PRAŠNJAVI CRVENI ADRESAR

Izvadim danas sa ormara onu izlizanu kutiju cipela “Borovo” u kojoj su stare crno-bijele fotografije. Preletim pogledom preko mojih školskih fotografija i gledam prvo one likove koji su izgubili na ruletu sudbine: Damir, Goran, Antonija, već godinama putuju nebeskom prerijom. Moja prijateljica Milena, ona iz moje knjige, smije se sa fotografije okružena golubovima na splitskoj Prokurativi. Nju nisam prebolio ni nakon tridesetak godina, niti ću. Sa neke fotografije moja pokojna majka se smije meni i mojoj braći. Na jednoj fotografiji Tito ozbiljno gleda u daljinu. Uredno složim fotografije, stavim ih na dno kutije. Gledam u kutiji stare jugoslavenske značke na podlošku, moju pionirsku maramu, plavu kapu sa crvenom zvijezdom i stari prašnjavi crveni adresar.
Uzmem taj adresar u ruke, i osjećam kako ulazim u vremeplov nemoćan da se obranim. Kad sam otvorio prvu stranicu adresara, ona prašina sa adresara mi sklizne kroz prste po zraku. I kao da čaroban prah leti oko mene, a pred očima mi pleše galerija likova iz prošlosti. I gledam te adrese, neke ljude više ne pamtim, kao da mi “parkins” nudi prijateljstvo. A onda u adresaru prepoznam neko ime, neki broj fiksnog telefona, neku adresu. Igraju se priče po mojoj glavi, prošlost je uvijek jača od čovjeka. I vrtim te stranice adresara, kao da opet imam 23 godine i pijem francuski konjak iz duty fre shopa, i pušim sarajevski crveni marlboro. Neke adrese me sjećaju na prva druženja, na prvo pijanstvo, na beogradsku djevojku. Na kraju adresara vidim pokidani papir na zadnjoj stranici i rupica na papiru. i sam sebi kažem ne sjećaš se ništa, nemoj dalje gledati. I vidim piše Ileana, ali je iskidan papir gdje je pisala adresa i broj telefona. I odvrtim taj crno.bijeli film o velikoj ljubavi sa Ileanom, o vojnom premještaju njenog oca iz Splita u Makedoniju, o šest mjeseci ljubavi preko žice. I sjetim se da me prestala zvati iz Makedonije, nije me zvala 43 dana i 12 sati. I onda je zazvonio telefon, majka mi je dala slušalicu, a Ileana je nešto pričala, ne znam šta. Samo se sjećam da mi je na početku razgovora rekla da je trudna sa nekim frajerom. Nakon toga, ne sjećam se više ničega, samo znam da sam mirno spustio slušalicu telefona na postolje. I sklopim taj crveni adresar i vratim ga u kutiju. Poklopim kutiju i stavim je na ormar. E da, znate ona Ileanina adresa što je bila pokidana na papiru? Mirka Kovačevića Lale 11, a telefon 536 i neke dvojke. Pamti mozak ono što srce memorira.
Laku noć, jazeri.