Antifa vjesti

Koliko fašizma nam je ostalo?

Koliko fašizma nam je ostalo?

Na tribini Muzeja Jugoslavije pod nazivom ‘Smrt fašizmu?’ sudjelovali su povjesničar Hrvoje Klasić i umjetnik Nikola Radić Lucati pokušavajući povodom 75 godina od oslobođenja Beograda odgovoriti na i danas ključna pitanja

Povodom obilježavanja oslobođenja Beograda u utorak je Muzej Jugoslavije u Beogradu održao online tribinu ‘Smrt fašizmu?’ na kojoj su sudjelovali povjesničar Hrvoje Klasić te umjetnik Nikola Radić Lucati uz moderaciju kustosice Jovane Nedeljković.

Nedeljković je u uvodnom dijelu rekla kako je tema razgovora da li mi danas znamo prepoznati fašizam, kako se odnosimo prema njemu te na koji način se borimo s pojavama koje razumijemo kao fašizam. Prvo pitanje koje je postavila gostima bilo je kako se u današnje vrijeme odaje počast antifašističkom naslijeđu. Pritom je napomenula kako se jučer, uz stroge epidemiološke mjere, slavio Dan oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu.

Klasić je odgovorio kako građani Hrvatske uglavnom ne znaju kada je dan oslobođenja gradova u kojima žive. Dodao je i kako se nigdje ne posvećuje posebna pažnja takvim godišnjicama te da je povijesni revizionizam u Hrvatskoj uzeo više maha nego igdje drugdje na ovim prostorima.

– U Hrvatskoj se gotovo ne obilježavaju događaji vezani uz antifašističku borbu”, rekao je Klasić te dodao kako Hrvatska ipak ima praznik posvećen antifašizmu. No antifašistička praksa, dodao je, u Hrvatskoj je postala anti antifašistička. Kao primjer tome su promjena imena ulica koja se zovu po partizanima kao i srušeni spomenici. Fašizam postaje nešto prihvatljivo, odnosno ustaštvo se počinje izjednačavati s antifašizmom i mladima nije jasno tko se borio na pravoj strani, rekao je Klasić.

Radić Lucati je rekao kako je dan ranije na beogradskom Trgu republike održana izložba o stripovima Mirku i Slavku, a jučer izložba agencije ruskih naoružanih snaga. Na toj izložbi su postavljene fotografije iz oslobađanja Europe gdje su prikazane ruske snage, a Beogradu je posvećen tek manji dio. Uz to, povodom oslobođenja grada položeni su vijenci, no to je bilo sve.

Nedeljković je potom dodala kako se termin fašizam počeo često i olako upotrebljavati u Srbiji te da nije jasno na što se odnosi.

Radić Lucati je rekao kako je s jedne strane došlo do inflacije tog pojma, no s druge strane smatra da je negdje i opravdana njegova upotreba.

– Posle devedesetih, posle bombardovanja gradova, posle logora, posle bratoubilačkog pokušaja osvajačkog rata, pljačkaških pohoda i etničkog čišćenja, mislim da ja ne bi imao hrabrosti ni smelosti da govorim o pobedi nad fašizmom. Ne na prostorima bivše Jugoslavije, ne u današnjem Beogradu – rekao je Radić Lucati.

S druge strane, Klasić je rekao da se kao povjesničar ne slaže da se sve naziva fašizmom ili antifašizmom, jer se time umanjuje bol onoga što su proživljavali ljudi 30-tih i 40-ih godina u Trećem Reichu, NDH, itd. Prema njegovom mišljenju ljudi prečesto uzurpaciju ljudskih prava, medijskih sloboda i demokracije poistovjećuju s fašizmom. Podsjetio je da je to sve postojalo i prije i poslije fašizma u demokratskim i manje demokratskim zemljama te da, primjerice, u Jugoslaviji nije bilo lako reći da si gej osoba pa nikome ne pada na pamet reći da je Jugoslavija bila fašistička.

– Ja bi ostavio fašizam tamo gdje je, rekao je Klasić jer, objasnio je, tako se otvara prostor desnim ekstremistima da diskreditiraju sve negativne pojave i dolazi do borbe interpretacijama i formom, a bitan je sadržaj.

– Da li je život jednog Srbina danas u Beogradu jednak životu jednog Židova u Berlinu ’38. godine? Ipak mislim da nije. Ili u Orbanovoj Mađarskoj danas ili u Mađarskoj ’42. godine?, upitao je Klasić.

Ipak, Radić Lucati kaže da su danas prisutne tendencije koje su vodile kroz povijest u fašizam.

Nedeljković se potom osvrnula na antifašizam te dodala kako je njegov nositelj tradicionalno bila ljevica.

Klasić je rekao kako je u Hrvatskoj situacija bolja nego u Srbiji, jer se već 20 godina ne zna tko će pobijediti na izborima te da se političari boje medija koji ih mogu smijeniti. Ista situacija je i s ljevicom, gdje je SDP još uvijek socijaldemokratska stranka, što god to – kako je rekao – značilo. Dodao je i kako je ponosan što je Hrvatska ušla u europski trend gdje se pojavljuju lijevo-aktivističke pozicije poput Podemosa u Španjolskoj.

– U Hrvatskoj imamo platformu Možemo! koja je jedna moderna lijevo-zelena koalicija različitih stranaka. I to je ono što kod mene ulijeva povjerenje, rekao je. Što se tiče onoga tko se treba boriti za antifašizam, rekao je da je to danas heterogeno.

Nema više one iste radničke klase pa nema ni potrebe za starim partijama. Ta borba je, prema njemu, pitanje obrazovanja i odgoja.

Radić Lucati je rekao da se u Hrvatskoj dogodilo nešto optimistično i fundamentalno logično što se vidjelo na izborima i posvećenost budućnosti jedne političke generacije, što se u Srbiji ne događa.

– Smena generacija je vidljiva u Sloveniji i Hrvatskoj. Kod nas, na žalost, imamo ponavljanje starih obrazaca, rekao je Radić Lucati te dodao da su postojali pokreti koji su obećavali, no onda su se priklonili starim strukturama. Već 13 godina u Srbiji traje situacija gdje ne postoji mlada ljevica koja bi stasala, rekao je Radić Lucati, nego funkcionira na fondacijama i čeka projektne menadžere da im kažu što da rade.

Posljednje pitanje koje je Nedeljković postavila sugovornicima je bilo što pojedinci, odnosno njih dvojica, mogu napraviti po pitanju borbe protiv fašizma.

Radić Lucati je upozorio kako država propisuju memorijalnu politiku, obrazovne narative i restriktivne zakone napravljene prema mađarskim i poljskim primjerima. Revizionizam koji postoji je opasan i stvara historiju koja je opasna, dodao je.

Klasić je rekao da kao profesor i znanstvenik smatra da je znanstveni rad nužan posebno u društvima kao što su naša gdje je revizionistička historiografija u tsunamiju.

– Shvatio sam u jednom trenutku onako gramscijevski, da intelektualci ne mogu biti nezavisna izolirana skupina već da moraju biti javno angažirani”, rekao je Klasić te dodao da se danas knjige više ne čitaju te da se treba okrenuti novim alatima poput televizije, društvenih mreža i slično. Dodao je kako je javni angažman ne njegovo pravo, nego dužnost