BOMBAŠI SA SUTJESKE

Na kamenoj ploči iznad njivice, uvučenoj u kamenjaru na jednoj kosi blizu sela Budnja, poginuo je 1. juna 1943. godine bombaš 1. čete 3. bataljona Branko Bekić. Raširenih ruku, pošto je bacio i zadnju bombu, pao je licem na kamen.

Kada je prije nekoliko mjeseci došao kod nas iz daleke Banije bio je još dječak — nije imao više od 16 godina. Htjeli smo ga zaštititi, pripaziti sa hranom, sačuvati od stražareša i patroliranja. Nikako to nije volio. Htio je da i on što prije postane pravi ratnik — proleter. A kad je na Vilića guvnu zamijenio svoje civilno odijelo njemačkom uniformom, kao da je to konačno i postigao. Uniforma je bila pregolema za njegovo mršavo tijelo, usukivala se
oko njega. Ipak, činila ga je odraslim, vojnikom. Samo izbliza padao je u oči njegov tanak dugačak vrat, lice bez ijedne malje i krupne tužne oči dječaka. Još od Strmice se upisao u bombaše i javljao se uvijek kad se to tražilo od 1. voda. Volio je da priča kako se privlači neprijatelju. Lak, a žilav, stvarno je bio vrlo spretan. Govorio je da nikad bombu ne treba ubacivati među neperijatelje, već ga njom direktno pogoditi, tako je najsigurnije. Ipak je bio dijete, volio je da se poigra, našali. Oči su mu i tada ostajale tužne. U njih se bio ucario užas od pokolja koji su u njegovom selu izvršile ustaše.

Petar Lubarda BOMBAŠI — ulje
Petar Lubarda BOMBAŠI — ulje

Nekoliko koraka lijevo pao je skoro istovremeno i drugi bombaš 1. čete — Simo Mraović. Ležao je kao da se spustio u zaklon i zaspao, a pušku i bombu oturio od sebe. I on je prije nekoliko mjeseci došao u bataljon sa Omladinskom kordunaško-banijskom četom. Došla su dva Mraovića — Buban i Simo. Simo je bio već mladić u punoj snazi (19 do 20 godina), ozbiljan, odmjeren, povučen. Poslije JBubanove pogibije u borbama oko Nevesinja, Simo je postao još povučeniji, ozbiljniji. Nije pripadao onima koji se lako javljaju u dobrovoljce, ali nije izbjegavao ni jednu dužnost i strogo je vodio računa o tome kad je na njega red, po nekoj njegovoj računici. Ka d se javio za bombaša na Budnju , iako to nijesmo očekivali, nijesmo se začudili.

Nešto niže , na ivici, na kamenitom pervezu pao je i treći bombaš 1. čete — Svetomir Jovović. Glava mu je visila preko ivice i rašioena ruka iz koje je ispala i odmah tu, na zelenoj njivi, eksplodirala bomba. On je bio u našem bataljonu od početka, dok je još bio udarni. Zajedno smo prošlog proljeća gazili snjegove Sinjavine. Znao je tamo svaku stazu. Da njega nije bilo, jedne noći u Semolju prosto bi se posmrzavali. Duvao je vjetar, nanosio ledene kapi kiše, a mi nikako da pronađemo katun u koji je trebalo da se sklonimo. On ga je pronašao, iako su iz snijega virili samo vrhovi koliba. Kasnije su ga poslali kao popunu u neke druge jedinice. Tako je i ostao kad smo se povukli za Bosnu 1942. godine. Ilegalstvo ga je iscrpilo, umorilo. Rođen na planini, nije podnosio tjeskobe pećina, skrivnica. Jedva nas je dočekao kad smo se prije mjesec — dva vratili. Vratio se u istu četu i vod. U borbama koje smo poslije vodili bio je neumoran, prosto se žuri o da nadoknadi sve ono što je za godinu „propustio”. Iz njegove kuće, od dva brata, već je u partizanima ratovalo nji h šestoro. Niko se kući nije vratio. Svi su poginuli: Solomun, Božo, Maca .. .

S druge strane jaruge, tog dana, ne više od pola sata kasnije, pao je i četvrti — računali smo ga uvijek prvim — bombaš 1. čete — Vojin Poleksić. Poginuo je od ručne bombe na glavici izrovanoj i oprljenoj u dvoboju bombama. Prišao nam je kad smo jula 1942. upali u Bugojno. Mladića iz najbliže okoline grada, poluseljaka, polugrađanina, najprije smo zapamtili po nedisciplini, svojeglavosti. Poslije prvih borbi svi su ga znali kao nenadmašna bombaša, bez premca u četi, bataljonu. Mačka mu nije bila ravna u privlačenju. Uvijek je uspijevao da neprijatelja nadmudri. Prevari. Ponekad je i sam, za svoj račun, išao u posjetu neprijatelju „da mu malo potpraši” kako je govorio. Tolerisalo se to samo njemu. Bio je ljepotan, divno je pjevao, igrao.. .

Na toj istoj glavici ranili su u dvoboju bombama i komandira 1. čete Vojina Katnića, koji je baš toga dana preuzimao dužnos t zamjenika komandanta bataljona. Nekoliko dana kasnije, kad je po drugi put ranjen, izvršio je samoubistvo. Morali bi ga nositi, a on to nije htio, jer bi u stroju bilo četiri manje. Bio je to, u stvari, zadnji prilog revoluciji ovog starog predratnog komuniste, isprobanog u borbi sa klasnim neprijateljem. Izgledao je grub, nekako čvornovat. Ali su svi znali da će kod njega najprije i UVIjek naći razumijevanje, zaštitu. Ka d god je bilo teškoća, stizao je u pravi čas i na pravo mjesto. S njim se snaga
udvostručavala. Tako, decembra 1942. pred Duvnom zapeli naši bombaši, ustaše zasipaju bombama, jedan bombaš je ranjen (Krsto Grozdanić). Odjednom se tu stvorio Katnić
i poveo bombaše. Nezadrživo su probili neprijateljsku odbranu. Uvijek tako: u napadu sa bombašima, u odbrani kod glavnog puškomitraljesca. Bio je sigurnost i oslonap svih u četi.

Noć u oči tog dana proveli smo u koloni, na nekoj od staza kojom se ide od Mratiša prema Stabni. Pošto smo protjerali Nijemce iz Štirnog, popodne 31. maja, spustili smo se sa Volujka i spremali da ih napadnemo na Pivskom Javorku, Brljevu. Trebalo je da ih onemogućimo da ugroze našu glavninu u Mratinju i da, pošto ih otjeramo, otvorimo našima put između Volujka i Lebršnika. Tuda smo se i prošle godine povukli iz Crne Gore.

Odjedanput nas je obavila noć, pomiješana sa maglom, lepljiva, gusta. Ni prst pred očima se nije mogao vidjeti. Zato smo tu i ostali, spustili se bez riječi, naređani na vlažnu zemlju i šćućureni jedan uz drugog da nam bude toplije. Umor od dugog pešanja od Mratinja i po visovima Volujka i s njim bojazan od sjutra. Oživljavale su slike borbi na Vilića gumnu, Kobiljoj glavi. Opet je ofanziva — tučemo se sa Nijemcima. Ko će ostati na ovoj pustoj planini, a ko proći toliko njih do Bosne.

K a d je nestalo mraka, a ostala magla, izgledalo je kao da je mrak pobijelio, podigli smo se i krenuli nasumice ka neprijatelju. Plivali smo u magli, gazili preko nekog kamenjara. Trgao nas je rafal ispaljen nedaleko od nas, lijevo .. . „Nijemci” — prostrujalo je kolonom. Okrenuli smo se ulijevo i u strelcima se peli uz golu kosu, prema pucnjima. Magla je postajala sve rjeđa, a onda se ukazao čist prostor, na kome se uzdizala gola kosa, a na njoj desno glavica koja je dominirala okolinom. Gore po kosi bio je njemački položaj. Oživio je kad smo izronili iz magle. Razvila se borba. Najprije smo odbacili njihove prednje djelove. Neki naši su, potiskujući ih, uspjeli da se za kače za greben, ali su ih Nijemci uskoro odbacili. Zadržal i smo se oko zaplijenjenih rančeva, pa su to Nijemci iskoristili. Ka d je stigao bataljon, dočekali su ga žestokom vatrom i prikovali za zemlju u podnožj u glavice i
kose, kojom je ona bila spojena sa dubinom njemačkog položaj a prema Plužinama.

Tako je za nas počela 1. juna 1943. godine borba na Pivskom Javorku — Brljevu — Budnju . Kako je dan osvanuo, sve više se rasplamsavala. Bodila se na velikom prostoru. Bliz u nas, lijevo, borili su se drugi bataljoni naše brigade, a negdje dalje na ovom prostranom trouglu, između Pive i Vrbnice, i jedinice 7. krajiške i 10. hercegovačke brigade. Nije bilo dugih rafala, jače artiljerijske vatre, avijacije, jeke što ne prestaje. Muk planine i tiho tkanje
bitke probijale su s vremena na vrijeme eksplozije ručnih granata i kratkih i reskih rafala. Kao kad na psa u planini nagazi vuk. Bili su to, u stvari, naleti, napadi naših na njemačke linije, borba prsa u prsa. Između njih samo po koji pucanj eksplozija. Nijemci su čuvali municiju. Teško ju je bilo dovući na ovo bespuće.

Naši su još dva puta pokušali da ih zbace sa glavice, ali be z uspjeha. Borci su govorili:

„Izgleda, da gore imaju mitraljez sa periskopom”. Dodavali su da je ruski i da se zove „mušica”. Ne vidi se niko, a mitraljez kosi preciznom vatrom.

Bližilo se podne. Tada je kod nas došao Katnić i dao nam zadatak da se prebacimo iza njemačkog položaja. Objasnio nam je da treba da izbijemo na kosu koja se proteže pozadi paralelno sa ovom koju napadamo i da otuda vatrom pomognemo napad naših sa fronta. „Ako naiđete na Nijemce, zbacite ih i makar za kratko udrite po ovim ispred nas”.

Sačekali smo da magla, koja se ovog tmurnog dana vukla dolinom Vrbnice, i s vremena na vrijeme dizala kao para iz kotla, popne uz strme strane i u svojoj poplavi dopre na stotinak metara ispod glavice na kojoj su bili Nijemci. Tada smo se kroz nju sjurili u dolinu. Pošto smo malo zaobišli sljedeću kosu, počeli smo se peti. Ispred nas su išli bombaši Bekić, Mraović i Jovović. Prijavili su se u bombaše be z riječi, na pitanje ko će da ide — podigli
ruke i pošli naprijed. Uskoro su izbili na glavicu kojom se ova kosa završava nad ambisom Vrbnice i javili nam da tu nema Nijemaca. Glavica je bila mnogo niža od one na koju je trebalo da otvorimo vatru, odvojena dubokom jarugom. Na glavici koju su napadali sa fronta vidjela se pozadi, u zavjetrini, grupa Nijemaca kako se odmara, a primjećivali su se i pokreti pojedinih vojnika na njenoj zadnjoj padini. Ostavili smo tu jedan puškomitraljez da, kad otpočnemo mi sa čela — takav je bio plan — tuče po onoj grupi i glavici. Krenuli smo dalje, zakljanjajući se za ivicu kose. Ni na drugoj glavici ove kose, 100 do 200 metara dolje, nije bilo nikoga. Na njoj smo ostavili puškomitralje z da tuče manju kolonu Nijemaca, koja se polako iz jazuge pela ka onoj glavici, i top u pozadini koji je pucnjem skrenuo na sebe našu pažnju .

Nijemce smo našli na kraju kose, na kamenitoj glavici iznad jedne kuće. Izgleda da su tek bili stigli. Primijetili smo trojicu kako postavljaju laki bacač. Znali smo da ih tu ima još. Zastali smo i pritajili se. Onda su krenuli bombaši. Prišli su im nečujno. Ka d su odjeknule eksplozije, oživjela je kosa. Izronjavali su odnekud vojnici u zelenim uniformama, pucali i bježali. Ona trojica su ostala kraj bacača. Ubrzo je otpor slomljen, zavladao je tajac. Samo su naši mitraljezi — oni što smo ih ostavili — tukli pozadinu njemačkog položaja, sad već kratkim rafalima, pojedinačnom paljbom. Izgledalo je da Nijemaca, izuzev mrtvih, nema kilometoima. Znali smo da nije tako, da nas čekaju iza glavice oni koji su uspjeli da pobjegnu ili drugi. Uvijek su tako radili: na Vilića gumnu, Kobiljoj glavi — poslije svake zauzet e glavice morali smo odbijati protivnapad. Išli smo zato polako, od zaklona do zaklona. Ipak smo ih opazili prekasno. Sasvim zdesna, iznenada se čulo jedno muklo „forverc” i skoro istovremeno plotun. Onda su izronili Nijemci i ustrijemili se ka vrh u glavice. Dočekali smo ih sa mjesta, gdje se ko zatekao. Eksplozije, rafali „naprijed”, „forverc”, mi i Nijemci — sve se to miješalo, gužvalo nekoliko minuta po glavici i ispod
nje. Onda su Nijemci ustuknuli. Na kamenitom pervezu, ispod koga je zelena njivica, poginula su sva tri bombaša. Ispred njih, naviše na zelenoj njivici lež e mrtvi Nijemci: četiri — pet — šest. Jedan, sa na grudima opaljenom uniformom, direktno pogođen bombom. I još toliko pozadi, na glavici, i postavljeni bacač, puške , „šarac”. I naši mrtvi — najbolji. Mnogi naši su ranjeni. Među njima i komesar čete Boško Brajović — prošao mu metak kroz grlo, zamalo ga nije zaklao. Stari Stanko Begović ga je nijema, krvava izvukao iz okršaja. Ranjeni su i Pavle Bekić, Savo Šormaz, Petar Šinik, Ante Kuko.

Nijesmo progonili Nijemce. Okrenuli smo se i mi u pozadini njihovog glavnog položaja, koga su naši napadali sa čela. Pod vatrom naših puškomitraljeza rastureni Nijemci iz pojačanja trčali su natrag. I oni iza glavice. Na topu nije bilo nikoga. Uskoro je počeo napad naših sa čela. Stubovi dima od eksplozije njihovih bombi sve su se više peli uz glavicu. A kad su na njoj počele da bljeskaju eksplozije, digli su se Nijemci i počeli da bježe . Tukli smo ih i mi, ali bili su nam daleko. Nedaleko iza glavice, na prevoju su se zadržali. Tu im nijesmo mogli ništa. Začas na glavici nije bilo nikoga, a kad su se pojavili naši, Nijemci su ih dočekali i pošli u protivnapad. Sve se izmiješalo, pomrsilo. Padale su bombe po vrh u glavice i po
oba podnožja.

Poleksića je poslije prvog jutarnjeg okršaja bio povukao iz čete štab bataljona. Rekli su mu da treba da se malo odmori. Htjeli su ga sačuvati. Nestalo ga je kad je počeo taj napad. Ubrzo je stigao bombaše. Poginuo je prilikom osvajanja glavice i odbijanja protivnapada. Vojin Katnić, koji je neposredno komandovao napadom, izbio je na glavicu sa prvima. Htio je da se tu nađe kad počne njemački protivnapad. I ostao je tu sve dok protivinapad nije slomljen. Tek su ga tada previli.

Sve je to trajalo desetak minuta. Iz tihog tkanja bitke zaorila se još jedna erupcija eksplozija i rafala — i mrtvi i ranjeni ostali su po opaljenoj glavici. Ranjeni su i Pavle Janjević, koji je kao Katnić baš preuzimao dužnost komesara bataljona, Đura Radović, Simo i Drago Babić, Ante Tokić, Andro Štakula, Josip Ćimić. . .

Tako smo razbili Nijemce, otjerali ih sa kosa oko sela Budnja. Ostavili su desetine mrtvih. Oni koji su pretekli, svalili su se niz strme obronke u kanjon Pive. Zaplijenili smo top i desetine „šaraca”. Niko se nije grabio za njih. Bilo nas je malo i za naše puškomitraljeze .

Noću između 1. i 2. juna Nijemcima kod Brljeva stigla su pojačanja. Jedna njihova kolona provukla se dolinom Vrbnice i pokušala da izbije na padine Volujaka, zaobiđe nas i napadne s leđa. Dočekao ih je naš 5. bataljon i onemogućio. Mi smo ipak morali da napustimo juče zauzet e kose i da se sa borbom probijemo ka padinama Volujaka. Probili smo se uz nove žrtve. Tom prilikom ranjeni su i Božo Radović, Mihailo Pantović, Marjan Lašić Svetac.. . Tu smo zadržali Nijemce. Oni nijesu više pokušavali da prodru ka Mratinju, a ni mi da otvorimo put između Volujaka i Lebršnika.

 Popodne 2. juna vraćali smo se za Mratinje uskim i strmim stazama, sa ranjenicima, nosilima, umorom, tugom za poginulim. Ramena pile, posrćemo. U koloni 20 i više ranjenika. A naša četa bez bombaša, starog komandira, komesara .. .

Mihailo BRAJOVIĆ

Sjecanja

Četvrta proleterska crnogorska brigada