PRVI ANTIFAŠISTIČKI USTANAK LABINSKA REPUBLIKA -02.03.1921- YU KALENDAR
Na danasnji dan
02.03.1921
PRVI ANTIFAŠISTIČKI USTANAK LABINSKA REPUBLIKA – YU KALENDAR
Kratoktrajnu samoupravnu komunu – Labinsku republiku su proglasili pobunjeni istarski rudari koji su ustali protiv nadolazeće talijanske fašističke politike. Rudari u kratkom vremenskom roku zauzimaju rudnike, proglašavaju republiku pod krilaticom ‘kova je nasa’ (rudnik je naš), organiziraju vlast i takozvanu crvenu stražu kao zaštitu od fašista te sami rukovode proizvodnjom rudnika uz potporu dijela seljaka zemljoradnika.
Ovaj ustanak istarskih rudara smatra se prvim antifašističkim ustankom na svijetu. Danas se na taj dan obilježava i međunarodni dan rudara
Raspadom Austrougarske monarhije poslije svršetka Prvog svjetskog rata, Italija, koristeći oslabljeni položaj krajeva koji su bili pod vlašću monarhije, uspijeva prisvojiti i talijanizirati područja Istre i dijelova Dalmacije te stanovništvo i gospodarski potencijal zauzetih područja iskorištava u robovlasničkom i kolonijalnom smislu riječi.
Prije nego što su preuzeli vlast u Italiji, fašistički odredi su zaposjeli sjedište radničkog odbora u Trstu 1921. godine, istog zapalili i napali predstavnike sindikata rudnika Raše.
Uz loše radne uvjete koji su uzrokovali brojne smrti i krajnju eksploataciju radnika te rastućeg nasilja, kap koja je „prelila čašu“ je brutalno premlaćivanje i maltretiranje Giovannija Pipana, sindikalnog vođe. Njega je 1. februara 1921. godine u Pazinu premlatila jedna fašistička grupa, da bi potom bio i uhićen. Odmah sutradan je donesena odluka o stupanju u štrajk i on započinje protestom šestotinjak rudara.
Po uzoru na neke slične primjere štrajkova odlučeno je i da se preuzme rudnik. Štrajku se istog dana pridružilo još 2.000 rudara, koji zaposjedaju tri rudarska okna i separaciju u Luci Štalije, bitne zbog kasnije prodaje ugljena.
Formiraju se „crvene straže“, kojima zapovijeda Francesco da Gioz, dok komunom upravlja sindikalac Pipan. Podršku i pomoć u hrani im pruža lokalno stanovništvo, dok veliku materijalnu pomoć dobivaju od „Crvenog baruna“, Giovannija Tonettija, plemića porijeklom iz Venecije koji je od ranije bio aktivno uključen u socijalistički pokret, a čija je obitelj imala svoju palaču u Plominu, nedaleko Labina, kao i brojna zemljišta u okolici. I sam Tonetti priključuje se Labinskoj republici, a u narodu dobiva spomenuti nadimak, koji u originalu glasi „Črljeni baron“.
Radnička samouprava obnavlja proizvodnju koju vodi Dagoberto Marchig i preko Štalija otpremaju brod nakrcan ugljenom. No, talijanska uprava vrlo brzo slama slabo naoružane „crvene straže“. Nakon 37 dana od uspostave samouprave, 7. travnja, jake kombinirane snage vojske i karabinjera „blitzkrieg“ taktikom napadaju rudare s leđa – s mora s dva ratna broda.
Najprije im daju ultimatum da se predaju, a kada Rudarski komitet to odbija, sutradan iz pravca današnjeg labinskog predgrađa Štrmca počinje napad jedinica od oko 1.000 vojnika i karabinjera. U borbama pogibaju dvojica rudara, Maksimilian Ortar i Adalbert Sykora, dok je 40 pobunjenih rudara je uhapšeno i sprovedeno u rovinjski zatvor, gdje bivaju izloženi raznim torturama uslijed čega će preminuti još dvojica rudara.
Ovaj ustanak istarskih rudara smatra se prvim antifašističkim ustankom na svijetu. Iako je fašizam na vlast u Italiji stigao tek 1922., u ovim krajevima i nešto ranije su započeli teror, represija i talijanizacija Istre, odmah nakon potpadanja ovih krajeva pod Italiju 1918. godine. Isti ti upravitelji Istre su aktivno sudjelovali u dovođenju fašizma na vlast. Stoga je ispravno tumačenje da je Labinska republika bila prvi ustanak protiv fašizma u svijetu.
U vremenima rastućeg fašizma i dodatne represije nad netalijanskim stanovništvom, ovaj otpor simbolički je odigrao veliku ulogu i u kasnijoj povijesti Istre. Borba rudara i važnost rudnika podigli su svijest o nužnosti klasne borbe, pogotovo s obzirom na broj rudara koji se s godinama povećavao do maksimalne brojke 1942. godine, kada je u njima zaposleno 10.470 radnika.
Paralelno s time, ilegalna Komunistička partija Italije na Labinštini broji 850 članova, što posebno dobiva na značaju kada se formira 1. autohtona partizanska četa, koja je spremno dočekala rujan 1943. godine i kapitulaciju Italije.
