Režim balkanskog populiste Aleksandra Vučića postiže važne propagandne zgoditke. Tu je vakcinacija naroda neispitanim kemikalijama iz Kine i Rusije, uz istovremeno omamljivanje masa opijatima iz selektivne historije i religije. Svi pričaju o prošlosti, o Nemanjićima, o Jasenovcu, o Drugom svjetskom ratu, a nitko ne govori o korupciji i mafiji post-komunističkih balkanskih režima, o masovnom iseljavanju mladih, o propasti i poniženju liliputanskih država i sistematskoj pljački naroda, o osuđenim ratnim zločincima iz devedesetih čiji se zločini poriču, a oni se štuju kao heroji i ugledni građani – pogotovo ne o budućnosti, o ozbiljnim temama poput zagađenja prirode i globalnih klimatskih promjena. Čak nitko ne prati vijesti s Marsa, iako tamo ima neko Jezero koje bi se dalo posvetiti i svojatati, a „one druge“ isključiti, ma koji bili.
Namamili su ovom propagandom i novog srpskog patrijarha Porfirija da izjavi kako su filmovi poput „Dare iz Jasenovca“ potrebni, jer govore o zločinu koji je navodno „decenijama zataškavan“.Time je iznio netočne navode, jer u Jasenovcu od 1966. postoji 25 metara visoki spomenik žrtvama (istih proporcija kao novi spomenik Stefanu Nemanji u Beogradu) i spomen-područje s muzejom koji ništa ne zataškava, a uz to je samo 60-ih i 70-ih o ustaškim zločinima snimljen niz filmova koji su svi po međunarodnim kritikama daleko kvalitetniji od „Dare iz Jasenovca“.
Zataškavanja zločina i nepoštivanja žrtava Jasenovca od strane komunista dakle nije bilo, ali jest bilo mitologizacije naracija o etničkim masakrima i manipulacije žrtvama od strane svih nacionalista, prije svega srpskih, jer im je Jasenovac među prioritetima, a hrvatski nacionalistički kontramitovi o Bleiburgu i Stepincu nisu tome mnogo naudili.
Beogradski pisac Tomislav Marković brzo je reagirao na ovu propagandu i netočne navode na Al Jazeeri Balkans sintezom svega najvažnijeg objavljenog pod jugoslavenskim komunizmom o Jasenovcu, od ratne poeme „Jama“ u kojoj hrvatski antifašist, partizanski pjesnik Ivan Goran Kovačić, prije nego su ga zaklali četnici opisuje ustaška klanja, do ogromne literature, historiografije i vrijednih filmova.Debati se pridružila i Beograđanka Biljana Srbljanović, dramska spisateljica. I ona odbacuje teze o zataškavanju, zna za tisuće tekstova i brojne filmove o Jasenovcu, odaje posebno priznaje umjetničkoj vrijednosti spomenika „Kameni cvijet“ autora Bogdana Bogdanovića.
Srbljanović također ima pravo i ekspertizu da prosudi kako je kultura sjećanja iz komunističke ere na temu Jasenovca imala nedostataka. Ali nažalost pokupila je i dvije mutacije virusa srpskog nacionalizma, onu o Jasenovcu kao navodno jedinom logoru u Evropi koji nisu vodili njemački nacisti, nego su to povjerili hrvatskim fašistima, i tezu o Titovom naizgled sumnjivom izbjegavanju da se ukaže na otkrivanju Bogdanovićevog spomenika 1966. Slične teze i zamjerke Titu i partizanima su već prije emitirane iz nacionalističkih fabrika propagande.
One spadaju u sferu teorija zavjere tipa zašto partizani nisu napali Jasenovac i spasili zatočenike. Jer, kao što je poznato iz Leksikona YU Mitologije i drugih manje pouzdanih izvora, partizani su superheroji ala „Otpisani“, „Mirko & Slavko“ i „Das ist Walter“. A to što se neki ozbiljni povjesničari, kao Ivo Goldstein, trude objasniti da je po vojnim stručnjacima takav napad bio neopravdan, donio bi samo ogromne partizanske gubitke i masakr nad logorašima kao taocima i živim štitom, to ćemo ignorirati jer ne ide u prilog velike zavjere koju smo tobože raskrinkali.
Dalje, na temu konclogora iz Drugog svjetskog rata u nacifašističkoj Evropi, treba imati na umu da su nacisti u Evropi i u okupiranoj satelitskoj paradržavi NDH kontrolirati sve, da je gazda u Zagrebu bio Gestapov general, a ne hrvatski „poglavnik“.
I kako su Gestapu što veća mržnja i što učinkovitiji slavenski fratricid odgovarali, tako je svaku metodu u tom cilju odobravao, pa i slobodu ustaških metoda u masakrima Srba i antifašista. Što, recimo, Wermachtov general Glaise von Horstenau nije odobravao, jer su takve metode proizvodile masovniju mobilizaciju u partizane.
I naročito treba imati na umu da su u cijeloj Evropi tada bili mrak i genocid, a kao kontrast treba pomisliti na devedesete, kad se jedna sretnija Evropa integrirala na vrijednostima liberalne demokracije, a samo je na Balkanu bio mrak koji su izazvali etnički nacionalisti, s posebnom ulogom za srpski nacionalizam, koji je nakon desetgodišnjih priprema i najave namjera odmah po Titovoj smrti, krenuo u genocid i etničko čišćenje. Uz to treba konzultirati barem novije radove Ive Goldsteina o Jasenovcu i istraživanje Jovana Byforda o logoru Staro sajmište u Nedićevoj Srbiji, da se vidi koji to sve domaći izdajnici, za čiji račun i pod čijim nadzorom kolju sve živo, pa i svoj etnički rod.
A o temi Titovog izbjegavanja odlaska u Jasenovac treba promisliti da, ako predsjednik jedne ozbiljne i u svijetu cijenjene države, koji je izraziti anti-nacionalist i sekularist, donese u konzultacijama sa suradnicima političku odluku da u Jasenovac ne ide, onda to valjda ima svoje promišljene razloge.
Po današnjim PR kriterijima i po uzusima suvremenog populizma trebao je ići, ali tada je bilo drugo vrijeme, a Tito je bio komunista stare garde. Tu je bio i problem da li bi tamo išao kao Hrvat da se kaje za kolektivne zločine i nosi kolektivnu krivnju. Jer je u međuvremenu srpski nacionalizam iz četničke emigracije lansirao teze o kolektivnoj krivnji Hrvata. A 1950. podnio OUN-u prijedlog deklaracije o genocidu u NDH. Titova vlada, međutim, nije prihvaćala da se žrtve etnički prebrojavaju, nego je komemorirala ono što se službeno zvalo žrtve fašističkog terora, a tih je skupa s partizanskim borbenim gubicima bilo preko milijun, i to naravno raznih nacionalnosti. Znalo se uglavnom kojeg su etničkog profila većina žrtava, ali i većina pripadnika kolaboracionističkih režima i etničkih nacionalističkih pokreta koji su surađivali s okupatorima.
Tito doista nije bio Willy Brandt, nije volio klečati i meditirati, bio je čovjek od akcije. Organizirao je vojsku koja je porazila ustaše i nacifašiste, a poslije je organizirao i financirao i komemoracije i kulturu sjećanja na Drugi svjetski rat s naglaskom na zajedničku antifašističku borbu, a ne etničke masakre. I da je Willy Brandt imao vojsku poput Titove kojom bi njemački antifašisti porazili njemačke naciste, ne bi trebao kleknuti u Varšavskom getu. Morao je kleknuti jer ništa drugo nije imao; svi su, naime, Nijemci bili, pisati će kasnije uvjerljivo Daniel Goldhagen, „Hitlerovi krvnici dobrovoljci“.
Zato Tito nije klečao u Balkanskom getu, nego je kao revolucionar pokušao da ga iz tog statusa izvadi.