Dušan Munih Darko –

Narodni heroj iz Tolmina ( Slovenija )

Dušan Munih Darko rođen je 31. prosinca 1924. u Selima pri Volčah, gdje mu je otac bio učitelj. Osnovnu školu pohađao je na Mostu na Soči, a potom realnu gimnaziju u Gorici. Već krajem 1942. Darko odlazi u partizane i ulazi u Tolminsku četu koja ubrzo ulazi u sastav Gradnikove brigade.

Dušan Munih Darko bio je sekretar Tolminske čete, a po formiranju Treće slovenačke brigade, komandir minerske čete. Maja 1943, uključio se u Službu obaveštavanja i bezbednosti i učestvovao u njenom organizovanju u Primorskoj. Novembra 1943, U Trstu je tokom nemačke ofanzive organizovao zaštitne grupe. Krajem 1944, ponovno se vratio u Trst da bi rukovodio udarnim grupama Vojske državne bezbednosti.

Dušan Munih Darko
Dušan Munih Darko

Od samog početka pokazao se kao sjajan, hrabar borac. Primjerice, sam se uvukao u vojarnu karabinjera. Kasnije je postao zapovjednik rudarske satnije Gradničke brigade i izveo nekoliko operacija, uključujući rušenje dvaju mostova na Soči. U svibnju 1943. postaje prvim pripadnikom VOS-a – Sigurnosno-obavještajne službe na Primorskoj. Prilikom kapitulacije Italije, on je sa svojim suborcima zauzeo zračnu luku u Gorici i uništio većinu talijanskih zrakoplova. U novembru 1943. Dušan Munih Darko je poslan u Trst, gdje se isticao u raznim pohodima. U jednom od podviga je ranjen. Čim je ozdravio, organizirao je bojnu sigurnosne službe za Gorišku. Na kamionu je sa svojom grupom upao u Goricu i zauzeo fašistički dom. Krajem 1944. ponovno dolazi u Trst i preuzima zapovjedništvo nad bataljonom. Januara 1945. godine godine, tršćanski policajac Colotti sa svojim agentima i Nijemcima napao je bunker u Borštu, gdje je bio Munih sa svojim suborcima. Prihvatili su borbu, ali su Nijemci bombom ubili tri borca. Dušan Munih Darko je istrčao iz bunkera, ali ga je sasjekao rafal njemačkih mitraljeza. Bilo je to 10. januara 1945. U zatvoru u Trstu bio je i Dušanov brat Ciril Munih. Osuđen je na smrt. Strijeljan je u općinama Trst. U jesen 1946. Mostarci su kući donijeli tijela oba brata: Cirila i Dušana Muniha Darka. Pokopani su na groblju na Mostu na Soči u zajedničku grobnicu palih boraca u Drugom svjetskom ratu.

Zbog iskazane hrabrosti tijekom NOB-a Dušan Munih Darko je u januaru 1951. godine proglašen za narodnog heroja. Osnovna škola u Mostu na Soči nosi njegovo ime. Na Dan mladosti 1965. godine u holu škole na Mostu na Soči otkrivena mu je spomen ploča. Dana 4. juna 1983. otkrivena mu je bista (rad kipara Zdenka Kalina) na Mostu na Soči, a ima i spomen ploču u Borštu kod Trsta, gdje je pao.

Evo nekoliko misli gospođe Pavček (supruge Tone Pavčeka), Dušanova kurira, koje je izrekla na javnoj proslavi na Mostu na Soči povodom 50. obljetnice njegove smrti.

To su misli “…iz lijepog sjećanja na našeg partizanskog zapovjednika, na vašeg Darka ili na Vojka, kako smo ga zvali…

… Imao sam četrnaest godina kad sam prvi put vidio Vojka, petnaest kad sam ga posljednji put vidio neposredno prije smrti. Ja sam tada bila djevojka, ali i kurir za sigurnosno obavještajni bataljon Trst. Sada pred vama stoji pedesetogodišnjakinja, umirovljenica, baka, koja želi za sebe i za vas prizvati iz zaborava djelić tog vremena.

Sjećanje je nepouzdano, ali za Vojka je ostalo čisto i lijepo i za ono vrijeme…svo vrijeme dok smo bili zajedno od prvog susreta djelovao je puno stariji i pametniji. Bio je tako velik i zreo, tako lijep i junačan, tako odlučan i postojan, ali i tako dobar i skroman. Pomisao koja mi je pala na pamet bila je od kuće, a ne iz talijanskih škola, i ta misao svrstala je Vojku među tolminske kladioničare. Činilo mi se da je jedan od njih, samo sam čvrsto vjerovao da se njemu i svima nama neće dogoditi kao što se dogodilo bivšim tolminskim puntarima u goričkom Travniku. Za sada je cijeli svijet bio s nama u borbi protiv fašizma, a u nama je bila moćna vjera u pravdu i trijumf naše borbe. Za ovo smo svakog trenutka bili spremni žrtvovati svoje živote…

… To možda sada zvuči kao nekakav slogan. To vrijeme je bila najčišća i najjednostavnija istina…

… Sjetio se da sam se dvaput pozdravio sa mnom. Pružio mi je ruku i milovao me po obrazima kao što dijete miluje, i rekao: “Malo, čuvaj se!” Tada sam čula i vidjela Vojka posljednji put. Bio je kao i uvijek: nasmijan, imao je riječ za svakoga, brinuo se za svakoga, čekao je da se svi vrate s akcije, bio je nježan, ljubazan i brižan prema nama, kao da su nam otac i majka u isto vrijeme , uvijek jednostavan i uvjerljiv i jedan zapovjednik koji mora zapovijedati. Zato smo ga voljeli.

I ta ljubav je ostala. Tresao je kao pokidana struna dan poslije Nove godine, kad smo saznali da je pao… Ležao je mlad, zgodan, dvadeset i jednu godinu na svojoj slovenskoj zemlji. No, vjerujući da je Vojko stvarno pao, tada nismo. nismo mogli. A nismo htjeli. Dečki s takvim snovima ne padaju. Oni žive …

Nakon pedeset godina, naš Vojko, narodni heroj Darko, ostaje zauvijek dvadeset i jedna godina. Čak ni njegovi snovi nisu starili. Ostali su čisti i netaknuti. Nitko ih ne može uzeti ni njemu ni nama, niti ih uprljati…”

Poginuo je 10. januara 1945. godine u napadu italijanskih agenata na bunker u selu Boršt kod Trsta.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 20. decembra 1951. godine, Dušan Munih Darko proglašen je za narodnog heroja.