“Odbrana i poslednji dani”: 40 godina najboljeg albuma jugoslavenskog rocka
Tih dvanaest pjesama u ono je vrijeme predstavljalo komercijalno samoubojstvo grupe koja je samo godinu dana ranije slamala srca tinejdžerica obradom šlagera “Devojko mala” i možda ultimativnom studentskom baladom “Malena” i od koje je većina očekivala novu dozu kvalitetnog, no neosporno srednjestrujaškog power popa. Vlada Divljan, Srđan Šaper i ekipa imali su, međutim, malo drugačije planove pa su novonastalu popularnost odlučili iskoristiti za propitkivanje općeprihvaćenih mitova i legendi na propast osuđenog socijalističkog sistema, ali i svega onoga što je taj sistem želio zabraniti, iskorijeniti ili gurnuti pod tepih.
Tako su ‘rame uz rame’ stajali Maršal i Isus, pravoslavlje i transvestit u ozbiljno poremećenoj “Moja si”, pri čemu je podjednako zbunjujuće, na trenutke i uznemirujuće, djelovala glazba, prepuna čudnih, u kontekstu rocka bivše nam države gotovo nepoznatih zvukova izvučenih iz primitivnih sintesajzera i ritam-mašina.
Album kreće donekle ortodoksno, pjesmom “Kenozoik” koja je i jedina zvučala poput nečega nalik potencijalnom hitu. Dapače, nije teško zamisliti je na prethodnom “Mini LP-ju”, dok je njihov udio na “Paket aranžmanu” po mnogočemu najavio što će se događati u skoroj budućnosti. Tako su se, uz evergreen “Maljčiki” i punkersku “Plastiku”, na toj kompilaciji našle i poprilično sumanute “Schwule uber Europa” i (posebno) “Amerika”, repetitivni osmominutni raspašoj sastavljen od jednog jedinog stiha.
Već u sljedećoj pjesmi “Poslednji dani” Vlada Divljan se oprašta od ‘najvećeg sina naših naroda i narodnosti’, što je posebno očito u kasnijoj, na koncertnom albumu “Odbrana i zaštita” objavljenoj verziji koja je nosila naziv “Maršal” i vratila izvorno uklonjene stihove ‘maršal je moj Bog/maršal zna otkuda/maršal zna ko sam ja’. Poput kakve nevidljive niti, tom se pjesmom provlače nesigurnost i strah od onoga što slijedi, strah koji se desetak godina kasnije pokazao itekako opravdanim. Uz to, povučena je i paralela između Titove skoro pa božanske uloge koja je trebala nadomjestiti sve ranije svece i ikone, između ostalog i Isusa koji je ‘vaš maj’ u Šaperovoj “Odbrani”.
Općenito, “Odbrana i poslednji dani” bio je pokušaj grupe, koju su uz spomenute sačinjavali Nebojša Krstić, Zdenko Kolar i novi bubnjar Kokan Popović, da vidi koliko daleko može ići, bez da se uvali u ozbiljnije probleme s vlastima i dežurnim dušebrižnicima. Album je nazvan po romanu nepoćudnog i zatvaranog srpskog književnika Borislava Pekića, naziv na omotu bio je ispisan ćirilicom, što se dotad u domaćem rock’n’rollu baš i nije događalo, a paranoičniji ‘drugovi i drugarice’ čak su i u naslovnici Goranke Matić uspjeli vidjeti svastiku.
Isto je vrijedilo i za muziku – dok su “Rusija” ili “Nebeska tema” na spomenutom koncertnom izdanju postale jednostavne i direktne ljubavne pjesme, ovdje su im, pogotovo “Rusiji”, dodali sve i svašta, učinivši ih bitno ekscentričnijima i povukavši jasnu distinkciju od svojih novovalnih i inih suvremenika. Samim time, ne treba čuditi što je album sniman gotovo šest mjeseci i što su koproducenti Mile ‘Pile’ Miletić i Goran Vejvoda imali ulogu gotovo jednako važnu kao članovi Idola. Ploča je donijela i druge, uvjetno rečeno, ortodoksnije teme poput otuđenosti i neprilagođenosti (“Nemo”, “Senke su drugačije”), pobune i gušenja iste (“Glavna ptica (skrati svoj dugački jezik)”), ali i onih, poput odjavne “Sanjaj me, sanjaj”, koje su Divljana iznova potvrdile kao jednog od ultimativnih ovdašnjih glazbenih romantika.
Za razliku od bestselera koji su joj prethodili (“Mini LP”), odnosno uslijedili (“Čokolada”), prvi pravi album Idola prodan je u relativno malom broju primjeraka, dok su kritike išle od oduševljenja do potpunog nerazumijevanja. Stvari su ubrzo sjele na svoje mjesto pa je već 1985. godine proglašen najboljim albumom jugoslavenskog rocka po izboru časopisa Džuboks, kao i tri desetljeća kasnije kada je istom zadatku prionula ekipa okupljena oko hrvatskog izdanja Rolling Stonea.
U ovom posljednjem izboru sam i osobno sudjelovao i, premda je na mojoj listi Šarlo Akrobata bio ispred Idola, moram priznati da mi je izuzetno drago što je na vrhu završila upravo “Odbrana i poslednji dani”. Na taj je način, naime, Vlada Divljan neposredno prije smrti dobio i zadnje veliko priznanje o čemu je i govorio u svom posljednjem intervjuu. Taj intervju, kao i neke eseje, originalne stihove pjesama kojih nije bilo na izvornoj ploči i rijetke fotografije, naći ćete na ovom reizdanju, remasteriranom s originalnih magnetofonskih vrpci. Reizdanju koje bi u svojoj fonoteci morao imati svaki ljubitelj vinila iole zainteresiran za rock glazbu zemlje nekoć znane kao Jugoslavija.
(Jugoton / Croatia Records, (982/2022.)
*Prenosimo s portala Ravno do dna