polazeći od činjenica, ali ne bježeći ni od vlastitih analiza, reći istinu, reći kako je bilo.

Nisam zavijao sa vukovima
Nisam zavijao sa vukovima

Pišete o vlastitom iskustvu novinara u socijalizmu, potom u „demokratiji“, te iskustvu savjetnika za vanjsku politiku predsjednika Republike Hrvatske. Iskustva koja navodite, a koja su odraz nepravdi sistema, stekli ste vlastitom krivicom, odbijajući poslušnost nadređenima kada ste smatrali da time ugrožavate ili lično dostojanstvo ili dostojanstvo profesije. Svako to iskustvo može se posmatrati ili kao profesionalna ili kao građanska dužnost, ali i kao građanska hrabrost. Kakvo je to vrijeme ili kakve su to zemlje u kojima je čin građanske dužnosti izjednačen s građanskom hrabrošću?

Jakić: Kao prvo, ne bih nikako želio da netko tko pročita ovaj razgovor prije nego što ima u rukama knjigu što sam je napisao, stekne dojam kao da sebe predstavljam kao žrtvu. Vi, naime, govorite o mojim iskustvima koja su odraz nepravdi sistema. Ne volim generalizirati. Pisao sam o vlastitim iskustvima, jer sam procijenio da samo pišući „svoju priču“ mogu biti autentičan. Da, svakako, imao sam i neugodnih iskustava i – bez ikakve sumnje – branio sam i svoje dostojanstvo i dostojanstvo profesije uvijek kada sam imao osjećaj da je ugroženo. Ako hoćete tako formulirati: da, obavljao sam svoju građansku dužnost, odnosno ponašao sam se onako kako su me u roditeljskom domu učili da se ponašam. A sa svakim društvom u kojemu građanska dužnost postaje jednaka građanskoj hrabrosti, nešto očito nije u redu. Zato i jesam pristaša teze da uvijek moramo težiti boljemu; u svakome društvu. Miriti se sa stanjem za koje znate da nije u redu, znači priznati poraz. Ne volim osjećaj da sam poražen.

Nedodirljivost

Sudeći po napisanom, kao TV novinar koji se bavio vanjskom politikom, svoj ste posao bili u prilici obavljati profesionalnije u socijalističkoj nego u nezavisnoj Hrvatskoj, iako niste bili član Partije. Bilo je manje pritisaka. Gdje je prestajala informacija, a počinjala indoktrinacija kad je u pitanju SRH, a gdje kad je u pitanju RH?

Jakić: Ključ odgovora na Vaše pitanje leži u jednom drugom pitanju i u odgovoru na njega: kada je dokinut autorski komentar, odnosno kada je uvedena kategorija komentirane vijesti? Kao vanjsko-politički novinar u socijalističkoj Hrvatskoj bio sam praktično slobodan, uz poštivanje granice koja je značila nedodirljivost osnovnih principa jugoslavenske vanjske politike. No, ta me nedodirljivost nije ni smetala, ni sputavala, jer sam tu vanjsku politiku u onim uvjetima iskreno smatrao najboljom mogućom za zemlju poput Jugoslavije. A komentar sam uvijek strogo dijelio od vijesti, dakle jedno je bila informacija, jedno su bile činjenice, a drugo – odijeljeno od toga – to je bila moja analiza koju sam nudio gledaocima. S početkom rata od toga se svjesno odstupilo i javnosti su se servirale prividno objektivne informacije protkane s elementima ne samo komentara, nego i klasične ratne propagande, znači: nerijetko i laži. Na televiziji svjedočio sam, dakle, pretvaranju novinarstva u ratnu propagandu sa svim negativnim konotacijama, što je ta kategorija podrazumijeva. Odjeke toga gledamo i slušamo još i danas. Kada sam, nakon televizije, radio kao strani dopisnik nisam, naravno, imao nikakvih ograničenja (mada je pokušaja bilo, spominjem to u knjizi), ali sam doživio da budem u velikom članku objavljenome u Slobodnoj Dalmaciji svrstan u „medijsku petu kolonu“. A o tome, kakvo je novinarstvo danas, čast izuzecima, bolje je i ne govoriti.

Koliko je u Vas, kao nepartijca, nade polagao novinarski establišment hrvatskog nacionalizma u trenu nadolaženja demokratskih promjena i gdje ste taj establišment, po Vašem mišljenju, najviše razočarali?

Jakić: Ne znam jesu li polagali baš neke nade, ali da su smatrali kako bih – već zato što uporno nisam htio ući u Partiju – morao biti „njihov“, to svakako jesu. Razočarao sam ih onoga trenutka kada su shvatili da sam uvijek bio i ostao svoj i da je jedino što želim – profesionalno obavljanje posla, ni manje, ni više od toga. A upravo to oni nikako nisu željeli.

Kad TV Zagreb postaje Hrvatska televizija, Vi dobijate otkaz. Zašto ste ga dobili i da li je taj otkaz bio više sankcija Vama ili opomena drugima?

Jakić: Moram Vas korigirati: nisam dobio otkaz, nego sam zatražio prekid radnoga odnosa, kada mi je – zbog izmišljenoga propusta u radu – „do daljnjega“ bilo zabranjeno da dolazim na posao, dakle da radim. Plaća, umanjena, išla je i dalje, ali ja se s tim ponižavajućim statusom plaćenoga neradnika nisam želio pomiriti, pa sam otišao. Da je ono što se sa mnom događalo bila i poruka i opomena drugima koji bi – možda – dobili inspiraciju da se ponašaju poput mene, to je sigurno.

Najzanimljiviji lik u Vašoj knjizi je, zbog svoje karikaturalnosti, Franjo Tuđman. Ako može, zbog onih koji nisu u prilici doći do Vaše knjige, da ispričate epizode iz nje koje ga predstavljaju, najblaže rečeno, kao neprimjerenog za ulogu predsjednika Hrvatske, a koje ste Vi novinarski dobro uočili kad ste bili u njegovoj pratnji prilikom njegove prve „državničke posjete“ SAD-u.

Jakić: Mislim da je opasna pogreška Tuđmana svoditi na karikaturu. On je bio vlastodržac s velikim ovlastima koje je itekako koristio. Rezultate znamo. S time da i ovdje moram reći kako sam duboko uvjeren da ni Tuđman, ni njegova ideologija ne bi imali ozbiljnih šansi da se prije izbora u Hrvatskoj nismo suočili s Miloševićem koji je jašio na valu velikosrpskog nacionalizma. Pobliže sam mogao promatrati i procjenjivati Tuđmana, kada sam ga u jesen godine 1990. pratio u posjetu SAD. To jest bio u prvome redu posjet hrvatskome iseljeništvu, ali kroz činjenicu da je bio primljen i u Bijeloj kući i u Kongresu, imao je i svoju političku notu. Vidio sam tom prilikom čovjeka nesumnjivo sklonoga autoritarnom ponašanju, nitko iz njegove okoline nije mu se usuđivao iznijeti ni najbezazleniju primjedbu (na primjer da zakopča vanjsko dugme na dvorednom sakou), čovjeka koji je smatrao da ima povijesnu misiju i – sujetnoga čovjeka. U sjećanjima, da sada ne prepričavam u detalje, ilustriram to epizodom kada je energično odbio dobronamjernu primjedbu kako ipak nije u redu da Washingtonom krstari u golemoj bijeloj limuzini, kakve se inače iznajmljuju za vjenčanja. I kakvoj se senator Bob Dole neskriveno podsmjehivao. No, Tuđman je vidio da se i jedan guverner vozi u bijelome autu, doduše „normalnome“ i njemu je to bilo dovoljno da odbije primjedbu, jer „i guverner se vozi u bijeloj limuzini“.

Smjer vjetra

U knjizi se često spominje Tito. Bili ste, kao novinar, i u njegovoj pratnji. Kako na osnovu svojih ličnih iskustava, neposredne blizine tih ljudi, poredite ta dva čovjeka kao ljude, kao državnike i na kraju krajeva kao Hrvate s obzirom na to šta su jedan, a šta drugi učinili za Hrvatsku?

Jakić: Njih se ne može usporediti. To, što su bili Hrvati, to je naprosto tako, niti je to zasluga, niti negativna osobina bilo jednoga, bilo drugoga. Potom, djelovali su u različitim okolnostima, ali – a to je važno – imali su bitno različit smisao za realno i bitno različito definirane ciljeve. Tito je imao pred očima uspjeh socijalizma i – u konačnici – komunizma, oslobođenje naroda i mir u svijetu, a na putu do realizacije tih ciljeva – i sve bolji život građana zemlje kojoj je bio na čelu. Tuđman se, s druge strane, smatrao pozvanim, da ne kažem: sudbinski odabranim da stvori samostalnu hrvatsku državu, što je pokušao paktirajući s onime za koga je svakome laiku bilo jasno da to neće dozvoliti, Miloševićem, a potom se upustio u rat u kojemu nije pokazivao previše obzira prema stradanjima civila, rat u kojemu je svjesno prihvaćao određene žrtve, kao što je bilo uništavanje Vukovara i bombardiranje Dubrovnika, kao cijenu za međunarodno priznanje. Nakon toga, a zapravo još dok je rat trajao, zemlji je nametnuo projekt pretvorbe i privatizacije koji je otvorio vrata pljački i kriminalu i čiju cijenu i danas još plaća svaki prosječni građanin Hrvatske, bio on toga svijestan, ili ne, htio to priznati, ili ne.

Tito je prešao gotovo nezamisliv put od ilegalca, šefa male, progonjene Komunističke partije, preko iznimno uspješnog vođe pokreta otpora okupaciji i stvaranja temelja nove Jugoslavije, pa do svjetski priznatog državnika, jednog od utemeljitelja i nespornog lidera Pokreta nesvrstanih. Tuđman je bio oficir JNA, Partija ga je ustoličila na mjestu direktora Instituta za izučavanje radničkog pokreta u Zagrebu, potom je zaplovio disidentskim vodama, ali nikada u „prvoj ligi“, izronio je na površinu u vrijeme prvih višestranačkih izbora i koristeći povijesni trenutak odvojio Hrvatsku od Jugoslavije (što je temeljem tadašnjeg Ustava bilo moguće). Bio je opsjednut željom da od Hrvatske napravi regionalnu silu i strateškog partnera SAD, a umro je u trenutku kada je Hrvatska – upravo zbog politike koju je vodio i stvari koje je u najmanju ruku tolerirao – bila praktično u međunarodnoj izolaciji. Kako se svijet oprostio od Tita i kakav je u tome trenutku bio međunarodni položaj Jugoslavije, trebalo bi spadati u osnovna znanja svakoga građanina ne samo Hrvatske, nego i regije. I mislim da ništa više ne treba reći.

Tu je i Stjepan Mesić s kojim ste najbliže sarađivali tokom njegova dva mandata na mjestu predsjednika RH. Radi se o čovjeku koji objedinjuje prethodno spomenutu dvojicu. Naime, njegovo ime priziva njihova imena, jer je gotovo podjednako optuživan i kao „rušitelj Jugoslavije“ i kao „jugonostalgičar“ i kao „Tuđmanov čovjek“ i kao „mrzitelj Tuđmana“ i kao „titoist“ i kao „antititoist“. Ko je Stjepan Mesić u odnosu na Tita i Tuđmana, koju novinu donosi kao državnik?

Jakić: Stjepan Mesić je u punome smislu te riječi bio političar i državnik svojega vremena. Znao je prepoznati prioritete koje je nametala aktualna situacija, ali nikada nije zaboravljao prošlost, ni lekcije prošlosti. Da, bio je u početku u vrhu HDZ-a, dao je u to vrijeme neke kontroverzne izjave koje ga i danas „progone“, mada ih je on ne jednom objašnjavao. Niti je bio Tuđmanov čovjek, niti je kasnije mrzio Tuđmana. Ne, on se naprosto razišao s Tuđmanom na politici prema BiH, mada je i ranije uočavao niz stvari koje nisu bile u redu, a kada je i sam postao Predsjednik pokušao je ispraviti i ispravljati ono i onoliko što i koliko se moglo. U nekim stvarima, na primjer u reafirmaciji antifašizma, ili u promociji regionalne suradnje, napravio je velike iskorake, ali očito njegovih deset godina nije bilo dovoljno da se ponište svi negativni efekti Tuđmanovog vremena. Osim toga, Mesić kao Predsjednik nikada nije u svojim iskoracima, bilo na unutarnjem planu, bilo u vanjskoj politici, uživao nepodijeljenu podršku izvršne vlasti – bez obzira na to jesu li je formirali socijal-demokrati, ili HDZ. S druge strane, desne snage, koje su bile zatečene i njegovom pobjedom i pobjedom koalicije na čelu sa socijal-demokratima godine 2000., relativno su se brzo pribrale i prešle najprije u tihu, a u posljednje tri godine i krajnje otvorenu ofanzivu. Mesić je i u Hrvatskoj, i u regiji donio novi vjetar, vjetar promjena koji je puhao u pravome smjeru. Na žalost, smjer vjetra se promijenio i to ne samo u Hrvatskoj, gdje aktualna vlast čini malo ili ništa da se tome suprotstavi. Oni koji ga danas uvažavaju uglavnom su u svijetu, gdje i dalje uživa poštovanje kao čovjek koji je trasirao hrvatski put u EU i kao vrstan poznavatelj i analitičar regije.

Možemo li ga odrediti kao čovjeka koji je ustvari između, ona linija liberalizacije Hrvatske koja ju je trebala zadesiti da se Jugoslavija nije nasilno raspala? Je li on, ustvari, pokušaj vraćanja Hrvatske u 1992. bez rata, na neke normalne kolosijeke, pokušaj pomirenja dvije radikalno suprotstavljene Hrvatske zarad njihovog zajedničkog puta u neku bolju budućnost?

Jakić: Predsjednik Mesić je ne jednom izjavljivao kako do rata nije trebalo doći i to je, siguran sam, njegovo čvrsto stanovište. Napokon, njegov je bio i prijedlog, kompromisni prijedlog, kojim se željelo prevladati nepremostive razlike u gledištima između tadašnjih jugoslavenskih republika. Predlagao je da sve republike istoga dana proglase samostalnost i da odmah potpišu konfederalni ugovor „oročen“ na 3 do 5 godina, s preciznom podjelom poslova i nadležnosti između konfederalne vlasti i pojedinih jedinica. A nakon toga – ili dalje zajedno, ili mirni razlaz kakvoga su proveli Česi i Slovaci. On je ozbiljno mislio, koliko je iskrenosti bilo u tadašnjem hrvatskom državnom vrhu pri iznošenju toga prijedloga, u to možemo osnovano sumnjati. Činjenica je da Milošević na njega nikada nije ni odgovorio. A što se tiče, kako Vi kažete, pomirenja dviju radikalno suprotstavljenih strana, ne – Mesić nikada nije zagovarao ono što je Tuđman nazivao općehrvatskom pomirbom, ili kolokvijalno: pomirbom ustaša i partizana. On je stajao na stanovištu da se fašizam i antifašizam ne mogu pomiriti. Želio je da se – u povijesnom kontekstu – stvari postave na njihovo mjesto i da zemlja nakon toga, riješena balasta prošlosti, krene naprijed. Na žalost, povijesni revizionisti, neofašisti koji bi uporno htjeli mijenjati i povijest Drugoga svjetskog rata i svega što se događalo nakon toga, tu su zamisao onemogućili.

A mediji?

Može li zemlja do te mjere ideološki unutar sebe konfliktna, što najbolje ilustriraju njene dvije povijesne dionice oličene kroz skraćenice NDH i SRH, potom potopljena do kraja u neoliberalni kapitalizam Evropske unije s tako tragičnom bliskom prošlošću (Vukovar, Dubrovnik…), ekstremnim socijalnim razlikama i nacionalnom i kulturnom netrpeljivošću (slučaj ćirilica) polagati nade u skoru vlastitu normalizaciju i „stajanje na vlastite noge“ i šta bi za normalizaciju Hrvatske trebalo uraditi?

Jakić: Može, ako bude dovoljno hrabrosti i političke volje kod onih koji donose odluke. Kalkuliranjem i kompromiserstvom, ubiranjem jeftinih dnevno-političkih poena, udvaranjem onima koji jesu i ostat će na drugoj strani, ništa se neće postići. Upravo sve ono što se događa oko ćirilice u Vukovaru, a jasno je i svakome slijepcu, da tu nije riječ o ćirilici, nego o rušenju sadašnje vlasti, ono što se nedavno dogodilo u Vukovaru, kada je pred TV kamerama ponižen kompletan državni vrh, ono što se sada događa s referendumom o ustavnoj definiciji braka samo i isključivo kao zajednice muškarca i žene, ono što se događa s referendumom o ćirilici, za koji se već prikupljaju potpisi, sve to govori samo jedno: popuštate li, druga će strana svakim danom biti sve agresivnija i drskija. Pokažete li da znate što hoćete, da imate viziju, plan i program, da uspijevate postići i rezultate, da se nećete dati utjerati u mišju rupu od dobro organiziranih političkih huligana, javnost će biti na vašoj strani. Ovako, ljudi su dezorijentirani, ne znaju kome vjerovati, u koga polagati nadu, a ekonomsko stanje svakim je danom sve teže. Dakle, još jednom: sve što ste naveli u pitanju i što je točno, ne bi trebala biti prepreka da Hrvatska stane na vlastite noge, ali… E, u tome „ali“ i jest problem.

Šta bi mediji trebali da čine na tom putu i koliko (ne) čine?

Jakić: Uz nekoliko iznimaka ne čine praktično ništa. Dapače: utrkom za senzacijama bilo koje vrste nastavljaju harangu zaglupljivanja javnosti uz podupiranje povijesnoga revizionizma i nekritičko ponavljanje svega što se netko sjeti negativnoga, vrlo često i izmišljenoga, izreći na račun Jugoslavije i Hrvatske u Jugoslaviji. Mediji bi trebali biti u funkciji objektivnog, cjelovitog i pravodobnog informiranja javnosti o svim relevantnim zbivanjima u zemlji i svijetu. To je, naime, pretpostavka demokracije i demokratskog odlučivanja. Znam, naravno, da je to tek lijepi san, ili – ako hoćete – nostalgično prisjećanje na moje novinarske dane u onome što se danas rado naziva mrakom, a kada je ozbiljnost i etičnost novinarstva bila na neusporedivo višoj razini, nego što je to danas. Činjenica da je tako gotovo posvuda u svijetu, nimalo me ne tješi. To, što većina medija danas servira, to nije novinarstvo, to je lešinarstvo.

U knjizi često spominjete „ustašonostalgiju“, ustašizaciju Hrvatske. Kako je moguće da je taj fenomen bio toliko prihvaćen u Tuđmanovoj Hrvatskoj s obzirom na to da su Hrvati bili dobro upućeni u to šta je bila NDH, kakva su zla činjena i koliki dio Hrvatske je ustvari bio dat Talijanima?

Jakić: Nisu tu Hrvati bitno različiti od mnogih drugih naroda. U vremenu nakon 1990. nerijetko sam se susretao s „argumentom“ koji se svodio na tvrdnju: „Ja imam ženu i dvoje djece.“ Drugim riječima – šutim, slušam, radim ono što se od mene traži, gradim karijeru i uspinjem se prema gore, a svega toga neće biti, budem li se sjećao kako je doista bilo i budem li to još i govorio. Naravno da je golema većina ljudi u Hrvatskoj dobro znala osnovne činjenice o tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, o ustašama i njihovim zločinima (baš kao što su u Srbiji znali sve o četnicima i njihovim zločinima). Ali, kada je došlo do toga da se zbog očuvanja egzistencije i zbog napredovanja u karijeri, sve to trebalo zaboraviti – zaboravilo se. I papagajski ponavljalo laži „novokomponirane povijesti“. A sam Tuđman, da bi došao na vlast, prihvatio je financijsku potporu pro-ustaške emigracije i kada je jednom ušao u tu zamku i ako je htio, iz nje više nije mogao izaći.

Koliko danas možemo govoriti o ustašiziranoj Hrvatskoj, s obzirom da nas svako malo uzdrmavaju protesti protiv ćirilice, homofobija, ali i povici „Za dom spremni“ čini se, dobrodošli među široke narodne mase?

Jakić: Ono, što je Predsjednik Mesić pokušao i za što se činilo da će mu uspjeti, na žalost nije uspjelo. Antifašizam je danas ponovo na udaru, ustaško znakovlje i pozdravi toleriraju se na dnevnoj osnovi, uvjeravaju nas da je to navijački „folklor“, čak i policija – ako je vjerovati jednoj komercijalnoj televiziji – tvrdi kako se pozdrav „Za dom – spremni“ upotrebljavao još u vrijeme hrvatskih plemića Zrinskih i Frankopana, što je notorna laž i glupost. Ne bih išao tako daleko da kažem kako je današnja Hrvatska ustašizirana, ali ne bih bježao ni od predviđanja da bi ona to sutra doista mogla postati, ne povuče li netko kočnicu. A tu opet dolazimo do onoga „ali“.

U kojoj mjeri je tome kriva nova vlast, nominalno lijeva?

Jakić: Spomenuo sam „ali“, aludirajući time upravo na činjenicu da se sve to o čemu ste govorili događa, ali nema nikoga tko bi se takvim trendovima suprotstavio na pravi način. Dakle, aktualna je vlast kriva za grijeh nečinjenja i ona je zaista u sve većoj mjeri samo nominalno lijeva. Hrvatska nema ljevice koja bi nešto predstavljala na političkoj sceni. Tužno, ali istinito.

Recept

Tu ne možemo da se ne dotaknemo i sudbine prvog izdanja Vaše knjige u Hrvatskoj. Knjiga argumentovano govori protiv onoga što je pogubno za Hrvatsku, radi se o knjizi javne ličnosti, a te su knjige po defaultu popularne, iz prve ruke govori o Titu, Tuđmanu, Mesiću, a sva trojica Hrvate zanimaju, o antisemitizmu, što je također popularna tema, o NDH… Hoću reći – knjiga ima sve tagove koji joj garantuju popularnost i uticaj. Međutim, što se tiče njene zastupljenosti u hrvatskoj javnosti ona je donekle prešućena. Možemo li to posmatrati kao hrvatsko izbjegavanje suočavanja s prošlošću, ili pripisati nekoj greški marketinga u izdavaštvu?

Jakić: Marketing je svoje odradio. Novi list je objavio tri izdvojena dijela iz knjige, najavljujući njezinu promociju, dao sam intervju jednom tiražnom dnevniku i malo manje tiražnom tjedniku, mediji su, čak i televizije, kraćim informacijama popratili promociju, ali nakon toga dolazi ovo o čemu vi govorite. Nakon toga dolazi šutnja. To je oprobani recept koji se primjenjuje kada autora nečega što se „glavnima“ ne sviđa ne možete difamirati, niti ono o čemu on piše možete opovrći. Onda se šuti. Istu je sudbinu, uostalom, doživjela i knjiga prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca „Istina mora izaći van“. A šutnja neminovno rezultira zaboravom. Tako da danas mnogo ljudi i ne znaju da moja knjiga postoji. Čak je ni veliki broj javnih knjižnica u Zagrebu nije otkupio, pravdajući to nedostatkom novca. I sve je to, naravno, u funkciji izbjegavanja suočavanja ne s prošlošću, nego s istinom o prošlosti.

Šta očekujete od njenog drugog, dopunjenog bosanskog izdanja?

Jakić: Isto što i od prvoga – da se čita, da dođe u ruke što većem broju ljudi, u prvome redu mladih koji mnoge stvari – ne svojom krivnjom – ne znaju, ali i starijih i starih koji znaju, ali od kojih su se neki pobojali da su možda i pogrešno zapamtili. Moram spomenuti jednoga kolegu novinara, doduše nešto mlađega od mene, koji mi je nakon izlaska iz štampe prvoga izdanja rekao: „Hvala ti što si to napisao. Sada znam da sam normalan, da je još netko vidio i doživio stvari na isti način kao i ja.“

Iz knjige je jasno Vaše opredjeljenje kada je u pitanju Titova, odnosno jugoslovenska, ili Tuđmanova Hrvatska. Ne isključujem da griješim, ali na strani ste ove prve kada je u pitanju barem jedna stvar, a to je sloboda govora i medijski profesionalizam. Pošto je knjiga većim svojim dijelom nastala prije ulaska Hrvatske u EU ne mogu znati, a živo me zanima: Za šta biste „glasali“ – jugoslovenska ili evropska Hrvatska?

Jakić: Jugoslavenska Hrvatska, kako je vi nazivate, ne isključuje evropsku Hrvatsku. Samo da Vas podsjetim: Jugoslavija je upravo u trenucima kada se počela raspadati bila na pragu uspostavljanja užih veza s tadašnjom Evropskom zajednicom, iz čega bi – da se nije dogodilo sve ono što se dogodilo – u vrlo kratkom roku uslijedilo i članstvo u Evropi koja se ujedinjavala. Dakle, evropska orijentacija bila je dio vanjske politike Jugoslavije, ma što da se danas o tome govorilo. Hrvatska je kao dio Jugoslavije za veći dio svojih građana imala nesumnjivo neke ne baš zanemarive prednosti, pogotovo u socijalnom području, u odnosu na samostalnu Hrvatsku, ovakvu kakva jest. Nije, dakle, stvar u samostalnoj Hrvatskoj, nego u tome kakva je ta samostalna Hrvatska.  No, za mene, da se vratim na Vaše pitanje, Hrvatska jest bila i morala bi ostati evropska. A kao članica Evropske unije, s perspektivom da u to članstvo uđu i ostale zemlje regije, uključujući i BiH, ona će u neku ruku biti i jugoslavenska, ne na način da će se opet stvarati nešto što se srušilo u krvi i plamenu, nego kroz otvorene granice i bliske, normalne odnose, kakve ćemo imati sa svim članicama EU. Na kraju krajeva: Jugoslavija je u svojem izvornom konceptu bila neka vrsta preteče ujedinjene Evrope, baš kao što je to u neku ruku bila i Austro-Ugarska monarhija. Stvar je u tome da današnja Unija mora znati izbjeći pogreške zbog kojih su zbrisane s lica Zemlje te njezine preteče. Zajednički život ili suživot, kako se to voli reći, ravnopravnost, vladavina prava, tolerantnost, odustnost bilo kakve diskriminacije, prihvaćanje različitosti – što u tome ima lošega i koji normalan čovjek tome ne teži?

A na tim osnovama, po mojem dubokom uvjerenju, mora počivati i Hrvatska.

Radiosarajevo.ba

Povodom promocije, donosimo intervju s Tomislavom Jakićem

Razgovarao: Amer Tikveša