Milka Planinc piše za list 11. dalmatinske brigade ’44: Oslobađanje Knina od Nemaca, četnika i ustaša

Milka Planinc

Mart 1985: U “Glasniku”, lista Jedanaeste dalmatinske brigade, zapazili smo tekst o podvizima tri hrabre partizanke.

Napisala ga je pomoćnik političkog komesara čete Milka Planinc…

Jedinice Osmog dalmatinskog korpusa NOVJ otpočele su kninsku operaciju 26. novembra 1944. Teške borbe protiv nemačkih, četničkih i ustaških snaga vođene su sve do 4. XII 1944, kada je Knin konačno oslobođen.

Prema nepotpunim podacima, neprijatelj je pretrpeo ogromne gubitke – 6.555 mrtvih i 4.258 zarobljenih vojnika i oficira.
Jedinice Osmog dalmatinskog udarnog korpusa NOVJ imale su 629 poginulih, 2.275 ranjenih i 126 nestalih boraca i starješina.
U arhivi Vojnoistorijskog instituta JNA pronašli smo “Glasnik” – list Jedanaeste biokovske dalmatinske brigade. Brigadu su sačinjavali po jedan bataljon Makarskog, Imotskog i Neretljanskog partizanskog odreda.

Formirana je u selu Kozici, na ustaničkom Biokovu, 2. oktobra 1943, kao Biokovska brigada. Na dan formiranja imala je oko 800 boraca. Desetog oktobra 1943. ušla je u sastav Dvadeset šeste dalmatinske udarne divizije NOVJ, kao Jedanaesta dalmatinska brigada.
Naziv udarna dobila je 26. juna 1944. za postignute uspehe u dotadašnjim borbama.

Naprijed drugovi, naprijed bombaši!

U decembarskom broju brigadnog lista 1944. godine, koji je za štampu pripremio i izdao Kulturno-prosvetni odbor brigade, na strani 29 zapazili smo tekst o podvizima mladih partizanki, koji je napisala Milka Planinc, tada pomoćnik političkog komesara Prateće čete Drugog bataljona Jedanaeste biokovske dalmatinske brigade, danas predsednik Saveznog izvršnog veća i član Centralnog komiteta SKJ. Prenosimo ga u celini.
“Ranom zorom krenuo je naš bataljon iz oslobođenog Drniša prema Kosovu (kninskom) gdje se neprijatelj utvrdio. Stigli smo u selo Biočić. Par riječi borcima i starješinama uputio je komandant. Komandiri četa krenuli su u susret neprijatelju. Pođoše borci i kroz samih pet minuta otvori se paljba s obje strane.

Prvi neprijateljevi bunkeri su pali. Ide se naprijed. Stiglo se pred brisani prostor i trebalo je za časakstati. Ali drugarica Gabrijela ne haje za opasnost, ne sluša drugove koji je zovu da se zaustavi. I previše je zaslijepljena mržnjom na neprijatelja.

Jurne kao tane pred stroj i za čas je pred bunkerom neprijatelja. Puna mladalačkog zanosa, viknu:

‘Naprijed drugovi, naprijed bombaši!’

Ali neprijateljski rafal bio je brži: pet metaka iz šarca i hrabra Gabrijela zauvijek zamuknu. Njena topla mladalačka krv obli kamenje kraškog Kosova. Ona je izbačena iz stroja, ali njene riječi ponoviše se kao jeka iz grla ostalih boraca bataljona.
Jurnu druga četa, bombaši naprijed, ostali za njima. Neprijatelj osu žestoku vatru po njima. ‘Bolničarka!’, čuje se dozivanje čas sa jednog, čas sa drugog krila.

Hrabra Slavica, bolničarka te čete, ne traži zaklona, ona čuje samo zov ranjenika i kroz gustu i ubitačnu vatru neprijateljskih mitraljeza jurnu da im pomogne. I Slavica je životom platila svoju hrabrost. Granata odnekud doletje, nekoliko gelera u trbuh, i hrabra Slavica je pala teško ranjena.

Drugovi je ponesoše, pružena joj je hitna pomoć, stigla je i do bolnice, ali uzalud. Rana je bila preteška da bi mogla preboljeti, i Slavica je izdahnula.
I druga naša bolničarka dala je svoj mladi život u borbi na Kosovu.
Bilo je još juriša, još borbi. Naši bataljoni, oslobađajući Kosovo, došli su do poslednjih neprijateljskih uporišta ispred Knina. Mora se ići naprijed.
Naš Treći bataljon krenuo je prema Oštroj glavici. Već se približavaju vrhu kote. Borba je ogorčena, mora se naprijed, jer neprijatelj zna da mu je to poslednje uporište i žilavo ga brani.
Dvadeset šaraca i osam teških mitraljeza sasuli su ubitačnu vatru na naše borce, partizanske jurišnike. Bilo je mnogo ranjenih. Bolničarke su se prebacivale od jednog ranjenika do drugog. Kao hitre srne.

Najagilnija, ne pazeći na sebe, bila je Lucija. Vrijedna i neustrašiva partizanska bolničarka, i ona je pala smrću heroja. Nije joj trebala pomoć. Ostala je na mjestu mrtva i treća partizanska bolničarka naše brigade.
Tri dobre, nadasve hrabre bolničarke, tri svijetle uspomene za sve one koji su ih poznavali, koji su vidjeli i znali cijeniti njihovu požrtvovanost i ljubav prema krvavim ranama, krvavim rukama, prema iznakaženim tjelesima svojih ratnih saboraca – svojih drugova.
One su poginule vršeći savjesno svoju patriotsku dužnost. Na njihova mjesta došle su druge, ali one su ostale u sjećanju svima nama, ostale su kao krvava rana koju treba izliječiti.
I liječe je naši borci, liječe krvavim jurišima, uništavajući sve više krvnika.
Završena je bitka na Oštroj i Crnoj glavici, oslobođen je Knin. Čitav teren natopljen je krvlju mrskog neprijatelja. Naši borci se osvećuju. Osvećuju se za sve patnje i nevolje, osvećuju se za sve one koji su kao Gabrijela, Slavica i Lucija i bezbroj junaka pali u borbi za slobodu.”

Više od 25.000 žena boraca zauvek je ostalo na mnogim poprištima revolucije

U stroju NOVJ borilo se više od 100.000 žena Jugoslavije. Bile su neustrašivi borci, bombaši, puškomitraljesci, bolničarke, lekari, komandiri, komandanti, politički komesari i ilegalci.
Časno su izvršavale postavljene zadatke.
Više od 25.000 žena boraca zauvek je ostalo na mnogim poprištima revolucije, od Triglava do Đevđelije, i od Palića do Palagruže.

Od 45.000 ranjenih žena, 3.000 su kraj rata dočekale kao teški ratni vojni invalidi. Tokom rata 2.000 žena, pripadnika NOVJ, unapređeno je u oficirski čin. Posle rata, dve od njih – lekarke dr Roza Papo i dr Slavica Blažević, unapređene su u čin general-majora JNA.
Za herojska dela ispoljena u toku NOR-a, 91 žena proglašena je za narodnog heroja Jugoslavije. Ženama borcima dodeljeno je 3.344 partizanske spomenice 1941.
Preko 600.000 Jugoslovenki stradalo je u fašističkim zatvorima i logorima u Jugoslaviji i širom Evrope.