PRVA DALMATINSKA BRIGADA U BICI NA SUTJESCI

PRVA DALMATINSKA BRIGADA U BICI NA SUTJESCI

Na sektoru 3. divizije Nijemci su iz Bileća dovlačili snage i koncentrisali ih na prostoriji Nikšića i Gatačkog polja. Tada je 3. divizija bila u slijedećem rasporedu: 5. crnogorska brigada zatvarala je pravac Nikšić — Savnik i Nikšić — Pivska župa a 10. hercegovačka brigada zatvarala je pravac Gatačko polje — Pivska župa.

Prva dalmatinska brigada, koja se nalazila na prostoru Bajevo polje — Brezna na odmoru i sređivanju i bila divizijska rezerva, dobila je naređenje da se odmah prebaci u Nikšićku župu, da tamo smijeni dijelove 5. crnogorske brigade u selu Lukovo i zatvori pravac Nikšić — Savnik i Nikšić — Nikšićka župa.

Po dobijanju naređenja, izvršene su pripreme za pokret. Uz informacije o novonastaloj situaciji (dolasku njemačkih jedinica na području Crne Gore i Hercegovine) i o namjerama neprijatelja, pažnja je usmjerena na marš brigade u rejon Nikšićke župe. Detaljniji podaci o neprijatelju, njegovim snagama, naoružanju i rasporedu nisu bili poznati, osim da se na
širem području Nikšića, prema 3. diviziji nalaze, pored njemačkih snaga koje su stigle i još stižu, italijanska divizija »Ferrara« i četničke jedinice, koje su Italijani isturili na položaje ispred Nikšića, a sa kojima su imali manje borbe dijelovi 5. crnogorske brigade.

Dvadesetog maja brigada (bez 4. bataljona) krenula je preko Javorka za Nikšićku župu. Kod Javorka i na širem području još su uvijek vidljivi tragovi velikih borbi koje su tu vedile 4. i 5. crnogorska brigada sa Italijanima i četnicima. Zapaljeni i oštećeni italijanski kamioni i tenkovi bili su svjedoci teškog poraza i gubitaka koje su pretrpjeli Italijani i četnici.

Dolaskom u Nikšićku župu 1, 2. i 3. bataljon dobili su zadatak da se postave na prostoriju Lukovo — Dragovoljići — Zagrad i da zatvore pravce od Nikšića ka Nikšićkoj župi i Lukovici, odnosno prema Savniku. Istog dana 21. maja smjenjeni su dijelovi 5. crnogorske brigade koji su se pomjerili prema selu Veliki Orah.

Stab brigade je odlučio da sa dva bataljona zatvori pravac Nikšić — Savnik, a jednim bataljonom pravac Nikšić — Nikšićka župa sa slijedećim rasporedom bataljona: 3. bataljon upućen je u rejon sela Zagrad, 2. je posjeo položaj u rejonu sela Dragovoljići a 1. bataljon je posjeo položaj sa obje strane komunikacije. Jedna četa bataljona posjela je položaj Gradac — kota 865, a jedna četa na Tović brdu (kota 921), dok se jedna četa nalazila u rejonu sela Lukovo. Stab brigade je brzo uočio da su mu bataljoni razvučeni na širokom frontu i da je ostao nezatvoren pravac koji vodi od sela Gornje Polje prema selu Lukovo, sa kojeg je neprijatelj mogao ugroziti desni bok brigade i zaobići odbranu na pravcu Nikšić — Lukovo

Na osnovu takve procjene 2. bataljon je prebačen u rejon sela Granic« sa zadatkom da zatvori pravac Gornje Polje — Lukovo. Treći bataljon ji prebačen iz rejona sela Zagrad u rejon sela Dragovoljići sa zadatkom da zatvori pravac Nikšić — Nikšićka župa i pravac koji vodi od sela Drago voljići prema Kobiljoj glavi, s tim što će manje snage postaviti na sami
Kobilju glavu (kota 1412). Desno od 1. dalmatinske nalazila se 5. crnogorska brigada (njena tr bataljona) na prostoriji Orah — Granice — Lukovo zatvarajući pravac od Nikšića i Gornjeg Polja prema Krnovu i Vojniku, odnosno prema Savniku. Veza sa 5. brigadom održavana je u rejonu sela Veliki Orah. Četvrti bataljon 1. dalmatinske brigade i još tri bataljona 10. hercegovačke brigade, raspoređeni su na prostoriju Miljkovač — Bajevo polje
— Javorak — Gornje Polje i zatvarali pravac od Nikšića i Golije prems rijeci Komarnici i Pivskoj župi. Četvrti bataljon je bio na lijevom krili do jedinica 5. crnogorske brigade. On je bio potčinjen štabu 10. hercegovačke brigade. Sa 4. bataljonom se nalazio zamjenik komandanta 1. dalmatinske Obren Ivković. Dok se 1. dalmatinska brigada nalazila na položajima sjeverno i sjeveroistočno od Nikšića, Nijemci su dovlačili nove snage i koncentriral ih u rejonu Nikšića i Gornjeg Polja. Sve se ovo moglo vidjeti sa Tovićć brda (zaposjednutog od jedinica brigada), te je bilo lako zaključiti da neprijatelj sprema ofanzivu protiv snaga Glavne operativne grupe NOV.

Početak napada mogao se očekivati svakog dana. Sedma SS divizije : Princ Eugen«, koja je predviđena za nastupanje na pravcu odbrane 3. divizije, pristigla je u Nikšić 21. maja. Imala je u svom sastavu dva lovačka brdska i jedan artiljerijski puk, pionirski bataljon, protivavionski divizion, tenkovsku četu, izviđački bataljon, protivtenkovski divizion, bataljon vez« i konjički eskadron.

Od 25. maja neprijateljska avijacija je počela da obavlja izviđanja naročito na pravcu Nikšić — Savnik i Nikšić — Pivska župa, bombardujući i mitraljirajući položaje jedinica. Istovremeno neprijateljske snage koje su se rasporedile i razvile nai pravcu Nikšićka župa — Lukova upućuju izviđačke i borbene dijelove! prema položajima brigade na Toviću. Ti napadi vršeni su veoma upornoj

Neprijatelj je očigledno težio da zauzme što povoljnije položaje prema jedinicama brigade. Naročito je bio aktivan na pravcu Gornje Polje — selo Granice i selo Veliki Orah. Znatne snage neprijatelja ovladale su 25. maja Javorkom. Međutim, jedinice 10. hercegovačke brigade i 4. bataljon 1. dalmatinske brigade u sadejstvu sa 5. crnogorskom brigadom izvršile su 25. maja protivnapad i odbacile neprijatelja sa Javorka.

Neprijateljske snage (7. SS divizija »Princ Eugen«, jačine oko 20.000 vojnika i grupa »Anacker«), po završenoj koncentraciji u rejonima: Nikšić — Rubež — Gornje Polje, Krstac, Avtovac i Čemerno, 27. maja rano ujutro izvršile su opšti napad na položaje jedinica 3. divizije sa ciljem zauzimanja Savnika i izbijanja u dolinu rijeke Pive, gdje je trebalo da se povežu sa 1. brdskom divizijom na svom desnom krilu i sa 118. lovačkom divizijom na lijevom krilu radi daljeg nastupanja prema Durmitoru i Pivskoj planini.

Dvadeset sedmog maja neprijateljska avijacija žestoko je bombardovala i mitraljirala položaje 1. dalmatinske brigade u rejonu sela Lukova. Kolona pješadije i tenkova kretala se komunikacijom od Nikšića prema Lukovu. Podržan jakom artiljerijskom i minobacačkom vatrom neprijatelj je prvo napao na četu 1. bataljona koja je držala položaj na Gradacu i
koti 865 i primorao je na povlačenje prema Lukovu. Manje snage napadale su četu 2. bataljona koja je držala položaj na koti 921 (Tovići). Ta četa uspjela je da odbije napad i dalje ostala na tom položaju. Neprijatelj je vršio snažan pritisak na položaje 3. bataljona u rejonu sela Dobrovoljići.

Po odbacivanju čete 1. bataljona sa položaja Gradac i kote 865, neprijateljska pješadija i tenkovi, uz podršku artiljerije i avijacije, nastupali su u pravcu Lukova. I pored toga što je cesta između Gradaca i Lukova bila porušena na nekoliko mjesta, tenkovi su se nesmetano kretali komunikacijom prema Lukovu. Kamioni natovareni presovanim balama slame i sijena, pratili su pokret tenkova, Nijemci su u rupe porušene ceste ubacivali bale slame ili sijena i tako omogućili nesmetano kretanje tenkova. Prvi bataljon je vodio žestoke borbe u rejonu Lukova. Treći bataljon je uporno branio Kobilju glavu, a 2. bataljon je odbijao napade neprijatelja koji je pokušavao da se probije od Gornjeg polja ka Lukovu. Oko 10 časova neprijatelj je ovladao Lukovom. Pod pritiskom nadmoćnijih snaga neprijatelja 1. i 4. bataljon povukli su se na liniju Ivanjska strana — Đurkovo brdo. Prvi bataljon desno se povezao sa dijelovima 5. crnogorske brigade koji su se nalazili na položaju Studena. Sa tih položaja 1. i 3. bataljon u sadjejstvu sa jedinicama 5. crnogorske brigade vodili su žestoke borbe sve do mraka. Drugi bataljon, zbog slabe veze sa 1. bataljonom i sa štabom
brigade, ostao je i dalje na ranijim položajima i nije se povlačio istovremeno sa ostalim bataljonima, jer neprijatelj nije upućivao jače snage preko Tovića. Izbijanjem neprijatelja u rejon sela Ivanje i Veliki Orah bataljon je bio doveden u opasnost da bude odvojen od ostalih bataljona.

U toku tog dana jedna njemačka motorizovana kolona prebacila se iz Nikšića u rejon Nikšićke župe, a iz tog rejona nastavila nastupanje u pravcu sela Lukavica, gdje je izbila do pada mraka. Na tom pravcu nije bilo jedinica NOV, te se neprijateljska kolona kretala bez smetnji. Istovremeno snage neprijatelja su vršile pritisak preko planine Vojnik sa težnjom da što prije izbiju na lijevu obalu rijeke Komarnice, i time onemoguće jedinicama 3. divizije da na toj rijeci organizuju odbranu.

Situacija je bila sve teža. Trebalo je spjiječiti neprijatelja da ovlada dolinom Komarnice i izvrši daljnji prodor prema Durmitoru i Pivskoj planini gdje su se nalazili Vrhovni štab i Centralna bolnica. Zato je trebalo što prije stići u dolinu Komarnice, zaposjesti njenu desnu obalu i ne dozvoliti neprijatelju da je pređe i ostvari svoje planove. Stab treće udarne divizije NOV doneo je odluku da u toku noći 27/28. maja, prebaci 1. dalmatinsku brigadu preko Šavnika na desnu obalu Komarnice od sela Duži do Pivske planine, i da spriječi prodor neprijateljskih snaga na desnu obalu Komarnice i prihvati jedinice koje se budu prebacivale preko Komarnice. U toku te noći brigada se prebacila preko Šavnika na desnu obalu rijeke Komarnice i posjela određeni joj položaj sa slijedećim rasporedom: 3. bataljon u rejonu sela Duži, 2. bataljon u rejonu sela Brulje, 1. bataljon u rejonu sela Borkovići.

Peta crnogorska brigada preuzela je položaje 1. dalmatinske brigade i dalje nastavila sa odbranom tog pravca. U toku 28. maja neprijatelj je produžio napad sa nesmanjenom žestinom na svim pravcima sa izraženiir težištem na pravcu Savnika. Istog dana pod pritiskom snaga neprijatelja brigada se povukla sjeverno od Savnika, i zatvorila pravac koji vodi od Savnika prema južnim padinama Durmitora.

Nakon povlačenja 5. crnogorske brigade neprijatelj je zauzeo Savnic 29. maja i povezao jedinice 7. SS divizije sa jedinicama 1. brdske divizije u rejonu Tušinja. Nasuprot jedinicama 3. divizije koje su zaposjele desni obalu rijeka Komarnice i Pive od sela Duži do sela Krstac, sada se nalazila 7. SS divizija, koja je zaposjela lijevu obalu Komarnice i Pive.

Četvrti bataljon 1. dalmatinske brigade kojim je bila ojačana 10. hercegovačka brigada na pravcu Javorak — Gornje polje — Vojnik, nakor povlačenja jedinica hercegovačke brigade, ostao je i dalje na lijevoj obal: rijeke Komarnice na sjevernim padinama Vojnika sa zadatkom zatvaranje toga pravca. Dvadeset osmog maja bataljon se pod pritiskom neprijatelje morao samostalno probijati u sastav brigade na desnu obalu rijeke Komarnice.

Jedna četa bataljona je u povlačenju iz rejona Javorka prems Komarnici vodila borbu sa izviđačkim dijelovima njemačke konjičke izviđačke jedinice. Povlačenjem jedinica na desnu obalu Komarnice ostao je nezaštićen i otvoren pravac prema Mratinju, a samim tim i velika opasnost za ostale jedinice Glavne operativne grupe. Ona je bila tim veća što su se tamo već uputili dijelovi 7. SS divizije, jer su ocijenili značaj toga pravca. Uočivši to, štab 3. divizije naredio je 10. hercegovačkoj brigadi da se bez jednog bataljona (Mostarskog) hitno prebaci na taj pravac i da ga zajedno sa 7. krajiškom i 4. crnogorskom brigadom brani po svaku cijenu.

Poslije odlaska jedinica 10. hercegovačke, 1. dalmatinska brigada je posjela i položaje na liniji Boričja — Pišča na desnoj obali Pive (uputivši tamo svoj treći bataljon). Desno od njega je bio 3. (Mostarski) bataljort 10. hercegovačke brigade, koji je zatvarao prostor od sela Krstac do ušća! rijeke Vrlike.

Nalazeći se na desnoj obali rijeke Komarnice, jedinice brigade bile sui skoro svakodnevno izložene napadima neprijateljske avijacije, koja jé bombardovala i mitraljirala njene položaje. Isto tako i artiljerija sa druge strane rijeke tukla je položaje jedinica, i na svaki pokret koji je primjećen na lijevoj obali Komarnice otvarala je vatru.

Bataljoni brigade nisu samo organizirali povezanu odbranu položaja! da bi njome uspješno spriječili neprijatelja, već su i oni vršili prepade na neprijateljske položaje s druge strane rijeke. U noći između 31. maja i 1. juna u rejonu Rudenice — Miljkovac djelovi 4. bataljona 1. dalmatinske brigade prešli su rijeku Komarnicu i izvršili prepad na Nijemce i sa zaplijenjenim oružjem i municijom vratili se iste noći na svoje položaje.

I neprijatelj nije mirovao. Njegovi izviđački dijelovi vršili su svakodnevna izviđanja pa i jače pritiske na položaje jedinica naše brigade. Bilo je pri tome i oštrijih sukoba uz obostrane gubitke. Iako neprijatelj nije pokušavao da pređe sa jačim snagama na drugu obalu, on je ipak bio tu s druge strane rijeke sa brojnim ljudstvom i tehnikom. Položaji jedinica morali su stalno biti pomijerani uz sve mjere osiguranja, da bi se na vrijeme otkrio svaki pokret prema rijeci i pokušaj prelaska.

Držanje položaja, uz sve mjere koje su preduzimane u jedinicama, prilično je opterećivalo i zamaralo borce, koji su već od ranijih borbi bili dosta zamoreni i iscrpljeni. O nekom odmoru nije moglo biti govora s obzirom na zadatke brigade i prisutnost neprijatelja. Na ovom području poseban problem je predstavljala ishrana boraca. Blizina Centralne bolnice sa brojnim ranjenicama i bolesnicima kao  raniji boravak drugih jedinica na ovom dosta oskudnom terenu učinili su svoje, tako je sa ishranom svakim danom bivalo sve teže. Mnogo poginulih i ranjenih, loša ishrana, nepovoljne vremenske prilike — sve je to utjecalo na borce, na njihovo raspoloženje i moral, na borbenu spremnost jedinica brigade.

Svakodnevne borbe, smjene na položajima i mobilnost nisu pružale mogućnosti za idejno-politički rad sa jedinicama kao ni za neki organizovani vojnostručni rad, pa su korišćene mogućnosti kratkog i sažetog informisanja boraca i starješina o najhitnijim pitanjima po malim grupama.

Praktična vojnostručna obuka izvodila se na položajima, a sastojala se u postavljanju zasjeda, izviđanju, radu patrola i si. O nekom kulturno-zabavnom radu u jedinicama nije bilo ni govora. Na sastancima sa štabovima bataljona, sa komandama četa i na četnim konferencijama je razmatrana situacija, kako u jedinici, tako i kod Glavne operativne grupe. Ukazivalo se da u proboju leži izlaz iz situacije za 3. diviziju, bolnice i ostale snage Glavne operativne grupe. Sva ova pitanja pretresana su i na kratkim partijskim i skojevskim sastancima na kojima je ukazivano i na zadatke komunista i skojevaca, na njihovo držanje i zalaganje, na njihovu primjernost u svemu. Jedan od osnovnih zadataka
bataljonskih biroa i sekretara osnovnih organizacija je bio da stalno utiču na borce i rukovodioce da izvršavaju zadatke. Konkretan politički i partijski rad, uz rad štabova, komandi četa i starješina, ulijevao je povjerenje kod boraca u uspješno suprotstavljanje neprijatelju i izlaz iz ovog teškog položaja.

Iako su jedinice 3. divizije onemogućavale neprijatelja da se prebaci preko rijeke Pive i Komarnice, položaj na njenom sektoru svakim danom je bio sve teži i teži. Situacija je bila posebno teška nakon povlačenja i odlaska jedinica 2. proleterske divizije sa Sinjajevine i Durmitora, gdje je već sa pethodnicama stigla njemačka 1. brdska divizija nastupajući na
tom pravcu.

Dok je 1. dalmatinska brigada držala položaje na desnoj obali rijeke Komarnice, a lijevo od nje od izvornog dijela Komarnice prema Savniku nalazila se 5. crnogorska brigada, dotle se 3. sandžačka brigada nalazila na položajima Matički gaj — Zabljak — sela Tepca i Stulac. U to vrijeme 1. i 2. proleterska divizija vodile su borbe na prostoriji Piva, Drina Sutjeska, Mratinje, Maglič sa težištem proboja prema dolini Sutjeske Tjentištu.

Prodorom 1. i 2. divizije ka dolini Sutjeske neprijatelj je uočio namjeru partizanskih snaga, te je otpočeo da izvlači glavne snage 7. SS divizije sa fronta Savnik — lijeva obala Komarnice i da ih prebacuje preme Zelengori i zapadno od Sutjeske sa ciljem čvrstog zatvaranja poiožaja nj lijevoj obali Sutjeske i time onemogućivanja proboja partizanskih snage na pravcu Tjentište — Zelengora. Na lijevoj obali Komarnice — Savnil Nijemci su ostavili manje snage. Kao pojačanje na te položaje pristizale su italijanske jedinice iz divizije »Ferrara«.

Kada su 1. i 2. proleterska divizija vodile borbe zapadno od rijeke Pive, 3. divizija je držala položaje od Pive desnom obalom Komarnice preko Durmitora do rijeke Tare, a 7. banijska divizija položaje na lijevo; obali Tare od rečice Sušica do sastava Tare i Pive. Grupe divizija pod neposrednom komandom Vrhovnog štaba bile su podjeljene rijekom Pivom. Vrhovni štab je 3. juna donio odluku da se formiraju dvije operativne grupe. Od snaga koje su se nalazile zapadno od rijeke Pive formirana je 1. operativna grupa u čiji sastav su ušle 1. i 2. proleterska divizije i ostale jedinice koje su se našle na tom prostoru. Njen zadatak je bio de probije neprijateljski obruč na Sutjesci i prodru preko Zelengore ka istočnoj Bosni.

Drugu operativnu grupu formirale su 3. i 7. divizija. Sa njoj je ostala i Centralna bolnica koja je sa velikim brojem ranjenika i obolelil od tifusa bila prikupljena na Pivskoj planini. Tom odlukom Vrhovnog štaba 2. operativna grupa primila je na sebe vrlo težak i odgovoran zadatak da obezbjedi prebacivanje ranjenika kako ne bi pali u ruke neprijatelju. Pored zadatka da obezbjedi Centralnu bolnicu, 2. operativna grupe je imala zadatak da djejstvuje kao zaštitnica i da što duže zadrži neprijateljske snage u njihovom nadiranju preko masiva Durmitora ka rijeci Pivi

Borbama u zaštitnici trebalo je vezivati što jače snage neprijatelja i time olakšati proboj 1. operativne grupe na pravcu Tjentište — Zelengora. U pogodnom momentu 2. operativna grupa je trebalo da se sa Centralnom bolnicom prebaci u pozadinu neprijatelja preko rijeke Tare u Sandžak il prema situaciji u nekom drugom pravcu. U situaciji operativnog okruženja Vrhovni štab je, 3. juna, u selu Mratinju, donio odluku da 3. divizija sa 7. banijskom divizijom i ranjenicima Centralne bolnice potraži izlaz iz okruženja na drugoj strani kako bi obmanuti neprijatelja u pogledu glavnog pravca proboja. Ujedno je 3. sandžačka brigada, koja se tada nalazila lijevo od 5. crnogorske brigade na položajime Matični Gaj — Zabljak — selo Tepca i Stubac, potčinjena štabu 3. divizije. Odlukom Vrhovnog štaba za rukovođenje ovim jedinicama formiran je operativni štab, za čijeg komandanta je određen Radovan Vukanović, dotadašnji komandant 3. divizije. Za komandanta 3. divizije naimenovan je Sava Kovačević, dotadašnji komandant 5. crnogorske brigade, a za komandanta 5. brigade Savo Burić, dotadašnji komandant 1. bataljona 1, proleterske brigade.

U vezi sa odlukom Vrhovnog štaba, u vremenu od 4. do 6. juna, štab 2. operativne grupe naredio je snageuna 10. hercegovačke, 4. crnogorske i  7. krajiške brigade, koje su se nalazile na prostoriji Stabno — Mratinje, da odbace neprijatelja koji je držao prelaze preko rijeke Pive u rejonu Pivskog manastira i sela Krstac i time omoguće prelaz jedinicama 3. divizije i Centralne bolnice i proboj u pravcu planine Golije. U vezi sa tim zadatkom naređeno je štabu 1. dalmatinske brigade da prebaci svoj 3. bataljon iz rejona sela Dragaljevo u rejon sela Boričje prema selu Krstac, radi povezivanja sa jedinicama koji će djejstvovati u pravcu sela Krstac.

Međutim, napad brigada nije uspjeo, jer se neprijatelj uporno branio. Neprijatelj je shvatio namjeru jedinica 2. operativne grupe i odmah otpočeo da privlači nove snage za pojačanje odbrane prelaza na tom dijelu rijeke Pive i time da onemogući jedinicama 3. divizije prebacivanje na njenu lijevu obalu.

Poslije toga štab 2. operativne grupe počeo je pripreme i ispitivanje mogućnosti prelaza rijeke Tare u rejonu sela Tepca. Taj rejon je još bio pod kontrolom jedinica NOV i jedno od najpovoljnijih mjesta za prelaz Tare i prebacivanje u Sandžak, jer jedna staza od rijeke izvodi u rejon Ograđenice. Međutim, neprijateljske snage prešle su na lijevu obalu rijeke Tare u rejonima Đurđevića i Lever Tare i brzo prodrle prema Žabljaku. Ovim prodorom neprijateljskih snaga otpala je mogućnost prelaza rijeke Tare u rejonu sela Tepca.”Poslije toga štab 3. divizije odlučio je da reorganizuje front odbrane, s tim što je 5. crnogorsku brigadu povukao sa dotadašnjih položaja na nove položaje: Dobri Do — selo Boričje (Pivin Do). U to vrijeme 1. dalmatinska brigada je na položajima Komarnica — Piva vodila borbe protiv dijelova 7. SS divizije koji su pokušavali da pređu na desnu obalu Komarnice. U tim borbama brigada je imala 7—8 poginulih i više ranjenih boraca. Među teško ranjenima nalazio se i komandir 1. voda 1. čete 1. bataljona Đuro Đapić Đuketa. Upućen je u Centralnu bolnicu na desnu obalu Pive, gdje je stradao.

U takvoj situaciji štab 2. operativne grupe predložio je Vrhovnom štabu da se 2. operativna grupa sa Centralnom bolnicom probija preko Vučeva i Sutjeske za 1. operativnom grupom. Vrhovni štab složio se sa takvim predlogom i odmah su otpočele pripreme za prelaz rijeke Pive.

Prvo je trebalo da krene 7. divizija i izvrši prelaz na lijevu obalu Pive, a za njom ranjenici. U vezi sa tom situacijom između 5. i 6. juna 1. i 3. bataljon 1. dalmatinske brigade prebačeni su sa položaja Komarnica — Piva u rejon sela Nikovići. Prvi bataljon produžio je bio pokret u pravcu sela Gornjeg Polja (Rudine) sa zadatkom da smjeni jedan bataljon 7. banijske
divizije na položaju od Sćepan Polja do sela Odžaci i Glavice. Treći bataljon zadržan je u selu Nikovići, a 2. i 4. bataljon ostali su i dalje na položaju Komarnica — Piva. Sedma banijska divizija otpočela je prelaz rijeke Pive 5/6. juna u rejonu Gornjeg Kruševa preko visećeg mosta. U toku 6. i noću između 6. i 7. juna bilo je završeno prebacivanje jedinica 7. divizije i dijela lakih ranjenika na lijevu obalu Pive.

Sedmog juna primljeno je novo naređenje od Vrhovnog štaba da se obustavi dalje prebacivanje jedinica i lakih ranjenika na lijevu obalu rijeke Pive usljed pogoršane situacije na pravcu proboja 1. operativn grupe. Sedma divizija se već bila prebacila preko Pive i vršila pokn preko Vučeva prema Sutjesci. U toj situaciji na položajima Piva — Kcmamica — Durmitor — rijeka Tara ostale su 3. divizija i 3. sandžaci brigada sa Centralnom bolnicom. U naređenju Vrhovnog štaba stajalo j da se ponovo pokuša prelaz u Sandžak ili preko planine Golije a da se nepokretni ranjenici sklone po katunima i pećinama na prostoru Durmitor
Tare i Pivske planine. U vezi sa novonastalom situacijom 1. dalmatinska brigada dobila je zadatak da ispita mogućnost prelaska Tare od potoka Sušica do sastava Tare i Pive.

Pošto je Vrhovni štab bio obaviješten da se je 7. banijska divizija prebacila na lijevu obalu Pive, to je štabu te divizije naredio da požuri  pokretom svojih jedinica za prvom operativnom grupom.

S obzirom na to da je 3. divizija orijentisana za proboj u Sandžak veza između 3. i 7. divizije je bila prekinuta. Nije radila ni veza izmeć 3. divizije i Vrhovnog štaba.

U toj situaciji na desnoj obali rijeke Pive ostala je 3. divizija NOV bez 10. hercegovačke, sa 3. sandžačkom brigadom i Centralnom bolnicom .U sastavu 3. divizije su bile: 5. crnogorska i 1. dalmatinska brigad koje su i ranije bile u njenom sastavu. Mostarski bataljon iz 10. hercegovačke brigade, koji nije uspio da se prebaci na lijevu obalu Pive kod Mratinja i da ode u sastav svoje brigade već je ostao u sastavu 5. crnogorske brigade, i 3. sandžačka brigada koja je ostala pod komandom 3. divizij jer je zatvarala pravac Đurđevića Tara — Zabljak u momentu kad 1. proleterska divizija nalazila zapadno od rijeke Pive.

Raspored tih snaga je bio: 1. dalmatinska brigada sa tri bataljona i 3. i 4) i štab brigade nalazili su se na lijevoj obali Tare od sastava Ta i Pive do potoka Sušice, 2. bataljon brigade držao je položaje na Pivi Komarnici prema Pivskom manastiru i selu Krstac, 5. crnogorska zatvara je pravac Savnik — Pivska planina, a 3. sandžačka brigada zatvarala pravac koji vodi od Žabljaka preko masiva Durmitora prema trouglu Piva— Tara. Centralna bolnica nalazila se na platou Pivske planine.

Jedinice 3. divizije NOVJ našle su se u vrlo teškom položaju. Broj njemačke, italijanske i bugarske snage vršile su pritisak sa juga, jugoistol a naročito sa istoka od Žabljaka preko vrhova Durmitora. Divizija sa Ce tralnom bolnicom našla se na uskom prostoru,pritješnjena uz kanjo Tare, Pive i Komarnice. Trebalo je spasavati ranjenike i po svaku cijel braniti ih kako ne bi pali u ruke neprijatelju. Konfiguracija zemljišta i kojem su se našle jedinice divizije sa velikim brojem ranjenika bila krajnje nepovoljna za kretanje ranjenika. Kanjoni Tare i Pive su duba i vrlo strmo padaju prema koritu rijeka, gotovo bez ikakvog puta. Pokri
su bili vezani isključivo za noć, jer po danu se nije moglo kretati zbog aktivnosti neprijateljske avijacije koja od jutra do mraka nije napuštala vazdušni prostor nad operativnim područjem.

Na tom planinskom terenu, koji je bio rijetko naseljen, preostalo stanovništvo se sklonilo ispred neprijateljske ofanzive, te se gotovo ništa nije moglo naći za ishranu ljudstva. Zbog toga je glad uveliko pritiskala,  boračke jedinice bile su jako iscrpljene od stalnih borbi, gladi .

Ranjenici su bili obavješteni u kakvoj se situaciji nalaze. Nepokretni ranjenici znali su da ne mogu biti dalje evakuisani i da će biti sklanjani u teško pristupačne predjele kanjona Pive. Sve je ovo unijelo uzbuđenje i uznemirenost kod ranjenika. Svi pokretni ranjenici tražili su da ih uputeu njihove jedinice ili da se priključe najbližim operativnim jedinicama.

U toj situaciji trebalo je pojačati politički rad u jedinicama i objasniti borcima situaciju, mada su je i oni sami dobro osjećali, i pripremiti ih za još teže napore koji su predstojali.
Stab 1. dalmatinske brigade dobio je zadatak da sa svojim jedinicama izvrši prelaz rijeke Tare. Uslijed prodora neprijatelja prema vrhovima Durmitora, više nije moglo doći u obzir forsiranje Tare u rejonu sela Tepca. Nizvodno od tog mjesta nigdje nije bilo povoljnog mjesta gdje bi se mogao izvršiti prelaz, jer je prilaz do korita rijeke, uslijed velike strmine kanjona, bio krajnje težak. U donjem toku Tare forsiranje takođe nije dolazilo u obzir zbog toga što su se na desnoj obali nalazile jake neprijateljske snage. Na osnovu procjene situacije došlo se do zaključka da neprijatelj još nije posjeo desnu obalu Tare od Demska Luka pa uzvodno, i da na tom dijelu postoji mogućnost prelaza rijeke, mada o tome nije bilo provjerenih podataka. Bilo je jasno da će biti vrlo teško preći Taru, jer je ona, uslijed čestih padavina i topljenja snijega na okolnim planinama, nabujala i bila duboka, brza i opasna. Odlučeno je da se prelaz izvrši u rejonu kote 512, gdje se potok Sušica uliva u Taru.

Ocjenjeno je da je taj rejon ipak najpovoljniji,jer jedna staza izvodi iz kanjona od vodjenice u selu Vranovina. Zadatak 1. dalmatinske brigade je bio da izvrši prelaz preko rijeke Tare i da obrazuje mostobran u rejonu sela Vranovine i da time obezbjedi prelaz ranjenika i ostalih snaga divizije. Uspostavljanje prelaza preko rijeke štab brigade stavio je u zadatak 3. bataljonu. Sa njim je pošao komandant brigade kako bi svojim prisustvom obezbjedio prelaz rijeke i izvršenje postavljenog zadatka. Kako je 4. bataljon bio već privučen u selo Nikoviće, računalo se da se sa njim može proširiti mostobran ako 3. bataljonu pođe za rukom da uspješno forsira Taru.

Ujutro 8. juna jedinice bataljona osvanule su na mjestu prelaza rijeke i odmah otpočele sa pripremama. Napravljen je splav uz pomoć prikupljenih konopaca sa samara. Od tih konopaca opleteno je jedno dugo uže koje je moglo doseći sa jedne obale na drugu. Krajeve užeta trebalo je dobro pričvrstiti sa obje strane rijeke, a za tako pričvršćeno uže preko rijeke privezati splav. Tako bi privezanim splavom mogle da se prebacuju jedinice na suprotnu obalu. Međutim, trebalo je jedan kraj užeta prebaciti preko rijeke i povezali na drugoj strani. Izgledalo je da tu neće biti problema, javili su se i dobrovoljci da preplivaju rijeke i prenesu jedan kraj užeta. Zamjenik komandanta bataljona Gojko Ujdurović. razvijen i jak mladić, dobar plivač, nije dozvolio bilo kome drugome da pliva preko rijeke. Smatrao je da će on najbolje izvršiti taj zadatak. Na mjestu određenom za preplivavanje rijeka je izgledala dosta mirna, ali je to bilo prividno. Matica rijeke bila je veoma brza. Nedaleko nizvodno rijeka je ključala i pjenila, jer je ogromnom snagom udarala i lomila se
o jedan veliki kamen. Od tog udara hučala je cijela dolina. Gojko je na kraju konopa napravio omču i stavio na ruku kako bi olakšao nošenja kraja konopa, a isto tako drugovi su mogli da ga, ako to ustreba, pomoći konopa izvuku iz rijeke.

Gojko je uskočio u vodu i brzo plivao ka sredini rijeke, ali matici nije uspjeo da savlada — ponijela ga je nizvodno. Kad je izgledalo da ćeje savladati, iz neobjašnjivih razloga odbacio je kraj konopa sa ruke, štoje za njega bilo pogibeljno, jer mu drugovi sa obale nisu više mogli pomoći. Vodena stihija nosila ga je sve brže i odnijela ga u svoje vrtlogi za sva vremena. Tako je bataljon izgubio odličnog borca i rukovodioca.

Poslije neuspjeha Gojka Ujdurovića, kojeg su mnogi borci iz bataljona poznavali kao odličnog plivača, smjelog i hrabrog borca i rukovodioca, bilo je teško povjerovati da bi netko drugi mogao preplivati Taru.

Jedinice bataljona obarale su visoka stabla koja bi svojim vrhom mogi  doseći drugu stranu rijeke. Međutim, ni to nije pomoglo, svako oboren stablo voda je odnosila. U trenutku kad su jedinice bataljona ulagal krajnje napore da savladaju Taru i da uspostave prelaz preko nje, neprijatelj je sa desne strane rijeke otvorio artiljerijsku, minobacačku i mitraljesku vatru po njima. Bilo je jasno da je nemoguće uspostavljanj mostobrana na desnoj obali Tare pod uslovima kad je neprijatelj vec posjeo desnu stranu kanjona rijeke i zatvorio sve izlaze iz njega. Zatvoriti izlaze iz kanjona nije bilo teško, jer je samo jedna staza izvodila iz
rijeke prema selu Vranovina.

Komandant brigade koji se stalno nalazio sa 3. bataljonom i sam s uvjerio da je nemoguće uspostaviti prelaz preko Tare, a pogotovo kad j neprijatelj već posjeo njenu desnu obalu, te je naredio povlačenje i kanjona. Prilikom povlačenja bataljon je imao neznatnih gubitaka od
neprijateljske vatre. Tada je ranjen Peko Bogdan, koji je vršio dužnost komandanta bataljona jer je u ranijim borbama bio ranjen njegov komandant Petar Radević i tada se nalazio u bolnici. O neuspjelom pokušaju za uspostavljanje prelaza preko Tare komandant brigade podneo jeizvještaj štabu 3. divizije i ukazao na to da je nemoguće forsirati Taru.

Treća divizija i Centralna bolnica našle su se u bezizlaznoj situaciji. Brojne neprijateljske snage prodirale su sa istoka, jugoistoka i juga koncentrično prema platou Pivske planine i trouglu Tare i Pive. One su suveć spuštale niz zapadne padine Durmitora i prešle u dolinu potoka Sušica.

Štab 3. divizije donio je konačnu odluku da sa jedinicama i pokretnim ranjenicima izvrši pokret preko Pive i Vučeva ka dolini Sutjesk prema Tjentištu, pravcem proboja 1. operativne grupe. Štab divizije je procijenio da je to najpovoljnija mogućnost za probijanje naših jedinica iako nije bilo jasno da li je neprijatelj posjeo Vučevo. Bilo je izvjesne nade da se na Vučevu još nalaze dijelovi 7. divizije. Međutim, upravo su 8. juna oni napuštali prostor Vučeva i kretali se prema dolini Sutjeske

Prema tome, od vremena kada su jedinice 7. divizije napuštale Vučevo do izbijanja 1. dalmatinske brigade na Vučevu nije bilo ničijih snaga.

Ovo je išlo u prilog jedinicama 3. divizije.Svim jedinicama 3. divizije prilikom priprema za prelaz rijeke Pive naređeno je da ostave najpotrebniji broj tovarnih konja, a ostale da predaju Centralnoj bolnici za potrebe ranjenika; minobacače 81 mm i teške mitraljeze da zakopaju. Minobacači nisu imali mina, ali teški mitraljezi su još imali municije i mitraljesci ih se nisu htjeli odreći već su ih nosili sa sobom.

Centralna bolnica uspjela je da skloni jedan broj nepokretnih ranjenika u nepristupačne predjele kanjona Pive. Sa ranjenicima ostavljen je jedan broj bolničkog osoblja. Međutim, sklanjanje ranjenika nije mnogo koristilo, jer se mali broj od skrivenih ranjenika i ostavljenog bolničkog osoblja uspjeo spasiti. Nijemci su pomoću dresiranih pasa detaljno pretražili svaki kutak terena na operativnom prostoru. Oni su na licu mjesta strijeljali sve ljude, žene i djecu koje su našli. Revnosno su izvršili naređenje koje je glasilo da se na prostoru na kojem su se vodile borbe ne smije ni jedan muškarac sposoban za vojsku živ izvući, pa su čak u svom zločinu išli i dalje i ubijali bolničko osoblje, a to su bile u najviše
slučajeva bolničarke iz Centralne bolnice.

Prema planu Štaba 3. divizije 1. dalmatinska brigada dobila je zadatak da kao prethodnica divizije pređe Pivu i da što prije izbije na plato Vučeva, obrazuje mostobran na širem prostoru Pive i obezbjedi prelaz pokretnih ranjenika i ostalih jedinica divizije. Zatim da nastave pokret prema dolini Sutjeske, da dijelom snaga zatvore pravce od Mratinja i
Maglića, a dijelom snaga od pravca Čureva. Peta crnogorska brigada je trebalo da izvrši prelaz Pive sa Centralnom bolnicom. Za njime je trebalo da se kreće Mostarski bataljon 10. hercegovačke brigade i na kraju kolone 3. sandžačka brigada kao zaštitnica da se poslednja prebaci na lijevu obalu Pive.

Prelaz na lijevu obalu rijeke Pive predviđen je u rejonu Gornjeg Kruševa. U tom rejonu su jedinice 7. banijske divizije ranije izgradile viseći most. Avijacija je most oštetila i on je bio nagnut nizvodno, ali su pješaci mogli da prelaze preko njega.

U prvi sumrak 8. juna 1. dalmatinska brigada izvršila je pokret u rejon sela Gornje Kruševo na desnoj obali Pive. Bataljonima je bila potrebna čitava noć da stignu tamo. Kretanje noću, besputnim, strmim kanjonom Pive bilo je teško i sporo. Borci su se više klizali niz strminu nego što su hodali. Prednji djelovi brigade stigli su u zoru na mjesto prelaza u rejonu Gornjeg Kruševa i odmah počeli da prelaze na lijevu obalu Pive. Most je bio oštećen i prebacivanje je išlo sporo, jer su borci morali po mostu da puze kako se ne bi okliznuli u rijeku. Ono malo tovarnih grla što je ostalo u brigadi moralo je da se prebacuje preko rijeke plivanjem, držani za povodac. Jutro je bilo poodmaklo kad su se jedinice brigade prebacile na lijevu obalu rijeke. Tog jutra u kanjonu Pive osvanula je izmaglica, što je onemogućilo napad neprijateljske avijacije. I pored toga što je mjesto prelaza tukla neprijateljska artiljerija iz rejona Zlatnog Bora, prelaz jedinica brigade protekao je bez većih smetnji.

Da bi se omogućio brži prelaz preko oštećenog višećeg mosta na Pivi angažovan je inžinjerijski vod 3. sandžačke brigade koji ga je popravio i učvrstio za 6 časova. Cim se digla izmaglica, neprijateljska avijacija otpočela je sa napadima po mjestu prelaza i na kolonu brigade koja se penjala uz strmi kanjon prema Vučevu. Ali uslijed velike strmine i dubine kanjona, napadacke avijacije nije nanio jedinicama teže gubitke, tako da su one bez prekidi nastavile kretanje. Poslije dugog i napornog penjanja, brigada je izbila na plato Vučeva.

Dok su se bataljoni 1. dalmatinske brigade penjali od Pive prema Vučevu, neprijatelj je već bio izbio na plato Pivske planine i u rejon sela Nikovića. Na platou Vučeva 1. bataljon naišao je na jaču njemačku patrolu, koju je četa 1. bataljona brzo razbila. Ubijeno je nekoliko Nijemaca

Iz tog se moglo zaključiti da su Nijemci otpočeli sa izviđanjem radi posjedovanja Vučeva .Prva dalmatinska brigada je posljednji čas uspjela da preduhitri Nijemce u izbijanju na prostor Vučeva. U toku 9. juna brigada je obrazovala mostobran na širem prostori Vučeva sa slijedećim rasporedom bataljona: 1. bataljon zatvorio je pravac Mratinje — Vučevo i posjeo položaje u rejonu Prepeličja i kote 1549 2. bataljon je samostalno marševao sa položaja prema Pivskom manastiru i selu Krstac u rejon Gornjeg Kruševa, i sa nešto zakašnjenja, tek pred mrak, prešao na lijevu obalu Pive i posjeo položaje u rejonu Planinica, desno od 1. bataljona. U toku noći 9/10. juna bataljon se pomjerii udesno u rejon Poljana — Haluge; 3. i 4. bataljon zatvorili su pravac si sjeverne strane od Huma i Cureva, ali nisu imali dodira sa neprijateljem 9/10. juna.

Pošto je situacija bila neizvjesna, jer podataka o neprijatelju nije bilo, štab 1. bataljona je ujutro 10. juna uputio jedno odjeljenje u patrolu u pravcu sela Mratinja. Međutim, patrola je upala u neprijateljsk raspored na položajima sjeverno i sjeveroistočno od Mratinja na liniji kota 1790 — 1778 (Katuništa) — Siijevica (kota 1542). U borbi protiv Nijemaca poginuo je komandir voda 1. čete 1. bataljona Mate Barišić iz Solina, koji je bio vodja patrole, i puškomitraljezac Ivan Bećko iz sela Udovičića kod Sinja. Zahvaljujući herojskoj borbi poginulih drugova ostali iz patrole su se izvukli i vratili u sastav bataljona. Od te patrole stav bataljona je saznao da se u Mratinju nalaze jače njemačke snage i da drže položaje sjeverno i sjeveroistočno od Mratinja na pomenutim ko tama i zaključio da se svakog časa može očekivati njihov napad.

U toku 9. i 10. juna svi pokretni ranjenici, 5. crnogorska i 3. sandžačka brigada prebacili su se na lijevu stranu Pive i izbili na Vučevo.Dijelovi 5. crnogorske brigade upućeni su na položaje prema Ćurevu i Popovu Mostu, a dijelovi desno od 2. bataljona 1. dalmatinske brigadi u rejon Mrkalj — Klada, prema Perućici, dok se 3. sandžačka i dalje nalazila u zaštitnici.

Poslije podne primjećeni su Nijemci kako nastupaju od Mratinja u pravcu Vučeva, prema položajima 1. bataljona 1. dalmatinske. Nastupali su sporo. Radi štednje municije, štab bataljona je naredio da se vatra ne smije otvarati dok se neprijatelj sasvim ne približi. U tom trenutku nije bilo jasno zbog čega Nijemci tako sporo nastupaju. Međutim sve se brzo
razjasnilo. Pred sumrak naišla je njemačka avijacija i žestoko bombardovala i mitraljirala položaje 1. bataljona. Kad su avioni izručili svoj ubitačni tovar i potrošili mitraljesku municiju, njemačka pješadija otvorila je vatru, naročito tromblonima podilazeći položajima 1. bataljona. U to vrijeme prispio je bataljon 3. sandžačke brigade koji je po ranijem naređenju trebalo da smijeni 1. bataljon 1. dalmatinske brigade. Međutim, pošto je neprijatelj podilazio položajima 1. bataljona i nije bilo vremena za smjenu, komandant 1. bataljona 1. dalmatinske brigade i zamjenik komandanta bataljona sandžačke brigade dogovorili su se da 1. bataljon 1. dalmatinske brigade prihvati borbu i da u povoljnim uslovima oba bataljona zajednički pređu u protivnapad, odbace neprijatelja i tek onda
izvrše smjenu. Razvila se dramatična borba. Prvi bataljon je nastojao da odbrani položaje i da ne dozvoli Nijemcima da prodru prema Vučevu. Pod pritiskom jakih neprijateljskih snaga, bataljon se ipak morao povući na položaj u visini kote 1532. Kada se bataljon povukao pala je noć, veoma tamna tako da Nijemci nisu dalje napadali već su ostali na zauzetim položajima Prepeličja — kota 1549. U toj situaciji štab 1. bataljona uputio je kurire u pristiglu sandžačku jedinicu sa predlogom da zajednički izvrše protivnapad, međutim, bataljona 3. sandžačke više nije bilo.

U toj borbi 1. bataljon je imao oko desetak mrtvih i više ranjenih. U toku istog dana 2. bataljon vodio je borbu sa manjim neprijateljskim djelovima u rejonu Poljana — Haluge.
Desetog juna uveče 1. bataljon je ostao na istim položajima, 2. bataljon se nalazio na položaju Poljana Haluge, a 3. i 4. bataljon ostali su i dalje na položajima prema Humu i Curevu. Sve jedinice 3. divizije i pokretni ranjenici Centralne bolnice nalazili su se na prostoru između Pive, Drine i Sutjeske. Neprijateljske snage vršile su pritisak od Maglića, a naročito jak pritisak dolazio je od Mratinja. Zato je trebalo da se što prije ide ka Sutjesci i dalje za Vrhovnim štabom i jedinicama 1. operativne grupe.

Radi toga je štab 3. divizije donio odluku: da 1. dalmatinska brigada (10. juna) izvrši pokret pravcem Mrkalj-klade — Dragoš-sedlo — Ravno brdo i da kao prethodnica divizije 11. juna naveče pređe rijeku Sutjesku, razbije neprijatelja u rejonu Tjentišta, a zatim proširi napad i ovlada Košurom (kota 787), selom Krekovi i Ozrenom (kota 1405). Ona je takođe trebalo da orijentiše jedan bataljon prema Pleću i Vilenjaku i time obezbijedi prelaz ranjenika i ostalih jedinica divizija preko Sutjeske.

U to vrijeme situacija na sektoru Tjentišta nije bila poznata. Znalo se samo toliko da se tamo nalaze neprijateljske snage.

Pošto se 1. operativna grupa probijala preko Zelengore i ceste Kalinovik — Foča, Nijemci su znali da se još uvijek nalaze brojne partizanske snage na prostoriji sjeverno od Maglića, između rijeka: Pive, Drine i Sutjeske (prema njihovoj procjeni oko 5.000 partizana. Pošto im je izmakla iz okruženja 1. operativna grupa, oni su odmah otpočeli dovlačiti snage sa sjevera i juga sa ciljem čvrstog zatvaranja lijeve obale Sutjeske. Namjera neprijatelja je bila: da sa jakim snagama posjedne i drži položaje zapadno od Sutjeske i onemogući proboj partizanima prema sjeverozapadu kroz Zelengoru, a u isto vrijeme da sa snagama od Mratinja i Maglića i od pravca Cureva vrši pritisak na krila i bokove da bi jedinicc
NOV-a potisnuo u dolinu Sutjeske, gdje je mislio da ih uništi. Da bi ostvarili ovaj plan, Nijemci su požurili da što prije zatvore lijevu obalu Sutjeske, i to privlačenjem snaga od pravca Gacka i sa sjevera i sjeverozapada koje su do tada bile angažovane u borbama protiv 1. operativnegrupe. Do izbijanja snaga 3. divizije u dolinu Sutjeske, Nijemci su uočili
da se partizanske jedinice pomjeraju od rijeke Tare i Pivske planine kadolini Sutjeske. Da bi zaposjeli položaje na lijevoj obali Sutjeske, Nijemci su uputili 3. bataljon 13. puka i 1. bataljon 14. puka 7. SS divizije prekc Ozrena da ojačaju svoje borbene grupe »Gertler« i »Annacker«. Te snagi su posjele položaje na lijevoj obali Sutjeske na liniji: Košur (kota 787) — selo Krekovi — Ozren (kota 1405) — bezimena kota — Pleće — Vilenjak (t
1764) — Medveđe brdo i povezali se preko Suhe sa svojim snagama koje su održale položaje Šuški potok — Maglić. Jačim snagama Nijemci su posjeli položaj Košur i sela Krekove i Ozren. Od Ozrena prema Medveđen brdu neprijatelj je grupno posjeo vrhove i duboke jaruge. Tako su njemačke snage 11. juna potpuno zatvorile obruč na Sutjesci, što nije bilo poznato jedinicama NOV.

Prema rasporedu snaga neprijatelja može se zaključiti o njegovim namjerama: da čvrstim posjedanjem položaja na lijevoj obali Sutjesk ne dozvoli partizanima proboj prema Zelengori, a da sa pravca od Mratinja i Maglića i sa sjeverne strane od Ćureva vrši pritisak na bokovepozadinu snaga NOV. Time je želio da jedinice 3. divizije i ranjenik
sabije u dolinu Sutjeske gdje bi ih konačno uništio.

PRODOR PREKO RIJEKE SUTJESKE I IZBIJANJE

NA LUČKE KOLIBE

I pored toga što je noć između 10. i 11. juna bila odveć mračna zemljište besputno i pokriveno šumom, što je još više smanjivalo vidljivost, bataljoni 1. dalmatinske brigade izvršili su pokret pravcem Mrkal klade — Dragoš-sedlo — Ravno borje. U toku noći malo je puta predjeno jer je bilo lutanja. Bilo je teško orijentisati se bez vodiča. Prvi bataljoi je naišao na 2. bataljon u rejonu Haluge. Komandant 1. bataljona predložio je komandantu 2. bataljona da krene prema dolini Sutjeske, jer je znao da i 2. bataljon ima isto naređenje kao i ostali bataljoni brigade, al taj predlog komandant 2. bataljona nije prihvatio sa motivacijom da bez vodiča ne može krenuti dok ne svane.

Kad je osvanuo 11. jun, kiša je prestala, a vrijeme se razvedrilo.Jedinice brigade zatekle su se na maršu od Mrkalj klada prema Dragoš sedlu. Neprijateljska avijacija je od svanuća otpočela sa napadima na kolone u maršu. Neprijateljska artiljerija tukla je vatrom iz rejona Crvene prljage sa sjevernih obronaka Maglića. Zbog napada avijacije i artiljerije, kolone su morale zaobilaziti proplanke i skretati sa staze, što je dovodilo do kidanja marševske kolone i odvajanja pojedinih grupica boraca u gustoj šumi. Neke se grupe više nikada nisu vratile u sastav svoje jedinice i u većini slučajeva su i stradale u lutanju i probijanju kroz neprijateljski obruč.

Poslije Mrkalj klada štab 1. bataljona je naišao na kurire štaba brigade koji su bataljonu pokazali put ka Dragoš-sedlu. Iako su ih stalno ometale avijacija i artiljerija, bataljoni su, koristeći šumu, još za dana stigli na desnu obalu rijeke Sutjeske ispod kote 947 istočno od Tjentišta. Zaklonjeni gustom šumom zastali su da predahnu od napornog marša. a potom su otpočeli sa pripremama za prelaz rijeke.

Na desnu obalu Sutjeske prispjeli su 11. juna 1, 4. pa 3. bataljon 1. dalmatinske brigade, a na krajnjem desnom krilu 1. bataljon 5. crnogorske brigade. Drugi bataljon 1. dalmatinske brigade tog dana nije stigao do Sutjeske. Tri bataljona 1. dalmatinske brigade i 1. bataljon 5. crnogorske brigade, prema zamisli štaba 3. divizije, predviđeni su da kao prvi ešelon
predu Sutjesku i razbiju njemački logor na Tjentištu kako bi omogućili prelaz ostalim jedinicama divizije i pokretnim ranjenicima Centralne bolnice i time stvorili uslove za dalji prodor 3. divizije ka Vrbničkim kolibama i istočnoj Bosni za 1. operativnom grupom i Vrhovnim štabom.

Komandovanje tim jedinicama predviđenim za prodor preko Sutjeske i obezbeđenje mostobrana na njenoj lijevoj strani povjereno je štabu 1. dalmatinske brigade i starješinama koji su upućeni iz štaba 3. divizije — Božu Lazareviću — i 5. crnogorske brigade — Niku Jovićeviću, zamjeniku komandanta i Jagošu Uskokoviću, zamjeniku političkog komesara brigade.

Iako je bataljonima bilo naređeno da prije prelaza Pive ostave teške mitraljeze, oni ih nisu ostavili, što im je bilo od velike koristi prilikom prelaska Sutjeske. Svaki bataljon je imao po dva teška mitraljeza i uz njih dovoljno municije. Komandant 1. dalmatinske brigade naredio je da se svi mitraljezi postave na pogodne položaje odakle mogu da podržavaju bataljone u prelazu preko Sutjeske, da svojom vatrom neutrališu otpor neprijatelja i njegove vatrene tačke i podrže bataljone u nastupanju. Naređeno im je takođe da ne štede municiju već kad je istroše da rastave mitraljeze i po djelovima ih razbacaju.

Na lijevoj obali dalje od rijeke primjećivali su se pokreti njemačkih vojnika, a u rejonu Tjentišta vidjeli su se šatori, što je značilo da su se tu Nijemci ulogorili. U isto vrijeme od pravca Suhe, cestom pored rijeke, nailazila je prema Tjentištu velika kolona tovarnih konja sa pratnjom koja ju je osiguravala. Po svemu sudeći to je bila komora jedne veće jedinice. Kolona se zaustavila kada je njeno čelo stiglo do Tjentišta i odmah je ljudstvo počelo da rasprema konje, podiže šatore i postavlja osiguranja.

Raspremanje komore sa osiguranjem u rejonu Tjentišta, ispred svojih položaja, nametnulo je nepredviđenu neposrednu prepreku jedinicama 1. dalmatinske i 1. bataljona 5. crnogorske brigade za izvršenje zadatka.To je zahtijevalo odgovarajuću izmjenu u zadacima jedinica. Forsiranjem Sutjeske morala se likvidirati komora sa osiguranjem i time je otpala mogućnost iznenađenja pri napadu na neprijateljske snage u rejonima Vilenjaka, Pleća, Ozrena, Krekova i Košura. S vremena na vrijeme Nijemci su ispaljivali nasumice po neki mitraljeski rafal po šumi na desnoj obali Sutjeske, jer su vjerovali da su tu partizani, a koliko ih ima i gdje su tačno, to nisu znali.

U međuvremenu bataljoni 1. dalmatinske brigade i 1. bataljon 5. crnogorske brigade su izviđali teren i pripremali se za prelaz Sutjeske. U štab 1. dalmatinske brigade stigla je jedna grupa boraca-kurira iz 1. operativne grupe koja se probila kroz Zelengoru i kroz neprijateljske položaje. Od te grupe kurira štab brigade je saznao da se 7. divizija uspjela
probiti za 1. operativnom grupom, ali da je veliki broj iznemoglih, bolesnih od tifusa i ranjenih boraca ostao na putu i da su njemačke snage posjele ključne položaje zapadno od Sutjeske. O svemu tome štab brigade odmah je izvjestio štab 3. divizije i uputivši k njima nekoliko pridošlih kurira kako bi se iz prve ruke upoznali sa situacijom kod 1. operativne
grupe i njemačkim snagama zapadno od Sutjeske. Istovremeno je štab divizije izvjestio štab 1. dalmatinske brigade da neprijatelj vrši snažan pritisak na ostale jedinice 3. divizije od Cureva i Popovog Mosta, kao i od Maglića.

I pored toga što je štab 3. udarne divizije bio obavješten da se na lijevoj obali Sutjeske nalaze jake neprijateljske snage, nije bio u mogućnosti da mijenja svoju odluku o pravcu proboja iz neprijateljskog obruča.

Njegove jedinice su već bile orijentisane na proboj pravcem Tjentište — Zelengora, a preorijentisanje snaga za proboj u nekom drugom pravcu tada nije moglo doći u obzir. Po svemu sudeći neprijatelj je odsjek Košur— Ozren posjeo brojnim snagama i potpuno zatvorio taj dio terena, a dio od Ozrena (kota 1405) do Medveđeg brda posjeo je grupno. Na tom dijelu posjeo je vrhove i duboke jaruge, jer je računao da će partizani pokušati da se infiltriraju kroz potoke i duboke jaruge. Zemljište na dijelu Ozren — Medveđe brdo ispresjecano je i pokriveno gustom šumom, što ga čini teško prolaznim. Za tovarna grla je bilo naročito teško prolazno. (U sastavu Centralne bolnice među pokretnim ranjenicima bio je jedan broj pokretan samo jahanjem na konjima, što bi za njih, ako bi se probijali tim pravcem, predstavljalo nesavladive teškoće).

Pored toga što je zemljište na dijelu Ozren — Medveđe brdo bilo teško prolazno, a Nijemci su ga brižljivo posjeli i organizovali za odbranu, postojala je mogućnost da se na tom dijelu mogu infiltriarti veće jedinice.

Bataljoni su se rasporedili na desnoj obali Sutjeske i pripremali se za prelazak rijeke. Stab brigade pozvao je komandante i političke komesare bataljona da im izda usmenu zapovijest i precizira zadatke za prelaz rijeke. Odluku je trebalo prilagoditi situaciji koja je nastala iznenadnim nailaskom njemačke kolone. Zato je zamisao štaba brigade bila: da se po svaku cijenu pređe Sutjeska i da se razbiju njemačke snage u logoru na Tjentištu. Po likvidiranju logora bataljoni bi trebalo da prošire napad: 3. i 4. bataljon 1. dalmatinske brigade da napadnu na odsjeku selo Krekovi — Ozren; 1. bataljon 5. crnogorske brigade Košur (kota 787), dok bi 1. bataljon 1. dalmatinske brigade vršio napad na pravcu Ploče —
Vilenjak (kota 1764). Po ovlađivanju tim položajima trebalo je čvrsto posjesti i držati lijevu obalu Sutjeske na sektoru Tjentišta, obezbjediti prebacivanje pokretnih ranjenika i ostalih dijelova divizije preko rijeke i omogućiti dalji proboj kroz Zelengoru za 1. operativnom grupom. Ako se bataljoni ne uspiju održati na predviđenim položajima, bilo je zamišljeno da se probiju prema Lučkim kolibama, gdje će se prikupiti (»Zbor kod Lučkih koliba«). Prelaz Sutjeske je trebalo da otpočne u 20.30 časova 11. juna 1943. godine.

Kada je, pred mrak, komandant brigade počeo da objašnjava zadatke bataljonima, malo niže od mjesta gdje se on nalazio čuo se lavež pasa. U isto vrijeme iz tog pravca je otvorena vatra iz mašinskih pušaka. Jedna grupa Nijemaca (oko 20—30 vojnika) sa dresiranim psima prešla je na desnu obalu Sutjeske vjerovatno radi izviđanja. Psi su otkrili u šumi prisustvo partizana. Iznenadna vatra, koja je bila sve jača, unijela je zabunu i komešanje među borcima. Komandant brigade, iako nije izdao komandantima i političkim komesarima bataljona zapovjest sa svim potrebnim pojedinostima, iznenađen rafalskom vatrom i pojavom pasa na desnoj obali Sutjeske, ne znajući kolike su snage neprijatelja, a računajući na iskustvo i zrelost komandanata i štabova bataljona u cjelini, kratko je naredio:

»U svoje batalljone i na juriš preko rijeke Sutjeske, razbijte neprijatelja na Tjentištu, a zborno mjesto na Lučkim kolibama«.

Već postavljeni raspored bataljona određivao je pravce njihovog nastupanja, a napad je počeo odmah. Energičnim postupkom komandanta brigade i komandanta bataljona i ostalih starješina bataljoni su brzo sređeni . Njemačka izviđačka grupa sa psima je brzo natjerana u bjekstvo preko Sutjeske i niko od njih nije živ stigao na njenu lijevu obalu. Bataljoni su
odmah otpočeli sa prelazom rijeke.

Sutjeska je mala rijeka, ali je u to vrijeme bila nabujala od čestih padavina i bila veoma brza, snažna i opasna. Pored toga, dno joj je jako neugodno za gaženje zbog okruglog i uglačanog kamenja po kojem su se noge klizale. Zbog toga je bilo nesigurno održavanje na nogama, a koga je voda oborila teško se bez pomoći mogao ispraviti. Da bi se lakše savladala vodena snaga borci su se hvatali za ruke. Njemačka izviđačka grupa za prelaz na desnu obalu rijeke bila je postavila žicu i dobro je pričvrstila na obe obale. Ovom žicom koristile su se i naše jedinice koje su nastupale na tom pravcu, pa i druge. Komandir 2. čete 1. bataljona Ivan Guvo, snažan i koščat momak, poznati puškomitraljezac i junak, našao je kotur žice i zategao je još jednu žicu preko rijeke, što je znatno pomoglo da se
pregazi rijeka, ali se oko žice stvarala gužva, te je prijetila opasnost da grupu boraca koji su se pridržavali za žicu pokosi neprijateljski mitraljeski rafal. Voda je odnijela nekoliko drugova i drugarica. Među ostalima i zamjenika političkog komesara 3. bataljona Jerka Kovačevića, snažnog i visokog momka. Jednu drugaricu je nosila Sutjeska i povremeno na
površini matice pojavljivao se pramen njene kose. To je primjetila drugarica Neda Kostanjić — Franjić i malo sačekala, uhvatila je za kosu i izvukla i tako spasila da se ne udavi. Sličnih slučajeva je bilo više.

Nizvodno od mjesta prelaza bataljona 1. dalmatinske brigade rijeku je jednovremeno prešao 1. bataljon 5. crnogorske brigade. Po prelasku rijeke, bataljoni 1. dalmatinske i 1. bataljon 5. crnogorske brigade su izvršili energičan juriš na njemačku komoru i logor na lijevoj obali. U tom snažnom jurišu, u kratkoj ali žestokoj borbi, Nijemci su bili razbijeni i
razbježali se iz logora na Tjentištu ka selima Krekovi i Košur, a ljudstvo komore ka Ozrenu, Vilenjaku i drugim otpornim tačkama, ostavljajući komoru, konje, šatore i sav materijal, municiju, hranu i ostalo.

Treći bataljon 1. dalmatinske i dio 1. bataljona 5. crnogorske brigade direktno su napadali na logor na Tjentištu i jurišom ga zauzeli, a 4. i 1. bataljon 1. brigade su razbili njemačku komoru na pravcu svoga dejstva. Očito je da se Nijemci nisu nadali da će ih partizani te noći napasti, pa je 4. bataljon naišao na neke šatore u kojima su njemački vojnici spavali tako da je jedan borac povukao za čizmu iz šatora i izvukao još nerazbuđenog njemačkog vojnika. Tako je za vrlo kratko vrijeme rastjerana posada iz logora i komora.

Pored silovitog juriša jedinica 1. dalmatinske brigade i bataljona 5. crnogorske brigade, za brzo razbijanje njemačke komore i logora na Tjentištu na lijevoj obali Sutjeske značajnu ulopu odigrali su teški mitraljezi (8 mitraljeza) 1. dalmatinske brigade postavljeni na inicijativu štaba brigade na pogodnim mjestima na desnoj obali rijeke, koji su svojom koi
centriČnom vatrom podržavali bataljone pri prelazu Sutjeske i u jurili na ulogorenog neprijatelja. Ubitačna i neprestana mitraljeska vatra iznnadila je Nijemce, koji je nisu očekivali, pa su se od te vatre i jurisa boraca 1. dalmatinske brigade i 1. bataljona 5. crnogorske brigade razbježali. Posluga i njihovi teški mitraljezi časno su izvršili taj svoj poslednji zadatak, jer je gotovo čitava posluga ostala u dolini Sutjeske za sva vremena, zajedno sa svojim mitraljezima, koje su sa mnogo volje požrtvovanja donijeli do Sutjeske. Pored ostalih tu je poginuo i Krsto Milić, vodnik mitraljeskog voda 1. bataljona 1. dalmatinske brigade sa četvoricom drugova. Još dok se vodila borba na lijevoj obali Sutjeske posadom i ljudstvom komore i logora na Tjentištu spuštala se tamna noc

Savlađujući njemački otpor jedinice su produžile djejstva i pele se i strme strane pokrivene gustom šumom ka Ozrenu i Vilenjaku. Borci starješine 3. bataljona (sem jedne čete sa političkim komesarom bataljoi Vladom Viskićem i Bogdanom Pekom) i borci iz susjednih bataljona 5. cnogorske brigade, koji posle munjevitog naleta na njemački logor, opcnjeni
postignutim uspjehom, a izgladnjeli i iscrpljeni dotadašnjim borbama savlađivanjem teškog terena u predjelu Tare i Pive, pojedinačno su poceli u potragu za hranom i municijom u logoru. Komandni kadar 3. bataljona i dijelova sadejstvujućeg 1. bataljona ispustio je svoje borce pa nisu djelovali kao sastavni dio jedinice već kao pojedinci, ne pokazujući pri to
ni minimum opreznosti.

Njemačke snage iz sela Krekova i sa Košura koristeći tamu organizovale su protivnapad pokretom i vatrom prvo na logor gdje su nalazile jedinice 3. bataljona i dio boraca sadejstvujućeg 1. bataljona 5. crnogorske brigade a poslije i dalje. Pošto je protivnapad organizovo svežim snagama iz neprijateljskih rezervi sa položaja, vatra je bila snažna a pokret neprijatelja energičan. Djelovi 3. bataljona i drugi borci koji su se našli u logoru imali su velike gubitke u boračkom i starjšinskom sastavu. Ostaci razbijenog bataljona pomjerali su se uz strnu pošumljene padine Ozrena i Vilenjaka usmjeravajući se uz lijevu obalu Usovičkog potoka, gdje su se prikupljali i ostali do pred zoru. Ujutro 12. juna 3. bataljon je sa komandantom Perom Radovićem izbio iznad Ozrena (kota 1405) i Pleća.

Nemajući vezu sa štabom brigade, našao se između neprijateljskih položaja, posjednutih brojnim njemačkim jedinicama i dobro organizovanih za odbranu i na dominantnim tačkama i potpunim pregledom. Komandant bataljona, ocjenivši dobro situaciju, poslije velikih gubitaka koje je pretrpio u logoru na Tjentištu, odlučj je da izbjegne sukob sa neprijateljem i koristeći se gustom šumom pridužio je sa bataljonom neopaženo ka Tisovom brdu. gdje se je spojio i štabom brigade i kolonom boraca koja je išla sa njima.
Po padu mraka 11. juna 1. i 4. bataljon su produžili nastupannje prema vrhovima Pleća i Vilenjaka Nastala je noć a njihove jedinice i zašle u gustu šumu u kojoj se nije ništa vidjelo. Borba je prekinuta pucnjava se nije nigdje čula. Išli su uz desnu obalu Usovičkog potoka
kojom se noću nije moglo kretati po strmim padinama, pa su jedinice 1. bataljona bile u šumi ispred, a jedinice 4. bataljona pozadi nemajuci međusobne veze, tu su zanoćile i odmarale se.

Četvrti bataljon se kretao u pravcu kote 1349 i 12. juna ujutru izbio između Vilenjaka i Pleća. Prvi bataljon je bio na lijevom krilu brigade i ujutru je produžio u pravcu Lastve i Vilenjaka. Dvanaestog juna izbio je ispod vrha Vilenjaka i povezao se sa 4. bataljonom i četom 3. bataljona sa političkim komesarom Vladom Viskićem i Bogdanom Pekom,
koji je do povratka iz bolnice Pera Radevića vršio dužnost komandanta 3. bataljona 1. dalmatinske. Štabovi 1. i 4. i čete 3. bataljona zajednički su razmotrili situaciju. Znali su da su se našli u neposrednoj blizini neprijatelja na Vilenjaku i Pleću. Od njemačkog pogleda zaklanjala ih je gusta šuma. Procijenili su da napad na jake snage neprijatelja, koji se je utvrdio na Vilenjaku i Pleću, sa bunkerima sagrađenim od zemlje i drveta i rovovima, s obzirom na stanje u bataljonima, iscrpljenost, umor i glad boraca i nedostatak municije ne bi donio nikakav uspjeh. Veza sa štabom brigade nije uspostavljena i pored obostranih pokušaja. Štabovi ta dva bataljona i dijela 3. bataljona su se dogovorili da formiraju zajednički štab. Za komandanta zajedničkog štaba određen je Dimitrije Vojvodić Zeko, komandant 4. bataljona, a za političkog komesara Vlado Viskić, politički komesar 3. bataljona. Zadatak tog štaba je bio da izvede bataljone u pravcu Lučkih koliba.

Novoizabrani štab je vodio jedinice kroz gustu šumu između Vilenjaka i Pleća u pravcu doline rijeke Hrčavke. Kretanje kroz neprijateljske položaje bilo je zbog opreznosti sporo. Da bi izbjegli susret sa neprijateljem, bataljoni su se kretali sredinom strmih padina jaruge.
Istog dana pred mrak bataljoni su se preko Tisovog brda spustili u dolinu Hrčavke, gdje su zanoćili. Komandant 1. bataljona Bogdan Stupar je poslao intendanta bataljona Marka Gašpića da iz obližnjih koliba uzvodno od Milin klada nabavi nešto hrane za bataljon, ali on se brzo vratio izvještavajući ga da su te kolibe Nijemci tek napuštali.

Ujutro 13. juna bataljoni su produžili pokret stazom preko Javorka ka Lučkim kolibama, kroz šumu koja je ličila na pravu prašumu, krećući se cik-cak da bi lakše savladail uspon i umor. Uz tu strminu su utoljavali glad i žeđ berući i jedući crijemušu koja je bila mlada i sočna, ali ljuta, slična divljem luku, zbog čega je dobar broj borac dobio grčeve u stomaku. Na Lučke kolibe su stigli u popodnevnim časovima. Na tom putu otkrila ih je neprijateljska avijacija koja je napala kolonu. Od napada aviona teško je ranjen u nogu komesar 1. čete 1. bataljona Davor Radovniković Strko, izuzetno plemenit drug i savjestan partijski radnik, kojega su svi borci čete voljeli i cijenili. Bojeći se da će u toj teškoj situaciji biti na teretu svojoj jedinici, prekratio je sam sebi život.

Stab brigade prešao je Sutjesku sa kuririma za bataljonima i zadržao se na cesti na lijevoj obali rijeke. U toku borbi na Tjentištu imao je kontrolu nad bataljonima. Kad je pala noć, a bataljoni zašli u šumu, štab se sklonio u korito Usovičkog potoka. Od tog vremena izgubio je vezu sa bataljonima i štabom divizije. Stabu divizije je slao kurire sa izvještajima, ali se oni nisu vraćali. Pucnjave nije bilo — da bi se moglo odrediti gdje se bataljoni nalaze.

Zemljište ispresijecano dubokim jarugama kanalisalo je i usmjeravalo pokrete bataljona, i ujedno ih odvajalo. Pogotovo što je bila tamna noć, a zemljište pokriveno gustom šumom, zbog čega je bilo otežano gotovo nemoguće održavanje veze između bataljona. Stab brigade, pošto nije imao vezu sa štabovima bataljona, nije mogao ni uticati na njihov rad, kao što nije mogao ni štab 3. divizije uticati na rad štaba 1. da matinske brigade. Sve je to negativno uticalo na ishod borbe i probijanje jedinica iz obruča.

Poslije razbijanja neprijatelja na Tjentištu, komandir 1. čete 1. bataljona Vaso Đapić vratio se na desnu obalu Sutjeske da prikupi borce svoje čete koji su zaostali. Na putu prema dolini Sutjeske, u rejonu Mrkalj klade, neprijateljska artiljerijska vatra je prekinula četnu koIonu. Zadnji djelovi skrenuli su sa staze i zalutali. Nikada nisu stig svoju četu. Komandir je naišao na dio komore i pozvao ih da krenu preko rijeke, za bataljonima, ali su to mnogi odbili. Tu se našao jedankurir štaba brigade, koji je Đapića doveo u štab. Komandant brigad
Gligo Mandić naredio mu je da prikupi zaostale borce u rejonu južnog djela Tjentišta. Do pred zoru Đapić je uspjeo da prikupi veću grup boraca, možda više od stotinu. Od prikupljenih boraca pred zoru štab brigade je formirao kolonu i krenuo za bataljonima pravcem između Ozrena i Pleća i dalje preko Tisovog brda, gdje im se priključio 3. bataljon sa komandantom Perom Radevićem. Po prelazu rijeke Hrčavke kolona je zanoćila i u jutro 13. juna produžila prema Lučkim kolibama

Na tom putu štab brigade je naišao na dio 1. bataljona 5. crnogorske brigade. U rejonu Lučkih koliba kolona sa štabom brigade i djelom 1. bataljona 5. crnogorske brigade, sastala se sa 1. i 4. bataljonom, četom 1 bataljona i dijelom komore i saniteta brigade, dok je drugi dio komore i saniteta ostao na desnoj obali Sutjeske.

Na Lučkim kolibama se prikupila 1. dalmatinska brigada — 1, 3. i bataljon i djelovi prištabskih jedinica na čelu sa štabom brigade — i 1. bataljona 5. crnogorske brigade. Drugi bataljon 1. dalmatinske brgade je zadržan pod komandom štaba 5. crnogorske brigade na desnoj obali Sutjeske. Brigada se našla okupljena, ali brojno oslabljena. Zajednički je razmotreno izvršenje zadataka bataljona — po prelasku Sutjske i njihovog kretanja do Lučkih koliba. Ocijenjeno je da su štabovi bataljona u situaciji u kakvoj su se nalazili učinili najviše što su mogli — posebno poslije protivudara. Svaka druga odluka bi ih dovela u jos težu situaciju i veće gubitke. Konstatovano je da su ostale snage 3. divizije i pokretni ranjenici morali biti bliže jedinicama 1. dalmatinske brigade i odmah krenuti za njom preko Sutjeske.

Ovakvim postupkom štabova bataljona brigada je u najvećem sačuvala svoju živu snagu i ostala organizovano povezana (bez 2. batäljona). Iako se povlačila po bataljonima i četama ona je ipak prikupila u rejonu Lučkih koliba svoja tri bataljona i prištapske djelove i nastavila pokret prema Vrhovnom štabu. Predah u rejonu Lučkih koliba iskorišten je za odmor i moguću ishranu kao i za upoznavanje sa stanjem u jedinicama. Sređivane su jedinice za nastavak pokreta prema Vrbničkim kolibama.

Noću između 13. i 14. juna brigada je krenula u rejon Vrbničkih koliba, gdje se nalazio drugi dio 1. bataljona 5. crnogorske brigade, sa kojima je bio zamjenik komandanta 5. crnogorske brigade Niko Jovićević i zamjenik političkog komesara Jagoš Uskoković. Tu je održan sastanak proširenog štaba 1. dalmatinske i 5. crnogorske brigade (a bili su
prisutni i štabovi bataljona i Božo Lazarević iz štaba 3. divizije), na kojem je razmatrano o daljem pokretu za 1. operativnom grupom i Vrhovnim štabom u istočnu Bosnu. Pri tome je odlučeno da bi cestu Kalinovik — Foča trebalo preći tamo gdje su najmanji izgledi nailaska na neprijatelja (pravcem Konjske vode — Dobre vode — Sijerča). Zaključeno je takođe — da se pri daljnjem kretanju ka Vrhovnom štabu ne smije dozvoliti nikakvo skretanje bilo pojedinaca, grupa ili jedinica. Na održanim sastancima komunista i na sastancima po bataljonima svih boraca i starješina te odluke o daljem kretanju i mjerama pri tome odobrene su i prihvaćene kao najcjelishodnije u ovoj situaciji.

U toku 14. juna pristižu nove veće grupe boraca 5. crnogorske i 3. sandžačke brigade sa političkim komesarom 5. crnogorske brigade, Dragišom Ivanovićem, i velikim brojem lakših ranjenika i iznemoglih boraca. Pristigli borci i rukovodioci 5. crnogorske i 3. sandžačke brigade obavijestili su štab 1. dalmatinske i članove štaba 5. crnogorske brigade 0 velikim žrtvama starješina i boraca 3. divizije na Sutjesci, što je primljeno sa velikim bolom.

Drugi bataljon 1. dalmatinske brigade ostao je u rejonu Suhe gore — Haluge i stavljen je pod komandu štaba 5. crnogorske brigade. Stab 5. crnogorske brigade pri prelasku ostalih jedinica 3. divizije preko Sutjeske obrazovao je prethodnicu sa tri bataljona: 2. bataljon 1. dalmatinske brigade, Mostarski bataljon 10. hercegovačke i 2. bataljon 5. crnogorske (tri bataljona iz tri brigade). Ta prethodnica je imala zadatak da u toku noći 12/13. juna pređe Sutjesku i da izbije na liniju Košur — Krekovi — Ozren na lijevoj obali Sutjeske i obezbijedi prelaz ranjenika i ostalih dijelova 3. divizije preko rijeke i dalji proboj kroz Zelengoru.

Ova prethodnica je noću 12/13. uspješno prešla Sutjesku i u jutarnjim časovima počela napad na neprijateljske položaje na Krekovima i Košuru. Drugi bataljon 1. dalmatinske napadao je neprijatelja u Krekovima, desno od njega Mostarski bataljon 10. hercegovačke brigade a lijevo 2. bataljon 5. crnogorske brigade. Neprijatelj je odmah odgovorio jakom minobacačkom i mitraljeskom vatrom koja je bila unaprijed pripremljena i ubitačna. Pored svih pokušaja i žrtava da se ovlada tim položajima, neprijatelj se održao na Košuru i Krekovima  uvođenjem rezervi.

U ovoj krvavoj smjeni juriša i protivjuriša poginuo je i komandant 3. divizije, drug Savo Kovačević, i brojne druge starješine. Poprište ovih krvavih borbi ispred Krekova i Košura bilo je pokriveno mrtvima i ranjenima. Drugi bataljon 1. dalmatinske brigade u toj borbi imao je vrlo velike gubitke, i ono ljudstvo koje je poslije neuspješnih juriša ostalo u bataljonu pomjerilo se ulijevo prema Ozrenu da bi pokušalo napraviti proboj u tom pravcu. Kada u tom nisu uspjeli, mnogi borci su pokušali da se u grupama probiju prema Crnoj Gori. Grupa u kojoj su bili i borci 2. bataljona uspjela je da 15. juna prede Sutjesku između Tjentišta i Suhe i izbije u rejon Cavlova vrela — a 16. juna, nakon kraćeg odmora, u selo Izgore. U ovom selu grupa ie napadnuta od Nijemaca i razbijena.

Tada je došlo do novog razdvajanja. Jedna manja grupa boraca 2. bataljona se probila u Hercegovinu, a druga je pokušala da se probije prema Dalmaciji — od koje je malo ko uspio da stigne. Grupa boraca i starješina 2. bataljona koja se probila u Hercegovinu uključila se u 10. hercegovačku brigadu a kasnije u sastav 3. bataljona 1. dalmatinske, pošto se ovaj bataljon odvojio od brigade prilikom prelaska pruge Sarajevo — Višegrad — odatle preko Kalinovika stigao u Hercegovinu i uključio se u 10. hercegovačku brigadu.

Tako je poslije bitke na Sutjesci, gdje je pretrpio veoma velike gubitke, ovim posljednjim razdvajanjem 2. bataljon kao jedinica 1. dalmatinske prestao da postoji. U popisu poginulih Dalmatinaca u toku 5. ofanzive koji je pripremio pukovnik Viktor Kučan iznosi se da je iz 1. dalmatinske brigade poginulo 577 drugova i drugarica.

U toku priprema za dalji pokret izvršene su popune jedinica i njihovo organizovanje po principu da svaki bataljon bude ravnomjerno popunjen da može što uspješnije izvršiti pokret kao samostalna kolona i da se može što spremnije suprotstaviti neprijatelju.
Tada se grupa boraca 3. sandžačke brigade u jačini jedne čete porijeklom iz Bosanske krajine opredijelila da uđe u 1. dalmatinsku brigadu, Obje brigade, 1. dalmatinska i 5. crnogorska, kretale su se u istom pravcu, prema odlukama koje su sporazumno donosili oba štaba brigade.

Ukazom vrhovnog zapovjednika NOV-a i POJ-a Josipa Broza Tita 19. septembra 1944., Prva dalmatinska brigada proglašena je proleterskom. Odlikovana je Ordenom narodnog heroja, Ordenom narodnog oslobođenja i Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem.

Kroz brigadu je prošlo oko 5500 boraca. U završnim operacijama popunjena je s oko 500 boraca – Albanaca s Kosova. Tijekom rata poginulo je 2229 boraca Prve dalmatinske brigade.

Yu nostalgija