Analiza slučaja 1 : Kolaboracija na području Hrvatske

 

Sažetak: Pitanje kolaboracije na prostoru Hrvatske je iznimno komplicirano pitanje, pri čemu je važno naglasiti nekoliko bitnih činjenica za njezinu analizu. Ona se ne može promatrati izvan šireg jugoslavenskog konteksta, kao ni izvan povijesnog iskustva. Okolnosti koje su dovele do formiranja NDH, međusobni odnos nacističkih saveznika, te njihov odnos s ustaškom državom, bit će promotreni u svjetlu odnosa prema općenarodnom ustanku i antifašističkoj borbi. Posebna problematizacija primjera Dalmacije, sa svim soecifičnostima koje to pitanje nosi, također se nametnulo kao nezaobilazna tema. Odnos katoličke hijerarhije, ponajprije promatran kroz slučaj zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, prema ustaškoj državi nameće se kao tema presudna za razumijevanje mogućnosti egzistencije logora smrti, bez reakcije šire javnosti. Sve navedeno će na koncu biti promotreno u svjetlu odnosa aktualne revizionističke historiografije prema ovim pitanje, reprezentiraju u prvom redu kroz zavodljivu teoriju o odmicanju od dvije vrste totalitarizma.

1. UVOD

Pisati o kolaboraciji u Drugom svjetskom ratu u kontekstu suvremene Hrvatske, gdje je sve prisutnija teza o dvama totalitarizmima s kojima se konačno treba obračunati, znači otvarati temu o kojoj bi se u značajnom dijelu društva, ali i historiografije, šutjelo. Kako je riječ o procesu koji je zahvatio praktično čitav postjugoslavenski prostor i u kojem se nacionalističke historiografije postjugoslavenskih država savršeno nadopunjuju i proizvode upravo onu vrstu ideologizirane historiografije kakvu zamjeraju socijalističkom režimu, jasno je da kolaboracionizam treba iznova prezentirati stručnoj i široj javnosti. Alarmantnost površnog odnosa znatnog dijela institucionalne historiografije, koji u potpunosti dekontekstualizira poslijeratne obračune partizana s kolaboracionističkim vojnicima, kako u odnosu na istovjetne procese koji su se događali na europskom prostoru, tako i u odnosu na četverogodišnje razdoblje koje im je prethodilo, najbolje ilustrira naslov i sadržaj znanstvenog skupa “1945.- na razmeđi dvaju totalitarizama”, održanog u prosincu (decembru) 2015. godine na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Iako je, naime, naslov skupa sugerirao znanstvenu raspravu o dvama totalitarizmima, niti jedno izlaganje nije bilo posvećeno pitanju kolaboracije i zločinima fašizma.

Na taj se način čitav skup, na kojem su sudjelovali znanstvenici s vodećih institucija iz Hrvatske, Srbije, Slovenije te nekih europskih instituta i sveučilišta, pretvorio u obračun s nasljeđem jugoslavenskog antifašizma koji je promatran isključivo kroz prizmu poslijeratnih obračuna s kolaboracionističkim snagama. Unatoč tome što bi ekvivalent takvom pristupu bio kad bi zapadne saveznike promatrali isključivo u svjetlu bombardiranja Drezdena ili Japana, organizatori i izlagači nisu u tome vidjeli nikakav problem. Time dolazimo do suštine aktualnog odnosa revizionističke domicilne historiografije prema pitanju Drugog svjetskog rata. Ona je, naime, u potpunosti ideologizirana i to čak niti ne pokušava prikriti. Ili, kako je to povodom poništenja presude zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, napisao Vladimir Veljković: “U današnje vreme se u državama koje su nastale na razvalinama nekadašnje SFRJ sistematski uništava nasleđe antifašizma, odnosno tekovine zajedničke borbe protiv okupatora, tako da je onu dodatnu, nekada dobro poznatu kategoriju „domaćih izdajnika“ gotovo i nemoguće uočiti. Novi narativ koji je stvoren glasi: Srbi su stradali od ustaša, Hrvati od četnika, a svi zajedno od komunista. Pozicija koja osuđuje svaku vrstu totalitarizma i poziva građane da odaju poštu svim žrtvama totalitarnih sistema, izgovorena u kontekstu ovogodišnje komemoracije žrtvama u Jasenovcu od tadašnjeg potpredsednika hrvatske vlade Tomislava Karamarka, neizbežno završava u istorijskoj relativizaciji istog tog mesta. Jasenovac se onda lako pretvara u „trostruki logor“ koji su osnovale ustaše, a koristili ga partizani, prvo za obračun sa klasnim, a zatim i političkim neprijateljem u doba Informbiroa, kako kažu u „Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“.1 Imajući u vidu sve navedeno, za stjecanje cjelovitog uvida u pitanje kolaboracije u hrvatskom kontekstu, bit će nužno problematizirati nekoliko pitanja. U prvom redu okolnosti uspostave marionetske ustaške države, te njezin odnos s vlastitim saveznicima, Italijom i Njemačkom. Potom, ideologiju ustaštva koja je u konačnici formulirana u emigraciji. Slijedom toga pitanje ideologije, karaktera i pravnog utemeljenja ustaške države, omogućit će precizan uvid u sadržaj, praksu i krajnje namjere Pavelićeve politike. U tom kontekstu bit će nužno promotriti i organiziranje otpora ustaškoj državi, te podjele unutar ustanika. Imajući to u vidu, nezaobilaznom se čini problematizacija ustanka naroda Hrvatske u Srbu, te otvaranje pitanja zbog čega se taj datum prestao obilježavati u Hrvatskoj kao Dan ustanka i zbog čega bilježimo konstantu opstrukciju obilježavanja tog datuma.

Pitanje situacije u Dalmaciji, točnije u krajevima koje je izravno okupirala Italija, izdvojit ćemo kao posebno, zajedno s uvidom u kolaboraciju i dileme domicilnih Talijana, malobrojne ustaške snage, te presudno pitanje četničke kolaboracije, kasnije organizirane od samih Talijana u dobrovoljne antikomunističke odrede, tzv. MVAC. U tom kontekstu, za razumijevanje uvezanosti okupatorsko-kolaboracionističkog režima poslužit ćemo se primjerom sudbine Prvog splitskog partizanskog odreda, koji je teško stradao nakon zajedničke talijansko-ustaške akcije. Nezaobilazno je također i pitanje organizacije logora smrti u Jasenovcu i Jadovnom, kao i odnos prema srpskoj manjini, te slijedom toga pitanje odnosa Katoličke crkve prema ustaškoj državi. U konačnici, promotrit ćemo pitanje međusobnih odnosa kolaboracionističkih snaga, te njihov zajednički odnos prema antifašističkom pokretu. Uvažavajući sve navedeno, s obzirom da se pitanje odnosa Katoličke crkve prema okupatorima, kolaboracionističkoj ustaškoj državi, ali i prema partizanskom pokretu, može paradigmatski promatrati kroz slučaj zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, promotrit ćemo njegov slučaj od tada, sve do današnjih dana, s osvrtom na djelovanje splitskog biskupa pod talijanskom okupacijom. U konačnici, vraćajući se na početnu tezu, pozabavit ćemo se današnjim odnosom šire javnosti i historiografije prema pitanju kolaboracije. S obzirom da se čitav niz historiografskih i publicističkih radova, nastalih u različitim političkim i društvenim kontekstima bavio ovim pitanjima, od kapitalne studije Joze Tomaševića, o ratu i revoluciji u Jugoslaviji, preko radova Bogdana Krizmana i Fikrete Jelić-Butić, do recentnih historiografsko-publicističkih radova, ponudit ćemo njihovo kritičko čitanje i prezentirat ćemo ih čitateljima i široj javnosti.

2. OKOLNOSTI USPOSTAVE NDH

Iako je od okončanja Drugog svjetskog rata prošlo više sedamdeset godina i još jedan rat iz devedesetih, činjenica je da se dobar dio hrvatskog društva još nije suočio sa strahotama marionetske Pavelićeve države. Postoji čitav niz razloga zašto je tome tako, od kojih se jedan od ključnih odnosi na programirani povijesni revizionizam, emitiran od vlasti u devedesetim godinama, koji je ostao aktualan do sada. No, neovisno o detaljnoj analizi uzroka tog fenomena, stoji činjenica da se u novonastalim okolnostima ustaška država rehabilitira na posredan način, tj. isključivim naglašavanjem partizanskih zločina, ukazivanjem na obavezu provođenja njemačkih rasnih zakona i šutnjom o ideološkim postavkama i neupitnim sadržajnim činjenicama vezanim za krvavo četverogodišnje razdoblje Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Na taj način se, kad je svakome jasno da se neke činjenice ipak ne mogu falsificirati, šutnjom o njima pokušava potaknuti zaborav i oživiti konstitutivne vrijednosti te tvorevine. U čitavom tom procesu, jasno je kako se uporno prešućuje temeljni ideološki i praktični sadržaj ustaške države, a to je genocid nad srpskim stanovništvom, koji je bio idejno pripremljen i zatim sustavno provođen. Činjenica je također, kako su se s istim takvim odnosom susreli i pripadnici židovske, te romske zajednice, kao i praktično svi Hrvati antifašisti, o čemu najbolje svjedoči strijeljanje zatočenih komunističkih intelektualaca, poput Keršovanija, Adžije, Price i ostalih, u Kerestincu.

Kad je Hitler nakon beogradskog puča i masovnih demonstracija usmjerenih protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, odlučio vojno napasti Jugoslaviju, ujedno je zaključio kako će je i politički uništiti. To, međutim, na samom početku nije značilo formiranje NDH, s obzirom da je u “Direktivi 25” stajalo tek to da će se unutrašnje političke tenzije pojačati političkim obećanjima Hrvatima. Tek kasnije, nakon što je Hitler istog dana po organiziranju demonstracija, 27. ožujka (marta) 1941, predložio mađarskom regentu Miklošu Hortiju (Miklos Horthy) da Hrvatsku priključi svom teritoriju, da bi ovaj to dva dana kasnije odbio, Fon Ribentrop (Von Ribbentrop) je njemačkom generalnom konzulu u Zagrebu najavio mogućnost osnivanja nezavisne Hrvatske, s naputkom da hrvatskim političkim vođama sugerira odustajanje od daljnje suradnje s Beogradom. Stvari su potom tekle po općepoznatim činjenicama. Nakon napada na Jugoslaviju, od 6. travnja (aprila) 1941, Slavko Kvaternik je 10. travnja, po njemačkim uputama proglasio NDH. Za razumijevanje daljnjeg toka događaja bitno je znati kako se Njemačka s idejom formiranja NDH nije željela miješati u interese svog ključnog saveznika, Italije. Stoga je Hitler u šestoj točki Preliminarne direktive o podjeli Jugoslavije, od 12. travnja, zaključio kako će Hrvatska postati neovisna na hrvatskom etničkom teritoriju, unutar kojeg joj se Njemačka neće miješati u unutrašnje stvari, ali je pod tim etničkim granicama mislio na teritorij nekadašnjih austrougarskih zemalja, Hrvatske i Slavonije.2 To je drugim riječima značilo da će odluka o preuređenju ostalih dijelova tog prostora, pa tako i BiH, biti prepuštena Italiji, kako je definirano u točki 7. Iako se od ovog početnog plana kasnije odustalo, utvrđivanjem demarkacijske linije između njemačke i talijanske okupacijske zone, Njemačka je dosta dugo priznavala primat Italiji u odnosu na NDH, o čemu će biti više riječi u nastavku teksta.

Vratimo li se na pitanje o odluci kome je buduća marionetska država trebala biti predana na upravljanje, nije bilo previše čudno što je njemački izbor, unatoč ideološkoj bliskosti sa ustaškim pokretom, u prvom redu bio Vladko Maček, predsjednik najutjecajnije hrvatske stranke, Hrvatske seljačke stranke (HSS). Mačekova prednost odnosila se na činjenicu da je svakako kontrolirao upravni aparat u Banovini Hrvatskoj, kojom je vladao u koaliciji sa Samostalnom demokratskom strankom (SDS) te da, za razliku od Pavelića, nije bio percipiran kao talijanski čovjek. No, s obzirom da je Maček tu ponudu, unatoč brojnim pritiscima odbio, otputovavši 3. travnja (aprila) u Beograd, kako bi zauzeo mjesto potpredsjednika Simovićeve vlade, izbor je pao na Pavelića. Ovakav izbor ljudi kojima je ponuđeno formiranje kolaboracionističke marionetske države, logično je, umnogome usmjerio kretanja unutar te države i to ponajprije iz dva razloga. S jedne strane, zbog ideoloških postavki ustaštva, primarno orijentiranog na radikalan obračun sa Srbima, a s druge, zbog činjenice da je malobrojan ustaški pokret bio sponzoriran i štićen od fašističke Italije, pa je samim tim morao podupirati njezinu aneksionističku jadransku politiku.

Dva su ključna momenta odredila komplicirane odnose između nacističkih saveznika i njihove marionetske države. U prvom redu, to je bio bečki dogovor između ministara vanjskih poslova Italije i Njemačke, koji su 21. i 22. travnja (aprila) dogovorili tzv. Bečku liniju, između njemačke i talijanske okupacijske zone i utjecaja u Jugoslaviji, dok se drugi odnosio na Rimske ugovore između NDH i Italije, potpisane 18. svibnja (maja) 1941. Utvrđivanjem demarkacijske linije Njemačka je ostvarila svoju želju za nadzor nad Dunavom i nad željezničkom prugom od Graca do Atene, dok je Italija praktično ostvarila jedan od svojih glavnih imperijalnih ciljeva, formiranih još u XIX stoljeću i djelomično ostvarenih nakon Prvog svjetskog rata, a to je kontrola nad istočnom obalom Jadrana. Na taj način su dvije fašističke okupacijske sile podijelile svoj utjecaj na prostoru okupirane Jugoslavije i novoformirane NDH, pri čemu je jasno da je Njemačka dobila znatno atraktivnija područja u ekonomskom smislu, dok je Italija nahranila vlastiti imperijalni ego. Inače, zanimljivo je da se na početku pregovora Ribentrop protivio prepuštanju većeg utjecaja Italiji, posebno ideji o personalnoj uniji između NDH i Italije. Stoga su se pregovori ubrzali tek nakon Hitlerovog istupa od 22. travnja (aprila), kad je nezainteresiranost Njemačke za uređivanje prilika u Hrvatskoj i preporučio direktne pregovore Rima i Pavelića. Jedan pak od presudnih njemačkih motiva za formiranje NDH, oko čega se na sastanku s Cianom izjasnio Ribentrop, odnosio se na sprečavanje ponavljanja scenarija moguće nove izdaje Srbije, poput one koja je nastupila s demonstracijama, nakon pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu.3

Nakon kratkotrajnih pregovora, Pavelić je pristao da Italiji prepusti praktično sve što joj je bilo obećano tajnim Londonskim ugovorom iz Prvog svjetskog rata. Na taj način, Italija je prisvojila 5380 kvadratnih kilometara hrvatskog teritorija s oko 380.000 stanovnika i minimalnim udjelom autohtone talijanske manjine, pri čemu je to područje obuhvatilo veći dio Dalmacije, uključujući Split i Šibenik, te veći dio jadranskih otoka. Ovi Rimski ugovori su i simbolički osnaženi odlukom da se vojvodi od Spoleta (Spoletta) ponudi hrvatska kruna, čime je jasno dano do znanja da se NDH de facto našla pod talijanskim protektoratom. No, uvažavajući snagu Njemačke i istovremenu slabost Italije s druge strane, kao i borbu između pronjemačkih i protalijanskih figura unutar ustaškog pokreta, ali i nezadovoljstvo mnogih nakon potpisivanja Rimskih sporazuma, jasno je da je utjecaj fašističkih saveznika na NDH bio podijeljen. Ovo vrijedi neovisno o činjenici da je Hitler težio na neki način zadovoljiti Musolinijeve (Mussolini) imperijalne ciljeve, te je na to upozorio i samog Pavelića prilikom susreta u Berlinu, 6 lipnja (juna) 1941. godine.

Kada bismo gledali konačnu bilancu odnosa fašističkih saveznika u vezi s NDH, mogli bismo slijediti Tomaševićev zaključak o tome, kako je kondominij u NDH predstavljao izniman primjer njemačko-talijanske suradnje u nadziranju i pljačkanju jednog okupiranog područja, no, s konstantnim razvijanjem političkog suparništva na uštrb suradnje, koje je na koncu uvijek išlo u korist Nijemaca. No, Tomašević je ujedno izrekao i jednu od najpreciznijih sažetih dekonstrukcija ustaške države, zaključivši: “Riječ je o još jednoj od povijesnih ironija: malenu političku skupinu koja je stekla ugled na navodnoj borbi hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost, na vlast su postavili tradicionalni neprijatelji hrvatskog naroda, a to je platila gubitkom najboljeg dijela hrvatskog teritorija, odricanjem od gotovo svih suverenih prava, te pozivom jednom talijanskom plemiću da postane hrvatskim kraljem”.4 Bez obzira na Tomaševićev anakron i antimoderan rječnik, koji je prepun generalizacija i pozivanja na narod i teritorij, stoji činjenica da je u glavnim crtama točno opisao antipatriotsku suštinu ustaške politike. Kako je ta politika bila ujedno i potpuno destruktivna, te mrzilačka prema svim manjinama, a u prvom redu prema Srbima, te kako je konačno definiran teritorij NDH, koji je obuhvaćao praktično čitavu Bosnu i Hercegovinu imao znatan udio srpskog stanovništva, jasna je bila nemogućnost bilo kakvog održavanja takve zločinačke države. To je posebno došlo do izražaja kad se zločinačka ideologija počela primjenjivati u praksi. Formalno je čitav proces konstituiranja marionetske države i ispunjavanja namijenjene joj uloge dovršen 15. lipnja (juna) 1941, kad je Ante Pavelić kao poglavnik NDH, u Duždevoj palači u Veneciji, potpisao pristupanje Trojnom paktu. On je tada iskazao zahvalu Musoliniju, Hitleru i predsjedniku japanske vlade što su mu kao predstavniku Hrvatske omogućili da potvrdi sudjelovanje u stvaranju novog svjetskog poretka. Uvažavajući ovakav Pavelićev istup, posve se razumljivom čini činjenica da je ustaška vlada pod krinkom stvaranja novog gospodarskog poretka donijela čitav niz uredbi za zadovaljavanje gospodarskih potreba Njemačke i Italije. Takva gospodarska politika je u konačnici, osim njezinog sveopćeg kolapsa potaknutog širenjem partizanskog ustanka, dovela do toga da je u četverogodišnjem ratnom razdoblju s područja NDH upućeno više od 250.000 ljudi na rad u Njemačku, što je uključivalo ratne zarobljenike, eksportirane osobe i radnike po ugovoru. Simbolična naknada koju je njemačka Vlada isplaćivala NDH za svakog od upućenih radnika, nije mogla ni na koji način kompenzirati svaku vrstu štete koju je takva praksa nanijela gospodarstvu i demografskoj situaciji. Pridodamo li tome i činjenicu da se na području koje je okupirala Italija stanovništvo organizirano odvodilo u logore u Italiji, pri čemu je na taj način deportirano oko 57.000 ljudi, razmjeri sveopće okupacijsko-kolaboracijsko štete postaju jasniji.5

3. USTAŠKA IDEOLOGIJA I PRAKSA

U relativno kratkoj, ali jezgrovitoj natuknici u Hrvatskoj enciklopediji, Ustaški pokret definiran je kao separatistička, nacionalistička i teroristička organizacija, s korijenima u 1926. godini, kad je utemeljena organizacija Hrvatske republikanske pravaške omladine (HRPO), koja je okupljala najradikalniju nacionalističku omladinu. Početkom listopada (oktobra) 1928, bila je ustrojena ilegalna organizacija Hrvatski domobran. Najaktivniju i vodeću ulogu među pravašima imao je A. Pavelić. Ustaška organizacija formalno je konstituirana 1930, a puni naziv »Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija« (UHRO) dobila je 1932, kad je donesen njezin ustav. Ustaška načela, u kojima su bili izneseni osnovni programatski pogledi, i koja su smatrana temeljnim zakonom ustaške organizacije, bila su prihvaćena 1933. godine. Svoju ideologiju ustaše su povezivali s programom

Hrvatske stranke prava (HSP), ali su shvaćanja A. Starčevića tumačili na svoj način i smatrali ga utemeljiteljem ustaške ideologije. Po njihovu shvaćanju, hrvatski je narod samosvojan i nema nikakve veze s bilo kojim drugim narodom. Iz toga su izvlačili svoj osnovni cilj – stvaranje neovisne hrvatske države na njezinu cjelokupnom etničkom i povijesnom području, onakvu kakvim su taj prostor oni shvaćali: Bosna i Hercegovina bila je smatrana nerazdvojnim dijelom hrvatske države, a bosanskohercegovački muslimani, dijelom hrvatskog naroda (»cviet hrvatskog naroda«). Rušenje Kraljevine Jugoslavije svim sredstvima smatrali su jedinim putem za ostvarenje svojega osnovnog cilja. Zastupali su gledište da taj cilj mogu postići samo oružanim ustankom, tj. revolucijom, te terorom. U uvodniku (s potpisom »Poglavnik«) u prvom broju Ustaše iz veljače 1932, kaže se da su »u borbi za svete ciljeve sva sredstva dopuštena, pa i ona najstrašnija«; »nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj, to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske«.

Od ljeta iste godine pripadnici ustaške organizacije podmeću bombe na kolodvorima ili u policijskim stanicama (u Osijeku, Koprivnici, Goli) s time što je bilo mrtvih i ranjenih civilnih žrtava. Objavljuju se i radikalni antisrpski slogani (1933. M. Budak objavljuje stihove »Bjež’te psine preko Drine«). U ostvarivanju svojega cilja ustaše su se povezivali sa svim protivnicima jugoslavenske države, pa su tako surađivali s makedonskim VMRO. Na međunarodnom planu orijentirali su se na tzv. revizionističke zemlje, jer su u rušenju postojećeg europskog poretka vidjeli put za ostvarenje svojega osnovnog cilja – razbijanje Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Zemlje koje su vodile politiku dezintegracije Jugoslavije i same su bile zainteresirane za suradnju s ustašama i iskorištavale ih kao sredstvo svoje politike protiv Jugoslavije.6 Iako su već i iz ove natuknice karakter i sadržaj ustaške ideologije dosta jasni, njihova izrazita mržnja prema srpskom narodu teško je mogla biti vjerno dočarana u enciklopedijskoj natuknici. Kao što je već navedeno, srž ustaške ideologije odnosila se na definitivan obračun sa Srbima, kojima u tako zamišljenoj državi nije bilo mjesta. Svojevrsno pismo namjere dalo se jasno iščitati u proglasu emitiranom 4. travnja (aprila) 1941, na Radio Firenci, koja je dio programa, uglavnom oko ponoći, ustupala ustaškim emigrantima. Oni su taj program fiktivno vodili pod imenom Radio postaje “Velebit”, a u proglasu, te večeri, između ostalog je pročitano: “Hrvatski seljački narode! Približuje se čas uspostave samostalne, slobodne i nezavisne države Hrvatske, u kojoj ćeš biti Ti, hrvatski seljače, gospodar čitave zemlje, svih polja, svih njiva, svih šuma, svega dobra i bogatstva što se nalazi na zemlji i ispod zemlje: u kojoj će biti uzakonjena svetost i nepovredivost Tvoga seljačkog ognjišta, seljačke obitelji, seljačkog posjeda, u kojoj će biti kruha samo za onog tko radi, a iz koje će biti izgnani Tuđinci-nametnici, koji su živjeli od tvoje seljačke muke, koji su živjeli od Tvoje seljačke krvi, koji su pogrđivali i obeščašćivali Tvoje svetinje te izdavali neprijatelju Tebe i Tvoju domovinu… Već je spremna ustaška vojska, već su spremne silne vojske hrvatskih saveznika i neprijatelj će biti u času poražen, uništen i sa svetog hrvatskog tla odstranjen”.7

Imajući u vidu datum objave ovog proglasa, te činjenicu da u tom času Jugoslavija još uvijek nije niti napadnuta, a samim tim se na njezinom tlu ne nalazi nikakva neprijateljska vojska, posve je očito na koga se odnose tvrdnje o neprijatelju kojeg treba odstraniti. U prilog ovakvom zaključku išla je praksa terora prema Srbima, koji je pokrenut praktično odmah po preuzimanju vlasti, a svoj je konačni oblik dobio organizacijom logora smrti. Od onog, organiziranog isključivo kao stratište u Jadovnom, do sustavno organiziranih logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Svemu tome zakonski okvir je pronađen u rasnim zakonima. Osnova za ustrojavanje čitavog pravnog sustava kojim se ozakonjuju teror i određuju državne institucije koje će provoditi teror bila je Zakonska odredba za obranu naroda i države, donesena 17. travnja (aprila) 1941. Njome se utvrdilo da svatko „tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili na bilo koji način ugrozi opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje“ i „tko se učini krivcem zločina u točki 1. ima ga stići kazna smrti“. Istom zakonskom odredbom predviđeno je osnivanje „izvanrednih narodnih sudova“, koji su zakonskom odredbom od 17. svibnja (maja) prerasli u prijeke sudove.

Zakonska odredba o priekim sudovima predviđala je samo jednu kaznu – smrtnu: „Ako optuženik bude proglašen krivim, prijeki sud ima izreći smrtnu kaznu strijeljanjem“. Na presudu „nije dopušten nikakav pravni lijek, a molba za pomilovanje nema odgodne moći“. Kazna se imala izvršiti „nakon tri sata od časa proglašenja presude“. U prosincu (decembru) je ipak donesena zakonska odredba kojom u „lakšim slučajevima može sud mjesto smrtne kazne izreći kaznu tamnice najmanje od tri godine“ (no, i takvi „trogodišnjaci“ bili su deportirani u logore i tamo su mnogi bili ubijani).8 Nakon što su rasni zakoni dopunjeni cijelim nizom diskriminatornih zakonskih odredbi, donesenih u periodu od travnja (aprila) do listopada (oktobra) 1941, zločinački karakter ustaškog režima je u pravnom smislu definitivno definiran.

Sve navedeno bilo je motivirano s onim što je Mari Žanin-Čalić definirala kao složeni splet antisrpskih osjećanja i fašističke ideologije, starih želja za osvetom i novih shvaćanja neprijatelja, ali i vojnih i privrednih interesa i interesa tehnike vladanja. S obzirom da ustaški režim nije imao ni mnogo sljedbenika, ni karizmatično vodstvo, kao i nijedan drugi oblik legitimiteta vladavine, radikalni antisrpski stav bio je njihov jedini razlog postojanja.9 To je uostalom ministar Milovan Žanić formulirao na sljedeći način: “Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog. I nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba koji su nas stotine godina ugrožavali, i koji bi nas ugrozili prvom zgodom”.10

Sukladno zakonskim odredbama rasnih zakona, ustaške vlasti su u vrlo kratkom roku krenule aktivno obespravljivati građane koji nisu bili hrvatske nacionalnosti. Tako su Židovi već od 22. svibnja (maja) 1941, morali nositi Davidovu zvijezdu, što je u Trećem Rajhu (Reichu) uvedeno tek 1. rujna (septembra) iste godine. Odmah nakon toga, Židovi su otpušteni iz svih službi, te im je oduzeta sva imovina, nakon čega su masovno hapšeni i deportirani u logore smrti, o čemu će više biti riječi u kasnijim poglavljima. U gotovo svim gradovima ustaške države, Srbi, Židovi i Romi bili su pogođeni čitavim nizom diskriminacijskih postupaka. Tako je u Sarajevu 1. svibnja (maja) zabranjeno svim Srbima i Židovima nositi hrvatske znakove, kao i isticanje hrvatskih zastava na srpskim i židovskim lokalima. U Zagrebu i Varaždinu ograničeno im je kretanje između 21.00 i 06.00, dok su za napuštanje Zagreba morali dobiti posebnu dozvolu. Srbi su u Požegi, Pakracu i Bjelovaru morali također nositi trake s oznakom “pravoslavac”11. Potpuno identičnu sudbinu doživjeli su i Romi, što sve nepobitno svjedoči o tome da je NDH bila zločin bez izuzetka, kako u ideji, tako i u praksi.

Unatoč tome što su sve navedene činjenice više nego poznate, značajni dijelovi hrvatskog društva odbijaju priznati očito. Zahvaljujući, između ostalog i takvim vrstama odbijanja, drugi aspekti stvarnosti NDH bili su još manje zastupljeni u povijesnim istraživanjima i u široj javnosti, što se počelo mijenjati tek u posljednje vrijeme. Tako se Ana Marija Grunfelder (Anna Maria Grunfelder) u svojim istraživanjima posvetila problematici prisilnog rada u Njemačkoj. Modaliteti po kojima su ti ljudi odvođeni na prisilni rad su bili različiti. Od građana Jugoslavije, koji su zarobljeni u prvim danima rata, prije uspostave NDH, preko onih upućenih iz Jasenovca, do onih što su ih ustaške vlasti okarakterizirale kao “nepoćudne i nepouzdane osobe”, misleći, prije svega na uhićene partizane, koje su željeli poslati izvan zemlje. Iz ove opcije su bili izuzeti Židovi i komunisti, pri čemu ovi potonji na inzistiranje ustaških vlasti. Točan broj ljudi koji su s prostora Republike Hrvatske odvedeni na rad u Treći Rajh do danas nije poznat, no po nekoj gruboj procjeni tih je ljudi samo u Austriji bile nešto manje od 30.000.12

Ustaška država je naravno i na razne druge načine, osim izravnog nasilja, nastojala korjenito mijenjati društvo nad kojim je dobila vlast. To je naravno, vrijedilo i za sferu obrazovanja, pri čemu je nastava povijesti bila jedna od prvih koja je bila na udaru. Narativ jugoslavenskog zajedništva i suradnje među južnoslavenskim narodima smijenjen je isključivo naglašavanjem sukoba, između Hrvata i Srba, u prvom redu, a sve je bilo praćeno antisemitizmom i značajnom katolicizacijom sadržaja. Tako je već i samom imenu Budakovog ministarstva, koje se odnosilo na bogoštovlje i nastavu, crkva u školstvu dobila jednak status, u kakvom je bila do 1874. godine, kada je provedena reforma u smjeru sekularizacije školstva.13

3. 1. LOGORI SMRTI

Znatno više od pravnih definicija, o stvarnosti i namjerama ustaške države svjedoči sustav koncentracijskih logora smrti, kojih je na teritoriju te države bilo oko 30, pri čemu se kao znakovita ističe činjenica da je prvi takav logor “Danica” kraj Koprivnice utemeljen već 15. travnja (aprila). Izuzmemo li logor na beogradskom Sajmištu, koji se formalno nalazio na teritoriju NDH, točnije na lijevoj obali Save, ali su ga organizirale i s njime upravljale njemačke okupacijske snage na prostoru okupirane Srbije, uz pomoć Nedićeve marionetske vlade, najstrašniji su bili logorski sustav Jadovno-Pag-Gospić, te, naravno, logor u Jasenovcu. Količina ubijenih, kao i način na koji su ljudi ubijeni u ta dva logora najjasnije svjedoče o tome da NDH nije predstavljala ništa drugo, doli primitivno organiziranog zločinačkog sustava. Tako su već dan nakon uspostave NDH počela hapšenja Srba u Gospiću i okolici, što je postao zametak kasnijeg sustava logora poznatih pod imenom Jadovno. Koristeći konfiguraciju terena na Velebitu, točnije sustav od 32 kraške jame, ustaše su logor u Jadovnom koristili praktično isključivo kao mjesto na kojem će definitivno likvidirati zarobljene ljude. Takva količina brutalnosti, uz činjenicu da se broj ubijenih mjerio u desecima tisuća, praktično je prisilio Talijane da utječu na zatvaranje logora polovicom kolovoza 1941, u strahu od izbijanja pobune. Iako ne postoje posve pouzdani podaci o broju ubijenih, svi ozbiljni istraživači slažu se oko zaključka o nekoliko desetina tisuća ubijenih. U obimnoj dvotomni studiji posvećenoj Jadovnom, Đuro Zatezalo je utvrdio kako je, po njegovoj procjeni, u logoru ubijeno 40.123 ljudi, od kojih je konkretno naveo podatke za 10.502 ubijena.

Pišući jednu od najboljih i najpotresnijih knjiga posvećenih suočavanju s prošlosti, “1941.- godina koja se vraća”, Slavko Goldštajn (Goldstein), čiji je otac umoren u Jadovnu, donosi procjenu o 24.000 ubijenih. Fikreta Jelić Butić pak, u knjizi “Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska” procjenjuje broj ubijenih između 30.000 i 48.000, dok Ljubo Boban spominje njih 72.000. U konačnici, Gospićanin Franjo Zdunić Lav, pišući o Gospiću i perušićkom kraju u Narodnooslobodilačkoj borbi donosi procjenu o 37.000 ubijenih. Koja god od ovih brojki bila točna, za razumijevanje suštine stvari je manje bitna, s obzirom da sva istraživanja ukazuju na sustavno nastojanje za fizičkom eliminacijom svih proskribiranih manjina i političkih protivnika. Strahote tog logora se u konačnici mogu najbolje vidjeti iz svjedočanstava rijetkih preživjelih, ali i samih ustaša koji su radili kao čuvari u logoru. Tako je Egon Berger, koji je preživio logore Slanu i Jasenovac naveo sljedeće: “Teško se moglo obavljati bilo koji posao pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđu. A tek rad sa kamenom bez ikakva alata! Užasno je bilo odvajanje i nošenje kamenja za ugradbu bilo u trasu bilo u karaule ili drugdje. Kamenje se donosilo na rukama, bez ičega. Šutnja, zidanje, vječni strojevi, vike, tuče, smrti oko nas i stalna smrtna prijetnja nad svakim od nas… Za svaki mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila neposluhom, izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša kadgod je htio. Nikome za to nije polagao račun, naprotiv, vjerojatno je bio hvaljen i uživao ugled među drugima“. Još je strašniji iskaz ustaše Jose Oreškovića o strahotama koje su se odvijale u ženskom logoru na Pagu: “Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih dogola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Nato je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kome je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu da ubijaju Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao ko je taj ‘usraša’ koji ne može da ubija. Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me, kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao da je i ovo borba i da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi, nego zvjerad i da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće, da je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Nato su svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali – ‘usraša’, a ne ustaša. Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: ‘Evo ovako se radi’. Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovijedio: ‘Udri!’ Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu. Luburić mu je prišao, potapšao me po ramenu i rekao: ‘Bravo! Bit ćeš ti još dobar ustaša!’ Tako sam” – završio je svoj jezoviti iskaz Orešković – “ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske devojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati. Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici pobijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje Srba. Što sam tu radio, znate…”14 Ustaše su jednaku praksu provodile i u jasenovačkom logoru koji je nastao praktično kao sljednik logora Jadovno, s obzirom da su posljednja 2123 zatočenika odande prebačeno u Jasenovac, u kojem su upravo oni bili prvi logoraši.

Unatoč višedetljetnim brojnim prijeporima oko brojki ubijenih u Jasenovcu, koja se sustavnim i studioznim radom Žerjavićeve komisije iz osamdesetih godina, te zaposlenika Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, na koncu primakla najtočnijim procjenama, eventualni dolazak do konačnog broja žrtava tog logora neće ni na koji način utjecati na njegovu užasavajuću stvarnost i suštinu ustaške države, koja je ponajprije došla do izražaja upravo u Jasenovcu. Prema podacima Spomen-područja Jasenovac, u popisu žrtava kojeg je ta ustanova objavila, popisano je 83.145 žrtava.15 Već je i sam kraj egzistencije jasenovačkog logora dovoljno znakovit za razumijevanje njegovog sadržaja. Kad je, naime, već bilo sasvim izvjesno da su ustaše i njihovi nacistički saveznici definitivno izgubili rat, Maks Luburić je naredio likvidaciju svih preostalih zatočenika i fizičko uništenje svih tragova logora, nakon čega su u noći s 21. na 22. travnja (aprila) likvidirane preostali ženski zatočenici logora. Takav razvoj događaja uvjerio je ostale zatočenike u nužnost pokušaja proboja i bijega iz logora, što je pokušalo njih 600, od čega ih je preživjelo 106. Još tragičniji bio je pokušaj bijega iz obližnje Kožare, kojeg je od 176 zatvorenika preživjelo njih 11. Imajući u vidu sve ove podatke, ignorantski i revizionistički odnos dobrog dijela javnosti, te brojnih aktera političkog života, često i s pozicija same vlasti, prema ustaškim logorima i realnostima ustaške države, koji je uz manje ili veće intenzitete u Hrvatskoj prisutan već 25 godina, izrazito je zabrinjavajući u svakom pogledu. Tako se spomen-ploča na Pagu nalazi praktično pod konstantnim udarom vandala, dok se jasenovačke žrtve u kontinuitetu ponižavaju, bilo zaključcima saborske komisije s kraja devedesetih, koja je zaključila da je u Jasenovcu stradalo tek nešto više od 2000 ljudi, uz jasne aluzije o tome kako se radilo tek o radnom logoru, bilo egzistencijom i službenom registracijom nečega što se zove “Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”.

Ta je organizacija, čije se cjelokupno djelovanje iscrpljuje u falsifikatorskom nastojanju uvjeravanja javnosti da je pravi logor u Jasenovcu postojao tek nakon 1945. godine, uredno nakon manjih poteškoća registrirana pri Ministartvu uprave 2015. godine. Potaknut ovakvim razvojem događaja Slavko Goldštajn je objavio polemičku knjigu “Tragika, mitomanija, istina-Jasenovac”, u kojoj je posve precizno opisao suštinu ustaške države: “Pavelić je s nekoliko stotina ustaških emigranata u talijanskim autobusima u travnju 1941. dopremljen na vlast u Zagreb sa svojim dugo njegovanim planom o ‘narodno čistim prostorima’ Hrvatske, Bosne i Hercegovine u novouspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U to vrijeme na području NDH živjelo je oko 6 milijuna stanovnika, od toga oko 3,5 milijuna Hrvata, oko 700.000 Muslimana i oko 1,800.000 Srba. Zamisao o etnički ‘čistim prostorima’ značila je oko 1,800.000 ljudi protjerati, poubijati ili prevođenjem u katoličanstvo pretvoriti u Hrvate. Bez nekakvog sustavnog plana, ali i bez oklijevanja, Pavelić i njegovi bliski suradnici brutalnim su improvizacijama odmah pristupili realizaciji svojih genocidnih ideja: u Gudovcu kraj Bjelovara 28. travnja ubijena su 192 nasumce prikupljena Srbina, bez ikakvog pravog povoda; u Hrvatskom Blagaju u noći 9./10. svibnja ubijeno je blizu 400 Srba iz okolnih sela; u Glini su u noći 12./13. svibnja ubijeni svi srpski muškarci u dobi od 16 do 60 godina, bez ikakve selekcije, istrage ili suđenja, njih oko 300. Istovremeno zaredala su pojedinačna ubojstva istaknutijih Srba i manjih grupa u mnogim gradovima, a zatim i prve masovne likvidacije stanovništva po srpskim selima Like, Korduna, Banije, Kninske i Bosanske krajine i Hercegovine. Sve se to dešavalo dva-tri mjeseca prije početka oružanog otpora i ustanka, pa tvrdnja da su ustaški masovni zločini nad Srbima bili represalija na oružani ustanak naprosto nije istinita. Svrha je bila zastrašiti i totalno upokoriti srpsko stanovništvo, obezglaviti ga i onesposobiti za bilo kakav otpor kad nastupe masovna iseljavanja u Srbiju, koja su zapravo već počela 29. lipnja 1941. protjerivanjem srpskog stanovništva iz područja oko Plitvičkih jezera”.16

Iako se ovakvom zaključku nema što za dodati, brutalno ubojstvo uglednog pjesnika i HSS-ovca, Mihovila Pavleka Miškine, autora pjesme “Crveni makovi”, koji je ubijen u Staroj Gradiški i o čijim je posljednjim satima potresno svjedočanstvo ostavio Ilija Jakovljević u svom logorskom dnevniku “Konclogor na Savi”, kao i već spomeuto strijeljanje lijevih intelektualaca u Kerestincu, jasno ukazuje na isključivu zločinačku narav ustaške države, koja je sistematski ubijala sve proskribirane manjine, kao i hrvatske antifašiste. Svemu tome unatoč, o prvorazrednom dnevničkom svjedočanstvu Ilije Jakovljevića u široj javnosti se malo zna, ponajprije stoga što ta knjiga nije ušla ni u jedan popis obavezne školske lektire. Da ovakva vrsta neznanja nije problem samo suvremene Hrvatske, svjedoči i rad Jovana Mirkovića, koji je analizirao memoare posvećene jasenovačkom iskustvu, objavljene do 1950. Kao ključnu motivaciju za posvećenost ovoj tematici, Mirković je naveo činjenicu da je zbog toga što postojeća dokumentacija ne osvjetljava sve segmente Jasenovca, neophodno koristiti memoarske zapise kao izvor.17

O kakvoj će vrsti terora biti riječi, moglo je bit jasno već po Pavelićevoj Odredbi od 26. lipnja (juna) 1941, o nadležnosti prijekih sudova i skupljanju Židova u koncentracijske logore. U odredbi, između ostalog, stoji: “Isto tako gdje bi se god pojavili na području Nezavisne Države Hrvatske pod oružjem bilo pojedince bilo u grupi tzv. četnici ili ostatci srbske vojske ili bilo kakve osobe, koje nemaju ovlaštenja nastupati u postrojbi bilo u građanskom bilo u ustaškom ili vojničkom odijelu, dužne su sve vlasti odmah, proti njim upotrijebiti mrzlo ili vruće oružje sredstvom oružništva, redovitih ustaških postrojba, a u krajnjem slučaju zatražiti podporu hrvatskog državnog domobranstva. Budući Židovi šire lažne vijesti u svrhu uznemirivanja pučanstva te svojim poznatim spekulativnim načinima smetaju i otešćavaju obskrbu pučanstva, to se kolektivno smatraju za to odgovornim, i prema tome će se proti njima postupati i spremati ih povrh kaznenopravne odgovornosti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom. Istodobno pozivam sve osobe, koje su se do uspostave Nezavisne Države Hrvatske ogrješivale o hrvatske narodne probitke bilo glasajući za nehrvatske stranke, bilo svojim prisustvom u nehrvatskim i protuhrvatskim društvima, bilo svojim sudjelovanjem u korupciji, ili da su se obogaćivali intervencionističkim poslovima, jednom riječju sve osobe, čija je prošlost nehrvatska, protuhrvatska ili društveno nečasna, a koje su se pokušale gurati ili su se čak ugurale u državne službe, u ustaške organizacije ili u postrojbe ustaške vojnice, ili čak u Hrvatsko domobranstvo, da se u roku od osam dana same povuku i odstrane, jer će inače nakon izminuća toga roka biti prisilno i na bolan način odstranjene te podvrgnute odgovarajućem postupku”.18 O kakvim se odgovarajućim postupcima radilo, jasno je i iz prethodno ispisanih redaka.

4. PARTIZANSKI USTANAK I NJEGOVE POSLJEDICE

Uvažavajući činjenicu da se na vlast u marionetskoj NDH popela grupa ustaških marginalaca, bez jakog uporišta u društvu, koja je svojim nacističkim programom i praksom, već u startu antagonizirala značajan dio građana na teritoriju koji joj je povjeren na upravljanje, bilo je iluzorno očekivati da takva politika ne proizvede nikakvu vrstu pobune. Tim prije što se, barem kad je riječ o srpskom i židovskom stanovništvu radilo o situaciji u kojoj se jedini izlaz za eventualno preživljavanje takve situacije nalazio u pobuni. Imajući u vidu sve navedeno, jasno je da su za pokretanje ustanka bila presudna dva momenta. Iskazana politička volja i potpuna spremnost Komunističke partije Jugoslavije da povede ustanak, te mobilizacijski potencijal ugroženog srpskog stanovništva koje je kompaktno naseljavalo određene krajeve na prostoru NDH. Kad se ovim dvama momentima pridružio onaj treći, a riječ je o masovnom ustanku hrvatskog stanovništva u Dalmaciji, antifašistički pokret je konačno odnio prevagu nad snagama kolaboracije i okupacije. Odgovor na pitanje zbog čega nijedna od građanskih stranaka na cijelom prostoru Jugoslavije, a u konkretnom primjeru Hrvatske, nije pokrenula općenarodni ustanak, odveo bi nas daleko od naslovne teme, no, stoji činjenica da do toga nije došlo. Na hrvatskom primjeru je, štoviše predsjednik HSS Vladko Maček javno dao do znanja kako je malima mjesto pod stolom, dok se veliki tuku. Takva filozofija mišljenja se u današnje vrijeme najviše koristi prilikom revizionističkih nastojanja, uz argumentaciju da je zbog komunističke pobune stradalo dosta civilnog stanovništva koje inače ne bi stradalo.

O besmislenosti i istinskom nacionalističkom utemeljenju takvog stava ne vrijedi posebno raspravljati, no svakako valja naglasiti izostanak bilo kakve svijesti ili empatije prema ljudima koji su masovno ubijani u logorima smrti, upravo u organizaciji kolaboracionističkih režima. Kao što je već navedeno, ustanak je idejno i organizacijski pokrenula Komunistička partija, dok je prvu masovnost dobio u krajevima s većinskim srpskim stanovništvom. Suprotno uvriježenom tumačenju, kako su komunisti čekali s pokretanjem ustanka sve do nacističkog napada na Sovjetski Savez, iz čega se u modernoj Hrvatskoj kao Dan antifašističke borbe uveo 22. lipnja (jun) kada je formiran Sisački partizanski odred, stoji činjenica kako je još s proglasom Centralnog komiteta KPJ od 15. travnja (aprila) jasno naznačena namjera za pokretanjem ustanka, dok je Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju u svom proglasu od 12. travnja (aprila) praktično već pozvao na ustanak. Tako u proglasu Centralnog komiteta, između ostalog, stoji i poruka hrvatskom narodu: “Ti si ovih dana bio očevidac nečuvene sramote. U tvoju zemlju su provalili protiv tvoje volje osvajači i tvoji vjekovni neprijatelji da te porobe i raskomadaju tvoju krvlju natopljenu domovinu, a hrvatska gospoda te tjeraju, da ropski puzeš pred tvojim neprijateljima, da ga pozdravljaš, da ga slaviš u vrijeme kada njegova vojnička čizma gazi tvoju zemlju, tvoj nacionalni ponos.

Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga u tvojoj povjesti, hrvatski narode. Hrvatska gospoda te sile, da pružaš ruku tvojem vjekovnom neprijatelju i porobljaču, a siju najodvratniju mržnju i hajku protiv srpskog naroda, koji se herojski bori i gine rađe nego da bude robom tuđina. Zar je srpski narod kriv što su te tlačila srpska gospoda? Zar nijesu u svim režimima učestvovala i hrvatska gospoda? Zar nije srpski narod oduševljeno podupirao tvoju opravdanu borbu za slobodu i ravnoprav¬nost, ali su provalili osovinski osvajači da raskomadaju čitavu zemlju i porobe narode u Jugoslaviji zajedno sa tobom. Znaj, hrvatski narode, da će historija sa prezrenjem osuditi one, koji svoju tobožnju nezavisnost grade sa judinim talirima i na ropstvu svoje krvne braće srpskog, slovenskog i ostalih naroda”.19 Proglas pak Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju, napisan u istom duhu, završava pozivom: “Oružane narodne snage žilavo se odupiru i vode borbu protiv ustaša Pavelićeve bande u Hrvatskoj i njemačkih osvajačkih četa po cijeloj zemlji za slobodu i nezavisnost svih naroda Jugoslavije. Ne slušajte i ne nasjedajte naređenjima ustaškog stana. Ne dajte oružje, suprostavite se plaćenim bandama Pavelića. Povežite vašu borbu sa borbom svih naroda Jugoslavije. U borbi za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda”.20 Kako je ovaj proglas slijedilo i operativno djelovanje, putem osnivanja Prvog udarnog partizanskog odreda, sedmog svibnja (maja) 1941. u Splitu, jasno je kako je odluka o pokretanju ustanka donesena nezavisno od napada na SSSR.

Stoga je formalan poziv za pokretanjem općeg ustanka, kojeg je narodima Jugoslavije KPJ poslala četvrtog srpnja, samo okončao davno započetu organizaciju ustanka. No, ključna motivacijska platforma, koja je pomogla da partizanski ustanak ne bude ograničen isključivo na članove KPH i koja je na koncu iznjedrila ključne odrednice ZAVNOH, možda je ponajbolje definirana u Proglasu umjetnika, književnika i publicista Dalmacije sa konferencije održane 18. i 19. prosinca (decembra) 1943. u Hvaru: “Ovu čistu slavensku zemlju predao je izdajnik Pavelić fašističkoj rulji, koja je naišavši na otpor uvrijeđenog i svjesnog puka, palila naša sela, zatvarala i strijeljala najbolju djecu našeg naroda, htijući ugušiti naš jezik, izbrisati našu povijest i teško stečene kulturne tradicije. U tom beznadnom času digli su se naši prvi borci, svijesni da su prihvatili teški boj. Naoružani Mussolinijevi pljačkaši nahuškaše na našu goloruku mladost ustaše i četnike udružene izdajom i raskrvariše našu ispaćenu zemlju…Ti pokvarenjaci iz vodstva bivše Hrvatske seljačke stranke, skupa sa izbjegličkom londonskom vladom, prepustili su naš narod neprijatelju, okovavši ga dvostrukim lancem fašizma i hitlerizma. Svijesni naše herojske borbe i prošlosti, uvidjeli smo ispravnost naših mladih boraca i stupili skupa s narodom u borbu za slobodu i narodna prava, protiv divljih i životinjskih nagona talijanskog fašizma i bahatog, juniorski prepotentnog, od prazne grlatosti promuklog pruskog hitlerizma”.21

Sam pak, ustanak naroda Hrvatske, koji se poklopio s ustankom naroda Bosne i Hercegovine u pograničnom području na granici Hrvatske te Bosne i Hercegovine bio je usmjeren protiv organiziranog terora ustaške države i u njemu se ideja ustanka pod vodstvom Komunističke partije djelomično sudarila s četničkom idejom osvete nad hrvatskim civilnim stanovništvom, što današnji revizionisti u Hrvatskoj formalno koriste za negaciju cjelokupne antifašističke baštine. Do općenarodnog ustanka su, naravno, dovele zločinačke akcije ustaških snaga protiv srpskog civilnog stanovništva, koje su se od početnih ubojstava odraslih muškaraca proširile na svo srpsko stanovništvo, neovisno o dobi i spolu. Tako je primjerice, samo u kotaru Donji Lapac (odakle je kasnije buknuo ustanak) u selima Suvaja, Osredak i Bubanj, u samo tri srpanjska (julska) dana, koliko je pod vodstvom Vjekoslava Maksa Luburića trajala akcija čišćenja, ubijeno 279 civila, pretežno žene, djece i staraca, a sela su temeljito spaljena. S obzirom na otvoreno javnu i svirepu narav tih zločinačkih čišćenja u kojima su ubijani žene, djeca i starci usred bijela dana, Slavko Goldštajn ispravno zaključuje kako je “tom Luburićevom ‘akcijom čišćenja’ i prepadima koji su slijedili u selu Nebljusi i drugdje, put prema općem ustanku u općini Srb i u kotaru Donji Lapac bio nepovratno trasiran”. Precizan razvoj ustanka tekao je na sljedeći način: “Na zvukove puščane paljbe i detonacije bombi u Drvaru gdje je zapravo prvotno ustanak izbio, lokalno stanovništvo u kotaru Donji Lapac, konkretno u njegovoj općini Srb, također je ustalo na oružje. Članovi komunističke partije danima ranije povezivali su ljude po šumama kako bi ustanak počeo koordinirao na obje obale rijeke Une. Čini se da je ustanak premašio inicijalna očekivanja komunista jer su već nakon prvog dana ustanka, ustanici imali pod kontrolom prostor od 2000 kilometara kvadratnih s jedne i druge strane Une”. Četvrtog dana ustanka pod kontrolom ustanika našao se prostor od ukupno 3000 kvadratnih kilometara i uključivao je lokalna središta Drvar, Donji Lapac, Bosansko Grahovo i kasnije Kulen Vakuf. Takva dinamika razvoja ustanka navodi Goldsteina na zaključak da je “u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni. U takvoj stihiji čak i najbolja organizacija ustupa pred ekscesima i samovoljom. Puna kontrola nad postupcima vojske naprosto je nemoguća”.22 Kako je na pojavu ustanka ustaška vlast dodatno pojačala zločinačke akcije protiv srpskog stanovništva, u sljedećih je desetak dana ubila više od 4500 ljudi u Lici. Kada se ovaj općenarodni ustanak rasplamsao, stvorivši ogroman slobodni teritorij u srcu NDH, te se organizacijski stabilizirao, stvorio je, s jedne strane zametak buduće federalne Jugoslavije, a s druge, u akcijskom smislu ujedinio sve vojne snage okupatora i kolaboracionističkih režima na prostoru NDH, te, naravno Jugoslavije. Takva vrsta potpune vojne koordinacije uspostavljena je prilikom operacija “Vajs” (Weiss) i “Švarc” (Schwartz), u jugoslavenskoj historiografiji poznatijih kao Bitka na Neretvi i Bitka na Sutjesci. Tada su protiv partizanskih snaga zajednički djelovale njemačke, talijanske, ustaške, domobranske i četničke snage, potpomognute 7. SS dobrovoljačkom divizijom Princ Eugen te 369. pješačkom divizijom, prvom legionarskom divizijom NDH.

Slična stvar ponovila se i prilikom povlačenja okupatorskih i kolaboracionističkih snaga, u akcijama za oslobođenje Dalmacije, posebno u najtežoj, Kninskoj operaciji. Ono što pak čitavu stvar čini još zanimljivijom jeste dogovor između vojske NDH i šest četničkih jedinica sjeverno od njemačko-talijanske demarkacijske linije o zajedničkoj borbi protiv partizana, kao i pomoć jedinica NDH četnicima na području Hercegovine.23 Odgovor na pitanje, zašto je uspostavljena ovakva vrsta operativne suradnje između naizgled zakletih neprijatelja, ustaša i četnika, ne može biti potpun samo uz argumentaciju da su ih na to prisilili njihovi okupatorski saveznici. Paradoksalna je činjenica da je odgovor na to pitanje najlakše ponuditi s pozicija današnjeg iskustva življenja u postjugoslavenskim državama, unutar kojih je nacionalistička paradigma uspostavila istu vrstu, ovog puta idejne suradnje, poput njihovih ideoloških prethodnika, o čemu je bilo riječi u uvodu. Pojednostavljeno govoreći, bez obzira na to što su imali suprotne interese, ustaše i četnici su imali istu ideju koja je negirala izgradnju bilo kakve istinske zajedničke budućnosti i povjerenja između hrvatskog i srpskog naroda. Imajući to u vidu, jasno je da su njima partizani morali nužno biti neprijatelji i kako je ostvarenje zavnohovske Hrvatske moralo značiti definitivnu propast svih njihovih nastojanja. Zato se njihova suradnja održala do samog kraja rata, čak i tijekom famoznog povlačenja prema Austriji. Uvažavajući sve navedeno, možemo zaključiti kako je Treće zasjedanje ZAVNOH, održano 8. i 9. svibnja (maja) 1944. godine u Topuskom, sa svojom ključnom “Deklaracijom o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske”, nastalo kao izravan odgovor na ideološke i pravne postavke ustaške države. Teme koje je ta deklaracija problematizirala bile su sljedeće: hrvatski i srpski narod imaju jednaka prava, u svakom pogledu, nacionalnim manjinama bit će zajamčena njihova prava, svi građani u Hrvatskoj su jednaki pred zakonima bez obzira na nacionalnost, rasu i vjeru, žene imaju ista prava kao muškarci, svakom građaninu je zajamčena osobna i vlasnička sigurnost te je zajamčeno pravo vlasništva.24

Ovakvim izborom tema koje je Deklaracija obuhvatila, poslana je jasna civilizacijska poruka, oličena u modernizacijskim i humanističkim nastojanjima u svakoj od navedenih točaka, među kojima je najbitnija ona koja je izjednačila prava i status hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj. Iako je ovakav gest u doba okupacije zemlje i vladavine ustaškog režima imao nemjerljivo značenje u novoj izgradnji povjerenja između hrvatskog i srpskog naroda i, uopće u otporu prema okupaciji, njegovo značenje je, kao i u mnogim drugim stvarima postalo istinski osviješteno nakon posljednjeg rata na prostoru Jugoslavije, s posebnim naglaskom na Hrvatsku. Naime, tek je početkom devedesetih godina postalo savršeno jasno kako se bilo kakva suvisla budućnost te zemlje nije mogla uopće razmatrati nikako drugačije, doli na platformi suradnje i povjerenja između hrvatskog i srpskog naroda. U konačnici, upravo je taj momenat, iracionalne mržnje prema Srbima u potpunosti obilježio ustašku vlast i uvjetovao njezinu potpunu i bezuvjetnu propast.

5. IZDVOJENI SLUČAJ DALMACIJE

Položaj Dalmacije u okupatorsko-kolaboracionističkim sistemu bio je donekle izdvojen u odnosu na ostatak Hrvatske, i to iz više razloga. S jedne strane, na tom je prostoru utjecaj Njemačke sve do rujna (septembra) 1943. bio minimalan, dok je djelovanje NDH u onim krajevima koje nije izravno anektirala Italija, bio značajno ograničen, s obzirom da je i te krajeve Italija praktično vojno okupirala. Drugi bitan faktor izdvojenosti Dalmacije odnosi se i na činjenicu da je za vrijeme dobrog dijela rata Komunistička partija u Dalmaciji djelovala gotovo izdvojeno od KPH, zahvaljujući čemu su, neovisno o tome što to nikad nije bilo ozakonjeno, u stvarnosti postojale dvije partizanske vojske u Hrvatskoj, jedna u Dalmaciji, a druga u ostatku Hrvatske. Pored svega navedenog, specifičnost Dalmacije odnosila se na činjenicu da je njezin višestoljetni glavni grad, Zadar, još od kraja Prvog svjetskog rata bio dodijeljen Italiji, ali i na činjenicu da je u okupiranim gradovima živio tanak sloj autohtonih dalmatinskih Talijana. Specifičnost Dalmacije odnosila se i na egzistenciju relativno snažnog četničkog pokreta, sastavljenog od dijela srpskog stanovništva iz Zagore, ali i izvjesnog broja Hrvata, posebno splitskih, izraslih iz orjunaškog pokreta. Imajući u vidu sve navedeno, jasno je kako je kompleksnost situacije u Dalmaciji bila izrazito naglašena, pri čemu je posve izvjesno da je na tom prostoru podrška ustaškom pokretu i ustaškoj vlasti bila minimalna, unatoč nekim tvrdnjama recentne revizionističke historiografije, o kojima će biti riječi u završnom poglavlju.

Sve navedene razloge o specifičnosti položaja Dalmacije, možda je i najpreciznije sažeo Ljubo Boban: “Činjenica da se Split nije nalazio u sastavu ustaške države, nego je bio anektirano područje, imala je višestruke posljedice na uvjete djelovanja i oblike ponašanja građanskih grupacija. Položaj građanskih grupacija u Splitu bitno se razlikovao od položaja njihovih matičnih stranaka na području ustaške države. Ustaške vlasti na svom području nisu tolerirale aktivnost bivših građanskih grupacija, a pogotovo ne onih koje su bile jugoslavenske ili srpske orijentacije. Za razliku od takve situacije na području NDH, aktivnost građanskih grupacija u Splitu bila je tolerirana, ukoliko nije bila uperena protiv talijanskih vlasti. Takvi su uvjeti omogućavali ne samo djelovanje pojedinih grupacija ponaosob, nego i njihovo međusobno komuniciranje, kakvog nije moglo biti na području gdje je bila ustaška vlast. Grupirane na jednom mjestu, uz relativno povoljne uvjete djelovanja, građanske grupacije u Splitu vršile su i funkciju istaknutih punktova svojih matičnih stranaka, s određenim informativno-obavještajnim zadacima i u međusobnim odnosima i u komuniciranju s inozemstvom. Tako je Split postao središte u kome je na malom prostoru došlo do relativno guste koncentracije građanskih snaga, na svoj način gušće nego što je bila prije izbijanja rata. U isto vrijeme Split je bio središte s gustom koncentracijom revolucionarnog pokreta. Sve će to uvjetovati da će se u njemu razvijati veoma dinamični procesi snažnog intenziteta, i u samom gradu, i na širem prostoru na kome se njegov utjecaj osjećao”.25

Upravo zahvaljujući tome, kao i zbog talijanske okupacije, partizanski je ustanak u Dalmaciji bio masovan, te je na koncu doveo do toga, da prilikom prvog oslobađanja Splita, nakon pada Italije, to bude najveći oslobođeni grad Europe u tom času. Uvođenje okupatorsko-kolaboracionističke vlasti u Dalmaciji odvijalo se u sveopćem kaosu, kojeg su pratili raspad jedne vlasti, te rasulo vojske Kraljevine Jugoslavije, uz uspostavu kratkotrajne ustaške uprave, skori dolazak talijanskih okupatora i konstantne opstrukcije komunista svih tih nastojanja, koji su, primjerice u Splitu provalili u skladište oružja, te u zatvor, pustivši na slobodu sve zatvorenike. U svemu tome autohtonoj talijanskoj manjini okupatorska je vojska dodijelila marionetsku ulogu. Tako su još 2. travnja (aprila) svi optanti napustili dalmatinske gradove, da bi se krajem mjeseca, točnije 28. travnja (aprila) organizirano vratili, uz paradne svečanosti. U Split se tog dana vratilo oko 800 civila, s kojima je stiglo i dosta fašističkih vojnika, ali i zapovjednik 6. armijskoj korpusa, Lorenco Dalmaco (Lorenzo Dalmazzo), koji je preuzeo svu vlast u Dalmaciji.26 Osjećaj iskorištenosti i gorkog okusa vjerno je opisao Enco Bertica (Enzo Betizza), rođeni Splićanin i jedan od još uvijek vodećih talijanskih novinara i književnika: “Duboko me uznemirio i razljutio način, iako još nisam imao ni četrnaest godina, na koji su nas neki uspaljeni i bučni fašistoidni Dalmatinci iskrcali iz broda koji je tek bio stigao iz Ankone (Ancona). Skupili su nas kao ovce u stado i u namjeri da pokažu slavenskoj splitskoj većini da je njihovomu vremenu došao kraj, prisilili su nas da prođemo pustim gradom pjevajući prijeteće iredentističke pjesme (»kunemo se dalmatinskom čašću da među nama neće ostati niti jedan Hrvat«), predvođeni golemim trobojnicama i talijanskom vojnom glazbom. Na prozorima i na ulicama nije bilo nikoga. U tišini koja bi nastala između pojedinih pjesama čuo se samo lepet krila i krik galebova pod nijemim nebom. Kratki marš našega pobjedonosnog povratka u Dalmaciju bio je proslavljen u potpunoj praznini. Sjećam se da sam se osjećao pritisnut neugodnim osjećajem boli i kajanja. Marširajući kradom sam pogledao lice moje slavenske majke koja je polagano i šuteći koračala uz mene: nije bilo blijedo kao obično, već pretjerano rumeno od suzdržanog stida i srdžbe. Zatim sam i ja šutljiv, oborio pogled zemlji i nisam se više usudio pogledati ni u vis ni u stranu”.

Talijanski su okupatori već po samom preuzimanju vlasti za civilne upravitelje Splita imenovali ugledne građane, Talijane, Ildebranda i Amtonija Takonija (Antonio Tacconi), koji su pokušali toj okupaciji dati pristojno lice. No taj pokušaj približavanja lokalnom stanovništvu nije dugo trajao, posebno s obzirom na sve snažniju organizaciju ustanka, vođenog od KPH. Upravo u pogledu organizacije i pokretanja ustanka došlo je do još jednog raslojavanja u Dalmaciji i u Splitu, s obzirom da su ga pripadnici desnog krila HSS konstantno opstruirali. Tako je po memoarskim svjedočanstvima Vicka Krstulovića i Petra Dvornika, splitski lider HSS, Vojko Krstulović odbio svaku mogućnost razgovora i operativne pomoći partizanima, nakon čega su ga ilegalci ubrzo likvidirali. Iako je na prostoru čitave Hrvatske jasno došlo do raslojavanja politički umrtvljenog HSS, čije se desno krilo svrstalo uz ustašku vlast, dok mu je lijevo krilo podupiralo antifašističku borbu, žestina tog sukoba između desnog krila HSS i organizatora ustanka, u Dalmaciji je bila najsnažnija. Ona je čak išla toliko daleko, da je praktično čitava naslovnica prvog broja “Slobodne Dalmacije” posvećena toj temi. Na njoj je, između ostalog pisalo: “Za narodom Dalmacije, koji je listom stao uz Narodnooslobodilački Front, neće da ne stanu niti funkcioneri Hrvatske seljačke stranke, oni pošteni funkcioneri koji nisu ušli u stranku da ušićare položaje, da pomognu gospodi tlačiti narod, nego oni funkcioneri seljačke poštene inteligencije koji su ušli u stranku da se bore protiv izrabljivanja seljačkog svijeta, protiv nacionalnog ropstva i koji su ostali vjerni tom svom putu, demokratskim i nacionalnim idejama braće Radić. Ti funkcioneri vide da danas nije dovoljno da oni lično stanu uz narodnu borbu, nego da oni lično treba da odreknu pravo Mačeku, Krnjeviću, Poduji, nekom balavcu Vojku Krstuloviću i drugima da govore u ime njihove seljačke stranke”. Kao što je već navedeno, specifičnost dalmatinske situacije očitovala se i u prisutnosti četnika na tom prostoru, koji su otvoreno surađivali s talijanskim okupatorima, utemeljujući čak svoj štab u Splitu, kojeg su vodili Srdan Jevđević i Ilija Trifunović Birčanin, a kasnije Splićanin Ante Račić.

Sve to praćeno je četničkim biltenom nazvanim “Krik iz jama”, kojeg su uređivali Ilija Birčanin, Silvije Alfirević i Đuro Vilović. Iz Splita je čak upućeno i pismo jugoslavenskih nacionalista, porijeklom Hrvata, Nike Vilovića, dr. Beroša i Zvonimira Šimunića, koji su tražili od Draže Mihailovića da osnuje “Jugoslavenski revolucionarni pokret”, koji bi bio sastavljen od nekompromitiranih Hrvata.29 Odluka o suradnji s dalmatinskim četnicima, koju su donijeli Talijani, potaknuta je nizom razloga, ponajprije motiviranih pojavom općenarodnog ustanka koji se sve više širio u Dalmaciji. To je, logično je, zabrinulo talijansku i ustašku vlast, dovevši do toga da na koncu Talijani uvaže četnike kao saveznike na koje se uputno osloniti i od kojih je u kasnijoj fazi formirana “antikomunistička milicija”. Stalno jačanje NOP, međutim, najviše je utjecalo na odluku Talijana da vlastitom vojnom silom zaposjednu i preostalo područje, tj. do demarkacione linije. Time bi se ujedno izvršio spoj s okupacionim područjem koje je zaposjedala njemačka vojna sila, čime je NDH bila i formalno okupirana. Dakako da se taj momenat počeo još više odražavati u dosta složenim odnosima na relaciji talijanska okupaciona sila – ustaški režim – četnici. Sve tri strane su, dakako, bile osobito zainteresirane za suzbijanje utjecaja NOP, ali to još nije značilo da su i njihovi međusobni odnosi bili usklađeni s tim ciljem. Naprotiv, razvoj situacije tokom ljeta i jeseni 1941, pokazivao je da su oni opterećeni nizom problema. Talijanski vojni faktori bili su sve vise opterećeni nalaženjem mogućnosti u ostvarivanju plana pacifikacije. Pretpostavljalo se da će se taj cilj uspješnije ostvariti većim angažiranjem vlastite vojne sile na čitavom području do demarkacione linije, kako bi se mogla što neposrednije kontrolirati glavna ustanička žarišta. Za njih je svakako, jedan od glavnih argumenata u opravdavanju tih poteza, kako su isticali, bilo očuvanje interesa same NDH, koja se vlastitom vojnom silom nije mogla uspješnije suprotstaviti snagama NOP. S druge strane, koliko god je ustaškom režimu bilo u interesu takvo angažiranje talijanske vojne sile, istodobno je bio nezadovoljan činjenicom da je to ujedno značilo osjetno slabljenje vlastitih pozicija. A to se pitanje upravo najosjetljivije ispoljavalo u vezi s tretiranjem statusa i uloge četničkih snaga. Talijanski faktori su iz dana u dan sve vise spoznavali da se treba više okoristiti četničkim snagama u provođenju pacifikacije. Nastojali su svoju zaštitničku ulogu što efikasnije usmjeriti u angažiranje tih snaga na rastakanju pokreta ustaničkih masa, tj. gušenja tog pokreta bez veće oružane intervencije. Izbjeći tu intervenciju koliko god je to moguće, bila je politika koja se ocjenjivala i kao realna i kao racionalna. Budući da su četničke snage s kojima se računalo u ostvarivanju takve politike, istodobno vezale tu svoju ulogu s određenim kompenzacijskim programom u odnosu na ustaški režim, povećavalo se nezadovoljstvo ustaških faktora.

Nezadovoljni ustupcima u vezi s reokupacijom Druge zone, ustaše su se sve više suočavali s proširenjem zahtjeva četničkih snaga koji su vodili prema određenoj »autonomiji« i »separatizmu«. Talijani su u ulozi posrednika pokušavali nalaziti različita taktička rješenja koja bi mogla unijeti određenu ravnotežu u nastaloj situaciji, tj. zadovoljavati i jednu i drugu stranu. Pokazalo se, međutim, da se takav cilj nije mogao ostvarivati kako se željelo.

Jednako kao što se suradnja s četnicima najbolje ogledala u borbi protiv partizanskog antifašističkog pokreta, ista stvar vrijedila je za suradnju između ustaških vlasti i talijanskih okupatora, koja se najbrutalnije iskazala prilikom stradavanja Prvog splitskog partizanskog odreda. Tragična sudbina tog odreda, koji je stradao u zajedničkoj akciji ustaša, domobrana i Talijana, nakon čega je veliku većinu preživjelih, na smrt strijeljanjem osudio ustaški prijeki sud umnogome je opterećivala savjest ljudi koji su vodili Komunističku partiju u Dalmaciji. Tada je u Ruduši kod Sinja strijeljan 21 borac tog odreda.

Uvažavajući sve navedeno, jasna je specifična situacija u Dalmaciji, koja je dovela do bliske suradnje talijanskih okupatora, ustaških kolaboracionističkih vlasti i četnika koji su bili izravno sponzorirani od Talijana, uz značajnu ulogu domicilnih Talijana, pri čemu je masovnost pristupanja Hrvata narodnooslobodilačkom pokretu definitivno napravila neodrživom priču o domoljublju ustaških vlasti. Sve navedeno iskazalo se i prilikom oslobađanja Dalmacije, kada su u jednoj od najtežih operacija, onoj Kninskoj, u borbi protiv partizanskih snaga sudjelovale sve kolaboracionističke vojske i grupacije.

6. ULOGA I ODGOVORNOST KATOLIČKE CRKVE

Iako bi uloga i odgovornost Katoličke crkve za djelovanje njezinog klera u cjelini, ali i samih vrhova te institucije u Drugom svjetskom ratu, zbog čitavog niza razloga, ponajprije zbog njezine značajne uloge u društvu, trebala biti ozbiljno propitana unutar same crkve, ali i šire javnosti, te historiografije, to se do sada nije dogodilo. Preciznije govoreći, nije se dogodilo u okolnostima suvremene Hrvatske, s obzirom da je jugoslavenska historiografija toj temi posvetila značajnu pažnju. Ovo je tim više začuđujuće, prihvatimo li zaključak Mari-Žanin Čalić, o zloslutnom sporazumu ustaša s katolicizmom: “Srbi i Hrvati govorili su istim jezikom, tako da je religija bila jedina stvarna karakteristika po kojoj su se razlikovali, i koja je pretežno određivala etnički identitet. Zato su posebno predstavnici Pravoslavne crkve, episkopi, mitropoliti, monasi i sveštenici bili izloženi izlivu gneva. Ustaše su stotine crkava namerno uništile, opljačkale manastire do temelja i oduzele crkvenu imovinu. Srpsko-pravoslavna vera preimenovana je u ‘grčko-istočnu’. Oko 250.000 pravoslavnih moralo je da prisilno pređe na katoličanstvo. Da bi prekinula njihovu duhovnu, emocionalnu i nacionalnopolitičku vezu sa Srbijom, Hrvatska vlada je u aprilu 1942. osnovala novu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pod nadzorom države, koja u svakom slučaju nije najšla na značajan odaziv”.

Unatoč potpunoj anatemizaciji njegovog djela u modernoj Hrvatskoj, te političkoj instrumentalizaciji u Srbiji, koja je njegovu iscrpnu studiju koristila u svrhu poticanja

atmosfere nepovjerenja i pripreme društva za rat, znanstvena studija povjesničara Viktora Novaka, “Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”, ovu je temu dubinski obradila ponajviše zahvaljujući širokom korištenju izvora, koji su govorili sami za sebe. Nema nikakve sumnje da se crkva našla u iznimno teškim okolnostima u kojima je ponudila dvije vrste odgovora. Onaj Stepinčev i pretežnog dijela crkve, s jedne strane, te manjinski odgovor simboliziran u aktivnostima Svetozara Ritiga (Rittig), s druge strane. Svim aktualnim nastojanjima crkve i dobrog dijela institucionalne historiografije unatoč, ne može se izbrisati Stepinčevo oduševljenje uspostavom ustaške države, koje je emitirao još dugo nakon što je morao znati kakva je realnost te države, kao ni servisna uloga kojom je crkva asistirala Pavelićevom režimu. On tako u poslanici od 28. travnja (aprila) 1941, piše sljedeće: “Odazovite se stoga spremno ovom mom pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH. Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda mi smo duboko uvjereni, da će naš narod naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde. Ona će se stoga držati riječi Pisma: »Verbum Dei non est alligatum« — »Riječ Božja nije nikada svezana.« (II. Tim., 2, 9). I Ona će smatrati svojom svetom dužnošću »opportune, importune, arguere, inerepare, obsecrare in omni patientia et doctrina et cum omni apostolica libertate« — »u zgodno vrijeme i u nevrijeme pokarati, zaprijetiti, umoliti učeći sa svom strpljivošću« (II. Tim., 4, 2) i sa svom apostolskom slobodom.

Tako će raditi i to će smatrati dragocjenom pomoći u teškom radu oko podizanja naše drage Domovine i države Hrvatske. Dao dobri Bog, da tako bude. A da tako bude, pozivam vas, časna braćo svećenici, da ne prestanete poticati povjerene vam vjernike na molitvu, ali još više da sami kod oltara božjega podižete ruke k »Ocu Zvijezda«, od kojega silazi svaki dobri dar i svaki savršeni poklon.« (Jak. 1, 17). — Da Poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini; da narod hrvatski bude narod Božji, odan Kristu i Crkvi njegovoj sagrađenoj na pećini Petrovoj! Ako se možda očima svijeta čini molitva suvišnom stvari, mi je smatramo najvažnijom od svega u životu, »jer ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije koji ga čuva«. (Ps. 12, 1). Crkva božja nikad se nije izgubila u frazama, ali nikad nije također zatajila u onom ustrajnom radu, na kojem se stvaraju temelji sretne budućnosti pojedinca, naroda i država. Pokažite to, časna braćo, i sada, i ispunite svoju dužnost prema mladoj državi Hrvatskoj. U vezi s time određujemo, da se u nedjelju 4.’svibnja o. g. održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama, na koje neka župni uredi pozovu mjesne vlasti i vjerni narod. Nadam se, da će se u to vrijeme moći održati pomenute svečanosti. A ukoliko komunikacione prilike jošte ne bi omogućile, neka se to izvrši u prvi slobodni dan. A što se tiče prvostolne crkve zagrebačke, to ću vam odrediti u sporazumu s državnim vlastima”.

Da pitanje odnosa prema Alojziju Stepincu još od Drugog svjetskog rata predstavlja neiscrpni izvor za brojne prijepore između hrvatske i srpske, mahom nacionalističke historiografije, ali i između Katoličke crkve i SPC, jasno je i najpovršnijem promatraču. No, sve do papinog pisma, kojeg je u lipnju (junu) 2016. godine uputio Srpskoj pravoslavnoj crkvi, s prijedlogom da se osnuje zajednička komisija čije bi se aktivnosti odnosile na pitanje Stepinčeve kanonizacije, potrebe za konsenzusom nije ni bilo. Postoji nekoliko bitnih momenata koji ovo pitanje čine osjetljivim i zbog kojih će bilo kakvu vrstu konsenzusa biti teško postići. Naime, Katolička crkva u Hrvatskoj Stepinca doživljava kao neupitnog sveca, zahvaljujući čemu su čitavu suvremenu crkvu izgradili oko njegovog kulta. O tome najbolje svjedoče riječi kardinala Bozanića, koji je, tumačeći na trsatskoj propovijedi aktualnu situaciju oko njegove kanonizacije rekao sljedeće: “Blaženi Alojzije Stepinac u teškim je vremenima nosio križ hrvatske nacije. Nije nailazio na razumijevanje kod desnih, a osudili su ga lijevi. Posjedovao je rijetku jasnoću i smisao za praktičnu primjenu načela kako pomoći onima koji su bili u životnoj opasnosti tijekom ratnih previranja. Bio je odlučan u stavu da bi crkveni Koncil trebao osuditi nacionalizam kao kugu ljudskoga roda, ali kad je riječ o ljudskim i narodnim pravima nije se dao ni od koga natkriliti u ljubavi prema svome narodu. U toj, Božjom milošću prosvijetljenoj ravnoteži, blaženi Alojzije Stepinac ostaje primjer i uzor. Neće li, braćo i sestre, upravo kanonizacija kardinala Stepinca pomoći da se bolje upozna cjelovitu istinu iz tog tragičnog razdoblja naše povijesti, kako bi se raskrinkali mitovi koje su proizvodile ideologije komunizma i jugoslavenstva, generirajući stalne napetosti, podjele i unutarnje neprijatelje. Potrebno je objektivno prečitavanje međuetničkih i međukonfesionalnih odnosa na ovim prostorima”. Upravo iz ovih riječi, u kojima nema jasnog osvrta na njegovo djelovanje za vrijeme ustaškog režima, najbolje se uočava motivacija Katoličke crkve u odnosu prema Stepincu. Jednostavno govoreći, proglašavajući Alojzija Stepinca svetim, Katolička crkva rješava se potrebe da kritički propita vlastito djelovanje za vrijeme Drugog svjetskog rata, točnije vlastiti odnos prema Pavelićevom režimu. Koji je, od Stepinca pa na niže, bio umnogome blagonaklon i podržavajući. Na isti način, na koji Katolička crkva u njemu gleda sveca, Srpska pravoslavna crkva, barem njezin značajan dio, doživljava ga suradnikom ustaškog režima. Pored spomenute želje da se izbjegne suočavanje sa vlastitim odnosom prema NDH, Katolička crkva također želi kanonizirati Stepinca iz razloga što smatra da je nepravedno osuđen od komunističkih vlasti, u montiranom političkom procesu. Što se iz Bozanićevog govora jasno vidi. No, stvari nisu tako jednostavne kakvim se prikazuju. Činjenica jeste da je dosadašnji odnos historiografije prema Stepinčevom djelovanju doista bio gotovo u pravilu obilježen svjetonazorskim pozicijama autora koji su se njime bavili. Pa je tako u historiografiji iz socijalističkog razdoblja promatran isključivo kao suradnik ustaškog režima, jednako kao što je na isti način promatran iz kuta srpske historiografije, dok je u suvremenoj Hrvatskoj, u novonastalim okolnostima, iznimno teško naći disonantne tonove, koji bi išli dalje od nekritičke glorifikacije. Stoga je najuravnoteženije o njemu pisao Ivo Goldštajn (Goldstein), u svojoj knjizi “Holokaust u Zagrebu”, no, definitivno najvažnija knjiga koja je demistificirala mit o tome kako je Stepinac u zatočeništvu sustavno trovan, bila je knjiga Dane Mirića, “Stepinac u Lepoglavi”.

Riječ je, naime, o knjizi čovjeka koji je Stepinca čuvao, te je donio memoarske zapise iz tog doba. Imajući u vidu kako je riječ o jedinstvenom svjedočenju, ostaje žal što pojava ove knjige nije značajnije problematizirana u široj javnosti. Zahvaljujući na koncu, spomenutim činjenicama, kako odnos prema Stepincu čitavo vrijeme predstavlja, u prvom redu političko, a tek onda historiografsko pitanje, gotovo je nemoguće očekivati bilo kakvu vrstu trezvene rasprave o njemu i njegovom djelovanju. Stoji međutim nekoliko činjenica koje nitko ne može osporiti. Alojzije Stepinac je u svojstvu zagrebačkog nadbiskupa pozdravio uspostavu NDH i osobno blagoslovio Antu Pavelića. Također je u, već spomenutom pastirskom pismu od 28. travnja (aprila) 1941. godine pozvao svećenstvo “na rad oko čuvanja i uzdržavanja NDH”. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je reagirao na pokolj u Glini, poslavši pismo Paveliću 14. svibnja (maja). Međutim, formulacija koju u tom pismu koristi ne ide pretjerano u njegovu korist. Iz činjenice da je napisao sljedeće: “Upravo sam dobio vijest da su u Glini ustaše strijeljale 260 Srba bez ikakve istrage ili suda. Znam da su Srbi u ovih dvadeset godina svoje vladavine počinili ozbiljne zločine. Ali ipak nalazim da je moja biskupska dužnost da dignem glas i kažem da katolički moral to ne dozvoljava; zato vas molim da poduzmete najhitnije mjere na čitavoj teritoriji NDH da nijedan Srbin ne bude ubijen dok njegova krivica ne bude dokazana tako da bude očigledno da on zaslužuje smrt. Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojeg smo prokleti. Nadam se da nećete zamjeriti zbog mojih otvorenih riječi”, teško je zanemariti pitanje, kako itko iz pozicije katoličkog svećenika može smatrati da je netko zaslužio smrt? Na jednako ciničan način prosvjedovao je protiv propisa koji je Židove obvezivao da nose žutu zvijezdu na rukama, predlažući da te zvijezde ipak kupe, ali da ih ne nose. Stepinac je ujedno reagirao i na ubojstvo sedmorice katoličkih svećenika iz Slovenije u Jasenovcu, napisavši tada da je taj zločin, kao i čitav Jasenovac sramotna ljaga za NDH. Stoji i činjenica da su mu ustaše ubile brata u rodnom selu, kao i činjenica da je institucija kojoj je bio na čelu sudjelovala u pokrštavanju oko 250.000 Srba.

Također je, nakon nekog vremena, po tvrdnji Dijane (Diana) Budisavljević pristao pomoći u zbrinjavanju srpske djece sa Kozare. U konačnici, kad je već svakome bilo jasno kako NDH ide svome kraju i kako će skoro oslobođenje zemlje biti definitivno, Biskupska konferencija je, 24. ožujka (marta) 1945, uputila poslanicu usmjerenu protiv komunističke, bezbožničke vlasti koja dolazi. Nakon svega pobrojanog i nastojanja novih vlasti da približe Katoličku crkvu sebi i distanciraju je od Vatikana, te Stepinčevog odbijanja da pristane na takve zahtjeve, Stepinac je optužen, te nakon toga osuđen na 16 godina zatvora. Nema nikakve sumnje da je suđenje organizirano političkom odlukom, no, isto tako nedvojbeno je da je ono za što je tužen bilo činjenično utemeljeno. Stepinac je optužen zbog suradnje s vrhom ustaške države, susreta s Pavelićem i drugim ustaškim časnicima, za prekrštavanje desetina tisuća Srba, za podstrek koji je ustašama pružao katolički kler, te za govore u kojima potiče na molitvu za Pavelića i protunarodno djelovanje nakon rata. Imajući sve ovo u vidu, znakovita je tvrdnja Ive Andrića koji je u osobnu iskaznicu 1942. godine upisao da nema vjeroispovjest, iako nije bio ateist. Objašnjavajući zašto je to učinio, rekao je sljedeće: “Tačno, nisam na to mislio, a suviše sam već zašao u godine da bih prelazio na pravoslavlje, kad to nije iz ubeđenja. Nemam ja ništa protiv katoličke vere kao takve, ali da ostanem dalje u njoj danas, nemoguće mi je. Dobro poznajem sve ove u Zagrebu. Gospodinu Stepincu bilo je dovoljno da, nedeljom pri održavanju mise, gore sa amvona, kaže samo tri reči. Nijedna vlas ne bi nedostajala ni na jednoj srpskoj glavi. Ali gospodin Stepinac nije našao za vredno da te tri reči izgovori. A ja u ovim vremenima ne mogu pripadati jednoj religiji na čijem se čelu, u mojoj zemlji, nalazi jedan Stepinac”. Kraj ovako posloženih činjenica nema nikakvog smisla ikoga ometati u donošenju vlastitog zaključka o Alojziju Stepincu i njegovom djelovanju. No, kad bismo izvodili neki vlastiti zaključak iz navedenog, mogli bismo ustvrditi kako je istina da je djelovao u teškim vremenima koja su zahtijevala čovjeka znatnih intelektualnih kapaciteta na njegovom mjestu. Istina je da je podržao formiranje NDH i da je, naravno bio svjestan njezine stvarnosti.

Tu državu je, s jedne strane, čitavo vrijeme rata podupirao, ali joj se znao i suprotstaviti i ukazati na neke nečovječne postupke. Međutim, spremnost na stradanje koju je iskazao u poslijeratnom sukobu s komunističkim vlastima, nikada nije iskazao u sukobu s Pavelićevim režimom. Da li su navedene intervencije dovoljne da ga crkva proglasi svetim, to ostaje njezinoj savjesti, no, u svjetlu uspostave boljih odnosa između Katoličke crkve i SPC ohrabruje izjava episkopa slavonskog, Jovana Ćulibrka, koji je apelirao na to da se svaka riječ o Stepincu ozbiljno odvagne, prije nego se izgovori.

Ponašanje slično Stepinčevu, iskazivao je i splitski nadbiskup Klement Bonefačić koji je čitavim nizom propovijedi i javnih iskaza podupirao talijansku okupatorsku vlast, što je išlo čak dotle da je 2. lipnja (juna) 1941, posjetio talijansku vojnu bolnicu u Splitu. S druge pak strane, kao što je već navedeno, Svetozar Ritig, župnik crkve Sv. Marka u Zagrebu je ponudio sasvim drugi primjer, pristupivši partizanskom pokretu, u kojem je ostao do kraja rata, pri čemu je bio vijećnik ZAVNOH, potom predsjednik Komisije za vjerske odnose, član Ustavotvorne skupštine, predstavnik na Mirovnoj konferenciji u Parizu te, u konačnici ministar bez resora u Vladi Narodne Republike Hrvatske, sve do umirovljenja 1954. godine.

Uvažavanjem činjenice da Katolička crkva u Hrvatskoj danas inzistira na proglašenju Alojzija Stepinca svetim, dok Svetozara Ritiga sustavno prešućuje, može se umnogome iščitati njezin odnos prema ustaškoj državi.

7. AKTUALNI REVIZIONIZAM U HISTORIOGRAFIJI

Za raspravu o aktualnom revizionizmu u hrvatskoj historiografiji, potrebno se vratiti izvorima ovdašnjeg revizionizma, koji je svog rodonačelnika imao u Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku samostalne Hrvatske. Naime, kako je ispravno primijetio Stefano Petrungaro, Tuđman je objavio čitav niz historiografskih radova, s “Bespućima povijesne zbiljnosti”, na prvom mjestu, u kojima se mogu naći neke od najkritiziranijih klasičnih sastavnica revizionističkih praksi, koje u nekim trenucima prelaze i u negacionizam, antisemitizam i, osporavanjem brojki ustaških žrtava, koje po tonu rasprave nisu motivirane stvarnom analizom poteškoća u utvrđivanju brojki. Kako je Tuđman bio netko tko je diktirao političke i društvene procese u zemlji, jasno je da čitav proces revizionističkih nastojanja umnogome olakšan, ako ne i potaknut, ovakvim njegovim stavovima.

Iako su već iz dosadašnjeg teksta očita brojna nastojanja da se revizionističkim odnosom dobrog dijela institucionalne historiografije u Hrvatskoj, posve relativizira zločinački karakter ustaške države i da se putem teze o dvama totalitarizmima antifašistička borba svede na istu ravan s ustaškom državom, važnost ove teme zaslužuje malo širi osvrt na promatranu problematiku. Ovo navodimo iz razloga što je čitav promatrani proces posljednjih godina došao u fazu koja je u nekom ranijem razdoblju bila nezamisliva. Vrhunac takvog odnosa iskazuje se u brojnim napisima u časopisu Vijenac kojeg izdaje jedna od glavnih kulturnih institucija u zemlji, Matica Hrvatska. Paradigmatski tekst koji svjedoči u prilog ovoj tezi napisao je Ivo Rendić Miočević, koji je zaključio kako je Pavelić barem neko vrijeme bio antifašist i antitotalitarist, dok Tito to nije bio nikad. Autor je ovu tezu čak osnažio pozivanjem na autore članaka u “Spremnosti”, koja je izlazila za vrijeme NDH. Miočevićev stav se najbolje može iščitati u sljedećim rečenicama: “Kako, primjerice, ocijeniti djelovanje Ante Pavelića do 10. travnja 1941. i u vrijeme NDH? Do uspostave NDH Pavelić je svoj život posvetio oslobodilačkoj državotvornoj borbi proti monarho-fašističke diktature (termin koji je koristila komunistička historiografija), a ustaški pokret tada nije bio obilježen nacifašističkim idejama. Stoga je jasno da se Pavelić predratnoga razdoblja može ocijeniti kao antifašist. Imao je protivnika – kraljevu fašističku diktaturu. Od 10. travnja 1941. Pavelić se, koristeći se kao i Tito ratnim prilikama, priključio totalitarizmu novoga svjetskog poretka i odgovoran je za nepobitne zločine.

Dakle, Pavelićeva antifašistička etapa i djelovanje u NDH dvije su godinom 1941. jasno omeđene etape, što se ne može ustvrditi za Tita u ratu i poslije rata. Usto Pavelić je u prvoj etapi bio i antiboljševik (vidjeti Strahote zabluda – prvo izdanje 1938. na talijanskom jeziku kao Errori e orrori. Communismo e bolscevismo in Russia e nel mondo.) On je u boljševizmu vidio najveću opasnost za svijet. Boljševička vlast, prema njemu, spremna je za volju svoje diktature žrtvovati najveće duhovne tekovine čovječanstva i milijune ljudi. Boljševizam ljude tjera u krdo i pretvara ih u gomilu koja nema i ne zna ništa drugo osim onoga što im ona daje i čemu ih ona naučava. Zar ta ocjena nije aktualna i danas?”35 Blaža verzija ove potpune negacije hrvatskog antifašizma odnosi se na stav povjesničara Nikice Barića, inače autora knjige “Ustaše na Jadranu”, koji je, osvrćući se na pitanje ustanka u Srbu, praktično inzistirao na postojanju posve odvojene memorije Hrvata i Srba u Hrvatskoj, posve zanemarujući činjenicu da su u zajedničkoj antifašističkoj borbi izgradili i zajedničku kulturu sjećanja, te federalnu Hrvatsku: “Suvremenim srpskim predstavnicima očito je bilo važno da se spomenik u Srbu obnovi kao važno ‘mjesto sjećanja’ Srba u Hrvatskoj. Pri tome i oni govore samo o partizanima, monarhističko-četničkih elemenata se odriču i prepuštaju ih povijesnom zaboravu, a nasilja koja su ustanici počinili nad katolicima i muslimanima ‘ne opravdavaju’, ali (naravno uvijek ima taj spasonosni ‘ali’) podsjećaju da su njima prethodila ustaška nasilja. Na kraju, nemam ništa protiv da Srbi u Hrvatskoj imaju svoje spomenike i ‘mjesta sjećanja ‘, pa tako i onaj u Srbu. No, također smatram da i Hrvati koji odlaze na Bleiburg imaju pravo na to svoje mjesto sjećanja, ali je vidljivo da se Bleiburg kao upravo takvo simbolično snažno mjesto želi ‘dekonstruirati’ kao nepodobno”. Svi navedeni revizionistički procesi su na koncu, u punom smislu došli do izražaja u momentu kad je za ministra kulture izabran Zlatko Hasanbegović, inače profesionalni povjesničar neskrivenih sentimenata prema ustaškoj državi, o kojoj je u više navrata pisao, pri čemu niti u jednom istupu nije povukao napisano. Tako je u jednom od svojih ranijih tekstova zaključio, kako su “upravo zbog tih istinskih heroja, mučenika i šehida, koji svoje živote položiše na oltar domovine od Bleiburških poljana pa do Foče i Fazlagića Kule, dužnost je svih nas, njihovih štovatelja i sljedbenika, autentičnih hrvatski nacionalista i starčevićanaca poniženih, prevarenih i poraženih muslimana i katolika, skinuti krinke sa lica današnjih slavosrbskih opsjenara, licemjera i moralnih nakaza i pokazati put k izlazu, iz ovog mračnog tunela, prema pomirbi, slozi i vjerskoj toleranciji, a istinski slobodnoj i ujedinjenoj Domovini od Mure, Drave i Drine, pa do Jadranskog mora”.

378. ZAKLJUČAK

Bez obzira na činjenicu što se iz aktualnih revizionističkih nastojanja, kao i iz odnosa prema antifašističkoj baštini, koja je praktično već četvrt stoljeća na udaru u Hrvatskoj, što je za posljedicu imalo više od tri tisuće srušenih partizanskih spomenika, može iščitati suprotno, kolaboracija na prostoru Hrvatske nije činila većinsko opredijeljenje društva. No, organiziranje partizanskog otpora i njegova konačna pobjeda nisu bili uopće jednostavni, ponajprije zbog potpune podrške njemačkih okupacijskih snaga ustaškom režimu, te talijanske suradnje s četnicima i kontinuirane vojne suradnje svih navedenih snaga, okupatorskih i kolaborantskih. Osim ovoga, znatnu podršku koju je kolaboracija imala u vrhovima crkve i mnogim dijelovima društva, nije moguće zanemariti. Imajući u vidu sve navedeno, prosto je nevjerovatno do koje su mjere oni dijelovi društva koji su podržavali kolaboraciju odlučili ignorirati zastrašujuću stvarnost ustaške države, što je slična logika koju koriste njezini današnji apologeti, pokušavajući na istu ravan staviti socijalističku Jugoslaviju i ustašku marionetsku tvorevinu. Da takva teorija ne bi izdržala nikakvu suvislu raspravu, nije uopće sporno, no, da ukazuje na konstantan problem izbjegavanja suočavanja s prošlošću i izdajničkom kolaboracijom, u to nema nikakve sumnje.

Dragan Markovina