LJUBIN GROB

Noću 8. juna naš je bataljon prešao Sutjesku. U svitanje 9. juna peli smo se puteljkom što su ga na besputnom terenu napravile jedinice koje su prošle pred nama. Nailazimo na bolesne, iznemogle i rašene drugove. Takođe, pored puta leže i iznemogli konji, popadali pod tovarom. Sa pravca Košura neprijatelj nas zasipa mitraljeskom i minobacačkom vatrom. Tamo se hrabro bore djelovi 7. krajiške i 6. istočnobosanske brigade koji nam omogućuju da prođemo, iako pod teškim okolnostima, između sela Krekovi i Ozrena (k. 1405) prema Milinkladama. Ovim pravcem se kreću cijela naša brigada i štab divizije.

Stigli smo u širi rejon Milinklada. Tu je i Vrhovni štab. Na ovom prostoru nalazi se i veliki broj ranjenika. A neprijatelj nadire, tako reći, sa svih strana: od Košura. od Vrbnice i Gornjih bara, tukući nas neprestano avijacijom i artiljerijom. Pošto nas je na ovom malom prostoru veoma mnogo, gotovo svaka avionska bomba nađe cilj i nanese nam gubitke.

Ispred nas su prošle jedinice 1. i 2. proleterske divizije. Nijemci sad nastoje da nam presijeku vezu s njima. Prostor kojim se moramo probiti vrlo je uzan. A Nijemci
uporno teže da ga zatvore. Pošto nijesu uspjeli da izbiju sa pravca Gornjih bara u rejon Milinklada, odnosno u dolinu Hrčavke, oni su produžili napad u pravcu Boščije glave (k. 1710) i Javorka. Takođe su pokušali sa pravca Tisova brda (k. 1379) da prodru ka Milinkladama i Hrčavki ali ih je u snažnom naletu razbio i odbacio naš 1. bataljon.

Nalazimo se u rejonu Milinklada. Kako je bio na maršu, bataljon je zastao i grupisao se na vrlo malom prostoru. Od gladi i iznemoglosti popadali smo gdje se ko našao. Naišao je komandant brigade Vasilije Đurović Vako

.— Zašto ste se tako grupisali? Avioni će vas sve potući. Raziđite se po šumi — naredio je Vako.

Razišli smo se prema potoku Hrčavki. Avioni su već od jutra nadlijetali i bombardovali. I ovoga puta, kada nas je Vako opomenuo, nadlijetale su neprijateljske eskadrile,
rasipajući po nama svoj smrtonosni tovar. Zemlja se tresla od snažnog bombardovanja.

Vako je vodio uvijek brigu o svojim borcima. A o sebi?— Ne! Gotovo ni malo. Čak ni u najtežim situacijama. I ovom prilikom nas je zaštitio koliko-toliko, a sam se provlačio, između vazdušnih napada, prema Vrhovnom štabu, da primi borbeni zadatak za brigadu. To je bio posljedši zadatak koji je primio od svog Vrhovnog komandanta.

Ponovo je neprijatelj, ko zna po koji put u toku dana, zasuo mitraljeskom, minobacačkom i artiljerijskom vatrom naše položaje. Izručio je tone avionskih bombi. I ovog puta je zatutšelo, polomila su se visoka bukova i jelova stabla .. . I — ugasio se još jedan herojski život — poginuo  je Vako. Težak je gubitak bio za sve nas, za čitavu brigadu. Kada je bio uz nas, osjećali smo ga kao dio samih nas. Grmjelo je na sve strane od avionskih bombi, a brigada je sahrašivala svoga komandanta u dolini Hrčavke.

Ono što je započeo Vako, palo je u dio Niku Strugaru. On je poveo brigadu na izvršenje zadatka. Taj veliki junak naučio je na bezbrojnim poprištima da pobjeđuje neprijatelja. Bili smo sigurni da će to znati i sada kad se stavlja na čelo brigade.

Neprijatelj steže obruč sa svih strana. Pitamo se da možda ne zna da je među nama i naš Vrhovni štab? Po neprestanom dejstvu izgleda kao da samo sa nama vodi borbu. Međutim, nije tako bilo. Svugdje su se u dolini Sutjeske vodile teške borbe.

Pošli smo preko potoka Hrčavke i penjemo se uz brdo u pravcu Lučkih koliba. Mitraljeski rafali iz neprijateljskih aviona stalno nas prate. Ubrzano se krećemo da bismo se što prije uhvatili šume. U koloni našeg bataljona često se pojave i ranjenici iz bolnice. Ranjeni komandir 2. čete Radisav Raspopović stalno je uz nas, u koloni svoga bataljona. Vidjeli smo se i sa Savom Živkovićem, ranjenim komesarom 2. čete. Tome sam se mnogo obradovao.
Kao komandir voda bio sam mu starješina, pa onda on meni, kao komesar čete. On se još kretao u koloni bolnice.

— Savo, dragi, hajde sa nama! Pazićemo te. Nosićemo te ako bude potrebno — rekao sam mu.

— Doći ću, Joveta! Baš sam mislio da se priključim vama — odgovorio je

NJegova smrt je prekratila naše želje. Opet je ranjen prilikom bombardovanja i podlegao ranama.

Bataljon je zastao. Kraći odmor. Tada mi se urezao u sjećanje jedan tužan trenutak. Krećući se kroz šumu, naišao sam pored puta na braću poginulog komandanta Vaka, Marka i Vukašina Vula. Dijelili su „zaostavštinu” poslije Vakove smrti. Sjede jedan pored drugog i plaču. Dijele Vakove slike, jedine uspomene na svoga mrtvog brata. Kao da žele da preko tih slika zadrže i dalje osjete prisustvo svoga Vaka. NJima su ovo prve borbe. Mladi su, treba im bratska ljubav, savjet i svestrana pomoć.

Osjećali smo da ćemo brzo stupiti u borbu sa Nijemcima. A municije za teške mitraljeze više nemamo! Zato nam je naređeno da ih zakopamo. Kako su se komandir Novo
Šaranović i drugovi iz pratećeg voda teško rastavljali od njih! „Sahranjivali” su ih kao svoje drugove. Obilježavali su im „grobove” raznim znacima. Vjerovali su da će se vratiti po njih.

Noć uoči 10. juna proveli smo u rejonu Lučkih koliba. Mada smo bili gladni, ipak smo se dobro odmorili. Osvanuo je vedar dan. No, tome se nijesmo obradovali. Takvi dani su
nam donosili velike gubitke od neprijateljske avijacije, pa smo pretpostavljali da će se i toga dana ponoviti slična situacija. Dobili smo naređenje da krenemo u pravcu LJubina groba.

Sa lijeve i desne strane uzanog koridora, kuda treba da prođu naše glavne snage,neprijatelj je posjeo važne položaje: sa sjevera Košur, Jelovac i Treskavac, a s juga Vilinjak, Boščiju glavu, Kozje strane, Orlovac, Videž i druge. Sa tih položaja vrši jak pritisak. Očigledno, cilj mu je da onemogući našim snagama i Vrhovnom štabu da se probiju pravcem kojim je prošla 1. proleterska divizija. Stoga je naša brigada dobila zadatak da po cijenu najvećih žrtava obezbijedi lijevi, južni bok naših snaga. Prije svega, u sklopu tog zadatka trebalo je postesti LJubin grob i položaje zapadno od njega, jer su oni bili od presudne važnosti. 3. bataljon je dobio zadatak da posjedne i brani položaj LJubin grob, a položaj zapadno od njega 1. bataljon. Ostale jedinice brigade posredno su bile angažovane za odbranu ovih položaja.

Bataljon je stigao u neposrednu blizinu LJubinog groba. Razmjestili smo se i poikrili u šumu. Posmatramo neprijatelja kako u velikim kolonama silazi niz padine Kozje strane i kreće prema LJubinom grobu.

Na ivici bukovog omara, na 200 metara ispred LJubinog groba, 10. juna 1943. godine, oko 8 časova, komandant bataljona Miroje Žarić izdao je zapovijest bataljonu. Koliko
se sjećam, između ostalog, on je rekao:

— Drugovi, a sad vidite gdje je neprijatelj. Svakog trenutka može da se pojavi pred nama. Po cijenu svih naših života ne smijemo mu dozvoliti da zauzme položaje koji su ispred nas. Rezultat izvršenja ovog zadatka imaće dalekosežne posledice. Siguran sam da ćete dostojno i časno izvršiti ovo što se od nas traži.

S obzirom na važnost zadatka, a vjerovatno i zbog toga što komanda 2. čete nije bila kompletna (komandir Radisav Raspopović, komesar Savo Živković i zamjenik komandira Vojo Đurović bili su ranjeni), komandant bataljona je uzeo na sebe dužnost da četu rasporedi na položaju.

Komandant bataljona je prvo poslao na položaj 1. vod,kojim je komandovao Novo Kovačević,i dao mu konkretan zadatak. Sa 1. vodom uputio je i Boža Begovića, koji je sa Nikolom Jelušićem,zamjenikom komesara čete, komandovao 2. četom.

Moj vod, odnosno jedna desetina određena je da posjedne položaj desno od 1. voda, a druga desetina i puškomitraljesko odjelješe da zatvore pravac koji vodi iz šume na desno krilo čete. Sa 2. vodom pošao je i Nikola Jelušić.

Rasporedili smo borce i dali im uputstva na licu mjesta. Da Nijemci ne smiju proći, jasno je bilo svakom borcu. Svi smo vidjeli i osjećali u kakvoj su situaciju naše jedinice i ranjenici koji su iza nas prolazili. Svi iz komande čete, komandiri vodova i desetari zauzeli su svoja
mjesta u streljačkom stroju. Odmah pozadi nas je bio štab bataljona, koji je u toku borbe neposredno rukovodio odbranom položaja.

Desno od nas položaj je posjela 3. četa, a još dalje, u istom pravcu, 2. bataljon 10. hercegovačke brigade. Položaj 3. čete bio je dosta pošumljen i omogućavao joj je prikriven
raspored. Desno krilo 2. čete takođe se oslanjalo na pošumljeni dio. 1. četa određena je u rezervu i nalazila se prikupljena u šumi, na oko 500 metara južno od Vrbničkih koliba.

Lijevo od položaja 3. bataljona, u rejonu kote 1627, položaj je posjeo 1. bataljon naše brigade.

Pošto Nijemaca još nije bilo u našoj neposrednoj blizini, mogli smo slobodno da osmatramo kako naš tako i susjedne položaje. Pri tome smo zapazili da se LJubin grob, ili bolje reći bezimena kosa u njegovom rejonu, pruža polukružno, i to oko 500 metara pravcem jugozapad — sjevero;- istok, a onda savija 200 do 300 metara pravcem sjeverozapad
— jugoistok. Baš ovaj drugi, nepošumljeni i za odbranu nepogodni dio je posjela 2. četa. No, dobra osobina ovog položaja bila je u tome što je teren ispred nas takođe nepošumljen i pregledan, pa je bilo isključeno svako iznenađenje. Osim toga, četa je imala dobro obezbijeđene bokove. Pozadi nas je bila jaka bataljonska rezerva. U svakom slučaju bila su isključena iznenađenja u vidu obilazaka ili bočnog udara.

Položaj 2. čete ocijenjen je kao najznačajniji zbog staze kojom je trebalo da prođu, na nepunih 250 metara pozadi nas, naši ranjenici, Vrhovni štab i druge naše jedinice. Od ishoda borbe 3. bataljona, a poglavito 2. čete, zavisio je njihov prolazak tom uzanom stazom, koja je išla kroz šumu i jarugom, te donekle zaklonjena, ali isuviše blizu našem borbenom rasporedu. Svjesni smo bili da nema povlačenja, a nije ni bilo pogodnog položaja između staze i položaja kojeg smo posjeli.

I za Nijemce je ovo bio najvažniji položaj, jer su preko njega u najkraćim putem, mogli da presijeku, jedinu slobodnu stazu koja je preostala našim snagama, i izbiju na Košutu, na koju su, takođe, napadali s druge strane. Na taj način bi se spojili dijelovi njemačkih jedinica koje su imale da zauzmu LJubin grob i Košutu.

Prošao je skoro čitav sat otkako smo posjeli položaj. U neizvjesnosti smo da li nas je neprijatelj otkrio, pa se prikrada? Ali, iako je položaj po prirodi otkriven, ipak smo dobro zaklonjeni i teško nas je sa zemlje uočiti.

Nijemci su, kao i uvijek, išli oprezno, iako vjerovatno nijesu očekivali da smo prije njih posjeli LJubin grob. Najzad smo primijetili njihove izviđačke dijelove. Vrlo oprezno se kreću. Puštamo ih da nam što bliže priđu. Izvidnica je zastala. Da li su nas primijetili? Sve više
Nijemaca pristiže i prebacuje se na mjesto gdje im je zastala izvidnica. Sigurno su nas primijetili, šapućemo između sebe. Možda im je cilj da mi prvi otvorimo vatru i tako otkrijemo naše snage i raspored. Ćutimo i napregnuto osmatramo. Čekamo ih. U povoljnijem smo položaju nego oni.. . Pošli su prema nama. Približavaju se. Odjednom, reska komanda i planu plotun naših pušaka i automatskih oruđa. Pojedini Nijemci počeše da bježe, ali većina prilegnu na mjestu gdje se našla. Imaju mrtvih i ranjenih. Pokušavaju da ih izvuku. Sa njihovog lijevog krila izvlače se ka šumi, vjerovatno evakuišu ranjene.
Otkriveni su i odlična su meta za gađanje, tako da ih uspješno ometamo u izvlačenju.

Mi nijesmo imali gubitaka. Našim strojem bruji veseo žagor.

Uskoro su taj žagor prekinule snažne eksplozije neprijateljske artiljerije i minobacača. Priljubili smo se jače uz zemlju. Snopovi granata su dolijetali i rasprskavali se među nama. Neprijatelj je čitav položaj zasuo artiljerijskom vatrom, a zatim je, u gustom streljačkom stroju, pošao na juriš. Uprkos tome što su neki bili lakše ranjeni parčadima artiljerijskih granata, sva naša pažnja je bila koncentrisana na Nijemce koji su jurišali. Sada su nastupali svojim lijevim krilom, držeći se ivice šume. Naš puškomitraljez sa desnog krila, koji je bio postavljen između dva bukova omara, stalno je sipao vatru po njima.
Nijemci su pokušavali, vjerovatno, da zaobiđu naše desno krilo. Snažna vatra ih je prikovala za zemlju. I ovog puta smo im nanijeli dosta gubitaka. Zastali su. Dio Nijemaca
se povukao. Možda da evakuiše ranjenike, a možda je to bilo lukavstvo da bi nas izazvali da pođemo na juriš, pa da nas pokose na brisanom prostoru. Mi smo i dalje ostali na svojim mjestima. Oni su se utvrđivali na dostignutoj liniji. Iako ih ometamo vatrom, ipak uspijevaju da se popune i evakuišu ranjenike. Na našem lijevom krilu je blaga strmen, usled čega je osmatranje ograničeno. Nijemci se time koriste za popunu i evakuaciju.

Još nemamo gubitaka. Lakše ranjeni su previjeni. Zadovoljni smo ishodom dosadašnje borbe. Nanijeli smo neprijatelju dosta gubitaka.

Nijemci su vidjeli da neće tako lako zauzeti naše položaje, pa su počeli da vrše obimnije pripreme. Sem artiljerije, sada nas bombarduju i avioni. Samo što jedna eskadrila izruči svoj smrtonosni tovar, zamjenjuje je druga. Nastao je, zaista, pravi pakao na LJubinom grobu. Tek što je prestalo bombardovaše, Nijemci i po treći put jurišaju. Uporni su. Hoće da se po svaku cijenu dohvate naših položaja. Više ne pokušavaju da nas zaobiđu, nego frontalno napadaju. Bolje reći, nasrću. Odbili smo ih i ovoga puta. Povukli su se malo unazad. No, ovog puta smo imali mrtvih i ranjenih. Mrtvi su ostali na položaju, a ranjenima je ukazana pomoć. Referent saniteta bataljona Ana LJumović, četna i vodne bolničarke Olga Delibašić, Plana Kovačević i Miroslava Živković sada imaju pune ruke posla, i to pod vatrom njemačke artiljerije i mitraljeza.

U ovom teškom okršaju lakše je ranjen Vlajko Brajoveć, rukovodilac SKOJ-a u četi. Pošto mu je rana previjena, savjetovali smo njemu i još nekim ranjenicima da napuste položaj. On nije poslušao. Ostao je pored svojih skojevaca: Miladina Raspopovića, „dječaka junaka”, Maneta Stojanovića, Rade Ivetića i Stevana Pijevca i drugih. Taj ćutljivi plavokosi mladić nije mnogo pričao, nije se razmetao radom i borbom. Dugo vremena sam mu bio starješina. Dobro sam ga poznavao i uvijek bio siguran da će izvršiti svaki zadatak. Svojevremeno, pripalo mi je u dužnost da ga kao kandidata pripremam za člana Partije. Kada sam mu to rekao, njegovo lice je zablistalo od radosti. Takav je bio Vlajko. Takav je i sada kao ranjinik. Radovao se što još može da ostane pored nas. Ugledajući se na njega, i drugi ranjenici su ostali na položaju. I sada, preko svojih mrtvih drugova — da bi osvetili njihovu smrt — tuku Nijemce. Prorjeđeni su naši redovi. Prorjeđeni su i njemački, ali njihovi se popunjavaju, a naši ne!

Nijemci su zastali. Vidjeli su da se ne može dalje. Sada su se duže zadržali na dostignutim položajima. Da nam je znati šta misle. Znaju li da je pred njima samo četa proletera, četa koja je već osakaćena i izranjavana? Sigurno ne znaju! A i kako bi znali kada smo im pružili takav otpor i nanijeli tolike gubitke kao da je u pitanju bataljon, ili brigada, a ne jedna četa.

LJubin grob gori od avionskih bombi, artiljerijskih granata i mitraljeske vatre. Gori zemlja, drvo, kamen i živ čovjek, ali Nijemcima ne polazi za rukom da njime zagospodare. Dočekujemo ih vatrom i prorjeđujemo. Ruke su nam umorne i tople od ugrijanog oružja. A oni i dalje nasrću. Nasrću kao divlje zvjeri.

Mi ostajemo nepomični, postojani, jer tu, pozadi nas, na nekoliko stotina metara, u tim slobodnim šumama su ranjenici, Vrhovni štab, glavnina naših snaga. To mi branimo. Zato ćemo svi izginuti ako treba. To je misao i odluka svakog borca i starješine 2. čete. Pa zato nije čudo što četa stoji kao bedem i poslije trećeg juriša nadmoćnijeg neprijatelja.

Prošlo je sat-dva, a Nijemci ne napadaju. Pomoć im stalno pristiže iz pozadine, no oni se ne pokreću. Bombardovanje se nastavlja, tako reći, bez prekida.

Dan je prilično odmakao. Mori nas žeđ, umor, a mnoge, svakako, i rane, iako to niko ne pominje. Priljubljeni uz zemlju, bacamo pogled, s vremena na vrijeme, jedan prema
drugom. Ne govorimo, ne šapućemo, ali naši pogledi sve kazuju.

Naša čula su napregnuta. Osmatramo! Osluškujemo! Jasno, Nijemci su se samo privremeno pritajili, da bi se pripremili za još snažniji napad .. .

Nebom su zazvrjale „štuke”, noseći smrtonosne tovare, a artiljerija i minobacači su uraganskom vatrom zasuli naše položaje. Eksplozije avionskih bombi, artiljerijskih i minobacačkih granata, pretvorile su se u gomljavinu. Kroz dim i prašinu naziremo nejasne figure. Nijemci su pošli na juriš. Još dok se čuo odjek poslednje eksplozije, oni su divlje jurnuli na nas. Mitraljeska vatra dopunjena je eksplozijama ručnih bombi, kako sa njihove
tako i s naše strane. Sad već imamo mnogo ranjenih i mrtvih. I Nijemci padaju. Padaju, ali sve više i bliže nadiru. Tu su, pred nama. Čime da ih uništimo? Puškom, puškomitraljezom ili bombom. Bombe su nam ponestale. Ono što imamo čuvamo kao dragocjenosti. No, sada je odlučujući momenat. Moramo ih upotrijebiti, jer na lijevom krilu, malo bliže centru odbrane, naša vatra je popustila. Jasno nam je zbog čega: mrtvi drugovi su zaćutali! Na tom dijelu neprijatelj se uklinio u naš položaj. Još pridolazi. NJegove „rode” zasipaju nas manjim bombama. Lete toliko nisko da jasno vidimo pilote koji se naginju i mlataraju rukama. Vjerovatno nas psuju i prijete. Novo Kovačević je zgrabio iuškomitraljez iz ruku mrtvog druga i, priljubljen uz jedan kamen, sipa po jedan rafal na Nijemce koji nasrću, a
po jedan na „rodu”. Postojan kao stijena uz koju je priljubljen, on ne dozvoljava ni jednom Nijemcu da pređe ivicu LJubinog groba.

Na LJubinom grobu je i dalje krkljanac. Odjednom, reski puškomitraljeski rafali našeg desnog susjeda prošaraše njemački stroj. On poče da se prorjeđuje, pa zastade, a zatim
ustuknu. I još jednom zaćuta.

Ovaj predah nam je omogućio da koliko-toliko sredimo naše desetkovane redove. Dosada smo se dogovarali šapatom ili pogledima, a sada samo rijetkim pogledima živih. Oh, kako je to teško!…

Dan se približavao kraju. Dan, dug kao godina, najteži u dosadašnjim borbama. I ranije smo vodili teške borbe. I ranije smo u borbama imali mrtvih i rašenih, ali su bile kraće. Ranjene smo iznosili, mrtve sahranjivali, a sada smo svi skupa na LJubinom grobu: ranjeni, mrtvi i živi.

I po peti put je zagrmjelo! Zatutnjelo! I po peti put su sručili na nas čitave tone avionskih bombi, artiljerijskih i minobacačkih granata. I po peti put je gorio LJubin grob. Očekujemo juriš. Osmatramo pažljivo. Pa ipak, neprijatelj nam je priredio iznenađenje. Pustio je dimnu
zavjesu. Dim je počeo da štipa za oči, neki su pomislili da su to bojni otrovi.

Dim se nije razišao kada su Nijemci jurnuli na naše položaje. Ustali smo sa svojih mjesta. Uhvatili smo se s njima ukoštac. Obračunavamo se puškom, kundakom od puške, puškomitraljezom, bombom, a pojedini se i rvaju s šima. Prasak bombi ne prestaje. Zaista je došao čas u kome se odlučuje — mi ili oni! Već nema ranjenih. Ubijamo mi njih i oni nas. U odlučujućem momentu Vlajko Brajović,Rastko i Đuro Ogrizović skočiše i baciše bombe na jednu grupu Nijemaca. Uništiše ih, ali i sami pri tom herojski poginuše. U tom krkljancu poginu i desetar Jakša Stojović. Nedavno je došao u četu. Kako se radovao prilikom
susreta sa nama. Pod uraganskom vatrom poginula je i Miroslava Živković, pored ranjenog druga dok ga je previjala.

Još sve gori i tutnji. Još se obračunavamo sa Nijemcima. Ne znamo koliko nas je živih. Bacamo posljednje bombe, ispaljujemo posljednje metke. I ostadosmo gospodari LJubinog groba.

Noć se primicala. Naše snage su bile pri kraju. U tom smo dobili naređenje da se povučemo, pošto smo uz velike gubitke, izdržali čitav dan u neravnoj borbi, ne pustivši
Nijemce da zatvore mali prostor širine oko dva kilometra. Oni su ostali prikovani na LJubinom grobu. Mi smo časno izvršili svoj zadatak. Hrabro su se borili borci i
starješine, nije bilo razlike između borca Ćalete Jakova, desetara Radovana Dakića, zamjenika komesara čete Nikole Jelušića ili drugih, jer su svi, u granicama svojih mogućnosti, dali sve što su mogli.

Na LJubinom grobu, u sastavu naše čete, hrabro  se borili i ginuli i Crnogorci, Bosanci, Dalmatinci, Ličani i Banijci.

Borba za LJubin grob je izuzetan primjer požrtvovanosti i heroizma svakog borca i starješine. Dopunska naređeša nijesu bila potrebna, jer je svako od nas shvatio da
je naš zadatak — ne pomaći se ni koraka, pobijediti Nijemce i održati položaj.

Uspješna odbrana 2. proleterske brigade na Košuti, proboj 1. proleterske brigade na Balinovcu i ova velika pobjeda našeg bataljona, odnosno naše brigade omogućili
su dalji pokret naših jedinica, Vrhovnog štaba i bolnice. Drug Tito sa Vrhovnim štabom prošao je pored našeg poprišta uveče istog dana.

Svakako, od presudnog značaja za pobjedu na LJubinom grobu bili su istrajnost i požrtvovanje 2. čete našeg bataljona, koja je podnijela svu težinu borbe. Zato je za podvig i ispoljeni heroizam odlikovana Ordenom zasluga za narod I reda.

Joveta BOBIČIĆ

Sječanja

Četvrta proleterska crnogorska brigada