BRIGADA JE DOBILA SVOJE IME
U vrijeme i poslije napada na Vlasenicu, u Birač su sa Zelengore preko Jahorine i Romanije stigli Rade Jakšić, član Okružnog komiteta KPJ za Vlasenicu, Fazlija Alikalfić i Bedrudin Makić. Oni su donijeli vijesti o tome što se u neprij ateijevoj ofanzivi zbilo oko Goražda, Čajniča i Foče, o proleterskim brigadama i o Vrhovnom štabu.
Na osnovu toga se Svetozar Vukmanović Tempo, s Tošom Vujasinovićem, u pratnji desetine odabranih boraca, uputio u Vrhovni štab. Preko partijskih punktova i veza, koje je već bio uspostavio Tošo Vujasinović, bez smetnje su stigli u okolinu Trnova. Tu su saznali da su se nekoliko dana ranije proleterske brigade uputile preko Treskavice. Krenuli su za njima i sustigli ih baš u vrijeme kada su one izvršile zadatke na pruzi Sarajevo—Mostar.
Ali vijest o bosanskoj proleterskoj brigadi u istočnoj Bosni otišla je u gotovo sve krajeve Jugoslavije prije nego što je Tempo stigao u Vrhovni štab. Nju je sa Treskavice ponio Ivo Lola Ribar, koji se ilegalnim kanalima preko Sarajeva prebacio u Zagreb, odakle je, početkom jula 1942. godine, obavijestio partijska rukovodstva Hrvatske, Slovenije i
Srbije o pohodu proleterskih brigada u Bosansku krajinu i o postojanju Šeste brigade u istočnoj Bosni. Pripremajući se za pohod i formirajući Treću, Četvrtu i Petu brigadu u dolini Sutješke, Vrhovni štab je vjerovao da je u istočnoj Bosni, prema ranijim zamislima, takođe obrazovana brigada i još u junu joj je dao naziv Šesta brigada.
O njenom postojanju znao je i štab Pete crnogorske brigade, koji je, 19. jula, uputio iz Vrbniče, ispod Zelengore, Branka Draškovića i Neđu Bogićevića s viješću da će za nekoliko dana krenuti u istočnu Bosnu Peta crnogorska brigada.
Iz Vrhovnog štaba, gdje je od druga Tita dobio zadatak, Tempo se s Tošom Vujasinovićem vratio istim putem u Birač. Vijest o velikim pobjedama proleterskih brigada na pruzi Sarajevo—Mostar prostrujala je četama brigade. Borci iz desetine koji su pratili Tempa bili su tih dana u središtu pažnje. Svaki je htio da čuje šta su vidjeli. Po više puta su morali ponavljati ono što su već ispričali i odgovarati na mnogobrojna pitanja.
»Kad smo došli pod Treskavicu, nije trebalo tražiti vodiča. Deset hiljada proletera su utrli široki put planinom… «
»To je vojska. Gdje udari — ništa joj odoljeti ne može.«
»Samo da ste vidjeli kako su polupali prugu na Ivanu… «
U brigadi je bila radost. Saznalo se da će uskoro biti svečano proglašenje. Već gotovo tri mjeseca brigada živi sa imenom koje je sebi dala.
Četvrtak, 2. avgust 1942. Ilinsko sunce je odskočilo nad birčanskim brdima i iz doline Drinjače ponijelo pramenove izmaglice na šumovite vrhove Bačkovca, Betnja i Javornika, koji se modrio u daljini.
Bataljoni brigade, koji su veći dio jula bili u Cerskoj, odakle su povremeno postavljali zasjede i vršili prepade na neprijatelja na drumu Vlasenica—Drinjača, prikupili su se u Sekovićima. Jutarnji vojnički poslovi su bili završeni.
Čete su se postrojavale i jedna za drugom kretale ka Lovnici, starom manastiru, uvučenom u klisuru ispod izvora Lovnice, dva kilometra od Šekovića. U manastirskom konaku sada je bilo sjedište Pokrajinskog komiteta i Glavnog štaba. Čete Prvog bataljona, koje su već bile zamakle u šumu, pjevale su pjesmu svog bataljona. Njen refren:
»Jer smo mi, jer smo mi bosanski pro-le-teri« — odjekivao je dolinom.
Oveća izdužena livada uz samu rječicu, oivičena šumom i strmim padinama birčanskih brda, bila je puna naroda. Tu su bili delegati iz Birčanskog odreda, predstavnici partijske organizacije iz Birča i sa Glasinca, odbornici narodnih odbora. Brigada se postrojavala. Dvanaest četa svrstanih u tri bataljona — u kojima je bilo 550 boraca i rukovodilaca, pretežno rodom iz istočne Bosne — u stavu »mirno«
pozdravile su Svetozara Vukmanovića Tempa, komandanta, i članove Glavnog štaba i štaba brigade.
»U ime vrhovnog komandanta druga Tita proglašavam Šestu istočnobosansku narodnooslobodilačku partizansku udarnu brigadu«
Počeo je Tempo i u daljem govoru iznio da je brigada od druga Tita dobila zadatak da u istočnoj Bosni ponovo rasplamsa ustanak protiv okupatora i domaćih izdajnika.
»Zašto partizanska — a ne proleterska, zašto Šesta — a ne Treća?« — kroz glave mnogih boraca je prostrujala ta misao, ali ju je brzo prekrila želja da se upiju i zapamte riječi koje su značile obavezu i ulijevale nadu da će partizanske puške opet zapucati na Romaniji, Glasincu, Zvijezdi, Majevici i Ozrenu, u Semberiji i Posavini.
Svečanost se završila. Narod i brigada su slavili. Horovi su ispjevali pripremljene pjesme, recitatori — recitacije, borci su se nadmetali u bacanju kamena s ramena, bombi, skoku udalj i trci na nekoliko stotina metara pod vojničkom opremom. Dobrih pedeset metara izmakao je svima Marijan Paunić, borac iz Prvog bataljona. Na stablima joha visile su četne zidne novine, posebno pripremljene za ovaj dan.
Sutradan, u jednom šljiviku kod Šekovića, okupilo se 380 komunista iz brigade i 20 delegata partijske organizacije iz Birča i sa Glasinca da se dogovore kako izvršiti zadatke koje je postavio drug Tito. Tu su bili i svi članovi Pokrajinskog komiteta koji su se tada nalazili u Birču. Prvi je govorio Cvijetin Mijatović Majo, politički komesar brigade.
Redajući činjenicu za činjenicom, on je ocrtavao svu dubinu krize ustanka, njene uzroke, i ukazujući na puteve kojim se ona može prevladati, isticao da će komunisti morati da se uhvate ukoštac s mnogim teškoćama, možda još većim nego što su bile dotadašnje. »Sudbina ustanka u istočnoj Bosni zavisi od nas komunista, od naše brigade«, završio je svoj politički referat Majo. Poslije toga u istom duhu govorio je Hasan Brkić, partijski rukovodilac brigade.
Dan je odmicao. Dizali su se komunisti jedan za drugim i govorili, objašnjavali. Četiri stotine boraca, revolucionara, bili su jedno uho, jedno srce, jedna misao. Govorili su iskusni, prekaljeni revolucionari, koji su marksističke univerzitete završili u robijašnicama Kraljevine Jugoslavije; govorili su drugovi koji su ratovali protiv fašizma na poljima i planinama daleke Španije; govorili su metalci iz sarajevskih fabrika i vareške i zeničke željezare i rudari iz bosanskih rudnika; govorili su seljaci sa Romanije, Majevice, Birča i Semberije koje je borba protiv okupatora i domaćih izdajnika vezala za pravednu stvar Partije; za riječ su se javljali omladinci koji su na poziv Partije ostavili zanat i đačku klupu i uzeli pušku____
Bilo je riječi skladnih, lijepo uobličenih, koje su tekle, žuborile, prikivale pažnju, ali i kratkih, vrlo kratkih, grubih i jednostavnih rečenica, gotovo parola ili poklika. Ali sadržaj svih — bio je isti. Treba izdržati, strpljivo objašnjavati, vjerovati
narodu, radnim masama koje će opet naći sebe, treba odvajati zavedene, obmanjene, pokolebane i malodušne od zločinaca i svjesnih okupatorskih saradnika, treba se još bolje i vještije boriti, treba ostati u istočnoj Bosni.
Šekovići i okolna sela su bili u dubokom snu. Noć je ulazila u drugu polovinu. Iz šljivika su se razlegle borbene riječi »Internationale«. Komunisti istočne Bosne završili su dogovor o oživljavanju ustanka i formiranju legendarne Šeste istočnobosanske narodnooslobodilčke udarne brigade.
