Poslijeratna Jugoslavija razvijala je dva nukelarna programa: vojni i mirnodopski.

   Poslijeratna Jugoslavija razvijala je dva nuklearna programa: vojni i mirnodopski. O nuklearnim ambicijama Titove Jugoslavije objavljeno je više novinskih članaka i nekoliko knjiga. Poslednji koji je u tome najduže otišao bio je dr. Dragomir Bondžić, istoričar iz Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, koji je istražio svu dostupnu arhivsku građu iz ove oblasti i objavio knjigu “Između ambicija i iluzija: Nuklearna politika Jugoslavije 1945.-1990.”, prvu na našim prostorima koja se u cjelosti bavi jugoslavenskim nuklearnim programom.

– Od početka svoje akademske karijere bavio sam se istorijom Univerziteta u Beogradu posle Drugog svjetskog rata i na toj temi sam magistrirao i doktorirao. Proučavajući tu istoriju naišao sam na imena nekih profesora, pre svega Pavla Savića, koji su bili na neki način uključeni u taj nuklearni program. Mene je onda tema zainteresovalo pa sam je odlučio istražiti – rekao je Bondžić i dodao.

– Ne samo da je Jugoslavija bila siromašna i razrušena u ratu, nego je bila zemlja s vrlo malim potencijalima, kadrovskim i materijalnim, na području atomske fizike. Svega je nekoliko istraživača bilo djelimično upućeno u tajne nuklearne nauke koja je bila u povoju. Ali, političari su imali ambicije koje su dodatno bile podstaknute geopolitičkom situacijom, posebno nakon sukoba sa Sovjetskim Savezom kada je tadašnje jugoslavensko vođstvo pre svega želelo ostati na vlasti i sačuvati zemlju koju su stvorili u Drugom svjetskom ratu. Baš zbog toga što su imali malo znanja, jugoslavenski političari mislili su da je bomba ostvariva – rekao je Bondžić.

On Ističe kako je centralna ličnost jugoslavenskog nuklearnog programa bio Pavle Savić (1909.-1994.), fizikalni hemičar koji je radeći s nobelovcima Irene i Fredericom Kiri u Parizu dao značajan doprinos otkriću fisije.

– Prema dostupnim dokumentima, najveći zagovornici atomske bombe krajem 1940-ih i početkom 1950-ih, bili su Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković i Milovan Đilas dok se Tito nigde ne pojavljuje. Bilo je nekoliko sastanaka na kojima su ta trojica kritikovali Pavla Savića kao rukovodioca Vinče zbog slabog napretka projekta. U Vinči je u nuklearni program bio uključen i Stevan Dedijer koji o tome piše u svojim memoarima, s tim da u njima daje sebi veću pažnju nego što sam našao u istorijskim izvorima – kazao je Bondžić.

Navodi kako je između 1948. i 1953. godine bila velika kriza u odnosima između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije i da se baš tada kod jugoslavenskog rukovodstva rađa ideja o bombi kako bi se zaštitili od potencijalne sovjetske vojne invazije.

– Ali, nakon Staljinove smrti i dolaska Nikite Hruščova na vlast došlo je do pomirenja i saradnje između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Hruščov je prilikom dolaska u Beograd 1955. godine spominjao nuklearnu saradnju, a nakon toga je potpisan sporazum u okviru kojeg su u Vinču došla dva sovjetska reaktora. Jedan je, školski reaktor nulte snage, pušten u pogon 1958. godine. Drugi, istraživački reaktor snage 6,5-10 megavata pušten je u pogon 1959. godine i na njemu su se mogli raditi značajniji eksperimenti te obučavati kadrovi – pojasnio je Bondžić.