Home Yu blog Krah samoupravnog socijalizma i odgovornost SKJ – Vuk Popović

Krah samoupravnog socijalizma i odgovornost SKJ – Vuk Popović

Krah samoupravnog socijalizma i odgovornost SKJ – Vuk Popović

Samoupravljanje u Jugoslaviji svoj korijen vuče iz prakse narodnooslobodilačkih odbora (NOO), osnivanih u toku NOB-a. Osnivanje prvih radničkih savjeta 1949, te usvajanje Zakona o predaji državnih privrednih preduzeća na upravljanje radnim kolektivima koji označava normativno-pravno uvođenje radničkog samoupravljanja, a onda i njegovo nadopunjavanje društvenim samoupravljanjem 1953, označava početak ere samoupravljanja u Jugoslaviji, koja je značila početak procesa prevladavanja državnog socijalizma (etatizma).

Shodno tome, i uloga Partije i ostalih društveno-političkih organizacija morala se prilagođavati u organizacionom, idejno-teorijskom i akcionom smislu. Naime, na dnevni red VI kongresa KPJ shodno tome došlo je pitanje odnosa KPJ prema državi, radničkoj klasi, te ostalim društveno-političkim organizacijama (Narodni front, Savez sindikata, SKOJ, SUBNOR i sl). U promskim dokumentima kongresa istaknuti su:

1) Odvajanje Partije od državne vlasti (što nije značilo i nije bilo identično sa odricanjem od odgovornosti za aparat državne vlasti, već je značilo da Partija umjesto direktivističkog, komandnog odnosa prema istom, zauzima poziciju demokratske borbe mišljenja i argumentovano, snagom ubjeđenja dobija bitku za sopstvene stavove u redovima istog)

2) Napuštanje transmisione prakse, prema kojoj se Partija odnosi komandno prema radničkoj klasi, radnim ljudima i ostalim njihovim društveno-političkim organizacijama, već prethodno navedenim, i usvajanjem mjera prema kojima se Partija pretvara iz faktora vlasti u faktor svijesti (idejno-političku usmjeravajuću snagu), koja nastupa snagom ubjeđenja kroz demokratsku borbu mišljenja)

3) U znaku toga, Partija mijenja svoje ime u Savez komunista (SK), a uz nju svoje ime mijenjaju i ostale DPO: Narodni front u Socijalistički savez radnog naroda, SKOJ u Savez omladine i sl)

Međutim, stvarnost nije tekla prema gore naznačenim smjernicama programskih dokumenata. Naime, iako su te mjere normativno-pravno proklamovane, od istih se uprkos objektivnim i subjektivnim teškoćama odstupalo i u određenim periodima dovodilo do velikog raskoraka između normativnog i stvarnog.

1) Objektivne teškoće:

Jugoslavija se susrela kako sa problemom neravnomjernog razvitka proizvodnih snaga društva, tako i sa problemom prevladavanja etatističko-birokratskih odnosa u društvu. U skladu sa tim, nakon određenog vremena postavilo se pitanje odlučivanja o proširenoj reprodukciji.

U znaku teze da “ko odlučuje o proširenoj reprodukciji, ima vlast u društvu”, krenulo se u privredne reforme 60tih, koje su trebale osnažiti samoupravljanje. Pala je odluka da se raspuste Savezni investicioni fondovi kao glavni akumulatori viška vrijednosti stvorenog u jugoslovenskoj privredi, i prebacivanje tih sredstava na banke, poslovodne organizacije, reeksportere i sl na republičko-pokrajinskom nivou.

Time se mislilo da će to dovesti do snaženja samoupravljanja, ali uprkos tome, došlo je do stvaranja novih otuđenih centara ekonomske moći i tendencije njihovog povezivanja sa centrima političkog odlučivanja, konkretno do pojave tehnokratije i njenog povezivanja sa političkom birokratijom.

Borbu protiv saveznog etatizma pod vođstvom samoupravno-demokratskih snaga u tom kontekstu iskorištavale su i republičke tehnokratsko-birokratske snage, nastojeći im dati svoju intonaciju u vidu pojednostavljivanja logike deetatizacije i decentralizacije, svođenjem istih umjesto na istovremeno jačanje samoupravljanja, na puko prenošenje nadležnosti sa federacije na republike i pokrajine, pa i opštine, što je bilo u skladu sa vizijom stvaranja i učvršćivanja njihovih monopola na republičko-pokrajinsko-opštinskom nivou.

Tehnokratsko-birokratske snage iako oslabljene aktivnostima SKJ kroz ustavne amandmane iz 1971, smjene što kompletnih rukovodstava SK, što pojedinaca iz istih (smjene pojedinaca ili kompletnih rukovodstava SK Hrvatske, SK Srbije, SK Makedonije, SK Slovenije), nastavile su da jačaju uprkos i normativno-pravnim izmjenama, uključujući i donošenje Ustava SFRJ 1974. i Zakona o udruženom radu 1976, vješto se koristeći kako privrednim i društvenim teškoćama, tako i samim normativno-pravnim aktima, kroz formalno pridržavanje samoupravnih procedura uz grubo kršenje samoupravnih prava radnika i radnih ljudi iza kulisa.

Tako je jedna protivrječnost — ona između samoupravljanja i saveznog etatizma — samo formalno zamijenjena suprotnošću između samoupravljanja i republičko-pokrajinskog, regionalnog etatizma. Proces snaženja republičko-pokrajinskog zatvaranja, etatizma i autarkije, otpočeo je, dakle, potkraj sedme i početkom osme decenije.

Snaženje republičko-pokrajinskog etatizma i tehnobirokratizma dovelo je do snaženja zatvaranja u republičko-pokrajinske granice, koje nije bilo samo sebi cilj već u funkciji suprotstavljanja procesu samoupravnog udruživanja rada.

U skladu sa svim prethodno navedenim, imali smo pojave:

a) nadređenosti pravno-političke nadgradnje ekonomiji, nauci, kulturi, te ostalim oblastima društvenog života i njezina neusklađenost sa orijentacijom na samoupravno-socijalistički razvitak

b) zapostavljanja nauke i nedovoljan razvoj i primjena stvaralačke marksističke misli u društvenoj praksi

c) neefikasnost privređivanja i neizgrađenost sistema ekonomske i dr motivacije pojedinaca, privrednih organizacija (OUR-a) za bolji i produktivniji rad (tu valja istaći pojave neuvažavanja djelovanja zakona vrijednosti ispoljene u pretjeranom administrativnom miješanju u privredu u ime zaštite samoupravljanja čime su se u stvari pojavljivale situacije u kojima se gubila razlika između opravdane državne intervencije i jačanja etatizma i tehnobirokratizma; neusklađenost bankarsko-kreditnog sistema – pojave plaćanja robe OOUR-ima od strane banaka uprkos tome kako se ista realizovala na tržištu, čime se s jedne strane uticalo na pad produktivnosti istih, a s druge strane na porast zaduženosti privrede)

d) Niza teškoća u razvoju delegatskog sistema (pojave odvojenosti delegata od delegatske izborne baze, samoupravnih organa, neodgovornost prema istoj uz odgovornost partijskim komitetima, komplikovanost, neracionalnost nekih rješenja, nedovoljno iskustvo funkcionisanja i ostvarivanja, nerazrađenost i nedograđenost brojnih pitanja, ostaci stare svijesti i prakse, pretenenzije zatvaranja u institucionalne i teritorijalne okvire, neracionalnost i prefosiranost samoupravnog interesnog organizovanja i delegatskog odlučivanja, nedefinisana i nedovoljno afirmisana pozicija delegacije, nedovoljna i neadekvatna stručna pomoć, te neadekvatan sistem informisanja, i sl.

Ispoljene su i brojne teškoće u ostvarivanju delegatskog skupštinskog sistema, njegove podređenosti nacionalno-teritorijalnoj, umjesto radničko-klasnoj strukturi društva, pa sve do mnogih neracionalnosti u domenu organizacije delegatskog sistema odlučivanja.

e) Neusklađenosti uloge tzv.subjektivnog faktora (partija, društveno-političke organizacije, nauka, kultura, prosvjeta i sl)

2) Subjektivne teškoće:

Na planu subjektivnih teškoća dolazimo do problema kako unutar Partije, tj. Saveza komunista – problema ostvarivanja njegove avangardne uloge u društvu, tako i do problema njegovog odnosa prema drugim društveno-političkim organizacijama i uopšte prema samoj radničkoj klasi i radnim ljudima, njegove klasno-socijalne strukture i sl.

Što se tiče promjenjivosti njegove klasno-socijalne strukture, valja istaći da iako je dolazilo do pojava recimo s jedne strane napuštanja članstva SK od strane dijela radnika, te povećanja broja službenika, činovnika, uključujući tu i profesionalne političare, to ne znači da se ideologija SK automatski mijenjala iz radničke, socijalističke i komunističke u tehnokratsko-birokratsku.

U skladu sa dijalektičkim prilazom, kvantitet automatski ne prerasta u kvalitet, pa se tako u ovom slučaju prodor antisamoupravnih ili bolje rečeno pseudosamoupravnih idejno-političkih shvatanja u Savez komunista nije dolazio automatski sa mijenjanjem klasno-socijalne strukture unutar SK, već je zavisio od niza okolnosti objektivne i subjektivne prirode, od kojih smo one objektivne prirode dosad naveli, pa je red da navedemo i one subjektivne kao što su:

1) sporosti u napuštanju forumskog rada

2) usporenost procesa odvajanja Partije od državne vlasti

3) uspavanost, opijenost normativnim idealizmom (ova pojava ispoljila se naročito tokom 70tih godina)

4) prodor elemenata federalizma (tendencija partijskog federalizma) na organizacionom i radnom, akcionom planu SK

Među najpreciznijim ocjenama neprilagođenosti subjektivnog socijalističkog faktora daljem socijalističkom razvoju u Jugoslaviji, izdvojićemo mišljenje dr Radovana Radonjića:
“Stapanje organizovanih socijalističkih snaga sa institucijama sistema i preuzimanje poslova koji im ne pripadaju ogromno je smanjilo njihovu spremnost i sposobnost da shvate kako time ne doprinose ni ostvarivanju društvenog projekta za koji su se opredijelile, niti pak sopstvenoj afirmaciji i emancipaciji od pozicije pukog transmisionog mehanizma za sprovođenje odluka državnih organa.

Zanemarujući te dispozicije i vjerujući da već samo njihovo prisustvo u sistemu garantuju njihovu apsolutnu progresivnost i socijalističku samoupravnu usmjerenost, organizovane socijalističke snage su:

a) faktički djelovale na liniji odbrane pozicija i interesa onih dijelova profesionalnog političko-upravljačkog sloja kojima ne odgovara bilo kakva stvarna promjena postojećeg rasporeda snaga društvene moći;

b) lišavale sebe mogućnosti da, kao unutrašnji revolucionarni činilac političkog sistema, usmjeravaju razvoj i djelovanje njegovih institucija i mehanizama u pravcu i na način koji će omogućavati da se položaj i interesi radničke klase objektiviziraju naspram drugih društvenih grupa i socijalnih slojeva i odnose konkretnu i istorijsku prevagu nad njima;

c) sve dublje tonule u oportunizam i pragmatizam, istovremeno šireći iluziju da je u jednom socijalističkom društvu dovoljno da se ustavnom materijom proklamuju, formalno-institucionalnim rješenjima »podupru« i »prenesu u nadležnost« u radničkoj klasi pojedini epohalni zadaci (ovladavanje dohotkom, slobodna razmjena rada, slobodno izražavanje i demokratsko usklađivanje mnoštva samoupravnih interesa i slično) — pa da ovi budu i ostvareni.

Sve je to doprinijelo da se znatan dio organizovanih socijalističkih snaga, suprotno svojim programskim opredjeljenjima, objektivno i dalje javlja u ulozi branioca poretka u kome su prisutni razni oblici političkog otuđenja, relativne osamostaljenosti organa države i isprepletenosti sopstvenog djelovanja sa elementima vršenja vlasti.

Na toj osnovi održale su se i ojačale brojne birokratsko-etatističke tendencije i manifestacije dogmatske svijesti, a razvila se i teza da jugoslovensko društvo već raspolaže svim ključnim rješenjima, budući postojeća normativno-pravna struktura političkog i ekonomskog sistema navodno obezbjeđuju emancipaciju radničke klase od uticaja otuđenih sila i čini je realnim subjektom svekolikog društvenog kretanja.”

(dr Radovan Radonjić; Neostaljinizam)

Ako uzmemo u obzir sve dosad navedene elemente, jasno je zbog čega je vremenom došlo do birokratizacije SKJ i zašto se ista nastavila tokom 80tih uprkos normativno-pravnim izmjenama, pa i smjenama koje su se događale u rukovodstvima početkom 70tih godina. Odlazak sa scene većine revolucionara “stare garde”, posebno drugova Kardelja i Tita, socijalistička Jugoslavija je dosta izgubila i na scenu su došli manje sposobni politički rukovodioci, kojima u većini i nije bilo stalo da se rješavaju problemi zbog kojih je zemlja sve više tonula u ekonomsku i na kraju u političku krizu.

Tehnokratsko-birokratske strukture koje su se “do juče” koristile samoupravnim pravnim aktima pretvarajući ih u puke fraze, krajem 80tih, imajuću u vidu promjene koje su se događale u vidu globalne izmjene odnosa snaga u svijetu i urušavanje tzv.realsocijalističkih režima u Varšavskom paktu, uključujući i SSSR, kao i u drugim dijelovima svijeta tipa Afrike i sl, došle su pred raskršće alternativa:

Ili da se orijentišu na neki vid socijalizma “čvrste ruke”, tj.neostaljinizam ili da pristanu na otvorenu restauraciju kapitalizma kalkulišući šta je u datom trenutku za njih najpovoljnije došlo čak do sukoba republičkih tehnobirokratija na 14.kongresu SKJ, što se ispoljilo u vidu s jedne strane zalaganja slovenačkog i hrvatskog SK za konfederaciju i partijski federalizam, a s druge strane srbijanskog i crnogorskog SK za “čvrstu” federaciju (centralistički ustrojenu) i SKJ kao partiju “čvrste ruke”.

U znaku učvršćivanja stečenih monopolskih pozicija u društvu, tehnokratsko-birokratske snage definitivno odbacuju projekat samoupravno socijalizma (iako ne na naglo, već postepeno; sjetimo se samo donošenja Zakona o preduzećima 1988, te Zakona o radnim odnosima 1990), kao “mač s dvije oštrice” ( jer je njegovo dosljednije ostvarivanje značilo udar na tehnokratsko-birokratski monopol odlučivanja) i orijentišu se na obnovu višepartijskog sistema i restauraciju kapitalizma, koja je kod nas sprovedena u krvavom razbijanju SFRJ.

Kritika novoljevičarske jednostrane kritike SKJ:

Iako SKJ kao partija radničke klase ima najveći dio odgovornosti (dio, dakle ne svu) na sebi za sudbinu minulog samoupravnog socijalizma, ne bih se složio sa načinom intoniranja kritike istog od strane domaćih protagonista tzv.nove ljevice.

Naročito ne sa stavom o “amoralnosti” kritike SKJ adresirane na račun praxis filozofije i njezine akademsko-marksističke pozicije, čiji su se stavovi čas ispoljavali kao anarholiberalizam, čas kao ultraljevičarsko sektaštvo (kritici naročito valja podvrći njezin stav kako je kritika stvar samo intelektualaca, a ne i političara ili bilo kog drugo), a pogotovo ne sa konstatacijom o birokratiji kao “vladajućoj klasi”, gdje autor kritike očigledno previđa činjenicu da birokratija uprkos tome što se može odmetnuti u snagu iznad radničke klase i društva, ipak ne posjeduje ona suštinska obilježja vladajuće klase, već predstavlja posrednički društveni sloj.

Ali, realno šta i očekivati od kritika sa pozicija “nove ljevice”? Naime, “nova ljevica” iako u sebi nosi i progresivna strujanja, opterećena je i onim konzervativnim, što se ispoljava naročito kada je u pitanju odnos prema buržoaskoj demokratiji, višepartijskom sistemu, gdje ista često iskazuje nekritički stav apsolutiziranja parlamentarnih političkih institucija.

Na taj način “nova ljevica”, naročito u uslovima kada je radnička klasa izvojevala političku pobjedu socijalizma, snagama socijalizma servira na dnevni red pitanje borbe za vlast, umjesto pitanja ostvarivanja bržeg razvoja proizvodnih, socijalističkih i samoupravnih odnosa, te tako svjesno ili nesvjesno utire put kako snagama otvorene buržoaske kontrarevolucije, tako i onim drugim, etatističko-birokratskim, tehnokratskim.

Yu nostalgija

 

Exit mobile version