Slika za uspomenu svojim drugovima –

” Bataljon u okupiranom gradu “

….

— Ko je to … u ovo doba? — čuo se glas iz sobe.
— Otvorite… Ovdje je Ante… Ante je došao!
Otac i majka, otvarajući žurno prozor, zastali su, ukočeni, preplašeni… Presamićen preko leđa kratkog gorštaka, isturen naprijed i sa podignutom rukom, Ante je tiho, sablasno ponavljao:

— Mama… ne bojte se … Pružite mi ruke.

Ruke su se ispružile i brzo kroz prozor uvukle malaksalo, potpuno klonulo tijelo.
Otac je nasred sobe stajao opuštenih ruku. Majka je vrisinula. Pred njom je ležao njen najstariji sin, sada avetinjski mršav i blijed.

— Bolestan sam … Sve će se dobro svršiti. Pozovite i druga ovamo… Gladni smo … Gdje je onaj žutokljunac…?
. . . Ivo? Ovdje je … On …

Vrata su se naglo otvorila i otud se promolio Ivo:

— Evo vam ponovo partizana u kući!

Stao je iznad brata, očito iznenađen njegovim izgledom.

— Lijepo izgledaš, komesare. Izgleda da su ti ovo posljednji dani tvog komunističkog puta …

Ante Zelenika
Ante Zelenika fotografisan jedan sat prije smrti

Ante je ćutao. On nije očekivao da će u kući zateći brata. Ležao je zbunjen, iznenađen.
I dok su te noći roditelji preklinjali svog sina da napusti kuću i zaboravi brata, bolesnog partizana, i dok je otac po stoti put ponavljao da Ante nije više boirac, da bi onako teško bolestan svugdje mogao naći sklonište, da je na samrti, doktor Glavadanović je utvrdio da je Ante dobio tuberkulozu širih, opasinih razmjera, i da odmah mora ići u bolnicu.
I već istog dana, dok je Ivo bio u nedoumici šta da radi, u mostarskoj bolnici je već ležao tuberkulozni mladić, na čijem krevetu je stajalo: »Ante Šubić«.

To je bio Ante Zelenika. Trideset dana je lebdio između života i smrti. A onda su ga otpustili.

Spasa više nije bilo. Smrt je sigurno nastupala. Ali, kuda iz bolnice, na koju stranu da se krene?

Dvojica ilegalnih radnika* jedne noći prenjeli su Antu u kuću Šukalića, da bi poslije dva mjeseca, kada je smrt već bila na samom pragu, ponovo, po noći, svog starog druga prenijeli njegovoj kući. Ante više nije želio da izlaže opasnosti druge porodice; on je tražio da bude u svojoj sobi, kod roditelja, bez obzira da li će za njega saznati policija, da li će ga brat ili neko drugi izdati. Neka čitav grad zna, govorio je, da je partizan Ante tu, u svojoj maloj sobi, ispod havajske gitare, kojom je nekad budio djevojke po sokacima, kraj knjiga koje su ga dovele na široke, svijetle puteve.

Sve je već bilo kasno, sve je već bilo uzalud. Bio je sagoren, suv, već je žurno koračao u okrilje smrti, na svoj posljednji smiraj. Ali, i takav je za ustaše bio opasan i takav je za njih bio — partizan, komunista, borac.

Tek što se tuberkulozni partizan spustio na krevet u svoju skromnu sobicu, njegova majka, Manda, pred samo praskozorje bila je na nogama.

— Stjepane, čuješ li?… Neko nam opkoljava kuću.

Bila je julska, zvjezdana, topla noć.

Na dvorištu su se čuli koraci i sa otvorenog prozora glas agenta Topića.

— Gdje je Ante, partizan?
— Evo ga. Uđite slobodno, štakori policiski —rekla je majka, svjesna da joj je smrt već gotovo oduzela sina.
— To je, dakle, taj komunista Ante?… Pa to je živi lješ! — uzviknuo je Stojan Martinović, agent.
— Šta ćemo s njim? — pitao je agent Novo.

Tuberkulozni omladinac, komunista, tiho je odgovorio:

— U ovom lešu još uvijek kuca veliko, partizansko srce… I vama su mjeseci izbrojani. Pucajte!… Šta je, zar ste zaboravili da gađate?

Krv je iz usta potekla, majka je vrisnula, a agenti, i brat Ivo, stajali su zbunjeni, neodlučni. Otac u nevolji, prihvatio je bocu sa ormana.

— Evo Stojane, čašicu rakije…

Manda se okrenula, uplakana, očajna.

— Zar njima… pred sinom … — viknula je majka otrgnuvši bocu iz muževljevih ruku.

Rakija se razlila po sobi, odjeknula je kuknjava, susjedi su istrčali, a agenti, jedan za drugim, žurno su se spuštali niz strmi sokak.

Tako je čitav Zahum doznao da se u Mandinoj kući gasi život Ante Zelenike. Roditelji su, iz noći u noć kraj kreveta, slušali i smirivali sina koji je, u bunilu, često bivao u jurišima sa svojim drugovima, u dalekim i dragim uspomenama. Drugovi ga i ovdje nisu zaboravljali. Dok je majka stražarila da joj sina i njegove prijatelje na posljednjim sastancima ne bi iznenadili agenti, Ante je sve češće i sve više strahovao za život drugova, koji su ga, i pored opasnosti, posjećivali i s njim ponovo, kao nekad, kao uvijek, pričali o Mostaru pod slobodarskim zastavama.

U njegovu sobu je često ulazila i Fadila Spušić, zvana »Majstoruša«, njihova susjetka. Ona bi sjela kraj bolesnika, koji ju je toliko puta pitao:

— Bojiš li se ući u moju sobu, pravo reci…
— Ne bojim.
— Hvala ti. Bolest me vodi sigurnoj smrti…Noć mi je duga, neobično duga. Bolest mi srce razjeda. Ipak, nije me sreća potpuno mimoišla. Moja mlađa braća **— Nikola, Stanko i Ilija — ne nalaze se na pogrešnom putu, nisu pošli stopama Ive …

Jednom mu je majka rekla: .

— Vidiš, sine, ljekari i njihovi lijekovi ništa ne pomažu… Kako bi bilo da pozovemo svećenika?!
— Nemoj da mi otvaraš nove rane, mama, —odgovorio je bolesnik. Neka popovi ispovjedaju zlikovce zbog njihovih krvavih noževa…

A onda je osvanuo trideseti juli četrdeset treće. U deset sati prije podne, Ante je molio roditelje:

—Oče, osjećam da je već došao kraj. .. Imam još samo jednu molbu… Dovedite mi fotografa…

— Fotografa? A zašto, zašto će ti, sine, fotograf?
— Treba mi. Hoću da se slikam. I tu sliku, oče, čuvaj… i prvog dana slobode, kad na ulicama Mostara zabruji pjesma mladosti, predaj je Francu, predaj je drugovima.. . To je moj posljednji pozdrav njima, mojim prijateljima.. . Neka drugovi vide da u Anti više života nema, neka vide da u meni nije bilo snage da se ponovo prihvatim puške. i naše zastave…
U jedanaest sati došao je fotograf*** Ante je već bio u novom crnom odijelu, koje su mu roditelji obukli dok je ležao na krevetu.

Zbunjeni fotograf gledao je neobičnu, potresnu dramu u polumračnom pretsoblju. Otac i majka, krijući suze, nosili su svog sina, samrtno blijeda, nepomična.

Stavili su ga na stolicu i fotograf je, za djelić sekunde, za dah jedan, uspio da fotografiše neobičnog mladića prije nego što je pao sa stolice, prije nego što je izgubio svijest.

U jedan sat popodne Ante je otvorio oči. Ležao je na krevetu u svom crnom odijelu. U odijelu u kojem se slikao — za uspomenu svojim drugovima.

Tada je pozvao roditelje.

— Nemoj da plačeš, mama.. . Ja sam samo jedan između mnogih koji su pali… Skinite mi odijelo, izvršite dezinfekciju, i dajte ga nekom siromahu … Šteta je da trune u zemlji… Mama, hoću da te poljubim … u čelo … da poljubim…I dvije krupne, bistre suze, skotrljale su se niz izduženo Antino lice.

— Nemojte gledati moje posljednje trenutke…Neka kod mene ostane samo naša Sojka. ****..

I umro je tiho, petnaest minuta kasnije.

Na sam dan pogreba ponovo su se agenti našli u kući. Otvorili su sanduk i — ko bi mogao znati zašto? — pretresli mrtvog Antu. Majka je, sa sjekirom u ruci, podržavana od susjeda, sva izbezumljena, vikala:

— Zar ga se i mrtva bojite, razbojnici. Zar mu i sada mira ne date.

I sprovod je krenuo prema groblju, ostavljajući pod brezama posljednju julsku žrtvu grada i njegovog bataljona koji se, odmoren i osvježen mlađim snagama, nalazio na svom starom terenu — na Blacama, u Župi, na Borcima a Zimljima, kontrolišući već čitav teren između Mostara, Nevesinja i Konjica.
_____________________________________________________________________
* Dizdar, poginuo u NOB-i, i Osman Spužić, sada službenik Sekretarijata unutrašnjih poslova u Mostaru.
**Antin mlađi brat, Nikola, poginuo je kao partizan, a Ivo je ostao i dalje dosljedan svojoj prošlosti: poginuo je 1945. kao ustaša u borbi protiv NOV.
***Ivica Grubišić, fotograf u Mostaru.
****Sojka Anić, koja je kod Stjepana Zelenike stanovala i radila nekoliko godina. Sada, na ulazu u strmi sokak, tamo gdje je Ante živio, odakle je poslao posljednji pozdrav drugovima, stojala je tabla: »Ulica Ante Zelenike«.” A dolazkom fasisticke vlasti devedesetih godina u Mostar ulicu partizana Ante Zelenike zamjenjena je u ulicu njegovog brata ustase a danas joj je naziv Ulica tabornika Ive Zelenike

Odlomci iz knjige Mensura Seferovica “Bataljon u okupiranom gradu” (NP “Oslobođenje” -Sarajevo, 1958.)