Svaki jezik mora u lingvistici imati svoje ime. Nazivi koji pišu u današnjim ustavima hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik nisu za lingvistiku prihvatljivi jer „sva tri imena trenutno označavaju jedno te isto, a budući da različita imena sugeriraju različitost, iz toga proizlaze problemi” (Raecke 1996: 22).
Na južnoslavenskim prostorima „Srbi nazivaju sada svoj jezik srpski, Hrvati hrvatski, iako se obje varijante ne razlikuju bitno jedna od druge” (Mattusch 1999: 74) i „jedno je sigurno: hrvatski i srpski su jedan te isti jezik” (Hetzer 1993: 33). Podudarna situacija je i „u Indiji, gdje su svakodnevni govoreni urdski i hindski ustvari isto, potpuno jednako kao govoreni hrvatski i govoreni srpski” (Fishman 1997: 128).
Nacionalni ideolozi forsiraju različita imena kako bi sugerirali da se radi o različitim jezicima. S tim ciljem izlaze i gramatike s jednodijelnom oznakom jezika: Gramatika bosanskoga jezika, Gramatika hrvatskoga jezika, Gramatika crnogorskog jezika, Gramatika srpskoga jezika, što bi trebalo značiti da je riječ o različitim jezicima.
Međutim, da bi se radilo o različitim jezicima potrebno je mnogo više od različitog imenovanja jezika. Jer ako je sadržaj spomenutih knjiga najvećim dijelom podudaran kao što i jest, onda u lingvistici ne pomažu različiti nazivi. Kad bi različiti nazivi dokazivali da se radi o različitim jezicima, onda bi Škiljanov (1990: 63) „anegdotalni karakter situacije u kojoj je svaki Hrvat od rođenja poliglot, jer osim vlastitog jezika poznaje i jedan strani jezik, srpski” danas bio još dodatno pojačan time što svaki Hrvat nakon rođenja zna već četiri jezika: hrvatski, srpski, bosanski/bošnjački i crnogorski.
Raecke (1996: 20) kritički primjećuje „da je u zadnje vrijeme postalo gotovo moda potpuno poricati postojanje srpskohrvatskog, tj. ne samo tvrditi da on trenutno više ne postoji nego čak ići tako daleko da se poriče da je ikada postojao (to se događa prvenstveno u Hrvatskoj, ali ne samo tamo)”. S obzirom da je teško mijenjati sadržaj jezika, posegnulo se za promjenom imena jezika: „budući da se pojedinačni standardni oblici teško mogu lingvistički razgraničiti jedan od drugog i da je čitav problem ideološki opterećen, pridavano je imenu jezika nadproporcionalno veliko značenje” (Blum 2002: 128). Pritom se zaboravlja da „ne može ime napraviti od nekoliko jezika jedan ili od jednog nekoliko” (ibid.: 153).
O raskoraku između lingvistike i službenog uvođenja jednodijelnih naziva govori se i u najvećoj svjetskoj lingvističkoj enciklopediji, The encyclopedia of language and linguistics, gdje pod natuknicom Serbo-Croat piše: „s raspadom federacije i nezavisnošću Hrvatske moguće je da će nazivi hrvatski i srpski postati uspostavljeni kao službeni nazivi. Međutim, premda je politički oportuno naglašavati razlike između tih dviju varijanata, sugestija da su one postale dva različita jezika ostaje lingvistički neodrživa” (Hawkeswort 1994: 3857).
Tvrditi da se radi o različitim jezicima „značilo bi prenositi nacionalističko razmišljanje u lingvistiku i slavistiku” (Pohl 1996: 214). Jer Hrvati, Srbi i Bošnjaci „bez obzira što tvrde suprotno, govore i danas jedan te isti jezik, kojeg jedni nazivaju ’bosanski’, drugi ’srpski’, a treći ’hrvatski’” (Mappes–Niediek 2005: 30).
Proučavajući muslimanske grupe u raznim dijelovima BiH, Miedlig (1994: 42) zaključuje: „Svim grupama je zajedničko da jezik ne dolazi u obzir kao sredstvo razgraničavanja i kao poseban kulturni činilac i činilac integriranja grupe jer je isti kao kod Hrvata i Srba u svim bitnim točkama”. I „svi koji su odrasli u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu govore govorom svog grada bez obzira da li su Srbi, Muslimani ili Hrvati. Tako može jedna te ista varijanta jezika nositi ime ’bosanski’, ’srpski’ ili ’hrvatski’.
Ta razlika u nazivanju ne počiva ni na kakvom jezičnom kriteriju, nego samo na nacionalnoj pripadnosti govornika” (Mappes–Niediek 2005: 30). A nacionalna pripadnost govornika nije kriterij za nazivanje jezika, npr. Švicarac ne govori švicarski, Belgijanac ne govori belgijski, Kanađanin ne govori kanadski, Austrijanac ne govori austrijski, Argentinac ne govori argentinski itd.
Nekoliko jednodijelnih oznaka (hrvatski, srpski, crnogorski, bosanski/bošnjački) nije za lingvistiku prihvatljivo jer one bi značile da se radi o nekoliko jezika, što nije slučaj. Prihvatljiva bi bila jedna jednodijelna oznaka koja bi pokrivala čitavo jezično područje. Kod većine drugih policentričnih jezika i koristi se od starta jedan jednodijelni naziv, npr. engleski, španjolski, njemački. To ne znači da nacija po kojoj se jezik naziva može nametati drugim nacijama svoju varijantu, niti znači da nacije koje nisu spomenute u imenu jezika nisu nacije, a ne znači ni da među njima nema jezičnih razlika.
Ali naspram tih primjera, u južnoslavenskom slučaju se činjenica da sve strane govore istim jezikom označava već stoljeće i pol u lingvistici ne jednom jednodijelnom, nego dvodijelnim oznakama jezika. Dvodijelnu oznaku prvi je upotrijebio 1824. Jacob Grimm (Lencek 1976: 46; Pohl 1996: 209–210), od 1836. je Jernej Kopitar jednoznačno koristi kao naziv jezika.
Pojavila se već 1854. i 1859. i u gramatikama zagrebačkih autora, dok se u gramatikama srpskih autora u to vrijeme još „nastavila tradicija srpskih gramatičara da svoj jezik nazivaju srpskim” (Lencek 1976: 49). To znači da je dvodijelni naziv više u skladu s tradicijom hrvatskih gramatičara nego srpskih, i da se dvodijelni naziv prvo koristio u zagrebačkim gramatikama a tek onda se proširio u gramatikama na stranim jezicima u inozemstvu: 1865. na njemačkom, 1867. na talijanskom, 1869. na francuskom, 1883. na engleskom itd. (ibid.: 50).
Od dvodijelnih oznaka je internacionalno najproširenija bila i ostala oznaka srpskohrvatski jezik (Blum 2002: V). Varijacije dvodijelnog naziva su i srpsko–hrvatski, hrvatsko–srpski, hrvatski ili srpski, ali već je i Brozović (1988: 4) konstatirao da svi dvodijelni nazivi znače isto i da je među njima najbolji naziv bez crtice i bez ili.
Zašto je najprošireniji naziv u svijetu srpskohrvatski a ne hrvatskosrpski, može se objasniti time što je broj srpskih govornika dvostruko veći od hrvatskih, a osim toga, kako podsjeća i Herrity (22001: 423), štokavski koji je postao standardnim jezikom materinski je svim Srbima, dok je kod Hrvata materinski samo onima koji nisu kajkavci ili čakavci.
Budući da je oznaka srpskohrvatski od 19. st. ustaljen naziv u lingvistici, ona ima prednost naspram bilo koje druge potencijalne oznake. Kroatisti danas nastoje relativizirati tradiciju dvodijelnog naziva govoreći: „taj naziv uopće nema tako respektabilno dugu tradiciju (počinje se upotrebljavati u drugoj polovici 19. stoljeća)” (Pranjković 2008: 137).
Zaboravljaju da upravo od tada postoji i standardni srpskohrvatski jezik, pa je sasvim logično da se i naziv za taj standardni jezik počinje od onda koristiti. Do tog razdoblja područje Slavonije, Dalmacije i Hrvatske nije povezivao neki domaći nadregionalni jezik, što znači da je srpskohrvatski prvi takav nadregionalni jezik na spomenutom području.
Usput rečeno, Gröschel (2009: 10) napominje da je dvodijelnu oznaku srpsko–hrvatski koristio već i Ljudevit Gaj, te da stoga „Pranjković (2004, 188) se, dakle, vara kad nastanak te složenice datira u ’drugu polovicu 19. stoljeća’”. A „kod bosanskog franjevca Ivana Franje Jukića, predstavnika iliraca, već 1842. nalazimo obrnuti redoslijed složenice: hrvatsko-srpski” (Gröschel 2009: 10).
Dvodijelni naziv uklopljen je u modele lingvističkog nazivlja: „U stranoj je jezičnoj znanosti najuobičajeniji naziv srpskohrvatski jezik, po načelu kojim se razni složeni lingvistički nazivi tvore prema krajnjim članovima, npr. indoevropski jezici obuhvaćaju i indoevropske jezike između Indije i Evrope.
Taj se naziv upotrebljava i u dobrom dijelu domaće jezične znanosti” (Brozović 1988: 4). Iz navedenog citata se vidi da se nazivu srpskohrvatski ne može zamjerati što nema bosansku i crnogorsku komponentu jer dvodijelna oznaka ne znači da su njome obuhvaćene samo imenovane dvije komponente, nego da su one rubovi jezičnog područja u koje je uključeno i ono što se nalazi između njih. Isto tako, redoslijed komponenata ne znači davanje prednosti komponenti koja je prva, nego su oba „sastavna dijela logički ravnopravna” (Gröschel 2001: 162).
Brozović (2005: 68) navodi kao dvodijelni naziv i karačajevskobalkarski jezik, i dodaje da također „Karačajevci i Balkarci geografski su razdvojeni”. U svjetskoj lingvistici poznati su i drugi primjeri dvodijelnih naziva jezika sastavljeni od imena etnosa kao u slučaju srpskohrvatskoga.
Gröschel (2009: 30) nabraja neke od njih: afarosahoški jezik, achêoguayakijski jezik, damaraonamaski jezik, arifamaominafiaski jezik. Kod njih se koristi i obrnuti redoslijed komponenata kao i kod srpskohrvatskoga (ibid.). Dvodijelno imenovanih jezika ima na svim kontinentima, npr. burjatomongolski jezik (Azija), jugambehobundžalunski jezik (Australija), nilskonubijski jezik (Afrika), pasamakodijskomalisetski jezik (Amerika).
I srpskohrvatski jezik u Evropi je primjer dvodijelnog imenovanja.
Usput rečeno, na skandinavskom području, koje kroatisti često spominju, također postoji dvodijelni naziv dansko-norveški: leksikon jezika svijeta (Klose 22001: 153) navodi da se taj jezik na engleskom naziva Dano-Norwegian, na njemačkom Dänisch-Norwegisch ili Danonorwegisch, pa i među samim Norvežanima Dansk-Norsk. Taj naziv koristi se u znanstvenim publikacijama, npr. Snyder (1968: 338), Jahr/Trudgill (1993: 94), Janicki (1993: 107).
Na njega se nailazi i kod mlađe generacije norveških znanstvenika, npr. norveški lingvist Endre Brunstad, rođen 1967., koristi naziv jezika dansko-norveški: „Bokmål (Dano–Norwegian)” (2003: 54). Po nazivu jezika postoje paralele s južnoslavenskom situacijom jer i srpskohrvatski se na engleskom naziva Serbo-Croatian, na njemačkom Serbisch-Kroatisch ili Serbokroatisch. Što se tiče međusobne razumljivosti, ona je veća između govornika srpskohrvatskog jezika nego između govornika dansko–norveškog.
Nastojeći izbjeći oznaku srpskohrvatski, pojedini južnoslavenski lingvisti predlažu naziv srednjojužnoslavenski. No on je neegzaktan, iz njega se ne vidi što se sve može ubrojiti u srednju zonu, ubraja li se u nju samo Bosna ili se njoj pridružuje jedna ili više susjednih zemalja.
Nadalje, taj naziv se ne može uklopiti u postojeće općeprihvaćeno grupiranje na zapadne južnoslavenske jezike (slovenski i srpskohrvatski) i istočne južnoslavenske jezike (bugarski i makedonski). A to postojeće grupiranje se ne može odbaciti jer je zasnovano na osobinama južnoslavenskih jezika.
Naziv srednjojužnoslavenski doveo bi do neprihvatljive situacije da „bi se onda moralo kazati da je srednjojužnoslavenski – zapadnojužnoslavenski jezik, a tu se onda na klasifikacijsko-terminološkom planu sukobljavaju dva različita geografska određenja u nazivima, od kojih je jedan (onaj već ustaljeni: zapadnojužnoslavenski) povezan i s genetskolingvističkom klasifikacijom južnoslavenskih jezika” (Šipka 2003: 270).
Ni naziv standardni novoštokavski nije prikladan jer je neproziran za strance, pa ne nailazi na prihvaćanje kao što ni nazivi standardni toskanski, standardni kastiljanski nemaju ni najmanju šansu da u filologiji potisnu ili zamijene nazive talijanski jezik, španjolski jezik (ibid.: 278).
Nazivanje jezika bosanski/hrvatski/srpski/crnogorski nije znanstveno gledano dobro rješenje, čak i kad bi se stavljala napomena da se nabrojane oznake upotrebljavaju kao sinonimi, jer se ne može očekivati od lingvista da u svakom tekstu dodaju napomenu uz takav naziv. A ako napomena izostane, (neupućeni) čitatelji opravdano mogu pomisliti i pomišljaju da se radi o različitim jezicima zato što se na jednak način, kosom crtom, odvajaju npr. njemački/latinski, koji jesu različiti jezici.
Osim toga, ako se spomenute četiri riječi navodno koriste kao sinonimi, zašto ih onda uvijek navoditi sve četiri? S drugim sinonimima u jeziku to nije slučaj, uvijek se u konkretnoj rečenici upotrebljava samo jedan od njih. A ako se naziv s četiri oznake pokušava opravdati postojanjem nekoliko država i nacija, to nije nikakav argument jer npr. i engleskim jezikom govori nekoliko država i nacija pa se taj jezik svejedno ne naziva američki/australijski/britanski/kanadski/južnoafrički itd. Jednako je i kod njemačkog, francuskog, španjolskog, arapskog i svih drugih policentričnih jezika.
Mørk (2002) podsjeća u predgovoru Serbokroatisk grammatik da se radi o „južnoslavenskom jeziku kojim govori većina stanovništva u bivšim jugoslavenskim republikama Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji, a koji je uvijek bio poznat kao ’srpskohrvatski jezik’”.
Oznaci s crticama zamjera: „Novi naziv ’bosanski/hrvatski/srpski’ je po mom mišljenju sasvim neprikladan da zamijeni tradicionalni naziv ’srpskohrvatski jezik’. Što označava kosa crtica? I? Ili? I/ili?”. Zaključuje da za imenovanje studija nije prikladna oznaka ’bosanski/hrvatski/srpski’ kao što nije prikladna ni oznaka ’srednjojužnoslavenski’.
Ističe da su nazivom srpskohrvatski obuhvaćene sve „varijante tog jezika: ’srpska’, ’hrvatska’, ’crnogorska’, ’bosanska’. Tako je uostalom uvijek i bilo. Ništa se to nije promijenilo s raspadom Jugoslavije – bez obzira što nacionalistički bosanski Muslimani ili Hrvati smatrali i tvrdili”. Zato autor sumira da je naziv srpskohrvatski i dalje najprikladnija oznaka kako za jezik tako i za imenovanje studija (isto v. i u Mørk 2008: 296).
Jacobsen (2006: 319) također kritizira imenovanje jezika ili studija „bosanski–hrvatski–srpski jezik”, kao i zahtjeve da se podijele „srpskohrvatske studije u hrvatske, odnosno srpske studije”.
Nedostaje objašnjenje za mijenjanje, a oni koji bi se odlučili za promjenu dužni su dati objašnjenje „zašto to nisu mnogo ranije učinili”. Jer npr. 70-ih ili 80-ih godina nitko strane slaviste nije tjerao „da zadrže naziv srpskohrvatski” (ibid.: 320). I Obst (2004: 212) smatra opravdanim da se i dalje „koristi naziv ’srpskohrvatski’ u tradicionalnom smislu, na kraju krajeva i zato da se izbjegnu nezgrapne formulacije poput ’srpski i/ili hrvatski’, ’hrvatski i/ili srpski’, ’hrvatski–srpski–bosanski’ ili čak ’hrvatski–srpski–bosanski–crnogorski’”. Dosjetki da se jezik naziva BHS Šipka (2003: 272) zamjera „onda bismo zaista imali kuriozum – skraćenicu kao ime jezika”.
Dosadašnji naziv srpskohrvatski nije ni politički ni narodski izraz, nego „je srpskohrvatski oduvijek bio čisto lingvistički pojam, koji ništa drugo ne izražava nego da Srbi i Hrvati govore jedan te isti jezik” (Pohl 1996: 219).
Dvodijelnu oznaku „kreirali su strani znanstvenici” jer im je trebao naziv za jezik „za koji nije postojalo posebno ime među njegovim govornicima” (Lencek 1976: 46). Dvodijelno ime „nikad nije postalo dio aktivnog rječnika neobrazovanih govornika” (ibid.: 45), „oznake srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski nikad nisu bile proširene u narodu. One pripadaju knjiškom jeziku i znanstvenom nazivlju” (Pohl 1996: 210).
Pa kad se kroatisti danas rado pozivaju na jednodijelne nazive jezika u AVNOJ–evskim dokumentima, prešućuju kako „ne može se polaziti od toga da su u sastavljanju spomenutih tekstova sudjelovale filološki odnosno lingvistički obrazovane osobe”, nego „vjerojatnija je pretpostavka da su ti izrazi preuzeti iz razgovorne prakse, u kojoj je oduvijek davana prednost jednodijelnim nazivima naspram akademskih složenica srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski” (Gröschel 2009: 21).
Usput rečeno, to što HAZU (2007: 46) pasaže o jeziku iz rezolucije AVNOJ–a i ZAVNOH–a „hvali kao ’razumne’” izaziva blagi podsmijeh kod inozemnih lingvista: „Čovjek bi pomislio da u postjugoslavenskoj debati tekst AVNOJ–evske rezolucije neće više igrati nikakvu ulogu zbog radikalnog prekida s ideologijom titovskog socijalizma… Međutim, suprotno je: jezični partikularisti u Hrvatskoj i danas uzimaju rado u pomoć tekstove partizanskog pokreta” (Gröschel 2009: 21–22).
Nitko nije zahtijevao niti danas zahtijeva da laici koriste dvodijelnu oznaku. Kao što je već rečeno, riječ je o znanstvenom nazivlju, a ono se ne zasniva na narodskome jer „doduše, može svaki narod svoj idiom nazivati kakomudrago, ali lingvistika ne smije bez preispitivanja preuzeti svako imenovanje koje je među laicima omiljeno” (Gröschel 2003: 169). Lingvistički nazivi ne dobivaju se ispitivanjem stavova izvornih govornika: „ispitivanje izvornih govornika očito nije rješenje jer njihovom percepcijom upravljaju nejezična razmišljanja, i to prvenstveno religijska, nacionalistička” (Crystal 21998: 287).
Jacobsen (2006: 320) navodi da „konfuziju oko naziva jezika su stvorile političke elite pojedinih zemalja” s južnoslavenskih prostora koje vrše ’odozgo’ pritisak i na inozemna sveučilišta da mijenjaju nazive studija. Vlastitim iskustvom iz proteklih petnaest godina ilustrira „kako je jedan politički režim nastojao da nametne svoje poglede stranim” sveučilištima. Vlade pojedinih novonastalih država i dotične nacionalne filologije ciljano zamagljuju granicu između znanstvenog i narodskog nazivlja.
Jacobsen zato podsjeća kako laički „i ranije je bilo uobičajeno da se kaže za nekog da govori ’srpski’ / ’hrvatski’ / ’bosanski’ / ’crnogorski’”, što nije isključivalo ni onda ni danas da to znanstveno znači „da ta osoba govori srpskohrvatskim (standardnim) jezikom. Radi se dakle o dva nivoa”, što nacionalno angažirani jezikoslovci namjerno prešućuju. Stoga Jacobsen kritizira južnoslavenske filologe koji poistovjećuju znanstveni i narodski nivo (ovaj posljednji je postao i službeno-politički), i koji naziv srpskohrvatski danas tabuiziraju.
Nastojeći opravdati tabuiziranje, Brozović (1992a: 359) piše da lingvisti nemaju pravo utjecati na nazive koji se koriste u narodu kao što kemičar nema pravo zahtijevati od domaćice koja soli juhu da bude svjesna da je sol ustvari natrijev klorid iako je to, naravno, objektivno istina. No ovome se mora dodati, a o tome se zapravo i radi, da ni narod nema pravo kemičaru zabraniti korištenje naziva natrijev klorid za sol, a do toga je kod nas došlo kad je riječ o nazivanju jezika.
S obzirom da složenica srpskohrvatski jezik nikad nije bila raširena u narodu, a usprkos tome je 150 godina bila lingvistički naziv, opravdano je i s te strane pitanje: zašto bi lingvistika sada trebala svoje nazivlje podrediti nazivima u narodu? Laicima ionako nitko ne brani da jezik zovu kako god hoće.
Za razliku od laika, lingvisti si proizvoljnost naziva ne mogu priuštiti, kao što si ni kemičari ne mogu priuštiti proizvoljnost naziva u kemiji, ili biolozi u biologiji itd. Od lingvista se očekuje da objektivno pristupe tim temama, nije opravdana „politika skrivanja glave u pijesak jer te teme postoje bez obzira htjeli ih mi primiti na znanje ili ne. Osim toga, znanost principijelno ne smije imati tabu teme” (Szücs 1981: 52).
Današnjim korištenjem nekoliko jednodijelnih oznaka za jezik i napuštanjem dvodijelnog imena jednoznačno se kaže da ne postoji zajednički jezik, što je netočno: „trebali bismo ostati svjesni toga da su u jezicima označenima s tri odnosno četiri različita imena razlike toliko male da ih čovjek stvarno mora tražiti. S lingvističke točke gledišta su hrvatski, srpski, ’bosanski’ i crnogorski ustvari jedno te isto, tj. sinonimi” (Raecke 1996: 21).
Ako se pređe na samo jednu jednodijelnu oznaku, npr. srpski jezik, to bi opet značilo da je došlo do promjene u statusu jezika jer zašto inače mijenjati naziv. Do promjene u statusu, međutim, nije došlo jer se i dalje radi o jednom policentričnom jeziku kojim govore četiri nacije. Da se unazad 150 godina taj jezik u lingvistici nazivao srpski, ne bi bilo potrebno danas preći na dvodijelnu oznaku. No, zbog tradicije dvodijelnog imena u svijetu se današnje odbacivanje druge komponente u dvodijelnom nazivu jezika tumači kao isključivanje hrvatskog, bosanskog i crnogorskog područja. Stoga je jedino ispravno rješenje ostati pri dvodijelnoj oznaci.
U znanosti se ponekad dogodi da se neki naziv vremenom zbog novih znanstvenih spoznaja pokaže neprikladnim za daljnju upotrebu, pa se zamijeni novim. No, svi prigovori nazivu srpskohrvatski, a porijeklo im i nije znanost, pokazali su se kao znanstveno neutemeljeni.
Sa (socio)lingvističke točke gledišta radi se o „varijantama jednog te istog jezika. Stoga je razumljivo da lingvisti i danas, pogotovo u inozemstvu, koriste oznaku srpskohrvatski jezik kao lingvistički naziv” (Laškova 2001: 20). Isto se konstatira u enciklopediji evropskih jezika (Herrity 22001: 422): „naziv ’srpskohrvatski jezik’ je normalan u znanosti na Zapadu”, a piše i da „je bio proširen u bivšoj Jugoslaviji”.
Jezik u Hrvatskoj i Srbiji opisuje se kao „standardne varijante”, a jednako se i o jeziku u BiH kaže da je „varijanta srpskohrvatskog jezika” (ibid.: 34, 424). Pored lingvističkih radova naziv srpskohrvatski jezik koriste i sociolingvistički radovi, što je razumljivo kad i sociolingvistička enciklopedija (Pattanayak 2001: 564) konstatira da su srpski i hrvatski jedan te isti jezik, navodeći u istom kontekstu da su to i hindski i urdski, iako se gledaju kao dva različita jezika.
O daljnjem nazivanju jezika srpskohrvatskim Gröschel kaže (2009: 350): „U dogledno vrijeme ne može se računati s time da će službeno fiksirani nazivi srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik nestati iz jezičnih paragrafa u postjugoslavenskim ustavima.
To ne treba iritirati slavistiku, posebno ne stranu slavistiku, među ostalima ni njemačku, kojoj se još uvijek pripisuje neka vrsta vodeće funkcije. Zamijeniti ime srpskohrvatski jezik značilo bi kapitulaciju pred političkim pritiscima iz zemalja nasljednica Jugoslavije”. Uzimajući za primjer situaciju s njemačkim jezikom u Austriji i Švicarskoj, nastavlja: „Kad bi – iz bilo kakvih razloga – političke vođe tih zemalja (Austrije i Švicarske) odlučile svoj službeni jezik ubuduće nazivati austrijski i švicarski, to bi lingvistička germanistika primila do znanja samo slegnuvši ramenima, a ne bi zbog toga odbacila svoju koncepciju varijanata standardnog njemačkog jezika”.
Austrijski lingvist Pohl (1997: 69) potvrđuje da isto vrijedi i za slavistiku: „Srpskohrvatski jezik – tog lingvističkog naziva će se čovjek morati držati ako ne namjerava svirati u nacionalističkom orkestru Srba i Hrvata – je ne samo policentričan (današnji centri Zagreb, Sarajevo i Beograd) nego i poliarealan”. Budući da naziv srpskohrvatski ima „dugu tradiciju u slavistici – kreirao ga je Jakob Grimm, proširio Slovenac Jernej Kopitar u prvoj polovini 19. stoljeća, davno prije nastanka Jugoslavije – on dakle nije dužan nužno nestati činom raspada te države” (Thomas 2003: 319).
Odlomak iz knjige Jezik i nacionalizam. Zahvaljujemo se autorki i Damjanu Pavlici.
Peščanik.net, 04.11.2012.
Srodni link: Alisa Mahmutović – (Veliko)srpske muke po bosanskom jeziku