Pero Kosorić: Posveta Ravi Janković Minić
Ravo, kao da si i sada sa nama, puna mladalačkog žara, junaštva, upornosti, samoprijegora, ali i nježnosti, sestrinske ljubavi, majčinske brige za one koji su padali na bojnom polju, na bodljikavim žicama, na bunkerima, na rodnu grudu i njenu slobodu.
Kao da i sada ležiš uz druga u zaklonu, spremna da odbiješ neprijateljev juriš na Nikolića brdu. Kao da i sada, podilazeći Crvenim stijenama, nosiš mitraljez da bi olakšala drugu mitraljescu da bude odmorniji kad pođe u juriš.
Tvoja ruka, kad je pod kišom previjala rane, bila je melem na rani. Osmijeh na tvom licu bio je ublažen bol na rani. Tvoje njegovanje zamlađena rana.
Valjda nam se zbog toga čini da je Rava stalno sa nama, u koloni, u borbenom redu, u previjalištu kod ranjenika iako je ona na Romaniji, ispod Crvenih stijena, mitraljeskim rafalom prije tri mjeseca pokošena.
Ustanik žena, nasmijana, gorda u krvavom boju sa švapsko-ustaškim bandama, pala je pokraj staze, ispod položaja Crvenih stijena.
Romanijom, kao i uvijek poslije boja, tada, kada su joj otrgli iz njedara Ravu, vitlali su mutni oblaci i hukteći promicali se tamo, prema Sarajevu, a ona je ostala tu, u srce pogođena, mlada, plavokosa drugarica, primjer žene borca za slobodu, žena poručnik, oficir Titove armije, ordenonosac.
Još dok je topla krv iz Ravinih prorešetanih grudi i srca šikljala u mlazevima, njene oči, one uvijek vesele Ravine oči, dugo su se i dugo sklapale, jer su se borile, jer su htjele i dalje da gledaju i žare, prkoseći smrti. Usta njena nisu se dala zatvoriti, ostala su otvorena i, kad je izdisala, htjela su da kažu Ravin pozdrav rodnoj grudi i drugovima: “Idi, druže, kaži rodu da sam pala za slobodu!”
Pero Kosorić, članak objavljen u “Frontu slobode”, br. 14; 25. februar 1945
