Priča o palom dječaku – Branko Ćopić
Petnaest ljeta, možda i više,
brzo je prošlo — klokotale vode —
petnaest ljeta je prošlo, sjećam se,
kako nas je dječak s kolonom napustio.
Zastava slobode se već dugo vijori,
a naš dječak se nije vratio.
Večeras su mu, evo,
u kuću došli poznanici, skrivajući tugu,
zajedno s majkom
počeli su pričati o prijatelju sa starim djedom .
Život junaka blag je poput bajke
kad ga priča njegova majka.
„Ma mali moj – što da ti kažem –
šapće majka u sumračno sivilo –
gugutao mi je na ruci
i smiješio se svima živima.
Bio je miran, prava buba,
vjerujte, mrava ne bi zgazio.
I kako se dječak promijenio
za moju domovinu kad je bitka počela,
jurnuo je, poletan, odvažan,
braneći našu žilet.
Da, ja sam svom sinu usadio ljubav
prema drugoj majci, prema domovini.”
“S tugom se sjećam –
odgovorio je djed – svog unuka, nježne biljke,
pričao sam mu priče o staroj slavi
u zimskoj noći, u snježnoj noći.
Kad je junak pao na kiši smrti,
mali je plakao za njim na krovu.
Sad je djed dočekao dane
da sluša sebe, u novoj priči,
o vrućoj krvi, o svijetloj borbi.
Ali o čijem? – O unuci!
Slavno je odgojio djeda i unuke,
pa ga nije sram plakati u javnosti.”
Reći će to borac bez desne ruke,
gledajući u tužno svečani krug:
„Zajedno smo provodili školske dane,
bio mi je najbolji prijatelj.
Na svaki napad, naizgled zao,
stajao bi ispred mene, štiteći me.
U ratu je opet bilo isto,
kao da smo vječni osnovci,
u teškom trenutku, pred mitraljezom,
bacio se tijelom ispred mene.
Osjećam i sada, što ću sakriti od tebe,
on me štiti, čak i mrtvog, zauvijek…”
Društvo je dirnuto pričom,
misli se roje, lastavice nemirne: u borbi odrasta
dijete-golubica i dječak nježan
kao junak.
Bitka za pravdu, za svoj narod,
stvorila je tako neviđen broj.
Milan Ostojić borac Omladinske brigade Joža Vlahović Januar 1944 Milan je poginuo 1945 godine Autor nepoznat.
Izvor:Slike partizana
