Četvrta proleterska brigada u Bici na Sutjesci

(15. maj — 20. jun 1943)

Od Sinjajevine, preko Pive, na Bioč-planinu

Početak pete neprijateljske ofanzive zatekao je 4. proletersku brigadu na razvučenom frontu od Vežešnika iznad Bioča, dolinom Morače, preko Bistrice, do Veljeg Vučja. Njeni su bataljoni vodili borbu s Talijanima i četnicima, a prema Kolašinu s Nijemcima. Novonastala situacija je nalagala da se i njene snage pregrupišu. Po naređenju štaba divizije od 17. maja, brigada se izvukla na Sinjajevini, posjela Jablanov vrh, Vratlo, Javorje, Krnju Jelu i zatvorila pravce prema Lipovu i Morači. Treći bataljon, koji je držao položaje na Vežešniku i zatvarao pravac prema Podgorici, 20. maja naveče se odlijepio od Talijana. Naredna dva dana, 21. i 21/22. maja, on je vodio borbe s četnicima sa tog terena, razbio ih i nastavio pokret pravcem Gornja Rovca—Ponikvice—Štitovo—Luke Bojovića, a 23. maja pravcem Bare—Štirni do—Strug. Dvadeset četvrtog maja je predanio u selu Strugu, a slijedećeg dana produžio na Boan i, poslije dvadeset četvorodnevnih borbi, u sastavu Udarne grupe bataljona, stigao u sastav brigade. Dijelom snaga bataljon je zaposjeo položaje južno od sela Sirovca radi zatvaranja pravca prema Morači i obezbjeđivanja desnog boka brigade, pri
čemu je isturao borbena osiguranja ka Alugama i Javorju, prema Morači i Loli planini.

Cetvrta proleterska brigada
Cetvrta proleterska brigada

Prvi bataljon je 15. i 16. maja vodio borbe s četnicima U selima Liješnju i Veljem Dubokom i prema Gornjoj Morači, a zatim prema selu Višnji, u kome su ga 17. maja napali četnici iz Gornje Morače. U borbama koje je vodio 17. i 18. maja potisnuo je tu četničku grupaciju, ali su ga baš u to vrijeme napali četnici iz pozadine — od Veljeg Dubokog. Da bi se oslobodio tog pritiska, bataljon je 18/19. maja, u sadejstvu s jednom četom 5. bataljona, sačekao četnike na linijot Duboko—Višnja i odbacio ih na jug. Četa 5. bataljona se 18/19. maja vratila u sastav svog bataljona, a 1. bataljon je nastavio borbu s četnicima sjeverno
od sela Dubokog i Višnje, odbacio ih na sjeverozapad i 19/20. maja nastavio pokret pravcem Duboko—Višnja—Moračke platije. Pošto je 20. maja predanio u selu Dragovića Polju, 20/21. maja je, preko Gornje Morače i Krnje Jele nastavio pokret za Vratlo na Sinjajevini. U području Vratla je smijenio 7. krajišku brigadu i posjeo položaje zapadno i sjeverozapadno od Gornjeg Lipova. S naslonom na Jablanov vrh i Gradište, zatvarao je pravac Lipovo—Kolašin. Neprijatelj je, međutim, vršio tako snažan pritisak da se bataljon 23. maja morao povući sa Jablanovog vrha. U sadejstvu s 2. četom 2. bataljona i uz podršku divizijske artiljerije s vatrenih položaja iz rejona Starca i Potrka 1. bataljon je noću 23/24. maja izveo protivnapad. Odbijen, on se povukao na položaje Mali starac—Vratlo, a 2. četa 2. bataljona na Vratlo.

Drugi bataljon je 15. maja vodio borbu s četnicima na pravcu Crkvine—Lugovi i prema Kolašinu i odbacio ih na desnu obalu Tare. Međutim, 16. maja su dijelovi njemačke borbene grupe „Salminger”1 uspjeli da se od Kolašina probiju u borbeni poredak 2. bataljona i ovladaju Međeđom glavom, posjednu k. 1678 i k. 1688 na Gornjem Vučju, odakle su kontrolisali dolinu Morače i Tare i prilaze ka Sinjajevini. No bataljon je istog dana odbacio Nijemce sa tih položaja, te tako ponovo uspostavio kontrolu prema Lipovu i Crkvinama. Pošto su posjeli Vaganj (k. 1664), Nijemci su 17. maja pokušali da svježim snagama vrate
Gornje Vučje, ali tog dana nijesu uspjeli. Međutim, borbena grupa „Daumiler”,2 koja je dejstvovala prema Lipovu, 18. maja je uspjela da se provuče između položaja 7. krajiške brigade i položaja koje je držao naš 2. bataljon, da se dočepa Umova (k. 1945) i izbije pozadi 2. bataljona.

Naš se bataljon morao hitno povući, vodeći borbu na dva fronta, s neprijateljem koji je sve upornije napadao. Dospjevši u težak položaj, 2. bataljon je glavninom napao Umovo (k. 1945), a manjim dijelovima vodio zadržavajući borbu na pravcu Crkvina i Donjeg Vučja. U sadejstvu s dijelovima 7. krajiške brigade, uspio je da odbaci Nijemce sa Umova i da ih natjera u bijeg ka dolini Platnice, gdje ih je većinu uništio. Međutim, snage grupe „Salminger” ovladale su Gornjim Vučjem, pa su se dijelovi 2. bataljona 19. maja morali povući pravcem Raška—Mioska —Dragovića Polje. U Gornjoj Morači se prikupio čitav bataljon, a onda je, 20. maja, posjeo položaje na linij.i Svrke—Trnovica, prema četnicima. S njima je vodio borbu 21. i 22. maja. U sadejstvu s četom pratećih oruđa uspio je
da ih razbije i da 23. maja izbije u Krnju Jelu. Odatle je 2. četu uputio na Vratlo, radi zatvaranja pravca prema J1ipovu, a 3. četu na Crne grede (tr. 1797), radi zatvaranja
pravaca prema Gornjoj Morači. Prva četa je za to vrijeme prihvatila ljudstvo sa terena Morače koje je dolazilo da popuni brigadu, a potom je, 24. maja, i ona krenula na Vratlo. Druga četa je 23/24. maja sadejstvovala 1. bataljonu u protivnapadu na Jablanov vrh, a nakon toga se povukla na položaje u visini Vratla, kamo je 24. maja stigla 1. četa, a 25. maja i 3-ća.

Formiranje 4.crnogorske_brigade
Formiranje 4.crnogorske_brigade

Peti bataljon je 15. maja vodio borbu s četnicima na pravcu Donje Morače, a 16. i 17. na pravcu Gornje Morače. Glavnina bataljona se, 18. i 18/19. maja, orijentisala na pravac Pažnja, Starča, Ljevišta i Bojića, a odatle je dijelom snaga sadejstvovala 1. bataljonu u borbi za sela Višnje i Velje Duboko. Devetnaestog maja čitav se bataljon prikupio u rejonu Javorja, odakle je, po naređenju štaba brigade, 19/20. maja usiljenim maršem krenuo preko Lole, Gvozda i Vojnika. U Šipačnu je stavljen pod komandu pggaba 3. udarne divizije. Na maršu od Javorja do Šipačna, koji je izvršio u rekordnom vremenu, bataljon nije imao
dodira s neprijateljem. Po dolasku u područje Šipačna vodio je borbu protiv jedinica 7. SS-divizije na pravcu Šipačno—Nikšić do 23. maja, a od 23. do 28. maja sa Gvozda i Krnova na pravcu Šavnik—Nikšić. Za vrijeme borbi u Gornjoj i Donjoj Morači četa pratećih oruđa je podržavala dejstva 2. bataljona prema Kolašinu. Nakon povlačenja na Sinjajevinu posjela je vatre ne položaje Vratlo—Mali Starac, pozadi 1. i 2. bataljona, podržavajući ih do 28. maja.

Intendantura s komorama brigade stigla je 7. maja u Bistricu, a 18. se vratila u Bojiće. Tu su je 19/20. maja napali četnici. Napad je odbila sopstvenim snagama i već 20. maja se preko Javorka zaputila za Boan. I na Javorku su četnici napali intendanturu s komorama, ali su i ovdje bili odbijeni. U Boanu se zadržala do 28. maja. Za vrijeme borbi u Morači i na Sinjajevini brigadno previjalište se nalazilo s 2. bataljonom, a brigadna bolnica je od 15. do 28. maja bila u Boanu. Štab brigade se, od 15. do 23. maja kretao s 2. bataljonom, a poslije povlačenja brigade na Sinjajevinu razmjestio se u Krnjoj Jeli. Za to vrijeme neprijatelj je uspio da potisne i ostale naše jedinice i suzi obruč oko GOGD. GBemačka 369. legionarska divizija zauzela je Čajniče i potisla Drinsku operativnu grupu na lijevu obalu Ćeotine, a u dolini Drine povezala se sa 118. divizijom u težnji da što prije ovladaju dolinama Drine, Sutjeske, Pive i Tare i da zatvore sve prilaze tim rijekama. Centralna bolnica s ranjenicima i bolesnicima prešla je na planinu Pivu.

Drug Tito drzi govor na dan formiranja Cetrvrte brigade.Ljubina jun1942. godine
Drug Tito drzi govor na dan formiranja Cetrvrte brigade.Ljubina jun1942. godine

Ocijenivši da je neprijatelj na jedinice NOV krenuo krupnim snagama, Vrhovni štab je 18. maja na najugroženiji, fočanski pravac uputio glavninu 1. proleterske divizije. Sedmoj banijskoj diviziji je naredio da se prebaci na lijevu obalu Ćeotine, da obezbjeđuje dejstva 1.
proleterske divizije i Drinske operativne grupe u dolini Drine i spriječi prodor neprijatelja prema Gradcu, a 3. udarnoj diviziji — da zatvara pravce Šavnik—Nikšić, Bajovo Polje—Nikšić, dolina Pive—Gacko. Drugoj proleterskoj diviziji je naređeno da dio snaga pomjeri udesno i zatvori pravac Žabljak—Kosanica, a da dijelom snaga sa Sinjajevine brani srednji tok Tare i spriječi neprijatelju prodor ka Boanu i Žabljaku.

Uspješno izvedena akcija grupe bataljona na Bioče i zatvaranje pravca prema Podgorici izazvali su zabunu kod neprijatelja. On je to ocijenio kao pokušaj da se grupi divizija otvori put za nastupanje preko Albanije i spajanje s Anglo-Amerikancima, čije je iskrcavanje stalno očekivao. Da bi ih u tome spriječio, neprijatelj je već na početku operacije „Švarc” morao da mijenja plan o njenom izvođenju. S fronta prema 1. i 2 proleterskoj diviziji izvukao je puk „Brandenburg” i jedan ojačani puk iz 1. brdske divizije i uputio ih prema Podgorici; preko Nikšića je upućen ka Podgorici jedan motorizovani odred iz 7. SS-divizije; na komunikaciji Podgorica—Kolašin, prema udarnoj grupi bataljona, orijentisana su i
dva puka divizije „Venecija”. Tako je neprijatelj već na startu počeo da mijenja raspored i gubi vrijeme. Naše vojno rukovodstvo će pak to iskoristiti da snage brzo pregrupiše i usmjeri ka goršem toku Drine i dolini Pive i Sutjeske.

Međutim, u gornjem toku Drine neprijatelj je imao jače snage i njeno forsiranje nije uspjelo, zbog čega je 26. maja Vrhovni štab odlučio da se proboj izvrši preko Vučeva i Sutjeske, dajući važno mjesto prilazima i prelazima na Tari, Pivi i Sutjesci, za što je odredio jače snage. U to vrijeme se u Ćurevu i Grabu nalazio jedan bataljon Nijemaca iz sastava grupe „Anaker”,3 ali kako on sam nije mogao posjesti i braniti taj međuprostor, trebalo je dejstvovati brzo, što je bilo skopčano sa velikim teškoćama.

Četvrtoj proleterskoj brigadi, bez 5. bataljona, naređeno je da do 28. maja drži položaje na Sinjajevini i štiti izvlačenje 2. dalmatinske i 7. krajiške brigade. Da bi što uspješnije izvršili dobiveni zadatak, 1. i 2. bataljon su, sa položaja Vratlo, Veliki starac, Mali starac, 25/26. maja izveli protivnapad: 1. bataljon na Jablanov vrh (t. 2230), a 2-gi na kotu 2100 na Jablanovom vrhu i prema Lipovu. Protivnapad nije uspio i, do zore 26. maja, oba su se bataljona povukla na polazne položaje Na tim položajima je 1. bataljon ostao do mraka 27. maja, kada je pošao za Krnju Jelu. Da bi zavaravao neprijatelja o stvarnim namjerama brigade, 2. bataljon je 27/28. maja izvršio demonstrativni napad na Jablanov vrh, zatim se odlijepio od protivnika i 28. maja stigao u Krnju Jelu. Treći bataljon je 27. maja povučen sa položaja i prikupio se u Krnjoj Jeli, a Peti je 28. maja skinut sa pravca Šavnik—Nikšić i upućen u sastav brigade. Četa pratećih oruđa se do 28. maja prikupila u rejonu Krnje Jele, a pozadinske jedinice brigade u Boanu.

Iz rejona Krnje Jele 4. brigada je pošla poslije podne 28. maja, pravcem Krnja Jela—Boan—Tušina—Mljetičak —Pošćenje — sa 1. bataljonom u prethodnici, 2. bataljonom u zaštitnici, a s ostalim jedinicama u glavnini. Dvadeset devetog maja pre podne stigla je u Mljetičak i
Prošćenje i tu se zadržala do noći. Zatim je izvršila pokret pravcem Komarnica—Nikolin do—Pišće—Vojnovići — sa 1. bataljonom u prethodnici, 5. bataljonom, koji je tog dana stigao u sastav brigade, u zaštitnici, a s ostalim jedinicama u glavnini. Tridesetog maja je predanila u selu Vojnovićima, odakle je nastavila pokret pravcem Vojnovići—Barni do — pješački most na Pivi u visini Mratinja. Brigada je 30/31. maja prešla Pivu preko mosta koji je prethodnog dana izradio pionirski vod Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba zajedno s mještanima i 31. maja stigla u rejonu Mratinja.

Preko Pive je najprije prešao 1. bataljon, koji je odmah produžio za Brljevo, da zatvori pravac kojim je 7. SS-divizija nastojala da se probije u Mratinje i dolinu Pive. Bataljon je 31. maja poslije podne izbio na južne padine Bioč-planine, gdje je stupio u borbu s Nijemcima, povezujući se lijevo s jedinicama 7. krajiške brigade i desno s 10. hercegovačkom brigadom, koja je zatvarala pravce prema Vrbici i Gacku. Odmah za Prvim Pivu je prešao Treći bataljon. On je iz Mratinja, preko Javorka, produžio ka južnim padinama Bioč-planine i čim je tamo stigao, 31. maja poslije podne, posjeo je položaje i zatvorio pravac prema Budnju, lijevo od 10. hercegovačke brigade. Iza 3. bataljona Pivu je prešla četa pratećih oruđa i posjela položaje prema Budnju, pa 2. bataljon, koji je iz Mratinja, preko Javorka, nastavio pokret i posjeo položaje lijevo od 3. bataljona, na kojima je čekao neprijatelja koji je nastupao od Budnja. Najzad su preko Pive prešle bolnica i intendantura s komorom. One su se 31. maja prikupile i smjestile u Mratinju i tu ostale do
4. juna. Brigadno previjalište se 31. maja uveče razvilo u rejonu Javorka. Poslije prelaska preko Pive, štab brigade se smjestio u Mratinju, odakle su neki njegovi članovi pošli s bataljonom na Bioč-planinu. Peti bataljon je ubrzao prelazak brigade preko Pive, a zatim je produžio za Mratinje, odakle je 1. juna, preko Previje i Javorka, nastavio za Konjske lazi (iznad sela Miloševića).Tu je posjeo položaje između 10. hercegovačke brigade i našeg 3. bataljona, zatvarajući pravac Stabno—Štirno.

Peko Dapcevic i Momir Bakic.Prvi komadant i politicki komesar brigade.Livno-decembar 1942.godine
Peko Dapcevic i Momir Bakic.Prvi komadant i politicki komesar brigade.Livno-decembar 1942.godine

Neprekidne borbe na pravcu Bioča, Morače, Kolašina i na Sinjajevini, marš preko Durmitora, prelazak preko Pive, stalni napadi neprijatelja sa zeml>e i iz vazduha, nepovoljni atmosferski i terenski uslovi za život i borbu, slaba i neredovna ishrana krajnje su iscrpili borce i starješine brigade. U toj, prvoj etapi operacije „Švarc” iz brigade je izbačeno oko 150 boraca i starješina. Od toga je oko 80 poginulo ili podleglo ranama i
iscrpenosti.No i pored gubitaka i teškoća, brigada je na vrijeme i s uspjehom izvršavala svoje zadatke, ispoljivši veliku upornost i zalaganje. Penjanje iz kanjona Pive uz vrleti i besputne padine Bioč-planine bio je vrhunac napora njenog ljudstva, ali ni neizvjesnost koja je brigadu čekala na planini nije mogla uticati na moral njenih boraca, jer su bili sigurni u sebe i znali šta mogu da postignu. Tako se 4. proleterska 31. maja našla na južnim padinama Bioč-planine, između 7. krajiške i 10. hercegovačke brigade, da u zajedničkoj borbi, protiv snaga 7. SS-divizije i grupe „Anaker”, podijeli teret koji je svakim danom postajao teži.

Od Pive, preko Vučeva, do Sutjeske

Krajem maja neprijatelj je na svim pravcima potiskivao naše snage, te je njihov položaj bivao sve teži, prostor uži, a manevar skučeniji. U dolini Sutjeske, na odsjeku Suha—Tjentište, i pored natčovečanskih zalaganja boraca 1. proleterske divizije, Drinske operativne grupe i 2. dalmatinske brigade, njemačke snage su se svakog časa mogle spojiti i zatvoriti obruč oko GOGD. Neprijatelj je, s tom namjerom, vršio sve jači pritisak 118. divizijom ka Vučevu i uzvodno dolinom Sutjeske, 7. SS-divizijom i s dijelom grupe „Anaker” preko Čemerna, na kom pravcu je orijentisan i puk „Brandenburg”, i u međuriječju Pive i
Sutjeske. Iz doline Drine pomjerao je 369. diviziju na liniju Foča—Kalinovik, kojim je pravcem usmjeravan i 724. puk, radi posjedanja komunikacije i dejstva preko Zelengore. Između Tare i Pive dejstvovale su 1. brdska divizija, bugarski 61. puk i talijanska divizija „Ferara”, pozadi kojih su nastupale divizije „Venecija” i grupa „Izonco”. Divizija „Taurinenze” i 4. domobranska brigada dejstvovale su sa sjeverozapada ka desnoj obali Tare.

Borbama u dolini Sutjeske, naše snage su, u to vrijeme, imale ovaj cilj: stvaranje mostobrana, obezbjeđivanje prelaska preko Sutjeske i omogućavanje proboja grupe divizija preko Zelengore. Zadatak 3. udarne i 7. banijske divizije bio je da zadržavajućom odbranom stvore vrijeme i prostor za prelazak preko Sutjeske i proboj preko Zelengore, a 7. krajiške, 4. proleterske i 10. hercegovačke brigade, koje su vodile borbu sa linije Kljusina—Pandurica —Stolovi na južnim padinama Volujaka i Bioč-planine — da obezbjeđuje lijevi bok grupe divizija sa pravca Čemerna, Avtovca, Bileće i Nikšića i stvore vrijeme za
prelazak preko Pive, Vučeva i Sutjeske.

Četvrta proleterska brigada je 31. maja poslije podne posjela položaje na Bioč-planini: 3. bataljon Mali gradac (k. 1796), s kojeg je zatvarao pravce prema Štirnom i Budnju; 2. bataljon Ober (k. 1467) odakle je zatvarao pravac Burev do—Budanj; 1. bataljon jugozapadne padine Javorka, sa kojih je zatvarao pravac prema Brljevu; četa pratećih
oruđa vatrene položaje pozadi 2. i 3. bataljona, u kom rejonu se razvilo i brigadno previjalište. Peti bataljon bio je u pokretu od Mratinja, preko Javorka, ka Budnju,
kamo je stigao 1. juna.

Desno od 4. proleterske, sa Kljusine, vodila je borbu 10. hercegovačka, a lijevo, sa južnih padina Javorka, 7. krajiška brigada. Sve tri brigade su pošle u napad noću između 31. maja i 1. juna.

Raspored brigade uoci pete ofanzive.15.maja 1943 . godine
Raspored brigade uoci pete ofanzive.15.maja 1943 . godine

Budanj su napali 2. i 3. bataljon 4. proleterske brigade, a 1. bataljon i 7. krajiška na Brljevo. Otpor N.ijemaca je bio jak, a gubici obostrano veliki. Napad nije uspio nastavljen je i 1. juna. Toga dana su 2. i 3. bataljon uspjeli da prije podne ovladaju selom Budnjem i opkole jednu grupu Nijemaca južno od sela Brljeva. Zatim su Nijemci, iz sela Miloševića, jačim snagama napali u bok i leđa 2. i 3. bataljona i ozbiljno ih ugrozili. Zahvaljujući intervenciji 5. bataljona, koji se u međuvremenu ubacio u borbu, zatvorio pravce prema Stabnu i Sedlarima, prodro u Miloševiće i primorao neprijatelja da se povuče u polazne rejone, 2. i 3. bataljon zauzeli su povoljnije položaje i nastavili napad.

Noću 1/2. juna Nijemci su snagama 7. SS-divizije i dijelom grupe „Anaker” napali u isto vrijeme, nizvodno dolinom Pive, na Bioč-planini, a preko Volujaka i Maglića ka Mratinju, s ciljem da odvoje 7. krajišku, 4. proletersku i 10. hercegovačku brigadu od glavnine operativne grupe, opkole ih, odbace u dolinu Pive i tu unište. Time je, u trenutku kada su se i naše brigade spremale da pođu u napad preko Vrbnice ka Plužinama i Goranskom, doveden u pitanje ne samo taj napad već i njihov opstanak na Bioč-planini, to prije što je neprijatelj od Volujaka sve više prodirao iza njihovih leđa. Uspjesi 5. bataljona na pravcu Miloševića, 1. juna, omogućili su, međutim, našim snagama da noću 1/2. juna posjednu povoljnije položaje: 1. bataljon južne padine Javorka, odakle je zatvarao pravac prema Brljevu; 2. bataljon liniju Ober—Pandurica, sa koje je zatvarao pravac prema Budnju; 3. bataljon Panduricu, sa koje je zatvarao pravac prema Štirnom, a 5. bataljon položaje između Pandurice i Kljusine, odakle je zatvarao pravce prema Sedlarima i Stabnu. Deseta hercegovačka brigada je posjela položaje desno od 5. bataljona. Lijevo od 1. bataljona, južne padine Javorka, posjela je 7. krajiška brigada. U takvom rasporedu brigade su se branile sve do zore 3. juna, kada im je neprijatelj od Volu jaka izbio na desni bok i iza leđa, te su svakog časa mogle biti odsječene.

Trećeg juna Vrhovni štab je donio odluku da se 1. i 2. proleterska divizija, Drinska operativna grupa i 10. brigada — one su se u to vrijeme zatekle između Sutjeske i
Pive — u dvije operativne grupe probijaju preko Sutjeske i prodiru ka istočnoj i srednjoj Bosni — 2. proleterska pravcem Suha—Gornje Bare—Konjske vode, a 1. proleterska
i Drinska operativna grupa pravcem Košur—Vrbnica— —Miljevina. Na sastanku u Mratinju Vrhovni štab je odlučio da se 3. udarna i 7. banijska divizija (6 brigada) i Centralna bolnica, kao posebna grupa, probijaju preko Tare na planinu Ljubišnju.

U duhu te odluke, štab 2. proleterske divizije naredio je 4. proleterskoj brigadi da se prebaci u dolinu Sutjeske, u rejon Graba, i dejstvuje prema Jabuci i žandarmerijskoj stanici na Zelengori. Trećeg juna prije podne 2. i 5. bataljon su ubrzanim maršom upućeni ka Trnavačkom jezeru da bi se, između Volujaka i Maglića, prebacili u rejon Graba. Međutim, neprijatelj je ranije zatvorio taj pravac, te je 2. bataljon, koji se kretao na čelu kolone, pri susretu s 13. pukom 7. SS-divizije, ispred Trnavačkog jezera, bio potpuno iznenađen pa se, ne stupajući u borbu, povukao za Mratinje, a za njim je pošao i 5. bataljon. Oba su bataljona odmah vraćena iz Mratinja na položaje: 2. bataljon na liniji Pleće—Presjeka, da zatvara pravce prema Trnavačkom jezeru, a 5. bataljon na liniji Pleće—Ulobić, da zatvara pravce prema Magliću.

Na tim položajima bataljoni su istog dana otpočeli borbu. Neprijatelj je uporno nastojao da se što prije probije u Mratinje, ali su ga 2. i 5. bataljon spriječili, odbacivši ga na polazne položaje. Time su omogućili našim snagama koje su se izvlačile preko Mratinja da se preko
Vučeva probiju za Sutjesku. Četvrtog juna naveče 5. bataljon je prebačen u rejon Prijevora, odakle je, pod neposrednom komandom štaba divizije, s položaja sjeverozapadno od Prijevorskih kobila (k. 1645), zatvarao pravac Suha—Prijevor—Trnavačko jezero. Na tim položajima je ostao sve do 7. juna, ali je tada, pod jačim pritiskom neprijatelja, odstupio za Suhu. Sa svojom komorom koja mu se priključila u Suhoj, bataljon je naveče prešao Sutjesku.

Drugi bataljon je preuzeo položaje 5. bataljona i do 6. juna, kada ga je smijenila 10. hercegovačka brigada, zatvarao pravce koji vode od Trnavačkog jezera i sa Maglića
za Mratinje. Noću između 6. i 7. juna pošao je, pravcem Stubica—Mrkalj klade, za Koritnik, na kome je 7. juna vodio borbu s dijelovima njemačke 118. divizije, a 7/8. juna produžio, preko Dragoš-sedla, za Suhu, kamo je stigao 8. juna u zoru.

Treći bataljon i četa pratećih oruđa povukli su se sa Bioč-planine 3. juna i preko Javorka i Mratinja uputili se za Poljice. Odatle je 3. bataljon nastavio pokret pravcem Stubica—Mrkalj klade—Dragoš-sedlo do Suhe, gde je 5. juna smijenio 6. bataljon 1. proleterske brigade i do 8. juna zatvarao pravce prema Trnavačkom jezeru i Čemernu i sadejstvovao 1. bataljonu 4. proleterske i 2. dalmatinskoj brigadi u borbama na pravcu Bare—Konjske vode, kuda je trebalo da se probije 2. proleterska divizmja. Četa pratećih oruđa zadržala se u rejonu Mrkaljklada do noći 6. juna, a zatim se, preko Dragoš-sedla, spustila u rejon Suhe,
gdje je sačekala red za prebacivanje preko Sutjeske.

Prvi bataljon je povučen sa Javorka prije zore 4. jula i spustio se u Mratinje, odakle je izveo bolnicu i intendanturu s brigadnom komorom na plato Vučeva, a zatim produžio pravcem Katunište—Mrkalj klade—Dragoš-sedlo do Suhe. Tu je smijenio 1. bataljon 1. proleterske brigade i na pravcima Suha—Čemerno i Varda—Gusti put vodio borbu do 8. juna naveče, kada je prešao u rejon Priboja, u zaštitnicu brigade. Bolnica i intendantura s brigadnom komorom zadržale su se između Siljevice i Prepelišta do 6. juna, a zatim nastavile pokret pravcem Katunsko polje—Ponor—Plan—Haluge—Mrkalj klade —Dragaš-sedlo do u dolinu Sutjeske, na prostor između Suhe i Priboja, kamo su stigle 8. juna izjutra. Za čitavo vrijeme borbi i pokreta od Bioč-planine, preko Mratinja, i Vučeva, do Sutjeske, štab brigade je bio s jedinicama.

Od prelaska Pive brigadna intendantura je pored svojih jedinica, snabdijevala i brojni zbjeg, koji se kretao sa GOGD. Uslovi za snabdijevanje bili su izuzetno teški, ali je intendantura ipak uspjela da zadovolji najpreče potrebe brigade. Ona je, čak, 7. juna od svojih skromnih
zaliha dobar dio odvojila za druge jedinice koje su bile u još težoj situaciji. Međutim, položaj brigadne bolnice u tom vremenu bio je nešto teži. Od 1. juna se o svim ranjenicima morala sama brinuti, jer je toga dana prekinuta svaka veza s Centralnom bolnicom. Sanitetsko osoblje je ulagalo napore da izvrši postavljene zadatke, ali su oni nadmašršali fizičke i stručne mogućnostm brigadnog saniteta. Avijacija, koja je stalno visila nad jedinicama i nanosila im velike gubitke, otežavala je i rad sanitetskog osoblja. Ubijen je velik broj konja, toliko potrebnih za transport ranjenika. Suočen s takvom situacijom, štab brigade je naredio intendanturi da brigadnu komoru rastereti i oslobodi što veći broj konja za potrebe bolnice. Pošto je 6. juna na međuprostoru Siljevice —Prepelište zakopala 1 teški minobacač, 3 teška mitraljeza, radionički alat i svu kabastu opremu, intendantura je oslobodila nekoliko konja za potrebe ranjenika. Time je i brigadna komora postala pokretljivija. Veći broj njenog ljudstva upućen je u boračke jedinice.

Od Sutjeske preko Zelengore, do Jahorine

Da bi onemogućio proboj naših snaga, neprijatelj je stalno pojačavao dejstva u dolini Sutjeske i na pravcu njihovog nastupanja. Glavnina 7. SS-divizije, dio grupe „Anaker” i puk „Brandenburg”, sve žešće su napadali na položaje 2. dalmatinske i 1. i 3. bataljona 4. proleterske brigade; 118. divizija, uzvodno dolinom Sutjeske ka Tjentištu, napadala je 1. proletersku diviziju i Drinsku operativnu grupu; glavnina 369. divizije i 724. puk posjeli su
komunikaciju Foča—Kalinovik radi presretanja naših snaga, a dio snaga 369. divizije i 118. izviđački bataljon dejstvovali su preko Zelengore radi povezivanja dejstava 7. SS-divizije i 118. divizije u dolini Sutjeske. Takav borbeni poredak neprijateljev znatno je otežavao probijanje naših snaga na sjever.

Četvrta crnogorska brigada na Sutjesci 1943
Četvrta crnogorska brigada na Sutjesci 1943

Druga dalmatinska brigada je poslije višednevnih upornih borbi na Barama posjela Veliku i Malu Siljevicu, sa kojih je, zajedno s 15. majevičkom brigadom, obezbjeđivala lijevi bok sjeverne kolone. Sedma SS-divizija i 118. divizija, svojim unutrašnjim krilima, približile su se položajima naših snaga na svega 4 kilometra. Zbog jakog otpora 118. divizije sa lijeve obale Sutjeske i Košura, 1. proleterska divizija nije uspijela da se probije preko Popovog Mosta ka Vrbnici, već se probijala zaobilaznim putem, preko Dragoš-sedla, Suhe i Tjentišta,
za Milinklade i dalje prema Balinovcu. U takvoj situaciji je Vrhovni štab i 2. proleterskoj naredio da krene za 1. proleterskom divizijom.

Na osnovi nove odluke o pravcu proboja, štab divizije je 7/8. juna naredio 4. proleterskoj brigadi da se probija pravcem Tjentište—Krekovi—Milinklade i dalje za 1. proleterskom divizijom. Bataljoni su dobili ove zadatke: 1. bataljon, koji je zatvarao pravce Suha—Čemerno i Varda—Planinica, da na tim pravcima sačeka smjenu, zatim da u rejonu Priboja štiti prelazak brigade preko Sutjeske, a potom da u ulozi zaštitnice kreće pravcem Priboj—Tjentište—Krekovi; 2. bataljon, koji je 8. juna izjutra izbio u rejon Suhe, da 8. juna pređe Sutjesku u rejonu Priboja, posjedne Kazan (k. 1034) i obezbijedi se prema Vilenjaku i Tjentištu, a da 8/9. juna nastupa pravcem Tj entište—Poštarice—Krekovi—Mššnklade Katunište, da neposredno obezbjeđuje Vrhovni štab i štab divizije i da 9. juna izbije u Katunište; 3. bataljon, koji je do noći 8. juna dejstvovao prema Trnovačkom jezeru i Čemernu — da se poslije smjene prebaci preko Sutjeske u rejon Priboja i nastupa pravcem Suha—Priboj—Tjentište—Hrčavka; 5. bataljon, koji je prešao Sutjesku 7/8. juna i 8. juna sadejstvovao našim snagama u napadu na snažno branjeni Košur — da 8/9. juca dejstvuje na Ozren i Tisovo brdo, da sadejstvuje 2. dalmatinskoj i 15. majevičkoj brigadi i da se 9. juna prikupi u dolini Hrčavke, u rejonu Hrčave. Pošto je 8. juna, po naređenju štaba brigade, zakopala teško naoružanje, četa pratećih oruđa je svedena na kadrovsko jezgro, koje se kretalo u sastavu brigade kao samostalna jedinica, a njeno ljudstvo je raspoređeno po bataljonima. Devetog juna jedinice su se oslobodile arhiva, kazana i ličnih bilježaka. Bolnica i intendantura s komorom prikupile su se 8. juna na Sutjesci i uz pomoć 1. bataljona prešle su u rejon Priboja 8/9. juna. Glavninu brigade stigle su 9. juna u dolini Hrčavke, na međuprostoru Milinklade—Hrčava.

Prelazak preko Sutjeske i proboj preko Zelengore — to je bio najteži i najsudbonosniji trenutak u svim dotadašnjim borbama snaga GOGD. Tih dana avijacija je stalno „visila” nad bojištem i bombardovala položaje, pokrete i mjesta koncentracije svih jedinica GOGD. U isto vrijeme su brojna neprijateljska artiljerijska i minobacačka oruđa neprekidno i posvuda tukla ubitačnom vatrom, što je teško pogađalo naše jedinice naročito kada su
se našle zbijene na uzanom prostoru u najkritičnijoj situaciji za proboj. Do zore 9. juna sve su jedinice 4. proleterske brigade prešle Sutjesku i 9. juna stigle u dolinu Hrčavke, na međuprostoru Milinklade—Katunište, obezbjeđujući se prema Krekovima, Vilenjaku, Tisovom brdu, Ozrenu i Debeloj ravni. Toga dana Sugjesku su prešli i začelni dijelovi 2.
proleterske divizije, poslije čega je 118. divizija još jače pritisla dolinu Sutjeske kako bi potpuno onemogućila prelazak druge grupe GOGD. Međutim, 7. banijska divizija je uspjela da se noću 9/10. juna prebaci preko Sutjeske i da se, uz prihvat 5. bataljona 4. proleterske brigade, probije između Ozrena i Pleća ka Lučkim kolibama, da izvede dio ranjenika i poveže se sa prvom grupom GOGD. Poslije toga su 118. divizija i 7. SS-divizija spojile unutrašnja krila i zatvorile sve prelaze na Sutjesci, čime je prodor 3. udarne divizije, koja se tada prikupljala na platou Vučeva, na pravcu glavnine snaga GOGD, bio onemogućen.

Poslije prelaska Sutjeske 4. proleterska brigada vodila je borbe u sastavu prethodnice 2. proleterske divizije. Prvi bataljon je Sutjesku prešao 9. juna u zoru i produžio pravcem Tjentište—Krekovi, štiteći brigadu od Košura i Vilenjaka. Iz rejona Debele ravni vraćen je
na Tisovo brdo (k. 1379) i Milinklade (k. 1001), koje je branio do noći, kada ga je smijenila 10. hercegovačka brigada. Prilikom smjene bataljona Nijemci su ovladali Tisovim brdom. Iz rejona Hrčave bataljon je, preko Katuništa, stigao 10. juna na Lučke kolibe i posjeo položaje između k. 1627 i Zamrštena, sa kojih je zatvarao pravce prema Ljubinju. Na tim položajima ga je 10/11. juna opet smijenila 10. hercegovačka brigada. Poslije toga se 1. bataljon, u sastavu prethodnice divizije, probijao pravcem: sjeverno od Ljubinog groba—Vrbničke kolibe—Donje luke—- —Vrbnička rijeka, do koje je stigao 11. juna u 12 časova. Za vrijeme tog marša obezbijeđivao je Vrhovni štab, štab 2. divizije i 4. brigadu. Poslije kraćeg zadržavanja u dolini Vrbničke rijeke nastavio je pravcem Mrčin-kolibe •— potok Oteša za Siljevicu, a Vrhovni štab za Mrčin-kolibe. Čim je nastavio marš Vrhovni štab su napali Nijemci s Jablanovog vrha (k. 1353). Tada je bataljon vraćen na Mrčin-kolibe i iz pokreta je napao Nijemce. U žestokoj borbi uspio je da ih potisne i zaštiti Vrhovni štab i štab divizije, a zatim je potokom Otešom nastavio pokret ka k. 961. U zoru 12. juna napao je Nijemce na Siljevcu (k. 1214), u isto vrijeme su ostali bataljoni napali Vis i Radomišlje. Siljevcem je ovladao u toku dana, a dan kasnije, 13. juna, učestvovao je u napadu na komunikaciju Foča—Kalinovik. Naveče tog dana je stigao u selo Miljevinu.

Drugi bataljon je prije podne 9. juna izbio na Katunište i zatvorio pravce prema Jelovcu i Bukovini, odakle se, 9/10. juna, u ulozi prethodnice brigade, probijao pravcem Bukovina—Lučke kolibe. Desetog juna, preko Ružinog polja, izbio je pred Vrbničke kolibe i posjeo k. 1622 i k. 1632, zatvarajući pravce od Vrbničke rijeke, sadejstvujući 3. bataljonu u borbi na Ljubinom grobu. Noću 10/11. juna nastavio je borbu pravcem Donje luke-Balinovac i do 11. juna prije podne izbio na Balinovac, odakle je
nastavio pravcem potok Oteša—Vis (k. 1130). Vis (k. 1130 i k. 1371) napao je 11/12. juna, u isto vrijeme kada su 3. bataljon i 7. krajiška brigada napali Radomišlje, a 1. bataljon Siljevac. Uspio je da ovlada Visom, odakle je nastavio gonjenje Nijemaca prema Osoju. Na njihovim leđima prešao je rijeku Govzu i 12. juna posjeo položaje sjeverozapadno od sela Jeleča, prema komunikaciji Foča—Kalinovik. Odatle je 12/13. juna, preko Omerovića, pošao za Rataj i 13. izjutra stigao na desnu obalu Bistrice, u rejonu Rataja, gdje se prikupila čitava brigada.

Treći bataljon je poslije prelaska preko Sutjeske nastupao pravcem Tjentište—Krekovi—Milinklade—Hrčava i 9. juna posjeo Debelu ravan i Presedlu, zatvarajući pravce prema Lučkim kolibama. U prethodnici brigade se 9/10. juna probijao prema Lučkim kolibama i 10. juna posjeo Ljubin grob, sa kojega je zatvarao pravce Planik— —Javorak, Careva glava—Oboreno točilo i Orlovac—Zelengora. Na Ljubinom grobu je 3. bataljon, u najkritičnijoj situaciji, svojim dejstvom presudno pomagao onim snagama GOGD koje su se tog dana tučene i sa zemlje i iz vazduha, prikupljale na malom prostoru u rejonu Lučkih koliba, omogućivši im da se probiju ka Balinovcu.

Neprijatelj je jakim snagama napadao na 3. bataljon, riješen da ga na svaki način zbaci s Ljubinog groba i uništi snage GOGD na tom prostoru. Premda je branioce Ljubinog groba tukao svim sredstvima i sa zemlje i iz vazduha, nanijevši im velike gubitke, nije uspio — svi njegovi pokušaji da se dočepa tog položaja osujećeni su upornošću i junaštvom boraca 3. bataljona. U najtežim okršajima branioci Ljubinog groba, odbijajući sve juriše napadača, poslali su poruku Centralnom komitetu KPJ i Vrhovnom štabu da Nijemci neće zauzeti Ljubin grob dok i jedan borac bude živ.6 To je svojevrsno svedočanstvo o samoprijegoru, visokoj svijesti i izvanrednoj hrabrosti boraca 3. bataljona, naročito njegove 2. čete. U tim borbama 3. bataljonu su sadejstvovali 5. bataljon, koji je, lijevo od njega, na pravcu Tisova brda, vodio upornu borbu, i 2. bataljon, koji je, desno od njega, na pravcu Vrbničkih koliba probijao prolaz prema Balinovcu.

Pošto ga je noću 10/11. juna smijenila 10. brigada, 3. bataljon je nastavio probijanje u sastavu brigade pravcem: Vrbničke kolibe—Balinovac—Mrčin-kolibe. Već 11/12. juna napao je Radomišlje i, u sadejstvu s jedinicama 7. krajiške brigade i 1. i 2. bataljonom 4. brigade, koji su napadali Siljevac i Vis, uspio je da ga zauzme. Zatim je nastavio nastupanje prema Osoju prešao rijeku Govzu i posjeo pložaje u rejonu Jeleča. Noću 12/13. juna je zajedno s 2. bataljonom izvršio pokret i u zoru 13. juna stigao u Rataj.

Peti bataljon, poslije borbi na pravcu Vilenjaka, prešao je na lijevu obalu Hrčavke i 9. juna se prikupio u području južno od Debele ravni, odakle je naveče vraćen ka Tisom brdu (k. 1379), sa kojega je 9/10. juna na juriš zbacio Nijemce, stabilizovao položaje i držao ih sve do 10. juna u 9. časova. Sa Tisovog brda, 9/10. juna, prihvatio je jedinice 7. banijske divizije i ranjenike koji su se sa njom izvlačili, štitio ih sve do prelaska preko Hrčavke i prema Lučkim kolibama, a zatim je, vodeći zadržavajuću borbu u ulozi zaštitnice, onemogućavao brzo nastupanje neprijatelja na pravcu Hrčavka—Debela ravan—Lučke kolibe. Za vrijeme tih borbi bataljon je bio gotovo prepolovljen, ali je potpuno izvršio svoj zadatak — pomogao je borcima 7. banijske divizije i ranjenicima da se probiju. Cijeneći žrtve i napore 5. bataljona i njegovu ulogu u izvlačenju iz okruženja, borci i rukovodioci 7. banijske divizije su mu odali najveće priznanje, izrazivši to i pismenom zahvalnicom.7

Pri povlačenju sa Tisovog brda i, zatim, za Lučke kolibe, 5. bataljon je vodio borbu na više uzastopnih položaja. Borbama na liniji Debela ravan (k. 1276)—Javorak (k. 1588), koje je vodio do 11. juna u 16 časova, znatno je pomogao 3. bataljonu na Ljubinom grobu, vezujući za sebe dobar dio neprijateljskih snaga namjenjenih da napadnu taj položaj. U ulozi zaštitnice brigade bataljon je na pravcu Vrbničkih koliba i Balinovca zadržavao neprijatelja, a pošto je 12. juna prešao Govzu, sjeverno od sela Jeleča, vodio je borbu protiv neprijatelja koji je, preko Husad-planine, nastupao ka Govzi, Radomišlju, Visu i Siljevcu, hitajući u pomoć snagama koje su odstupale ispred 1, 2. i 3. bataljona i jedinica 7. krajiške brigade.

Toga dana 5. bataljon je uspješno štitio lijevi bok i pozadinu snaga 2. proleterske divizije i uspio da odbaci neprijatelja. U ulozi zaštitnice on je 13. juna obezbjeđivao od Zelengore prelaz brigade i divizije preko komunikacije Foča—Kalinovik. A pošto je i sam noću 13/14.
juna prešao tu komunikaciju, produžio je za selo Glavice, gdje je stigao glavninu brigade.

Od Sutjeske do Mrežica četa pratećih oruđa kretala se u sastavu bataljona i tek se 14. juna ponovo prikupila u Mrežicama, odakle je počela da ponovo samostalno dejstvuje. Intendantura i brigadna komora, koje su reorganizovane i prilagođene novim uslovima uoči prelaska Sutjeske, i bolnica brigade stigle su 9. juna u dolinu Hrčavke i razmjestile se na međuprostoru Milinklade— —Hrčavka. Tu su u toku dana bile izložene neprijateljskoj vatri sa zemlje i iz vazduha i imale najviše gubitaka.

Kanjon Hrčavke je gotovo neprohodan, tijesan i ograničen i sa jedne i sa druge strane; njime se može proći uskom stazom koja vodi od Milinklada, pored Hrčavke i Lučke kolibe. Svaki ispaljeni metak sa zemlje i bačena bomba iz aviona značili su pun pogodak, ne
samo zbog snažne vatre upravljene na kanjon, u kome su bile sve naše snage, već i zbog velike koncentracije bolnica i pozadinskih jedinica na tom prostoru. Pod uraganskom vatrom avijacije, artiljerije i drugog naoružanja borba je vođena prsa u prsa. Naši borci su se hvatali u koštac s njemačkim vojnicima i obostrano ginuli. U kanjonu Hrčavke, košena sa svih strana ubitačnom vatrom, miješala su se mrtva ljudska tijela s ubijenim konjima i uništenim materijalom.

U tim borbama svi borci i rukovodioci bili su podjednako izloženi opasnosti i svi su se podjednako zalagali. Davali su sve od sebe da se ta situacija prebrodi. U tim borbama, 9. juna, neposredno rukovodeći jedinicama,ranjen je i vrhovni komandant NOV i POJ Josip Broz Tito, ali je i u toj situaciji, koja je bila najkritičnija za snage GOGD, dao rješenje i do kraja sproveo u djelo svoju zamisao o proboju iz okruženja. Sanitetska pomoć ranjenicima nije se mogla pružiti na položajima, zapravo, nije je imao ko i čime pružiti.

Broj žrtava je toga dana bio veći nego i jednog drugog otkako je počela operacija „Švarc”. Mnogi ranjeni borci su toga dana umrli samo zato što nijesu mogli dobiti prvu pomoć na vrijeme. Takvu je sudbinu doživio i komandant 4. proleterske brigade Vasilije Đurović Vako. Njegovu dužnost je 15. juna preuzeo Ljubo, dotadašnji komandant 2. dalmatinske brigade.

Bolnica i intendantura s brigadnom komorom pošle su iz doline Hrčavke, 9/10. juna, prema Lučkim kolibama. Pod zaštitom borbenog poretka brigade, one su 12. juna stigle na Mrčin-kolibe, gdje im se priključio i dio ranjenika Centralne bolnice. Od Mrčin-koliba, brojno povećana bolnica i intendantura s brigadnom komorom kretale su se pozadi bataljona pravcem potok Oteša—Rataj—Miljevina i 13. juna naveče prešle su preko komunikacije
Foča—Kalinovik i pošle za Mrežice.

Od Sutjeske do Miljevine jedinice brigade su u bukvalnom smislu riječi gladovale. Intendantura je bila nemoćna. Ni konja više nije bilo, pošto je zadnjih pet intendantura podijelila jedinicama 11. juna. Takva je situacija naročito teško pogađala ranjenike i bolesnike. Međutim, brigadni sanitet je i u tim uslovima, iako malobrojan i bez sanitetskih materijalnih sredstava, uspijevao da nesebičnim zalaganjem, pomognut od cjelokupnog boračkog i starješinskog sastava, spase teške ranjenike i bolesnike i prenese ih u Mrežice. Od Sutjeske do Miljevine štab brigade je bio stalno s bataljonima u borbi.

Neprijatelj je pravovremeno ocijenio da se snage GOGD sa Zelengore namjeravaju probiti na sjever, preko komunikacije Foča—Kalinovik. Da bi ih u tom spriječio on je komunikaciju posjeo pješadijskim jačim snagama, tenkovima, artiljerijom i minobacačima. Dobro organizovavši odbranu, bio je već računao s tim da je došao trenutak konačnog obračuna sa snagama GOGD. Za 4. proletersku brigadu i druge jedinice divizije i GOGD uopšte situacija je 13. juna u rejonu Rataja bila vrlo teška, a mogućnosti da se preduzme neki drugi manevar nije bilo. Proboj 1. proleterske divizije prethodnog dana na tom pravcu i njena dejstva 13. juna na prostoriji Miljevine olakšavali su donekle tu kritičnu situaciju, kao što su, uostalom, njena dejstva od Sutjeske do Miljevine omogućavala uspešne borbe i proboj 2. proleterske divizije i ostalih snaga GOGD preko Zelengore. Isto tako, 3. udarna divizija, koja je za to vrijeme vodila teške borbe u kanjonu Sutjeske, mnogo je pomogla proboju jedinica GOGD, jer je vezivala jake neprijateljske snage i onemogućavala im dejstva preko Zelengore.

Radi prelaska preko komunikacije Foča—Kalinovik, 4. brigada se, pod zaštitom noći i jutarnjih magli, prikupljala u dolini Bistrice, u rejonu Rataja. U trenutku kada je 2. bataljon, u prethodnici brigade, prišao Bistrici i prelazio preko željezničkog mosta, magle, koja je
dotle pokrivala čitav okolni teren skrivajući lijep sunčan dan, odjedanput je nestalo. Neprijatelj je to odmah iskoristio i stupio u dejstvo svim raspoloživim snagama i sredstvima sa zemlje i iz vazduha, koncentrišući svu vatru na uzan prostor Rataja, gdje su se prikupljale i ostale jedinice GOGD. Međutim, istog je trenutka stupila u dejstvo i 1. proleterska divizija od Miljevine, čime je žestina neprijateljskih naleta na Rataj smanjena, i to je pomoglo 4. proleterskoj brigadi i ostalim jedinicama da se lakše izvuku iz vatrenog džaka u kome su se bile našle.

Drugi bataljon se odmah na juriš probio kroz neprijateljev borbeni poredak, prešao komunikaciju — pri tom, međutim, nije ostavio na njoj dijelove za obezbjeđenje, što je bio neoprostiv propust štaba bataljona — i odmah produžio na sjever. Trinaestog juna poslije podne stigao je u selo Tataroviće, gdje se povezao s 1. proleterskom brigadom i zanoćio.

Treći bataljon je prešao Bistricu lijevo od 2. bataljona, dijelom snaga se prebacio preko komunikacije i produžio s 2. bataljonom za Tataroviće, a dijelom snaga pošao za Mrežice. Za to vrijeme je 1. bataljon vodio borbu duž komunikacije i obezbjeđivao prelazak ostalih jedinica, a 13. juna naveče stigao je u Miljevinu. Tu se noću 13/14. juna prikupila čitava brigada. Od Sutjeske do Miljevine, tj. od 8. do 15. juna, u teškim borbama, po gotovo neprohodnom terenu, u slabim atmosferskim uslovima, trpeći glad i bolest, izbačeno je iz
stroja oko 300 boraca i starješina, od kojih je poginulo ili od posljedica rana ili iscrpljenosti umrlo 238.

Od Jahorine preko Sjetline na Romaniju

Poslije proboja preko Zelengore 2. proleterska divizija se prikupila na prostoriji Miljevina—Mrežice— —Modro Polje i sa nje je, u sastavu GOGD, pošla preko Jahorine za Romaniju, sa zadatkom da nastupa prema Sjetlini i da u sadejstvu s 1. proleterekom divizijom, koja nastupa desno od nje, na pravcu Prače, pređe komunikaciju Višegrad—Sarajevo na odsjeku Podgrab-Podvitez i obezbijedi prelazak ostalih jedinica GOGD na tom odsjeku, a zatim da nastavi pokret prema Romaniji. Kao opšta zaštitnica jedinica GOGD koje nastupaju preko Jahorine određena je 7. banijska divizija, sa zadatkom da ih štiti od eventualnog napada s juga.

Četvrta proleterska brigada prikupila se na prostoriji sela Tatarovići—Mrežice—Vojnovići—Mrđenovići —Mrežice. Četrnaestog juna napali su je dijelovi 369. lepionarske divizije od Miljevine, Kalinovika i Dobrog Polja. Najprije je bio napadnut 1. bataljon u Mrežici. Premda iznenađen, uhvaćen tako reći na spavanju, bataljon se, uz pomoć 5. bataljona i dijelova 3. bataljona, koji su držali položaje južno i zapadno od sela Jasenova i Glavice, po dijelovima stao brzo izvlačiti prema Modrom Polju. Borbu s neprijateljem nastavio je i dalje 5. bataljon.Mada nije bio kadar da napadača sam odbaci, bataljon je, uz velike napore i zalaganje, ipak uspio da ga zadrži sve dok se bolnica i intendantura s brigadnom komorom
nijesu izvukle. Poslije toga se i 5. bataljon, kao zaštitnica brigade, počeo povlačiti za Modro Polje. Za vrijeme tih borbi neprijatelj se masovno koristio avijacijom i nanosio velike gubitke i bolnici i komorama, ali i bataljonima. U borbu protiv neprijatelja stupila je ubrzo i 7. banijska divizija, koja je s južnih padina Jahorine odbacila grupe „Fišer” i „Šper” 369. divizije koje su napadale od Miljevine i Kalinovika.

Poslije prikupljanja u području Modrog Polja, tj. 15. juna, 4. brigada je izvršila pokret u sastavu divizije, kao njena srednja kolona, pravcem Modro Polje—Korijen— —Gornja Prača, u poretku: 1. bataljon u prethodnici, sa zadatkom da izviđa pravce prema Sjetlini i obezbjeđuje brigadu sa tog pravca; 2. i 3. bataljon, četa pratećih oruđa, pozadinske jedinice brigade u glavnini; 5. bataljon u zaštitnici brigade, sa zadatkom da neposredno obezbjeđuje brigadu od napada sa juga, održava vezu s opštom zaštitnicom i s 2. proleterskom i 2. dalmatinskom brigadom, koje su nastupale naporedo s 4. brigadom.

Šesnaestog juna prije podne 4. proleterska brigada je stigla u Gornju Praču, u isto vrijeme kada su Jahorinu priješle sve jedinice 2. proleterske divizije, tako da su se u isto vrijeme sve tri njene brigade našle na istoj liniji, spremne za napad na prugu Višegrad—Sarajevo.
Glavne njemačke snage su se u to vrijeme još nalazile u zahvatu Drine, Pive i Sutjeske, ali je neprijatelj na brzinu sakupio nešto jedinica i s njima pokušao da spriječi prodor snaga GOGD preko komunikacije Višegrad— —Sarajevo i da je u dolini rijeke Prače razbije. Na pravcu nastupanja 4. proleterske brigade, položaje na liniji Nehorići—Lučevica—Rastovac—Dolovi—obala Prače branile su jedinice 369. puka 369. divizije, koje su po dubini posjele Krvavicu (k. 104), k. 939, k. 989, k. 865, Sanduk (k. 1079), Brijeg (k. 1029), k. 948, Lisinu (k. 1331), k. 1037, Graovište (k. 958), Rudo brdo. U Sjetlini je bila grupa „Vertmiler”, a u Podgrabu odred tenkova. Željeznička stanica Sjetline je, sem neposrednom kružnom odbranom, branjena i sa Graovišta, Rastovca, Grabovice, Kika, od Podgraba i od Viteza. Uz to je oko stanice bilo posjednuto nekoliko stalnih objekata, a štitio ju je i oklopni voz. Pored same pruge, južno od željezničke stanice, uz kolski put s tvrdom podlogom, protiče potok Grabovica. Za vrijeme velikih padavina, kao što je i tih dana bio slučaj, on predstavlja prepreku. To je odbranu željezničke stanice činilo još jačom. Sjeverno od komunikacije neprijatelj je posjeo položaje na južnim padinama Bukovca (k. 1013), k.
744, k. 1008, Rastovac (k. 974) i Omanicu.

Grupa artiljeraca Cetvrte brigade u oslobodjenom Kolasinu.Oktobar 1943 . godine
Grupa artiljeraca Cetvrte brigade u oslobodjenom Kolasinu.Oktobar 1943 . godine

Snage GOGD bile su tako dovedene u situaciju da vrše još jedan proboj ka Romaniji da bi izbile na širu manevarsku prostoriju istočne Bosne i da bi se povezale s birčanskim, sremskim i majevičkim partizanima, 5. krajiškom divizijom i snagama 2. bosanskog korpusa. Da bi taj zadatak na vrijeme i sa uspjehom izvršila, Vrhovni štab je GOGD naredio da 17. juna pređe komunikaciju u ovom borbenom poretku: 1. proleterska divizija, s pet brigada, na odsjeku Višegrad—Prača i da se probija ka Vlasenici, Srebrenici i Drinjači; 2. proleterska i 7. banijska divizija na odsjeku Podgrab—-Pale i da zajednički nastupaju preko Romanije ka Olovu i Kladnju. Štab 2. proleterske divizije naredio je 4. proleterskoj brigadi da nastupa preko Sjetline, da komunikaciju na odsjeku Podgrab—Sjetlina prijeđe i dalje nastupa pravcem Sjetlina—Grabovica—Bogovići. Desno od 4. brigade, na pravcu Podgraba, nastupala je 7. banijska divizija, lijevo, na pravcu Stamolčića, 2. proleterska brigada, a pozadi 2. dalmatinska.

Četvrta brigada, prikupljena u rejonu Gornje Prače, 16. juna se počela približavati komunikaciji. Prvi bataljon, koji je nastupao u prethodnici brigade pravcem Osatnica—Sjetlina, imao je zadatak da lijevim obuhvatom i u sadejstvu s 2. bataljonom zauzme Sjetlinu, da prijeđe komunikaciju u rejonu Rastovca, da drži vezu lijevo s 2. proleterskom brigadom i da na tom pravcu obezbijedi prelazak komunikacije i ostalim jedinicama koje na tom odsjeku prelaze prugu. Odmah u početku nastupanja iz Gornje Prače, tj. 16. juna prije podne, bataljon je dočekan vatrom sa neprijateljevih položaja na lijevoj obali Prače. I pored
toga što je bio iznenađen, brzo se razvio za borbu, izmanevrisao neprijatelja na Rastovcu i probio se prema Osatnici, Brijegu i Sanducima. Poslije duže borbe on je s tih položaja odbacio neprijatelja.

Desno od 1. bataljona odmah je stupio u borbu i 2. bataljon. Njegov je zadatak bio da razbije neprijatelja na pravcu Rastovac—Krvavica—Sjetlina, da u sadejstvu s 1. bataljonom zauzme Sjetlinu, a u sadejstvu s 3. bataljonom, koji je nastupao desno od njega, željezničku stanicu Sjetline, a zatim da nastavi pokret na sjever. U više uzastopnih juriša na Rastovac, bataljon je 16. juna uspio da izmanevriše neprijatelja i posjedne položaje sjeverno od Rastovca, postavivši se frontom prema Krvavici. U sadejstvu s 3. bataljonom napao je Krvavicu, ali je veza između 1. i 2. bataljona poslije obuhvata Rastovca, bila prekinuta.

Treći bataljon je uveden u borbu na desnom krilu brigade s istočne ivice sela Gornje Prače, pravcem Neorići— -—Krvavica—željeznička stanica Sjetline, sa zadatkom da u sadejstvu s 2. bataljonom zauzme Krvavicu i stanicu Sjetline, da brigadi i drugim jedinicama GOGD orijentisanim na taj pravac obezbijedi prelazak komunikacije i da održava vezu s jedinicama 7. divizije, koje su nastupale desno od njega, na pravcu Podgraba. U borbi 16. juna bataljon se probio u borbeni poredak neprijateljev između Rastovca i Neorića, uspio je da se, preko Gazivoda, približi neprijateljevim položajima na Krvavici i da ih u sadejstvu s 2. bataljonom napadne.

Peti bataljon, koji je bio u zaštitnici brigade, krajem dana, 16. juna, stupio je u borbu s neprijateljem u selu Rastovcu, omogućio bataljonima prve borbene linije da se jače angažuju prema Sjetlini i željezničkoj stanici Sjetline, uspio da potisne neprijatelja iz sela i, probijajući se između Rastovca i Lučevice, opkoli neprijatelja na k. 982. Ostale jedinice brigade su se 16. juna, pod zaštitom borbenog poretka brigade i neposrednim obezbjeđenjem 5. bataljona, približavale komunikaciji. Štab brigade, odnosno komandant i zamjenik političkog komesara brigade, kretali su se s 1. bataljonom, a politički komesar i zamjenik komandanta s 2, 3. i 5. bataljonom, a ostali članovi štaba s pozadinskim jedinicama brigade.

Bataljoni su nastavili borbu 16/17. juna. Prvi bataljon je 17. juna ovladao Sanducima, zaobišao Sjetlinu sa zapadne strane, iz koje se neprijatelj pravovremeno izvukao (ojačavši položaje na Graovištu, željezničkoj stanici Sjetline, Podgrabu i Prači), a 17/18. juna prešao komunikaciju na pravcu Sjetlina—Rastovac. Slijedećeg dana vodio je borbe sjeverno od komunikacije, na liniji Rastovac— k. 1188—Pribulje. Drugi bataljon je 17. juna vodio borbu
za Krvavicu, koja je prelazila više puta iz ruku u ruke, i tek je pred mrak uspio da potisne neprijatelja ka Graovinggu. U tim borbama su 2. i 3. bataljon prisno sadejstvovali. Treći bataljon je obuhvatio desnim krilom neprijatelja na Krvavici ugrozivši mu odstupnicu, poslije čega su 2. bataljon i 2. četa 5. bataljona uspjeli da oslobode to mjesto. Peti bataljon je 17. juna uništio neprijatelja u rejonu k. 982, sjeverno od Mučavače, i sa 2. četom sadejstvovao 2. i 3. bataljonu u borbi na Krvavici, a ostalim četama štitio brigadu s juga i obezbjeđivao četu pratećih oruđa i pozadinske jedinice brigade koje su se 17. juna
prikupljale u šumama jugoistočno od Sjetline.

Dok je 1. bataljon 17/18. juna prelazio preko komunikacije Višegrad—Sarajevo, brigada se prikupljala u rejonu Krvavice. Zbog zadržavanja oko sahrane poginulih boraca, brigada je s velikim zakašnjenjem krenula prema komunikaciji. Pokret je izvođen sporo, često se zastajalo, lutalo i vraćalo, dok se, najzad, nije prešla rijeka Sjetlina. Tako se brigada, bez 1. bataljona, 18. juna našla južno i ispred komunikacije Višegrad—Sarajevo u vrlo teškom položaju, gotovo težem od onog u kojem je bila prethodnog dana. Tome su, između ostalog, doprinijele mnoge okolnosti — veliki zamor i iscrpenost jedinica u dotadašnjim borbama, nepoznavanje terena, slabo vođenje jedinica, nemanje vodiča i sekcija, slaba vidljivost, gusta šuma, jaki povremeni pljuskovi i jutarnje guste magle.

Na inicijativu političkog komesara brigade Vojina Nikolića održavano je kratko konsultovanje štabova bataljona i komandi četa i donijeta odluka da se željeznička stanica Sjetline odmah oslobodi i obezbijedi prelazak komunikacije. Za tu akciju, određen je i poseban rukovodilac,
kome je za izvršenje zadatka dato na raspolaganje sve ljudstvo brigade koje se u tom času zateklo na desnoj obali potoka Grabovice, preko puta željezničke stanice Sjetline. On je odabrao 50 boraca iz svih bataljona. Bili su to mahom desetari, vodnici, politički delegati vodova, komandiri i komesari četa, partijski rukovodioci i iskusniji borci, naoružani sa 15. puškomitraljeza i oko 35. automata s dovoljnom količinom municije. Svaki borac je snabdjeven i sa po nekoliko ručnih bombi. Ljudstvo je podijeljeno u tri podjednake grupe, u svakoj 15—18 boraca sa 4—6 puškomitraljeza. Trebalo je da jedna grupa posjedne ivicu šume na desnoj, obali potoka Grabovice, na pravcu železničke stanice Sjetline. Ona će kontrolisati rad neprijatelja i stalno ga držati na nišanu, štititi ostale
dvije grupe dok posjedaju položaj. U slučaju potrebe, pomoći će im aktivnim dejstvom, a zatim, na ugovoreni znak za napad na stanicu, otvoriti vatru na neprijatelja i, poslije upada treće grupe u stanicu, preći potok i sadejstvovati toj grupi, te zatvoriti pravac prema Podgrabu. Ta prva grupa povjerena je oprobanom junaku još iz minulih ratova, starom Bojici Jovoviću, komandiru čete u 2. bataljonu.

Druga grupa je imala zadatak da presiječe komunikaciju Višegrad—Sarajevo, u visini Rastovca, zatvori pravac prema Stambolčiću, sadejstvuje ostalim grupama pri napadu na stanicu i obezbjeđuje brigadi prelazak komunikacije. Za rukovodioca grupe određen je Božo Begović, komandir čete u 3. bataljonu, poznati junak 4. proleterske brigade, koji se isticao u svim borbama, naročito na Ljubinom grobu. Treća grupa je dobila zadatak da, pošto posjednu položaje prve dvije grupe, pređe ispred same željezničke stanice potok Grabovicu, koji je uslijed noćnih pljuskova narastao i bio zamućen, zatim put i prugu, dohvati se padina Kika i južne ivice sela Grabovice i sjeverno od stanice posjedne jurišne položaje za neposredan upad u stanicu čim otvori vatru prva grupa. Tom grupom je neposredno rukovodio rukovodilac akcije. Sve te pripreme su trajale vrlo kratko i grupe su odmah pošle u akciju. Za to vrijeme su ostale jedinice brigade zadržane u rejonima prikupljanja, s tim što je dio 3. bataljona, pored ostalog, bio u pripravnosti za dejstvo prema Stambolčiću i Sjetlini, dijelovi 2. bataljona i 2. četa 5. bataljona prema Podgrabu i Graovištu, a glavnina
5. bataljona je i dalje štitila pozadinske jedinice koje su bile na međuprostoru Sjetlina—Graov.ište—potok Grabovica—rijeka Sjetlina.

Dejstva grupe razvijala su se ovako:

Prva grupa je neopaženo posjela položaje na ivici šume na desnoj strani potoka Grabovice. To je neposredno nakon toga učinila i druga grupa na pravcu Stambolčića, TJ- U rejonu Rastovca. Potom je prišla izvršavanju zadatka i treća grupa. U to vrsijeme, kada su grupe posjele položaje i dok su vršile posljednje pripreme za juriš na stanicu, neprijateljski vojnici su se šetali i odmarali na stanici i oko še, na Graovištu, Kiku i Grabovici, obraćajući pažnju jedino prema sjeveru. I baš u trenutku kada je bilo sve spremno za naš upad u stanicu, od Sarajeva je stigao teretni voz. Tada, na znak rukovodioca akcije, prva grupa je otvorila vatru. Neprijatelj je bio toliko iznenađen i preplašen da nije znao šta da čini. Vojnici su bježali ka rovovima i na razne strane prema Rastovcu, Podgrabu i Stambolčiću, ali ih je svuda dočekala žestoka vatra. Mnogi su naletjeli na drugu grupu u rejonu Rastovca i ona ih je potpuno razbila. Tu situaciju je iskoristila treća grupa i u jednom naletu upala u stanicu, iz koje niko nije davao otpor, pa je za tren oka bila
zauzeta. Zatim je prešla potok prva grupa i zatvorila pravac prema Podgrabu. Materijal koji je zaplijenjen u stanici i teretnom vozu spretni intendanti su brzo evakuisali. Sve što se nije moglo odnijeti, a moglo je da posluži neprijatelju, odmah je uništeno. Veći broj konja zaplijenjenih u teretnom vozu dodijeljen je jedinicama brigade.

Najuren iz Sjetline, neprijatelj je napustio i položaje na Kiku, Rastovcu i Graovištu i raspršio se po okolnim šumama, tražeći spas u bjekstvu i skrivajući se po jarugama i vrtačama. Prestao je pritisak i na pravcu 1. bataljona, odakle je neprijatelj odstupio prema Vitezu
i Palama, gdje ga je razbila 2. proleterska brigada. Poslije toga se 1. bataljon povezao s glavninom brigade. Odmah su postavljena obezbeđenja prema Stambolčiću i Prači, formirani su ešeloni i svim jedinicama brigade određeni su redoslijed, vrijeme i način prelaženja komunikacije Višegrad—Sarajevo.

Brigada kod Priboja 1943. godine
Brigada kod Priboja 1943. godine

Poslije podne 18. juna neprijatelj je od Pala pokušao da vrati željezničku stanicu Sjetline, ali mu to nije pošlo za rukom i brzo je odbačen nazad. Jedino je uspio da s oklopnim vozom projuri od Viteza do Podgraba i da se vratm, što je izazvalo mali zastoj u prelaženju naših jedinica. Tom prilikom je poginuo jedan borac 2. bataljona, a jedan je ranjen.14 Voz se nije više pojavio na tom odsjeku, jer su kod Rastovca i prema Podgrabu 2. i 3. bataljon porušili prugu i obezbjeđivali rejon stanice sve do 19. juna ujutro. Pošto je 4. proleterska brigada, uz obezbjeđenje 2. i 3. bataljona, prešla komunikaciju, 18/19. juna počeo je prelazak i drugih jedinica. Na tom odsjeku komunikaciju su prešli i Vrhovni štab i štab 2. proleterske divizije. Četvrta brigada je 19. juna odmarševala na sjever i stigla u selo Pribulje. Tu joj se priključio i 1. bataljon. Brigada je odatle produžila za selo Bogoviće, u koje je stigla u
zoru 20. juna.

Borbe koje je brigada vodila od Miljevine do Bogovića, bile su znatno lakše od borbi na Sutjesci. Ipak, njeni su gubici, naročito gubici od dejstva avijacije, bili znatni. Samo za četiri dana, od 14. do 18. juna iz brigade je izbačeno iz stroja oko 100 boraca i starješina od kojih su 74 poginuli ili umrli od rana i iscrpljenosti
.
Od Sinjajevine do Romanije, u borbama koje su trajale oko 40 dana, iz stroja brigade izbačeno je oko 750 boraca, od kojih je poginulo i umrlo od posledica rana ili iscrpljenosti 539. Sem toga, brigada je imala prilično gubitaka u naoružanju, opremi i konjima. Tako je 4. proleterska na Romaniji imala ukupno 778 boraca i starješina po spisku,
a od naoružanja, pored pušaka i pištolja, svega 26 puškomitraljeza, 1 minobacač i neznatan broj konja.

Uprkos tome, ona ni u jednom trenutku nije posustala. U svim tim borbama bila je dosljedna svojih tradicija i dostojno je pronijela slavu svoga oružja. Probijajući se kroz više
struki obruč uraganske vatre, 4. proleterska brigada je zajedno s drugim jedinicama i borcima  iz drugih krajeva naše zemlje, u toj najtežoj bici narodnooslobodilačkog rata,
kovala bratstvo i jedinstvo naših naroda i za to je dobila priznanje i pohvalu od Vrhovnog komandanta.

Četvrta proleterska crnogorska narodno-oslobodilačka udarna brigada Formirana je naredbom Vrhovnog štaba NOP i DVJ 10. juna 1942. godine na planini Zelengori. Na dan formiranja imala je pet bataljona ukupne jačine 1.080 boraca. Prvi komandant brigade bio je Peko Dapčević, narodni heroj, a politički komesar Mitar Bakić, narodni heroj. Brigada je prošla ratni put dug preko 20.000 kilometara. Izgubila je više od polovine boraca, oko 5.000 ljudi. Dala je 48 narodnih heroja Jugoslavije. Povodom petnaestogodišnjice bitke na Sutjesci, juna 1958. godine, odlikovana je Ordenom narodnog heroja. Odlikovana je i Ordenom narodnog oslobođenja, Ordenom partizanske zvijezde kao i Ordenom bratstva i jedinstva.

Narodni heroji Četvrte proleterske brigade

Neki od boraca Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade, proglašeni za narodne heroje Jugoslavije su:

Borci Četvrte crnogorske proleterske brigade u Janju kod Jajca, 1942.
  • Niko Anđus, politički komesar Drugog bataljona
  • Mitar Bakić, prvi politički komesar brigade
  • Simo Barović, desetar u Drugom bataljonu
  • Vlado Božović, politički komesar Trećeg bataljona
  • Mašo Brguljan, politički komesar čete
  • Savo Burić, komandant brigade
  • Radovan Vukanović, komandant brigade
  • Ljubo Vučković, komandant brigade
  • Peko Dapčević, prvi komandant brigade
  • Vasilije Đurović Vako, komandant brigade
  • Jovo Zvicer, komandir voda u Drugom batljonu
  • Blažo Janković, komandant brigade
  • Nikola Martinović, komandant Drugog bataljona
  • Veselin Masleša, član Politodjela brigade

Vladan Đuranović Vlajko, sekretar SKOJa brigade

  • Jelica Mašković, desetar u Četrvom bataljonu
  • Špiro Mugoša, zamenik komandanta brigade
  • Vojin Nikolić, politički komesar brigade
  • Đuro Petrović, borac-puškomitraljezac
  • Niko Strugar, zamenik komandant brigade
  • Radisav Raspopović, komandir Druge čete, Trećeg bataljona

Blažo Jankovic

Cetvrta proleterska crnogorska brigada