Narod koji 30 godina ne razumije nista.

Tamo negdi devedesetih godina prošlog stoljeća u jeku terora nekih zločestih i primitivnih ljudi kojima je bilo sve dopušteno, ima san strah: Šta ako me pribiju? Šta ako me ubiju? Tada se gledalo imaš li i kap srpske ili muslimanske krvi u sebi, je li ti “ne daj bože” koja baba ili dida sa “krive” strane, je li otac bija komunista.

I nije se bilo lako onda zaposlit ako nisi kršćanin katolik , moga si bit eventualno perač auta ili fizički radnik, a to san i bija. Iživljavanje nad onima koji nisu bili za dom spremni bilo je kao igre bez granica. Danas neki karakterni jebivjetri sa lažno live strane imaju amneziju, i ko fol “ne sićaju” se tog terora. Boje se svoje sjene, a pametuju drugima kako da žive i šta da misle. Jedno jutro san se probudija i reka: dosta je! Neću se više bojat fašista.!

Živit ću ka slobodan čovik kako ja oću i kako je mene volja.! Ni dida mi se nije boja crnih, neću ni ja! Više nisan spušta glavu kad bi vidija bjesne kromanjonce, gleda bi ih u oči. Biti hrabar i odriješit javno vrlina je rijetkih ljudi u ovoj državi.

Svi izigravaju borce za narod i ljudska prava, a samo su uhljebi koji žele napunit dzepove i udebeljat svoje oveće guzice. Ostali šute ko pi- kice i čekaju da se drugi izbore za njihova prava. Ne ide to tako, brale. I svoju dicu oni uče da budu beskičmenjaci, pokornici, nekarakteri i loše sluge loših gospodara.

Kad ih to dite otpizdi u starački dom jednog dana, onda ide pitanja: di san to falija sa svojon dicon? Falija si u svemu, jer nisi dicu učija ni ljudskosti i empatiji, već pokornosti i vjerovanju da mitovi određuju ljudsku sudbinu. A narod ko narod, 30 godina stalno glasa za one iste opcije koje su mu dicu potirale zauvik sa kućnog praga, osiromašile ih, i bacili u financijske okove lihvarskih banaka. Takvima je važnije šta ima u tuđen loncu, u tuđen krevetu, u tuđen novčaniku, nego da se izbore za bolji život.

Ovo je zemlja u kojoj se bolje od kruva i jogurta prodaju lažna obećanja, loše bajke, i neostvarive gospodarske projekcije. Nismo ni zaslužili bolje, ovu utakmicu igraju drugorazredni pokorni stranački igrači bez poštenja, znanja, i svoga ja, i svi imaju istu političku orijentaciju: kleptomanija i uhljebništvo. Boja dresa je ovde ionako bitna samo misec-dva dana prije izbora, a posli izbora svi dresovi su manje više u nijansama crne boje. Ko misli drugačije, živi u paralelnom svemiru.