U vitlu četvrte ofanzive-(RATNA SJEĆANJA Veljko Kovacevic)

U vitlu četvrte ofanzive-

(RATNA SJEĆANJA Veljko Kovacevic)

Sredinom januara našao sam se sa obadvije brigade na Kordunu, po naređenju Glavnog štaba. Prvi put smo se odvojili od Primorja i Gorskog kotara, od svojih ognjišta. Dosta je bilo čeprkanja oko njih. Sada su to brigade. Računao sam da je to samo kratak izlet. Toliko da se vidi šta se radi i kako se bori u drugim krajevima. U Glavnom štabu Hrvatske, u Slunju, gdje sam se odmah našao, vlada neka čudna atmosfera neizvjesnosti, zabrinutosti, nagađanja. Očekuje se ofanziva. Kad i kojim pravcima? Izvještaji stižu sa svih strana i ništa dobro ne slute. Doduše, još nema nigdje pokreta trupa, ali ipak ofanziva kao da lebdi u vazduhu. Ako izađete na ivicu Slunja i svratite u neko kordunaško selo, što sam učinio nekoliko puta, srešćete se sa ljudima i brzo ćete naslutiti, iz njihovog držanja, da ofanziva samo što nije počela. To kao da mi potvrđuje zvanično mišljenje Glavnog štaba. Nikada me dosada to narodno čulo, čulo za opasnosti, nije prevarilo. Ono se ne oslanja ni na izvještaje obavještajaca, niti na vojne procjene, ali nikad ne vara. Uostalom, treba li biti vojnik od zanata, sa tačno proračunatim odnosom snaga, da bi se povjerovalo da će velika Bihaćka republika ostati dugo na nogama. Prethodna iskustva malih i velikih oslobođenih teritorija, malih i velikih republika, davala su narodu pravo da predvidi sudbinu ove najnovije. Želja za trajnim oslobođenjem nije zamagljivala realnost rasuđivanja.

Glavni štab se nalazio u istoj onoj zgradi gdje sam već dolazio gotovo prije dva mjeseca, odmah po oslobođenju Slunja. Rukavinu sam i ovoga puta zatekao za istim stolom kako jednako bulji u dobro išaranu topografsku kartu. Sjećam se živo i onog susreta s njim krajem novembra 1942. kad je u toj istoj prostoriji u jednom kutu na otomanu ležao meni nepoznat čovjek. Njih dvojica nisu međusobno ništa govorili, noseći se, očigledno, svako svojim teškim mislima. Pošto se dobro ispričah s Rukavinom, priđoh tom nepoznatom čovjeku i sjedoh pored njega na otoman. Rukavina mi je već rekao da je to neki Crnogorac iz Vrhovnog štaba. Ponajviše me je zanimao kao Crnogorac. Predstavim se i ja. On reče da ga zovu Tempo. Naravno, nisam ga pitao za pravo ime i prezime.

– Otkud ti, pobogu? – upitah ga.

– Idem u Zagreb.

I sama pomisao učini mi se nevjerovatnom i neozbiljnom, a on to reče tako ležerno kao da ide da obiđe sela na slobodnoj teritoriji, recimo do Perjasice.

– Ja te pitam ozbiljno, rekoh.

– I ja ti odgovaram ozbiljno, reče, smijući se veselo na poznati, njemu svojstven način.

Prosto ne mogu da shvatim Tempa. Ali kako ranije nikad nisam čuo za njega, nije nikakvo čudo što sam njegovu namjeru smatrao običnom ludošću. Nego, ne prođe ni pola sata razgovora, a mi smo se već istinski sprijateljili kao da se odavno znamo. Kad mi ponudi cigaretu iz srebrene tabakare, ja se toj tabakeri zadivih.

– Nikad ljepše tabakere nisam vidio – kažem mu.

– Sviđa ti se?

– Kako mi se ne bi sviđala – odgovorih, zagledajući je.

– Uzmi je.

Malo sam se nećkao, ali je ipak uzeh i stavih u svoj džep. Žao mi je što ja njemu nemam šta da poklonim.

Pri novom susretu s Rukavinom upitao sam ga šta bi sa onim drugom Crnogorcem i da li je stvarno otišao u Zagreb. On mi odgovori da je otišao a dokle je stigao, to je druga stvar.

Stigao je, stigao, a kako bi i moglo drukčije kad je Tempo u pitanju. Ali to ću utvrditi tek kad se ponovo s njim sretnem 1945. godine u Beogradu. Stigao je ne samo u Zagreb nego i u Beograd, iz istog cuga, u Južnu Srbiju, u Skoplje, u Grčku, na Kosovo i u Albaniju. A gdje nije taj vuk stizao. I svuda gdje je stizao za njim je plamtio ustanak. Gdje on stvarno nije stigao ako je namjeravao, a čovjeka raduje što je imao prilike da sretne u neobičnim okolnostima takve ljude koji ostavljaju svoj pečat.

Dvadesetog januara stiže vijest da je počela ofanziva. Mi ćemo je imenovati četvrtom. Velike njemačke snage grunule su od Karlovca i Siska. Ovako snažnom udaru niko se nije nadao niti mu je znao pravi cilj. Osma divizija koja je bila zaposjela položaj prema Karlovcu bila je iznenađena i morala da ustukne pred višestruko nadmoćnijim neprijateljem. Istovremeno Italijani napadaju od Ogulina. Pominju se divizija »Princ Eugen«, »Lombardija«, i »Re« tri divizije, od kojih posljednje dvije stari znanci iz Primorja i Gorskog kotara. One kao da nas ispraćaju. Svi pravci jedinstveno vode prema Slunju i Bihaću.

Komandant Rukavina stalno je na telefonu. Razgovara sa nekim iz Vrhovnog štaba. Vodi se žučna rasprava. Ima i vrlo oštrih riječi. Ne znam zapravo s kim govori. Jedino znam da ne razgovara sa Titom.

Samo što zapjenušen spusti telefon, odmah mi izdaje naređenje da sa dva bataljona Šeste brigade zaposjednemo položaje kod Veljuna, 25 kilometara sjevernije od Slunja. Dijelovi Četrnaeste brigade treba da zatvore pravce od Ogulina. Šestom brigadom je u ono vrijeme komando-vao Sava Vukelić, a Četrnaestom – Dušan Dotlić.

Na Veljunu su Prvi i Drugi, dva najjača bataljona, zaposjeli položaje i ubrzo se našli čelo u čelo sa moćnom »Princ Eugen« divizijom. U toku noći pao je snijeg, tanak sloj, ali dovoljno bijel da se sve što je živo lako uoči iz vazduha, a i sa zemlje. Prvi sudar sa Nijemcima, već dvadeset drugoga, bio je veoma žestok, ali i uspješan uprkos moćne neprijateljske tehnike i masovne avijacije. Nijemci su pretrpjeli u prvom trenutku velike gubitke i morali su da ponavljaju nekoliko juriša uzastopno. Veliki naš uspjeh jer su oni tu zaustavljeni puna dvadeset četiri časa za koje je vrijeme ta moćna njemačka divizija, prema planu, imala stići do Bihaća. Međutim, i naši bataljoni su imali velike gubitke.

Od Ogulina grmi sve jače. Tamo su djelovi naše četrnaeste brigade. Artiljerija neprekidno gruva ali, izgleda, koliko možemo procijeniti, Ita-lijanima se ne žuri. Oni po svoj prilici čekaju prodor Nijemaca, da se ne bi prerano upuštali dublje u našu slobodnu teritoriju. Sto je sigurno, sigurno.

Često navraćam u Glavni štab. Telefoni i dalje stalno zvrče. Osluškujući razgovor, procjenjujem da je spor oko toga kako braniti slobodnu teritoriju, frontalno ili partizanskim djejstvima sa bokova i iz pozadine. Rekao bih da se traži zaposjedanje Slunja i obale Korane i da se tu frontalnim otporom dočekuju Nijemci. Rukavina se tome suprotstavlja. Ja sam, iako se ne izjašnjavam, potpuno na njegovoj strani – mi nemamo nikakvo iskustvo iz frontalnih borbi, niti ozbiljna protivutenkov-ska sredstva. Jednom prilikom oslovi sagovornika – Velimir Terzić. Postade mi jasno da je on sve vrijeme razgovarao s njim.

Toga dana, ne znam da li je to bio 23. ili 24. januar, Rukavina mi saop stava da se formira Operativna grupa za Kordun, za odbranu pravca Slunj – Bihać. Mene su odredili za komandanta, a Artura Turkulina, dotadašnjeg komesara Osme divizije, za komesara Grupe. Za zamjenika komandanta postavljen je Vlado Ćetković, komandant Osme divizije. U sastav Grupe ulaze obje primorsko-goranske brigade i Petnaesta kordu-naška na čelu sa Nikolom Vidovićem (komesar Branko Bekić je poginuo kod Veljuna 21. januara) i još jedan bataljon.47) Osjećam se veoma neugodno što je Vlado Ćetković postavljen za moga zamjenika. Volio bih da je obrnuto. Ne znam razlog, jer sam Vlada uvijek pretpostavljao sebi. Možda zbog toga što je divizija bila iznenađena na položajima u blizini Karlovca.

U toku noći dobio sam naređenje da povučem bataljone Šeste brigade s Veljuna i da odstupamo sa Šestom i Četrnaestom, to jest sa čitavom Operativnom grupom prema Slunju, Rakovici, Drežnik-Gradu do Vaganca na Korani, istočno od Slunja, već blizu Bihaća i da tu zapo-sjednemo položaje i dočekamo Nijemce. Shodno tome brzo sam izdao naređenje za ovaj daleki marš od blizu pedeset kilometara.

Inžinjerijski oficir Drago Delbelo, pod neposrednom komandom Glavnog štaba Hrvatske, dobio je zadatak da se po povlačenju jedinica Šeste brigade minira most na Korani u samom Slunju, kako bi se usporio dalji prodor Nijemaca. Ali on, shvativši bukvalno naređenje, sruši most ne sačekavši Šestu grupu, pred kojom se samo nekoliko sati kasnije ispriječila sada nepremostiva Korana i njen duboki kanjon.

Čitava operativna grupa je u pokretu, kako bi što prije savladala ovaj dug put i stigla do Vaganca. Naš štab, koji se već sastao u toku noći, prebacio se do Drežnik-Grada. Negdje oko jedanaest uveče sastali smo se u jednoj kući i vijećali o daljim postupcima. Ujutro rano trebalo se prebaciti do Vaganca i izvidjeti buduće položaje; ali taman što smo završili sastanak stiže odnekud naređenje, ne znam ni danas od koga, da li od Prvog hrvatskog korpusa-na čelu sa Ivanom Gošnjakom i Većom Holjevcem, štaba koji smo ostavili za sobom u Rakovici, ili od Glavnog štaba ili možda čak od Vrhovnog štaba. Naređenje je bilo kratko – nazad – zaposjesti i braniti Slunj. Šta sad, ni teže ni gore situacije. Slunj je bio već napušten, a mi odmakli tridesetak kilometara. Uzdamo se samo još u to da ga Nijemci nisu već zaposjeli. Sve se jedinice nalaze na usiljenom maršu prema jugoistoku. Odmah po prijemu naređenja uzjahao sam na motor i uputio se nazad. Cestom su tekle dugačke kolone. Svaku sam zaustavljao i vraćao natrag. Nadao sam se da Nijemci nisu pratili u stopu jedinice Šeste brigade i da još nisu stigli do grada. Brzo sam prešao tih 20-30 kilometara, uzdajući se da je Slunj u našim rukama ili je bar ničija zemlja. Na nekoliko kilometara prije Slunja izbio sam na začelje povlačećih jedinica i naredio jednom bataljonu da trčećim korakom upadne u Slunj, zaposjedne položaje i spriječi prelazak preko Korane. Bataljon je krenuo, prosto trkom. Ali bilo je kasno. Dočekala ga je jaka pješadijska vatra. Nijemci su u stvari pratili povlačenje bataljona, išli za njima u stopu i tako upali u Slunj.

Ovo je najgora situacija koja se može zamisliti. Izgubili smo Slunj, a na Vaganac nismo stigli. Našli se u međuprostoru dva položaja, jedinih koji su nudili bilo kakve izglede za naše ozbiljno suprotstavljanje. Sve naše jedinice su se našle na raskoraku između Slunja i Rakovice, upravo na lokaciji gdje nema uslova za zauzimanje borbenog položaja. Dugačka brda protežu se paralelno sa cestom, ali nijednog poprečnog gdje bismo mogli ozbiljnije prileći. Najposlije smo izabrali nekakve položaje u toku noći, a slijedećeg dana i zaposjeli ih. Taj dan, u toku punih dvadeset i četiri časa, bio je potpuno miran. Izgubili smo svaki kontakt sa neprijateljem. To donekle hrabri. Vojska će se malo odmoriti i pripremiti.

Štab Prvog korpusa, na čelu sa Ivanom Gošnjakom i komesarom Većom Holjevcem, nalazi se u Rakovici. To je ona istorijska Rakovica o kojoj sam mnogo čitao, a evo sada opet u njoj velika buna. Samo što je ova neuporediva po svojoj žestini. Komesar Turkulin i ja, kasno noću, pozvani smo u štab Korpusa i dobili naređenje da sjutradan uveče izvršimo protivudar i preotmemo od neprijatelja Slunj, a potom da za-posjednemo položaje u njemu i oko njega na Korani, gdje su se nalazili i neki fortinkacijski objekti stare vojske. Tu bismo dočekali Nijemce i zadržali ih bar izvjesno vrijeme. Našem protivudaru od tri brigade pri-družiće se, navodno, s desnog krila, od Mašvina i dvije brigade Sedme divizije. Sad tek vidim kakvu smo grešku napravili što blagovremeno nismo zaposjeli slunjske položaje. No, ukoliko ga preotmemo sve se može ispraviti, iako sigurno ne bez teških gubitaka.

Po prijemu ovog naređenja, komesar i ja smo odmah krenuli na svoje komandno mjesto, koje je bilo postavljeno na jednom brdu između Rakovice i Slunja. Ali samo što smo zakoračili na ulicu imamo šta vidjeti. Ogromna masa naroda valja se panično kao nabujala rijeka, u pravcu Drežnik-Grada. Iz desetine grla čuje se: »Nijemci, Nijemci«. Kao da ih ti Nijemci gone u stopu. U prvom trenutku ne mogu da shvatim šta se to zbiva, otkud ta panika. Kroz glavu mi naviru sjećanja iz Španije gdje je dolazilo do ovakvih meteža, zahvaljujući neprijateljskim uljezima, koji su ih smišljeno izazivali stvarajući pometnju. »Kakvi Nijemci«, vičemo, »nazad, paničari! Pohvatajte paničare« – uvjereni da su se i ovdje uvukli neprijateljski elementi, da izazovu masovnu paniku. Pokušavamo da ih zaustavimo. Niko nas ne čuje. Ljudska rijeka samo nadolazi, još većim bijesom. Gotov sam da izvučem pištolj i pucam u vis. Čvrsto sam uvjeren da je to neprijateljsko maslo, jer panika zna da se uragan-ski širi i da ponekad zahvati i hrabre i prisebne ljude. Nas dvojica, pripijeni uza same zidove kuća idemo suprotno kretanju mase kako nas ne bi ponijela i pregazila. Sigurno je protutnjala koja hiljada ljudi. Onda, odjednom, pošto smo malo poodmakli uz ulicu, nekih stotinu metara, zavlada potpuna tišina; nigdje žive duše, ni ostatka ovog živog valjka. Obično u ovakvim prilikama i nema onih zaostataka koji se vuku za bujicom. Naprotiv, zadnji redovi su najnabijeniji. Oni nemaju mogućnost da razviju svoju snagu.

Nas dvojica i dalje idemo uz ulicu bez ikakvog straha i zaziranja. Na svega nekoliko kilometara pred nama, s obadvije strane ceste su naši položaji. Ne čuje se nijedan puščani pucanj. I onda odjednom ugledasmo dvije jednoredne vrste ljudskih silueta s jedne i s druge strane ulice. Vidi se da je to vojska, ali ona može biti samo naša. Jedino ne znamo koja bi to mogla biti jedinica i otkuda se tu našla, zašto i po čijem naređenju. Mora da je ona i podigla ovu paniku. Idemo joj slobodno u susret, a tada iz nekoliko grla tihim glasom čujemo »alt, alt«. Nijemci. Mi kao da dobismo krila, strugnusmo svom snagom niz ulicu. Za čudo Nijemci ne otvaraju vatru, a mogli su da nas ukokaju kao pitome zečeve. No oni kao da ne žele poremetiti ovu noćnu idilu, kao da im je cilj da prođu neopaženo što dublje, možda, zarobe neki naš štab na svom putu. Sreća za štab Korpusa što nas dvojica nismo izgubili glavu i što nam je uspjelo da uletimo u zgradu u kojoj je bio smješten i još s vrata povičemo bježite, bježite. Nijemci su pred kućom!

Svi drugovi iz štaba su se spasili i možemo reći, bezbjedno uspjeli u poslednjem trenutku uzjahati na konje. Uputili su se cestom prema Drežnik-Gradu, za odstupajućom masom.

Nije nam trebalo veliko mudrovanje da shvatimo da su se Nijemci vješto provukli kroz neke naše položaje. Evo ti našeg protivudara i zaposjedanja Slunja. Ako je bila greška što nismo blagovremeno zaposjeli Slunj, sigurno je neuporedivo teža to vraćanje jedinica nazad, jer će se naći kao na raspeću između Slunja i Vaganca. Šta dalje da se radi? Goš-njak i Holjevac kaskaju na konjima, a mi trčimo pored njih, pitajući šta dalje da radimo. Sve jedinice su u pozadini neprijatelja, a pravci prema Bihaću i Plitvicama su potpuno otvoreni. Naređenja nema. A ko ga u takvoj situaciji može i dati. Predlažemo im da se nekako naokolo, ukoliko nam uspije, povučemo prema Plitvicama i Korenici. Oni se sagla-siše. Mi ponovo natrag, sad već u pozadinu njemačkoih kolona, koje se nečujno pružaju naprijed. Naš štab bio je smješten na jednom brdu nedaleko od Rakovice.

Na komandnom mjestu zatekosmo Vlada Ćetkovića sa nekoliko starješina. Do njih još nije bio dopro glas da su Nijemci prodrli. Svi skupa ne možemo da dođemo k sebi kako se to moglo desiti pored tolikih naših snaga. Ali nekoliko minuta kasnije stvar će se objasniti. Komesar bataljona Četrnaeste brigade Maks, koji se nalazio sa svojim bataljonom odmah pored ceste, na položajima, inače hrabar borac, nije dopustio da se otvori vatra, tobože, računajući da dočeka glavnu kolonu; glavna kolona je brzo kuljala cestom, a bataljon se povlačio u stranu od nje. Sve kasnije mjere da se to popravi bile su uzaludne. I danas vjerujem da je upravo ovo olako propuštanje Nijemaca kroz položaje, što je kom-promitovalo i čitavu odbranu, imalo težak odraz na ishod prve faze Četvrte ofanzive, bar na njen tok do Bihaća.

Komesar bataljona Maks je odmah smijenjen od našeg Štaba i upućen na sud. Vjerovatno mu taj partizanski sud nikada ne bi oprostio. Ali Andrija Hebrang, koji je upravo došao za sekretara CK KPH, nije htio o tome ni da čuje. Imao sam sa Hebrangom žučnu raspravu zahtijevajući uporno da Maks bude izveden pred sud. Nepopustljivo je ostao pri svome. On će kasnije, u okviru bataljona, preuzeti i neke odgovorne dužnosti koje je pošteno obavljao. U ratu sam se s njim sreo nekoliko puta, ali između nas se nije moglo obnoviti staro prijateljstvo. Poslije rata sreli smo se prvi i poslednji put u Opatiji 1945. godine. Moja lijeva noga, poslije ranjavanja, koncem rata, još je bila u gipsu. Kretao sam se uz pomoć štaka. Čim me ugledao pozvao me da svratim kod njega u štab OZN-e za Istru, čiji je bio rukovodilac. Dočekao me više nego predusretljivo. Ja sam morao zaboraviti njegov grijeh, a, zbilja, tome je već bilo i vrijeme. Nastojao je da me što bolje ugosti. Narezao je dosta dalmatinske pršute, paškog sira, a bilo je i dobrog dalmatinskog vina. U njegovoj kancelariji našlo se odjedanput šest-sedam drugova, mojih ratnih prijatelja i razvezla se, kao i obično, ratna priča. Svak je imao svoju, i upravo u najvećem raspoloženju on mi se obrati: »Sjećaš li se, druže komandante, kad si htio da me streljaš?« Rekao je to s takvim tonom kao da je htio da kaže: vidiš kakva bi to bila greška, kakav bi to bio gubitak i nepravda. Ko bi danas ovdje rukovodio?«. Njegov nastup osinu me nekom čudnom žestinom kojoj sam morao naćioduška. »Sjećam se dobro. I danas mi je žao što nisi dobio zasluženu kaznu« – rekoh bez imalo ustručavanja. Međutim, uslovi mijenjaju i ub-jeđenja, više to nije bilo moje uvjerenje.

Dotadašnje raspoloženje splasnu, a nisu se našle ni riječi da zaglade nezgodu. Rastali smo se hladno. I nikad se nas dvojica više nećemo sresti. Mogao sam otćutati. Bio sam mu gost. Bilo bi mi lakše da sam mu rekao da je greška iziskivala najtežu kaznu, ali ne kao nešto lično, kako je ispalo u trenutku. Malo će me taj sukob rasteretiti tek 1948. godine, mada ne sasvim, kad do mene doprije vijest da se Maks izjasnio za IB i pobjegao preko granice na Istok. No, oprostimo se od Maksa.

Neočekivano, eto, odjednom nađosmo se sa svim jedinicama u pozadini neprijatelja. Kako ih obavijestiti i povući da bismo se ponovo našli ispred nastupajućih njemačkih mehanizovanih kolona? Kako doći do Vaganca? Kako pješke preteći mehanizaciju? O tome se gotovo ne može ni misliti. Glavno je ipak izvući se iz ove velike zamke.

Daleko bi nas odvelo kad bih se podrobnije upuštao da opisujem to mučno izvlačenje i te natčovječanske napore premorenih, pregladnje-lih i prozeblih boraca. Ako bismo uspjeli da se nekako provučemo na onu stranu Plitvičkih jezera, prema Lici, do Prijeboja i zatvorimo pravce prema Korenici, to bi bio veliki podvig. U tom haotičnom povlačenju proteći će puna dvadeset i četiri časa dok nisam ugledao Plitvička jezera, zapravo ono najniže iz kojeg otiče Korana, praveći bučan vodopad i veliki kanjon. Srećom, drveni most je još bio ispravan. Preko njega će u toku noći preći obadvije brigade. Otkad samo želim da vidim Plitvice, ali ovaj put nisam mogao ni pogled da bacim na njih, niti da osjetim njihovu ljepotu. Štaviše, uhvatio me veliki strah kao da u njima vidim našu grobnicu. Pošto smo prešli preko mosta i za leđima nam ostale Plitvice, tek nastaje pravo mučenje, tek predstoji najveća opasnost. Ako neprijatelju uspije da-prije nego stignemo do ceste koja ide do Vrhovina preko Prijeboja prema Bihaću-spoji čela svojih kolona, mi ćemo se naći između njih i Plitvičkih jezera s leđa. S obadvije strane, od Ličkog Petrovog Sela i Plitvičkog Ljeskovca, dvije kolone idu jedna drugoj u susret. Ako se sretnu, nema nam spasa. I svaki običan borac je svjestan toga. Na oba pravca upućen je po jedan naš bataljon kako bi glavnini obezbijedili prelazak preko ceste. Na pravcu od Plitvičkog Ljeskovca razvila se žestoka borba koju su Italijani platili velikim gubicima. Samo zahvaljujući tome, i po cijenu naših znatnih gubitaka, izmakli smo pli-tivičku zamku, prebacili se na onu stranu ceste i zaposjeli pravac koji vodi od Prijeboja ka Korenici.48)

Evo nas opet licem u lice sa našim poznanicima iz Primorja i Gorskog kotara, italijanskom divizijom »Re«. I ona i mi kao da smo se odvojili od naše zajedničke baze. Pratimo se ganjajući jedni druge, punu godinu i po dana. Dobro bi bilo i za nas, a možda i za njih da se vratimo u stari kraj, tamo gdje smo i počeli. Mi se teško prilagođavamo nepoznatom terenu. Daleko smo bačeni, blizu Bosne, u podnožje Plje-ševice čiji su vrhovi okićeni snijegom. Plješevica zaista izgleda divovski, bjelasa se i kupa u nebu. A naša Velika Kapela ostala je daleko, daleko. Hoćemo li joj se ikad više vratiti? Počinju da me opterećuju takve misli. Bojim se da će nas ova ofanziva ponijeti po bespuću ratnog poprišta negdje u još nepoznatije krajeve.

Ovih nekoliko dana januara 1943. godine obiluju haosom. Sve je u pokretu, u plamenu. Nebesa se uzmutila rojevima aviona. Ali najstravičnije slike pružaju ogromne kolone naroda koje se prosto valjaju prema jugoistoku, ostavljajući pusta svoja sela. I ranije je bilo ofanziva, ali narod nije odstupao daleko od svojih kuća; krio se, pod zaštitom partizana, u okolini, manevrisao, ali ovo podsjeća na pravu seobu naroda, pod najtežim uslovima. Kasnije će se, kažu, pokazati da je to bila najveća naša greška u ovoj ofanzivi. Na Kordunu i Baniji ofanziva nije imala karakter širokih frontova, široke mreže čišćenja, već se usredotočila cestama kako bi se što prije domogla Bihaća, centra Republike i Vrhovnog štaba. Sa velikim zakašnjenjem pokušaće da se ispravi ova greška; narod će početi da se vraća nazad, pod teškim uslovima zime i, opet, uz gubitke.

Sve me ovo podsjeća na povlačenje republikanske vojske od Barcelone prema špansko-francuskoj granici, početkom 1939. godine. Podvlačim, samo podsjeća. Razlika je ipak ogromna. Ono su bile posljednje bitke interbrigadista i Španaca i posljednji dani Republike. A za nas je ovo jedini put do pobjede. Ne vjerovati u to značilo bi demoralizaciju i poraz. Svakome je jasno da je pobjeda pred nama, samo je nemoguće izračunati put i vrijeme. Ja sam još tada bio opterećen rasuđivanjem, gledajući tu ratnu stravu, da li postoji na ovom svijetu ikakav način da se budućim generacijama prikaže stvarno kakav je bio put do slobode. Ne vjerujem ni u kakvo djelo, film ili roman, koji može i približno odraziti ovu stvarnost. Ali zato svaki trenutak užasa nudi motive za stvaralaštvo, da se bar djelimično prikaže čovjek. Lako je iz današnje daleke perspektive kritikovati i razmišljati šta je bilo pravilno ili nepravilno, da li je trebalo ovo ili ono, da li se moglo proći s manje gubitaka; za mene je to prazno i neumjesno filozofiranje ljudi koji ne znaju šta je rat. Ko god pokuša da partizansko ratovanje podvrgne savremenoj ili bivšoj vojnoj teoriji, taj unaprijed nastupa s pogrešne osnove, s punim nerazumijevanjem tog novog načina ratovanja i istovremeno jedinog puta pobjede.

Ali govoreći o počecima, o prvih nekoliko dana ove ofanzive, nje skoro da smo se jedva i dotakli. Šesta i Osma divizija i dvije primorsko-goranske brigade naći će se van glavnih događaja, a zbivanja će ih ostaviti po strani. Njih će ubrzo mimoići udarci Nijemaca koji su se otisnuli prema Bihaću. Nama su ostali Italijani, ustaše i četnici, i Lika kao poprište daljih teških borbi. Operativna grupa za Kordun, na čelu sa mnom kao komandantom, rasformirana je ne položivši potpuno ispit. Mjesto nje formirana je Operativna grupa za Liku na čelu sa Dokom Jovanićem.

Rvanje s Italijanima trajaće više dana tu kod Prijeboja. Njih smo stvarno sabili u mišju rupu, ne smiju ni glavu pomoliti, a kamoli pokušati sa nekim prodorom od Plitvica, prema Korenici. Zima je teška, hrane malo. Jedinice su na položaju dan i noć. Tako se može živjeti samo u ratu, a da niko ne umre ni od studeni, ni od gladi, ni od nesanice. Izvještaji komandanata brigada i bataljona stižu iz časa u čas. Rijedak je koji izvještaj sa potpisom i komandanta i komesara. Obično stoji da je jedan odsutan ili da spava. U nekoj drugoj situaciji čovjek bi se morao dobro nasmijati kad bi umjesto potpisa komandanta ili komesara pročitao »spava«. Ali tome tih dana niko nije zamjerao, jer se spavalo s trenutka na trenutak i bez velike potrebe spavača niko ne bi probudio. Spavanje je u takvim prilikama jedan segment života. Kad se spava po svega nekoliko časova dnevno, a nekad ni jedan jedini, to bi zaista bio neoprostiv formalizam. Glavno je da je jedan budan, komandant ili komesar. Tek će se postofanzivnim »mirom« prepričavati anegdote vezane za spavanje. Evo jedne autentične priče. Dmitar Zaklan, komandant bataljona, potpisao je jedan izvještaj sa »komandant Zaklan«. Desno, »komesar spava«. Tako je proizašla anegdota: komandant zaklan, komesar spava. I danas služi za zabavu u trenucima opuštanja.

Kad smo već smirili Italijane i dobro zatvorili pravce prema Korenici, stiže naređenje Glavnog štaba da se Šesta brigada, njen gro, hitno uputi prema Ljubovu kako bi pomogla Šestoj diviziji na koju su napadale jake italijanske, ustaške i četničke snage. Brigada je morala odmah da napusti položaje koje je držala, čak prije nego će ih zaposjesti dijelovi Četrnaeste brigade. Bila je noć. Samo nekoliko časova kasnije Italijani krenuše u napad. Ovome se niko nije nadao. Prvi put u ratu, koliko ja znam, Italijani su noću krenuli. Očito, neko ih je obavijestio da su položaji ispred njih ostali prazni.

Povlačenje, povlačenje, sa svih strana. Prostrana slobodna teritorija Like ponovo je okupirana od Italijana, četnika i ustaša. Sela gore sve unaokolo, a narod žuri u zbjegove prema planinama i brdima. Na Plje-ševici, dugačkoj i ne baš širokoj planini, u šumovitom dijelu, smjestili se Centralni komitet i Glavni štab Hrvatske, bolnica sa mnogo ranjenika i veliki zbjegovi naroda. Planinu opasuje odbrambeni stroj Šeste i Osme divizije i dvije primorsko-goranske brigade. Naše dvije brigade drže položaje u samom podnožju Plješevice prema Korenici. Centar položaja je u selu Farkašić koje se uvuklo između dva brda, podugačkom uvalom, na jednom od puteva koji vode prema gore. U selu sam se i ja ustoličio sa svojim krnjim štabom. Pa gotovo da štaba i nema. Komesar Gržetić i njegov zamjenik Viktor Bubanj ostali su u Gorskom kotaru. Umjesto u razvijenom štabu sam sam sa nekoliko kurira, koji su stalno u pokretu. Ali među njima nema onih čuvenih kao što su Andrija Grgurić Dimnjačar, Viktor Crnković i Tane Tomić. Mnogo mi nedostaju.

Svakoga dana očekujem neprijateljski napad i njegov pokušaj da se probije i popne na planinu. Uspije li mu, eto naše katastrofe. Svaki borac je svjestan toga i spreman da se žrtvuje. Naši svakodnevni ispadi, mada se mnogo ne udaljavamo od položaja, imaju veliki značaj. To se najbolje može ustanoviti po neprijateljskoj vatri. Italijane, a i četnike, nije teško izazvati. Dobija se utisak kao da se oni boje našeg velikog udara. A ko se koga ovdje više boji, oni nas ili mi njih, teško je utvrditi.

Gotovo mjesec dana nemamo nikakve veze s našom bazom u Primorju i Gorskom kotaru. Gubici su svakim danom sve veći. Glad i zima udružili su sa neprijateljem. Pri susretu sa borcima cesto čujem pitanja o našem povratku nazad. Vjeruju da im ja mogu nešto obećati. A šta drugo da im obećam nego da ćemo, odmah po proboju neprijateljskog obruča, ići tamo odakle smo i došli! Najteže je od svega što ništa ne znamo o sudbini slobodne teritorije Drežnice sa okolinom, koju smo, može se reći, davno napustili. Da li se i tamo sručila ofanziva poput ove? Naše pratilje, divizije »Re« i »Lombardija«, tu su, tako reći s nama, pa je teško vjerovati da se tamo nešto ozbiljno zbiva. Dva primorsko-goranska odreda koja su tamo ostala, nisu mala snaga, ali ni toliko velika da bi mogla spriječiti upad jačih neprijateljskih jedinica. Odavno smo izgubili vezu sa štabom, a ni oni vjerovatno ne znaju gdje se mi nalazimo, jer bi nam u protivnom poslali bar grupu kurira. Da se može provući do nas bar jedno pismo, neka dobra vijest, mnogo bi nam značilo.

I eto, negdje polovinom februara, jednog neobičnog prizora. Stajao sam ispred Štaba kad ugledah odozdo, pobočno, s neprijateljske strane, kako nastupa neki čovjek oko koga se kovitla i širi velika pelerina kao toreadorski plašt. Čovjek gazi duž položaja i za sobom podiže desetine boraca koji ga okružuju i prate. Ta gomila kreće se pravo prema meni. U početku se nisam mogao domisliti ko bi to mogao biti. Tek na stotinjak metara ispred sebe prepoznah u došljaku kurira Dimnjačara. Kao da me Sunce ogrija. Prije nego će prići na desetak metara, on poče da podiže korak i da gazi vojnički, što kod njega nije bilo uobičajeno, sve dok ne zasta ispred mene na dva-tri koraka i stade mirno. Stadoh i ja. Očekujem raport. Dimnjačar stavi pesnicu na sljepoočnicu i opali »raport« po svome:

– Je li stigao Nikola Maljković?

– »Je li stigao Nikola Maljković« – prosto me zbuni. Ne znam ni šta to znači, niti šta da mu odgovorim.

– Nije – rekoh ne manje glasno od njega.

– Kurva jedna! Evo ti tvoga Nikole Maljkovića, evo ti tvoga najboljeg kurira u Hrvatskoj. Sad reci ko je najbolji kurir. Kurir Centralnog komiteta i Glavnog štaba! Kakva titula. Budi strpljiv, on bi mogao stići za nekoliko dana.

Dimnjačarov  »raportu« prethodi dugačka priča. Nikola Maljković, čuveni kurir, jedan staložen, miran i hrabar čovjek teško se zamjerio Dimnjačaru još od 1941. godine. Dimnjačar ga nije mogao smisliti. Svakih petnaest-dvadeset dana od tada naovamo, u naš Štab stizao je Nikola Maljković s poštom iz Glavnog štaba i CK KPH, i bez izuzetka svaki put bi raportirao istim riječima:

»Druže komandante, raportira Nikola Maljković, rudarski radnik iz Trepće, kurir CK i GŠ«, onda kao iz sažaljenja da nas ne bi omalovažio dodao bi »i štaba Odreda« a kasnije »i štaba Zone«. Kao za pakost uvijek bi se našao Dimnjačar pored mene. U tim trenucima on bi skočio bijesno i pobjegao preko vrata, ponavljajući ono Nikolino »štab Odreda, i štab Zone«. To ga je vrijeđalo i degradiralo. Nikolina titula završavala se, bar na riječima, tamo gdje je Dimnjačarova počinjala.

Po Nikolinom odlasku, ja bih preuzimao ulogu utješitelja. Držeći se ozbiljno, tumačio sam mu da postoje manja i veća zvanja, manji i veći štabovi, manji i viši komandanti, a prema tome važniji i nevažniji kuriri. Jednom riječju, prema svecu i tropar. Opširno sam mu tumačio da je Nikola, stvarno, najodgovorniji kurir, a prema tome i najbolji, da njegove staze krivudaju po čitavoj Hrvatskoj, pa čak i po Bosni, da dopiru do Vrhovnog štaba i Vrhovnog komandanta. A mi smo mala vojska, mala teritorija, mali štab, mali komandant, mali kuriri lokalnog značaja, kakvih ima mnogo po Jugoslaviji. Znao sam da ga to dobro pogađa i da samo produbljuje njegovu uvredu. Mnogo puta ponavljala se ista priča. Jednom se Dimnjačaru omače kako će on kad-tad pobijediti toga Maljkovića i dokazati da je bolji kurir od njega bilo na kratkim, dugačkim ili opasnim stazama. »Možda da si na njegovom mjestu« – odgovorio sam mu – »vjerovatno da bi se to obistinilo! Ovako teško da će ti se pružiti prilika«. Govorio sam da nije slučajno što je Nikola došao na to mjesto.

– Došao je taj trenutak – reče Dimnjačar pri susretu pod Plješe-vicom.

– Kakav trenutak?

– Evo, ovaj, danas.

Nisam znao na šta misli. Koješta ću saznati znatno kasnije. Dok smo se mi nalazili na Kordunu i sada u obruču Plješevice, komesar Joso Gržetić i njegov novi zamjenik Viktor Bubanj pokušali su nekoliko puta da uspostave vezu s nama, da saznaju nešto o sudbini brigada. Doznali su nekako da se one nalaze u plješevičkom obruču. Upućivali su dva-tri puta grupe kurira da se probiju do nas. Međutim, nijednoj nije uspjelo ni da stigne do brigade. Stizale su do Plitvičkih jezera, odakle se dobro vidi snijegom pokrivena Plješevica, ali nijednom im nije uspjelo da se provuku kroz neprijateljski pojas oko planine. Kad su već izgubili svaku nadu, igrom slučaja, u Drežnici, u štabu Zone, našli su se zajedno Nikola i Dimnjačar. To je došlo kao poručeno. U Štabu su im, znajući za njihovo rivalstvo, predložili da njih d\ojica pokušaju da se probiju do brigade. Bez pogovora pristali su i prvi put jedan drugome stisnuli ruku. Iz velike nevolje morali su da se druže i da zajednički dijele sudbinu, bar što se tiče Dimnjačara. Na ovom dugačkom putu, koji je prolazio između brojnih garnizona, Nikola je imao veliku prednost: dobro je poznavao teren, sve njegove staze i bogaze, pa se Dimnjačar našao u potpunoj zavisnosti od njega. To mu je teško padalo. Probijali su se nekoliko dana i noći, manevrisali s malo počinaka, dok se najzad nisu našli kod samih Plitvičkih jezera, koje su vješto zaobišli. Odatle se dobro vidi Plješevica, njen snježni vrh. To je zapravo neposredna blizina neprijateljskog obruča koji nije bio tako čvrsto povezan, ali kroz koji se ipak trebalo vješto i neopaženo provući.

Tu su stajali nekoliko minuta da bi se dogovorili. Nikola, kao dobar poznavalac terena, inače Ličanin, trebalo je da provede Dimnjačara kroz glavnu opasnost, pa mu je i iznio svoj prijedlog. Dimnjačar je samo puktao. Pa može li za njega biti teže uvrede nego da ga drugi vodi kroz opasnost. Umjesto odgovora Dimnjačar upita:

– Reci ti meni je li ono Plješevica što se bjelasa ispred nas?

– Jeste, kako da nije.

– Jesu li (amo negdje brigade?

– Pa i sam znaš, tako nam je rečeno. Dimnjačar je stalno nišanio vrh Plješevice.

– Meni ne treba nikakav vodič – odbrusi i stušti se kroza šumu u gustu pomrčinu, prema neprijateljskim položajima.

Tako su se rastala dva velika rivala, u trenutku najveće opasnosti, kad je trebalo više nego ikada da se oslone jedan na drugoga.

Kako se Dimnjačar probio kroz neprijateljske položaje i došao do nas, ostaće njegova tajna.

Kad se konačno pojavio u Frkašiću, na leđima, kao i uvijek, nosio je svoj veliki ruksak. Ovoga puta, više nego ikad ranije, obradovao sam se ruksaku. Uželio sam se njegovih đakonija. Ali od toga neće biti ništa. Samo pisma i nekoliko paketića duvana. Rodbina nije zaboravljala svoje. Prije nego što je Dimnjačar razvezao ruksak oko nas je već bila koja stotina boraca koji su nestrpljivo čekali da im pročita ime. On je stajao na jednom kamenu, uzvišeno vadio pismo po pismo i prozivao. Borci su se odazivali, ili u svoje ime, ili u ime svojih drugova sa položaja. Ali među pismima je bilo i onih na koje se niko neće odazvati. Umjesto odziva čuli su se odgovori: poginuo na Plitvicama, poginuo na Ljubovu, ranjen, poginuo, ranjen, poginuo… A bilo je i neprozvanih junaka čija su imena sami borci izgovarali, nadopunjujući spisak mrtvih. Osluškujući, zapamtio sam: Tatalović Mihail, Marković Dušan, Radojčić Simo, Trbović Drago, Maravić Stanko, Barčević Ivan, Car Luka, Radojčić Mi-lan, Kombol Juraj, Jovanović Pava, Pipinić Josip. Pomenuti su i junaci Tomislav Hero,Ilija Milanović Labra, teško ranjeni Bozo Kosanović’ i mnogi drugi.

Što je Dimnjačar dalje čitao, glas mu je sve više podrhtavao, a lice blijedilo. Borci samo što ne plaču. On sve sporije čita, a glas ga izdaje. Ja ga gledam zabezeknuto i ne mogu da vjerujem da je to onaj tvrdokorni čovjek za koga sam mislio da ne poznaje samilosti. Kod jednog neisporučenog pisma potpuno zanijemi. Više nije mogao da čita, prepusti to drugima, a on ode malo na stranu, brišući suze. Gotovo trećina pisama osta nepodijeljena, kako iz Šeste tako i iz Četrnaeste brigade.

Dugo je. Dimnjačar sjedio sam, dok se najposlije ne prenu i dođe do mene u kuću. Očito postiđen od tako javno ispoljene slabosti. Pa da bi to zabašurio okomi se ponovo na Nikolu Maljkovića.

– Evo ti tvoga najboljeg kurira. Najbolji kurir, je li. Kurva jedna! On mene da vodi. Mogao sam i sam prevaliti ovaj put, ali zapeo onaj tvoj komesar. Kurir CK-a. Jesu li svi njegovi kuriri takvi?

– Ne, Dimnjačare, samo je jedan Nikola. On se nikad ne žuri, ali uvijek stiže na vrijeme.

– I ovo je, po tvome, na vrijeme.

– To ćemo još vidjeti.

– Zar nisi vidio?

– Ne još.

Dimnjačar je trijumfovao kao pobjednik. Stalno je pogledavao na neprijateljsku stranu otkud bi Nikola morao naići. Ali prođe i čitav dan i noć, a od Nikole ni traga ni glasa.

Sjutradan ujutro vidim Dimnjačara kako se vrpolji ispred Štaba s pelerinom i ruksakom na leđima, kao da se nećka da li da uđe kod mene ili ne. I onda, odjednom, snažno gurnu vrata i upade unutra u velikom nemiru i grču.

– Nema Nikole! – gotovo kriknu. Izgledao je toga trenutka kao džinovska orlušina slomljenih krila.

– Nema – odgovorih – ostavio si ga u najtežem trenutku.

– Idem da ga tražim – gotovo jauknu.

– U neprijateljskom obruču?

– U obruču ili bilo gdje, ali moram ga pronaći.

Ustadoh i ispriječih se na vratima dok mi nije umakao. Pustiti ga da traži Nikolu bilo bi isto što i osuditi ga na smrt.

– Slažem se – rekoh – ali moramo još malo pričekati, možete se mimoići. I sam si rekao da je Nikola spor.

– Mora da mu se nešto dogodilo.

– Onda pogotovo nema smisla ići.

– Ima i gotovo. – Dimnjačar skoro nasrnu na mene da me odgurne od vrata i pobjegne. Ali kao da je sve izrežirano rukom velikog majstora; u tom trenutku dotrča jedan kurir!

– Stiže Nikola Maljković.

– Nikola? – pripitah.

– Pogledaj!

I, zbilja, Nikola se polako približavao i već sam ga mogao prepoznati. Dimnjačar je stajao zbunjeno i rekao bih posramljeno.

– Kurva jedna! A šta je dosad radio?

Da se ne bi sreo s njim na vratima, Dimnjačar otvori prozor i šmug-nu napolje, bježeći od još jednom ispoljene slabosti.

Nikola kao i obično, počne svoj meni dobro poznati raport, izgovarajući obavezno, pored svoga imena, da je rudarski radnik iz Trepće, kurir CK-a i GŠ i najzad doda po običaju Pete zone. Ovoga puta Dimnjačar je izbjegao da čuje ono Nikolino »I štaba Pete operativne zone«. Pošto se rukovasmo Nikola upita.

– Čujem da je Dimnjačar srećno stigao. Ne znam što mu bi, prosto strugnu. Samoubilački. Pokušao sam da trčim za njim, ali ne bi ga ni metak stigao. Stvarno, ne znam što mu je. Nekako se stalno tuđi od mene. Ali glavno da je živ. Pravi je vuk. Kako je on to izveo i kuda se probio kroz neprijateljski obruč ne mogu da razumijem. Imam dobre noge, ali za njegove bih dao nebrojeno blago. A gdje je sad, moram ga vidjeti da mi ispriča kako mu je uspjelo.

– Tu je negdje, ali budi oprezan Nikola, nešto je ljut. Teške je naravi.

– Ja mislim da bismo se nas dvojica brzo sprijateljili kad bi nam se pružila prilika da malo više krstarimo zajedno.

– Možda će vam se i pružiti.

Mali kuriri, koji su u Nikoli i Dimnjačaru gledali svoje generale, nisu ih ovoga puta puštali iz vida. Nije im umaklo ni kad su se njih dvojica sreli iza jednog grma, ni kad je Dimnjačar dao Nikoli dva pakla du-vana, a Nikola njemu jednu kratku drvenu muštiklu. Nikad više Dimnjačar za Nikolu nije rekao ružnu riječ. On će prevaliti mnoge staze na opasnim putevima, ali ne i onu glavnu koja vodi kraju rata. Oba su poginula na svojim kurirskim zadacima.

Već danima se ništa ozbiljno ne dešava, zavladalo neko neobično ratno primirje kao predznak velikim okršajima. Svakodnevno očekujemo neprijateljski napad sa više strana prema Bijelim vodama na Plje-ševici, gdje se nalazi više stotina ranjenika, CK i GŠ kao i masa naroda. Sigurno da bi takvom napadu glavni pravac vodio upravo preko Frke-šića. Zadatak primorsko-goranskih brigada je da to spriječe po svaku cijenu; ne zaustavimo li neprijatelja, otpisaćemo sve što smo dotada stvorili. Velika je odgovornost na svima nama, a naročito na onima koji ko-manduju, u ovom slučaju na komandantu Operativne grupe Doku Jovaniću i meni.

Osvanu dan, negdje sredinom februara, za koji sam vjerovao da je sudbonosan. Nalazio sam se u Operativnom štabu (Đoko je bio otišao u štab Šeste brigade) nešto sam čitao, kad me presječe jaka pucnjava. Počelo je, pomislih. Nešto niže od Frkešića, oko crkve Ručice, gruvalo je iz topova, bacača, iz svih oružja. To je u samom podnožju toga dijela Plješevice, upravo u onom uglu koji se zatvara s jedne strane poljem, a odozgo strmom padinom planine. Italijani i ustaše se već dohvatili crkve, a nekoliko tenkova kao da plešu ispod nje, sipajući vatru. Bataljon koji je zaposjedao taj položaj izgleda da je iznenađen i prisiljen da odstupa uz veliki uspon. Prizor je užasan. Znači li to da su naši položaji probijeni i da je otvoren put prema gore? Šta da se radi? Nijedne jedinice nemam pri ruci osim posade topa »krnja« sa tridesetak boraca. Srećom, svi su bili na okupu. Naredih im da odmah, sa mnom zajedno, krenu prema crkvi i da udarimo neprijatelja u bok. Baš tako da udarimo kao da nas je na stotine. Trčali smo, vukući topčić rukama i za dvadesetak minuta privukli se na nekih dvjesta metara od crkve. Za jednom omeđinom zalegosmo i otvorismo vatru iz topa i pušaka. Imali smo oko dvadesetak granata. Iako smo gađali bez ikakvih nišanskih sprava, granate počeše da eksplodiraju po nadirućem stroju. Nekoliko pade pored samih tenkova. Od našeg prepada zaista nismo očekivali ništa osim vatre koja bi se mogla oboriti na nas. Ali gle čuda: Italijani i ustaše se dadoše u mahnitu trku preko polja. Njima prednjače tenkovi koji za sobom ostavljaju pješadiju, ne mareći mnogo za nju. Mi sve više pridodajemo iz pušaka i topčića. I bataljon koji je bio odstupio uz planinu pripovrati se. Njegovi mitraljezi odozgo prosto prže po stroju. Vidjevši kako Italijani i ustaše bježe i mi se stuštismo poljem za njima da ih gonimo. Neprijatelj izgleda dobija utisak da nas je mnogo. Naši borci trče kao da će da ih hvataju žive. Svi dobili krila, ali više oni nego mi. Niko od odstupajućih niti da se okrene niti da opali metak. S druge strane, s lijevog boka, Đoko Jovanić sa dva bataljona prelazi u potjeru za ustašama. Još tada nismo znali da gonimo gotovo jedan čitav puk divizije »Re« i 34. ustašku bojnu, trostruko jače snage nego naše koje ih gone…

U ratu poput ovoga našega, gdje se odvijaju velike bitke, zaista ova epizoda ne bi zasluživala ni da se pomene da upravo njom nije obilježen trenutak velikog preokreta, početak naše velike protivofanzive koja će kroz nekoliko dana, uz učešće Šeste i Osme divizije kao i goranskih brigada, dobiti velike razmjere. Ona će se pretvoriti u pobjednički marš preko Vrhovina, Otočca, Brinja sve do iznad samog Senja. Divizija »Re«, četničke i ustaške snage platiće je teškim gubicima.

Ne mislim da idem ni redom, ni tragom ovih velikih uspjeha, jer bi me to odvelo u čisto vojna razmatranja.

Ja sam morao, po naređenju Glavnog štaba, da se vraćam natrag u Gorski kotar sa Četrnaestom brigadom koja je izgubila gotovo trećinu ljudstva i sa nekih stotinjak teških ranjenika sa Plješevice. Put je vodio kroz ponovo okupirane predjele, kroz iste one gdje su se vodile teške borbe prije nekoliko nedjelja sa njemačkim i italijanskim snagama. Sve što čovjek više ulazi u suštinu našeg partizanskog ratovanja, sve više otkriva neke, na izgled, nelogičnosti. Uzmimo za primjer prebacivanje ranjenika sa same granice Bosne u Gorski kotar. Onda bismo rekli u daleki Gorski kotar. Daleki, bez znakova navoda za ovakav transport pa i kad na putu ne bi ni čekale mnoge opasnosti, kad bi bilo kasno proljeće, a ne ljuta i snježna zima; ali zasad se za ranjenike samo tamo nudi spas.

Težak mi je ovaj put da ne može biti teži. Pred nama su Plitvice, ceste koje ih opasuju i nadovezuju se na šire komunikacije kojima krstari neprijatelj, pa željeznička pruga – sve prepreka za preprekom. Kako sad prebaciti ranjenike tim okupiranim cestama do Drežnice? Kako izbjeći zamku Plitvičkih jezera? Prije mjesec i nešto više dana umalo tu nisu zaglavile obadvije brigade. Samo da nam se izvući iz plitvičke zamke, da je preskočiti cestu koja vodi od Vrhovina prema Bihaću, na kojoj smo imali dosta žrtava kad smo odstupali prema Lici. Savladamo li i to, čeka nas put pored samih Jezera sve do poljanka, gdje izbijamo na cestu koja vodi od Drežnik-grada prema Saborskom, a onda, a onda… Sve me to muči. Da nije ranjenika bilo bi sve lako. Ne znam otkud veća opasnost prijeti, sprijeda, slijeva ili zdesna. A najveća bi, svakako, bila ako bi nas dočekali pošto pređemo Plitvice i natjerali nas na Jezera. Plitvička jezera, gdje je priroda rekla svoju posljednju riječ ljepote, ni prvi put, ni sada ništa mi lijepo ne nude. Ovoga trenutka ja moram da iz mrzim, da se zaričem da nikad više neću poželjeti da ih vidim, ako preživim. Srećom Plitvice će nam, mimo očekivanja, ostati za leđima.

Vraćajući se natrag i prelazeći jedan prevoj Male Kapele, odmah tu blizu Plitvica, sretamo se sa užasnim prizorom. Svuda oko puta, oko prtine, koju otvaramo, su leševi, na desetine. Neki su potpuno pokriveni snijegom, a nekima viri noga, lice, uvo ili neki drugi dio tijela. Ovi leševi, kakvih sigurno po Kordunu i Baniji ima na stotine, su tragovi onih hiljada izbjeglica koje su se u zla doba vraćali natrag da bi potražili svoje domove. Većina ih je i pronašla, ali i platila to visokom cijenom. Spuštamo se prema Močilima, rasutim selima i zaseocima, koje smo ostavili u toku ofanzive nespaljena. Tu bi trebalo da se dobro obezbijedimo kako bismo ranjenike mogli smjestiti po kućama da prenoće i da malo predahnu. Strašna neizvjesnost. Ne znamo s koje nam strane prijeti veća opasnost; od Italijana, ustaša ili plaščanskih četnika. Srećom, još prije nego ćemo se spustiti niz obronke Kapele, sretosmo se sa Milošem Kukićem, već na glasu komandantom jednog kordunaškog bata-ljona koji se za vrijeme ofanzive nije povlačio sa brigadam. On je zato najbolje i prošao. Prijatnije iznenađenje u ovakvim okolnostima teško se može zamisliti. Ali, još dok smo razgovarali, dogovarali se šta dalje da se radi, kuda da nastavimo put, začu se od Rakovice jaka pucnjava. Široki stroj italijanske vojske nastupao je pobjednički prema brojnim seocima ovoga kraja koja nisu spaljena za vrijeme prvog vala ofanzive. Ovu vojsku čekale su mnoge kuće pokrivene daskom ili slamom, koje se lako pale i brzo sagorijevaju. Još dok smo stajali i razgovarali mogli smo dobro vidjeti kako plamen zahvata kuću po kuću. Vojnici se prosto utrkuju, noseći velike baklje, kao da se takmiče ko će više kuća zapaliti. Grdno smo se uplašili za naše ranjenike, a mislio sam da je za njih najteže prošlo. Miloš me hrabri, ima jak bataljon, koji je već rasporedio na pogodne položaje, kako bi dočekao Italijane koji nastupaju komotno, ne očekujući da će naići na bilo kakav otpor. I jedan bataljon Četrnaeste brigade pridružio se Miloševom. Ako uspijemo da spasimo zaseok, u koji smo smjestili ranjenike, bićemo pobjednici. Ja sam želio da što prije otvorimo vatru kako ih ne bismo pustili da se suviše približe ranjenicima, ali Miloš hoće da ih navuče. I navukao ih je. Na komandu »pali« osu se plotunska paljba. Italijani nam iz istih stopa okrenuše leđa i dadoše se u bijeg. Gonili smo ih vatrom sve dok i poslednji vojnik ne zamače prema Rakovici. Kakvo olakšanje.

Sjutradan smo mogli mnogo mirnije nastaviti put prema Gorskom kotaru. Biće još manjih usputnih borbi, naročito s četnicima. Ali dobija se utisak da ni neprijatelj ne želi da nam se ozbiljno ispriječi na put. Još nekoliko dana i mi se nađosmo u Modrušu, koji nas je čekao slobodan kako smo ga i ostavili. Odatle i počinje goranska slobodna teritorija koju je Četvrta ofanziva zaobišla. Za čuđenje je kako se neprijatelj nije usudio da dublje upadne u nju. Možda samo zato što su i divizije »Re« i »Lombardija«, naše komšije od 1941. godine, morale da nas prate po Kordunu i Lici.

U Modrušu sam uzjahao na konja i, u pratnji nekoliko kurira, uputio se u Drežnicu. Dok smo prolazili kroz drežnička slobodna sela, narod je izlazio na cestu, pozdravljao nas i klicao borbi, slobodi, brigadama za koje je vjerovao da će se svakog časa pojaviti. Mnoge žene, starci, omladinke pritrčavali su mi i pitali za svoje sinove i braću da li su živi i hoće li se brzo vratiti. Šta da im kažem! »Svi će se vratiti, svi će se vratiti« – odgovarao sam, iako sam znao da se mnogi od njih nikada više neće vratiti, da im se neće znati ni grob. A tek kad sam stigao u Štab i sjeo se sa komesarom Josom Gržetićem i Viktorom Bubnjem, naći ću se na živim mukama tražeći odgovor na pitanja brojnih posjetilaca koji su pristizali da bi nešto čuli o svojim najbližim. Meni se mutilo u glavi. Vidim nekoliko majki čiji su sinovi poginuli, ali nemam hrabrosti da im kažem istinu. Najteže su mi pale riječi jedne majke, čijije sin poginuo na Veljunu, kad poče da me blagosilja da me bog pozivi i da još dugo vodim njenog sina. Toga trenutka umalo se nisam odao i rekao joj istinu. Nisam imao snage.

No, u ratu su kratki i bolovi i radosti. Smenjuju se brzo, često gotovo bez ikakvog prelaza, ili se ponekad prepliću, druže, dopunjuju, miješaju. Ovoga puta, i pored svega, ja moram da se radujem. A kako i ne bih kad se Brigada vratila. Istina okrnjena, s velikim brojem ranjenika, pretežno Ličana i Kordunaša, ali u sigurno sklonište, bar privremeno. Dobili smo predah od desetak dana. U partizanima je veliki i jedan dan odmora, a kamoli deset. To su prave ratne ferije. Za to vrijeme probije se iz tajnosti i poneka ljubav. Mladi partizani, mlade djevojke. Istina, veliki su obziri, ali ljubav je ljubav. Naći će se neki propust u tim obzirima da bi ljubav za trenutak bljesnula, jer ko zna šta nosi prva borba, koga od koga će zauvijek rastaviti. Jedan par zaljubljenih, sjećam se kao da je to bilo juče, ohrabrio se, bolje da kažem drznuo se i došao kod mene na raport. Stali su preda me kao pravi vojnici tražeći da im obećam unaprijed, znajući kakav sam moralista, da im se ništa loše neće desiti.

– Niste počinili nikakav zločin? – upitah.

– Zločin ne, ali jesmo možda nešto s čim se ti ne slažeš, što ti goniš.

– A šta je to što ja gonim i osuđujem?

– Ljubav – reče djevojka koja nije imala više od osamnaest godina. Ovo me dobro pogodi.

– Nisam znao da me smatrate tako lošim čovjekom.

– Naprotiv – reče ona. Njen drugar nije progovarao nijedne riječi. Gledam ih onako mlade i lijepe, ustreptale, a oči im se cakle. One

dosta govore i bez riječi.

– Mi se volimo – reče ona – i mi to ne bismo željeH da skrivamo.

– Čim sam vas vidio bilo mi je jasno da ste zbog toga došli do mene. A zar se niste mogli voljeti i bez mene?

– Morali smo doći do tebe. Mi se toliko volimo da je to nemoguće kriti. Tu si nam ti potreban. – Govorila je samo ona, što je i normalno, jer ona nije nosila pušku, jer nju ne mogu pozvati na odgovornost. Oni su se sigurno tako dogovorili. Podijeliti uloge. Ja ih gledam, divim im se i zavidim im. I ja sam zaljubljen, ali ta moja djevojka nema pojma o tome. Blago ovom dvoma, oni nisu ni komandanti ni komesari.

– A šta ja tu mogu pomoći osim da održim riječ i da vas ne osuđujem?

– Možeš. Kažu da ti možeš da nas vjenčaš.

– Pa ja nisam ni pop ni matičar.

– Jesi mnogo više. Samo ti nama napiši da si odobrio našu vjeridbu.

Nije se imalo kud, uzeh papir i napisah, navodeći im imena i prezimena, da se mogu smatrati vjerenicima. Oni zgrabiše taj papir, zahva-liše se i počeše poskakivati od radosti. Djevojka, tu preda mnom, poljubi mladića u obraz. Pošto iziđoše ona ponovo utrča i reče:

– A štambilj? Bez štambilja niko nam neće vjerovati. – Ja uzeh štab- ski žig i lupnuh njim dva puta pri vrhu i pri dnu »vjenčanice«.

Njih dvoje imaće nekoliko puta neprilike u jedinicama (i ona je odmah stupila u partizane). Ali »vjenčanica« ih je spasila. Dugo sam pratio ovaj mladi par, više od godinu dana, sve do njihove pogibije. Mladić je poginuo prvi, a ona samo nekoliko dana poslije njega. Uvjeren sam da je namjerno otišla u smrt, jer tešku bol nije mogla preživjeti.

Brigada se brzo osnažila, popunila, tako da je narasla na preko hiljadu ljudi. Mjesta poginulih zamijeniće novi borci. Stroj Brigade izgledao je snažno. Jednom kad sam prošao ispred njega došao sam u iskušenje da komandujem da stari borci iziđu naprijed, ali uvidio sam da bi to bilo besmisleno, da bih se razbolio od mogućeg prizora. Ni polovina ne bi istupila. Nikad ovakve misli nisam ispoljavao javno. Ne priliči komandantu da mnogo jadikuje. On danas mora da bude čvrst i da uvijek misli na to veliko sjutra za koje se mora žrtvovati mnogo, kako bi se spasao ovaj narod, osuđen na istrebljenje.

Ranjenici u Drežničkoj bolnici vezali su nam potpuno ruke. I to je za trenutak bilo dobro, jer se Brigada našla na pravom mjestu kad je nakon nekoliko dana upala iz Ogulina u Drežnicu jedna velika kolona italijanske vojske. Srećom, ona će istog dana i odstupiti pod udarcima Brigade.