Posljednji boravak Tita u Bosni i Hercegovini-

 (Od smrti Tita do smrti Jugoslavije)

 

I Branko Mikulić, član Predsjedništva SKJ – najužeg rukovodstva jugoslavenskih komunista, i ja, nastojali smo tog dana da Tita zaštitimo od svakog suvišnog napora. Bilo je očigledno da je umoran. Ručali smo zajedno s njim i kad smo se digli iza stola da ga ostavimo da se odmara, zadržao nas je rekavši da bi želio da porazgovaramo. Bilo je to 6. novembra 1979.
godine, uz prohladno i maglovito okruženje vile “Gorica” u bosanskom gradu Bugojnu.

Došao je dva dana ranije, 4. novembra, u ovaj šumovit pitoreskan kutak Bosne, gdje je posljednjih godina rado navraćao, radeći, odmarajući se, odlazeći u lov i prirodu i podvrgavajući se Ijekarskom tretmanu. Upravo se bio vratio iz posjete Rumuniji i pravo sa aerodroma krenuo je ovamo. Dočekali smo ga i pratili do Bugojna – Nikola Stojanović, predsjednik Centralnog komiteta bosanskohercegovačkih komunista i ja kao predsjednik državnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U vozu, na putu u Bosnu, žalio nam se na Čaušeskua i na maltretirajući protokol koji mu je nametnut u Rumuniji. Po vrlo hladnom i vjetrovitom vremenu morao je izdržati dugu protokolarnu torturu na bukureštanskom aerodromu. Razgovorima sa Čaušeskuom i efektima posjete nije bio zadovoljan. Sa ljutnjom se sjećao raznih negativnih detalja iz ranijih razgovora i susreta sa Čaušeskuom.

U podužem i po mnogo čemu neobičnom razgovoru poslije ručka, Tito je izrekao riječi koje sam tek kasnije, njegovim nestankom, potpunije shvatao i prihvatao kao neku vrstu “Titovih životnih poruka”. Ne krijući brigu za sutrašnjicu, ukoliko ekonomske teškoće budu i dalje uzimale maha, ustvari je strahovao i govorio o vremenu poslije njega. Rekao je, na naše zbunjeno pogledanje jednog u drugog, da ne zna koliko će se još dugo moći
angažovati. Reče:

“Fiziološki zakoni čine svoje”.
“Ne bih želio da se poslije mene kaže: dok je on bio, sve je bilo u redu, a sada ništa ne valja” – primijetio je naglašavajući svaku riječ i nastavio:

“Da bito bilo najgore, jer šta smo onda uradili”. Mora se, kaže, osigurati da sve funkcioniše i da svi nose svoje odgovornosti, a ne da se stalno očekuje “Tito će to riješiti”.

Duboko nas se dojmila ova Titova zabrinutost za sutrašnjicu. Neočekivan razgovor Tito je usredsredio na bitne opštejugoslavenske probleme tog trenutka. Najviše je govorio o negativnim tendencijama u privredi i ekonomskom razvoju. Bila je to, sa njegove strane, neka vrsta podsjećanja, istovremeno i racionalnog i emotivnog, na prijeteće oblake i nad jugoslavenskom ekonomijom i društvom u cjelini. Rekao je da su ti problemi dosegli kulminaciju, da inflacija i njene posljedice brišu granice dozvoljenog; daje platni deficit nedozvoljivo veliki, a potrošnja nerazumna i prekomjerna.

“Ponekad pomislim da se hazardno razvijamo”,

kaže Tito i dodaje:

“Sa dinarom koji se stiče kao da se igra sa puno komotnog neodgovornog ponašanja.
Stalno razmišljam o ovim problemima…”

Ljudski se požalio daje to uzrok njegovih sve češćih i sve dužih nesanica u posljednje vrijeme. Tito je rekao:

“Imamo stavove o gotovo svim problemima , ali opet ne ide”

I dodao da je, kako on zaključuje, “osnovni uzrok svemu tome odsustvo odgovornosti,
pošto niko ne snosi konsekvence zbog neizvršene dogovorene politike”.

Ovom pitanju – pitanju odgovornosti, vraćao se u više mahova. U toj slabosti kao da je nalazio simbiozu mnogih drugih dilema; ključeve mnogih drugih brava; odgovore mnogim drugim jugoslavenskim delikatnim pitanjima. Branko Mikulić i ja rekli smo tada Titu, kada je očekivao naša mišljenja i poglede, da nije bez osnova bojazan da bi upravo visoki deficit i veliko međunarodno zaduživanje mogli ozbiljno dovesti u pitanje međunarodni ugled, ekonomski i politički položaj Jugoslavije. Mogao bi čak ugroziti i našu nezavisnost. Sve to skupa moglo bi ohrabriti raznolike partikulame tendencije i priklanjanja ovoj ili onoj strani. Sve bi to, rekli smo, nesporno moglo pokolebati jedinstven samoupravni kurs zemlje i politiku oslonca na vlastite snage.

– To bi bilo ono najgore! – reagovao je Tito, rekavši daje upravo zbog toga nedavno, na jednom sastanku u lovištu Karadordevo, posebno naglašavao svoj negativni stav prema ideji devalvacije dinara, pošto bi za našu valutu, koja se ipak dobro drži, devalvacija značila odlijevanje dohotka u korist stranog kapitala.

Zagovarao je, kaže, sagledavanje svih aspekata, svih argumenata, svih posljedica, prije nego što se predloži devalvacija. Rekli smo tada Titu da smo i sami pripravni krenuti u otvorenije i odlučnije rasprave o sve primjetnijim lutanjima i stranputicama ekonomske politike. Bosansko rukovodstvo, rekli smo, i samo uvida opasnost od sve prisutnijeg manira da se o investicijama u koje se ulaže veliki kapital, odlučuje u uskim krugovima političkih, državnih i privrednih funkcionera, van legalnih institucija i informisanja građana i radnika koji snose posljedice takvih odluka; sve primjetnijim primjerima narastanja državnih intervencija bez angažmana same privrede ili o sve češćoj praksi da se, opet odvojeno od privrede, donose bilansi društvene potrošnje. U toj sve naglašenijoj stihiji vidjeli smo – kazali smo Titu – prijeteće signale većih i dramatičnijih ekonomskih, društvenih i socijalnih poremećaja. Zato smo, spomenuli smo, riješili da, uoči predstojeće rasprave o ovim pitanjima na sjednici dva savezna predsjedništva (države i Saveza komunista), između ostalog, pokrenemo ideju održavanja Kongresa samoupravljača. Osnovna preokupacija Kongresa bi bila upravo pitanje ekonomske stabilizacije i društveno-ekonomskog razvoja Jugoslavije, kao bitnih procesa srednjoročnog razvoja od 1980. do 1985. godine.

Tito je zdušno podržao tu ideju kao dobar put opštedruštvene mobilizacije na otklanjanju negativnih tendencija. Savjetovao je da pripreme Kongresa budu temeljile, a sam skup bi se, po njegovoj sugestiji, mogao sazvati za kraj 1980. godine.1 Detalj o snazi i motivisanosti Titove unutrašnje drame i potrebe da se njegova strahovanja pred sutrašnjicom jugoslavenske, zajednice pretoče u svijest i odgovornost svih nas koji smo bili u njegovoj blizini, svakako zaslužuju pažnju. Zato je, podržavši do kraja ideju o Kongresu samoupravljača, sugerisao da na predstojećoj sjednici dva predsjedništva – na odreden način – prenesemo nešto iz ove bugojanske veoma otvorene i emotivne inventure opasnosti nad jugoslavenskom stabilnošću i budućnošću.

Na sjednici jugoslavenskog državnog i partijskog vrha nastojao sam da prenesem što plastičnije osnovne teze i poruke iz ovog našeg razgovora sa Titom, uključujući i ideju o održavanju Kongresa samoupravljača. Predsjednika namjerno nisam spominjao, niti prema tome citirao njegove bugojanske procjene. Učesnici ovog sastanka su iznosili različita mišljenja i različita tumačenja daljnje moguće negativne eskalacije ekonomskog stanja u zemlji. Razlike su, međutim, bile očite u traženjima pravih odgovora.

Vrativši se u Bugojno, iscrpno sam informisao predsjednika Tita o toku pomenute sjednice i najvažnijim stavovima i mišljenjima. Od mene je traženo da u informisanju poimenično kažem kakve je ko stavove zastupao na tom skupu. Rekao sam mu da je u raspravi bilo razlika u nekim gledanjima i stavovima, ali nisam želio da spominjem ni jedno ime. Smatrao sam jednostavno da to ne trebam činiti, mada mi je to kasnije zamjereno na pojedinim stranama. Osjetio sam upravo u tom traženju, da pominjem imena, klice određenih partikulamih podozrenja koja bi nas, pod bremenom naraslih ekonomskih i socijalnih problema, mogla odvesti u stranputicu da se bavimo imenima, a ne problemima, politikanstvom, a ne principima. Impresioniralo me Titovo osjećanje za suštinu pomenutog detalja – primijetio je moju nelagodnost i oklijevanje da spomenem ma koje ime i nonšalantno, u svom stilu, prebacio je u jednom trenutku razgovor na sasvim drugu temu.

Starog i umornog Tita nije ni ovog puta iznevjerio senzibilitet za vrijeme i događaje; za uzroke i posljedice jednog tako otvorenog i dramatičnog pitanja kakvo je bilo društveno-ekonomski razvoj zemlje.

Razgovor od 6. novembra 1979. godine, kome se ponovo vraćam, tekao je i dalje Titovom preokupiranošću devijacijama koje prate ekonomski i društveni razvoj zemlje. Rekao je da ga mnoge pojave u posljednje vrijeme istinski zabrinjavaju. Neki fenomeni tih pojava, dodao je, liče mu uistinu na pravu borbu za vlast. *

– Pojedinci, bogamu, kao da se bore za vlast, a ne za rad! – odmahnuo je nervozno rukom.

B. Mikulić i ja smo na ovu Titovu repliku obrazlagali tezu da branu devijacijama, koje je nabrojao Predsjednik, vidimo i u dosljednoj primjeni principa kolektivnog rada, skraćenog mandata i nemogućnosti da se taj mandat obnavlja. Za taj princip se Tito, u posljednje vrijeme, odlučno zalagao. Ja sam obavijestio šta sve poduzimamo u Bosni i Hercegovini, a Branko je govorio o tome koja pitanja se postavljaju šire u zemlji i u čemu se javljaju dileme i otpori.

– Da, to je jedini izlaz – zaključio je Tito. Ta ideja je dobro primljena i postoje raspoloženja da se ostvaruje. Mora se, rekao je, osigurati da sve funkcioniše i da svako nosi svoju odgovornost, bez onog čestog pristajanja uz liniju manjeg otpora i nerealnih nada da će sve riješiti njegov, Titov, autoritet. Rekli smo mu daje značaj i uticaj njegovog autoriteta u zemlji i inostranstvu nesporan.

– Taj autoritet o kome govorite – odgovorio je – zbog toliko problema o kojima danas govorimo, ne može se, nažalost, uvijek upotrijebiti na pravim pitanjima. Nužno je danas iznad svega dobro funkcionisanje sistema i odgovornost svih nosilaca funkcija.

Iz Titovih reakcija se vidjelo kako velike nade u očuvanju jedinstva i onemogućavanju borbe za vlast polaže u kolektivni rad i skraćeni mandat – vidjelo se daje to problem kojim je zaokupljen i o kome intenzivno razmišlja. Ponovio je tada da ne zna koliko će još moći da radi, ali će se, dok god može, angažovati.

– Ne bih mogao da ne radim. Rad me održava… – I prešao na nove teme ovog neobičnog i dugog razgovora.

U ambijentu bugojanskih šuma ostao je sve do 26. novembra 1979. godine. Bio sam prisutan kad mu je 20-og novembra raportirao njegov adutant admiral Zvonko Kostić da je sve spremno za povratak u Beograd, planiran za 22. novembar. Iz Tita, vidno okrijepljenog i osvježenog, progovorio je običan čovjek, smrtnik.

– Zar baš moram ići? Ovdje se tako dobro osjećam… I produžio je boravak.

Do Beograda u “Plavom vozu” pratili smo ga Branko Mikulić, Nikola Stojanovic i ja. Tokom putovanja bio je raspoložen i dobar dio vremena posvetio je uspomenama na razdoblja i događaje iz svog dugog i burnog života.

Bio je to posljednji ispraćaj Josipa Broza iz Bosne i Hercegovine. Mi, koji smo ga tog dana pratili za Beograd, u trenucima kada smo ostajali sami, bili smo pod snažnim dojmovima prethodnog dana, 25. novembra 1979. godine. Taj datum Bosna i Hercegovina slavi kao dan svoje državnosti; dan kada je 1943. godine u bosanskom Mrkonjić-Gradu partizanski parlament (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine)
proglasio državnost ove Republike u okviru zajednice jugoslovenskih republika.4 Tito je i zbog ovog praznika ostao u Bugojnu do 26. novembra 1979. godine. Želio je, očito, da proslavi državnosti ove višenacionalne republike u okviru jugoslavenske federacije dade poseban značaj; da posebno uputi šire poruke jugoslavenskoj javnosti i upozorenja prikrivenim ili manje prikrivenim nacionalističkim tendencijama koje su počele da se javljaju. Govorio je veoma emotivno o dostignućima partizanskog rata; o izgradnji zajedničke države poslije 1945. godine i potrebi da se posebno bude osjetljiv prema harmoniji međunacionalnih odnosa.

“Moramo ljubomorno čuvali tekovine naše revolucije, posebno međunacionalne odnose kakve smo ostvarili u partizanskoj borbi” – rekao je Tito.

Želeći očigledno da njegove riječi budu šira i eksplicitnija poruka na čitavom jugoslovenskom prostoru, posebno je govorio o potrebi suprotstavljanja svakom nacionalizmu i kleronacionalizmu, o brizi za mlade generacije i, iznad svega, o ekonomskoj sferi razvoja zemlje, kao ključnom preduslovu za budućnost Jugoslavije. U svom maniru insistirao je na većoj odgovornosti i sankcijama prema onima koji ne izvršavaju dogovoreno. Iste oštre riječi uputio je raznim grupnim i pojedinačnim opozicionim sijačima razdora u zemlji, i govorio o međunarodnoj situaciji i angažmanu Jugoslavije u tadašnjim svjetskim okolnostima.

Tito je u tim trenucima bio energičan govornik. Želja da upravo na primjeru Bosne, kao “Jugoslavije u malom”, kako se zbog njenog višenacionalnog sastava tada često i simbolično običavalo govoriti, iskaže čitav svoj unutrašnji nemir pred pojavama razlika i devijacija koje su se u zemlji počele nazirati – bila je očita. Tek kasnija kataklizma nestanka Jugoslavije i posebno surova tragedija Bosne i Hercegovine u režiji raznih velikodržavnih, nacionalističkih koncepata, pokazala je koliko su tadašnje Titove riječi bile istovremeno i strahovanje i upozorenje. Zato ih ovom prilikom bilježim doslovno:

“U toku rata” – rekao je Tito delegaciji Bosne i Hercegovine 25. novembra 1979. godine u Bugojnu – “ovdje se vodila ne samo oslobodilačka borba protiv okupatora za novu Jugoslaviju, nego i borba za Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu republiku. I kod nekih rukovodećih kadrova tada nije bilo jasnog stava u tom pogledu. Ja se tu nikada nisam dvoumio.

Govorio sam da Bosna i Hercegovina ne može pripadati ni ovome, ni onome – ona pripada narodima koji je od davnina nastanjuju. To, uostalom, tim narodima niko nije poklonio – oni su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali. Bilo je to jedino moguće i srećno rješenje ne samo za narode Bosne i Hercegovine, nego i za jugoslavensku zajednicu u cjelini…”

Bila je to – slagali smo se međusobno, prateći Tita za Beograd – njegova posebno jasna podrška ovoj Republici, oko čijih su se korijena, istorije i budućnosti počele da navješćuju verzije i apetiti raznih velikodržavnih, nacionalističkih “teorija”, naročito u Srbiji i Hrvatskoj. Tito je želio, složili smo se, da javnim istupom, upravo na Dan državnosti Bosne i Hercegovine, glasno upozori na nesagledivu dramu koja može slijediti ukoliko različita svojatanja ove Republike uzmu maha.

“Ja sam ranije govorio” – rekao je – “da je u poslijeratnom periodu, s vremena na vrijeme, dolazilo do izražaja dušebrižništvo za Bosnu i Hercegovinu od strane pojedinih krugova van nje. A iza toga, ustvari, stajali su pokušaji njenog svojatanja; dakle, negiranja njene državnosti i podrivanja njene samostalnosti…”

Izrazio je tom prilikom vlastiti utisak daje u to vrijeme pokušaja paternalizma prema Bosni i Hercegovini bilo manje u odnosu na ranije stanje. Tom utisku, međutim, nije dozvoljavao da ga zavara – u svemu je vidio samo privid mira pod pritiskom tadašnjih oštrijih reakcija rukovodstva Bosne i Hercegovine na pojave svojatanja ove Republike. Tito se zato, bez mnogo ograda i finesa, obratio nama, prisutnim rukovodiocima Bosne i Hercegovine, upozorivši nas da “nije prestalo atakovanje na temelje iz kojih je izrasla i na kojima se afirmisala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina”. Poručio je tada, uz primjedbu da “naša budnost ne smije popuštati”:

“Nemojte dozvoliti da vam bilo ko tu mešetari i muti odnose medu narodima Bosne i Hercegovine. To ne bi donijelo štetu samo Bosni i Hercegovini – već bi se negativno odrazilo na našu zajednicu u cjelini”…

Klanice u Bosni i Hercegovini, započeti 1992. godine, surovo su obistinili strepnje, strahove i upozorenja predsjednika Tita u Bugojnu 25. novembra 1979. godine.

 

OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE
Svjedočenja

Raif Dizdarevic